Izvor: Clair Sentient, WordpressIzvor: Clair Sentient, WordpressBanke su zbog konverzije kredita iz švicarskog franka u euro najavile tužbu pred arbitražom Međunarodnog centra za rješavanje investicijskih sporova, netransparentnom i nedemokratskom sustavu dostupnom isključivo privatnim investitorima ili korporacijama. Ova je tužba samo kap u moru onoga što možemo očekivati ako EU potpiše nove sporazume o slobodnoj trgovini sa SAD-om i Kanadom.

Banke bi mogle pokrenuti arbitražni postupak pod patronažom Međunarodnog centra za rješavanje investicijskih sporova Svjetske banke u Washingtonu (ICSID-eng. International Centre for Settlement of Investment Disputes) protiv Republike Hrvatske težak osam milijardi kuna, koliko su izgubile zbog izmjena Zakona o kreditnim institucijama (ZOKI) te Zakona o potrošačkom kreditiranju ( ZOPK) koje je jednoglasno donio prošli saziv Sabora 11. rujna prošle godine, a kojima se omogućuje konverzija kredita u švicarskim francima (CHF) u eure. Potvrdio je to u srijedu aktualni ministar financija Zdravko Marić.

Iako se ne zna točno koje će banke pokrenuti arbitražu, iz Intesa San Paolo (Privredna banka Zagreb) i Hypo za HRT su rekli da su sve pravne mogućnosti otvorene, dok su iz Raiffeisen i Erste banke potvrdili da su novoj Vladi poslali obavijest s ciljem mirnog rješavanja spora u roku od 90 dana, kada se prema ICSID-ovim pravilima može pokretati postupak.

Banke bi mogle pokrenuti arbitražni postupak pod patronažom Međunarodnog centra za rješavanje investicijskih sporova Svjetske banke u Washingtonu protiv Republike Hrvatske težak osam milijardi kuna.

Podsjetimo, osam je banaka, uz spomenute tu su i Unicredit (Zagrebačka banka), OTP, Sberbank te Societe Generale (Splitska banka), sve u stranom vlasništvu, od 2004. do 2008. godine nudilo povoljne kredite u CHF. Tečaj franka naspram kune u tom je razdoblju pao s oko 5 na 4,4, što je doprinijelo popularnosti tih kredita. A onda počinje svjetska gospodarska kriza što, između ostalog, uzrokuje i velike nestabilnosti na financijskom tržištu, posebno po pitanju švicarske valute.

Vrijednost CHF-a počinje naglo rasti te krajem 2012. Švicarska središnja banka (ŠSB) odlučuje braniti tečaj CHF-a prema euru, sto se preračunato u kune stabiliziralo na oko 6,1. Tri godine kasnije, početkom 2015., ŠSB prestaje braniti tečaj te franak naspram kune raste na oko 7,3. Tada Hrvatska donosi odluku o administrativnom tečaju od 6,39 kuna za CHF (koliko je on iznosio dan prije odustajanja obrane tečaja, op.a.) te, naposljetku, u 11. rujna iste godine i gore spomenute izmjene zakona, koje fizičkim osobama te poduzetnicima u djelatnostima slobodnih zanimanja, trgovcima pojedincima te obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima omogućavaju konverziju svih vrsta kredita koji do 30. rujna 2015. nisu bili otplaćeni.

Upravo su te izmjene novi kamen spoticanja u slučaju Franak. Naime, država je u ovom slučaju djelovala u javnom interesu, odnosno stala na stranu dužnika od kojih je mnogima bila ugrožena egzistencija zbog, u nekim slučajevima, gotovo dvostrukog poskupljenja rate zbog nestabilnog tečaja CHF-a. Bankama se to, naravno, nije svidjelo.

Portfelj CHF kredita u HR, Izvori: HNB, RI
Portfelj CHF kredita u HR, Izvori: HNB, RI

"Propisana konverzija kredita u suprotnosti je s odredbama Ustava RH o trodiobi vlasti. Retroaktivna promjena odredbi ugovora među privatnim osobama područje je djelovanja sudbene vlasti, a ne izvršne i zakonodavne. Povrijeđene su i ustavne odredbe o jednakosti svih pred zakonom te o zaštiti privatnih ulaganja. Na zaštitu ulaganja odnose se i međunarodni ugovori koje je RH sklopila sa zemljama iz kojih je u domaće banke uložen kapital", stoji u analizi Raiffeisen banke iz listopada prošle godine u kojoj se ne zaboravlja napomenuti da je sav teret konverzije na kreditoru, što također, kažu, nije "fer".

Spomenuti ugovori ustvari su bilateralni investicijski sporazumi (BIS), u ovom slučaju radi se o onima s Austrijom i Italijom. Upravo oni bankama omogućavaju pokretanje postupka pred ICSID-om.

" Vjerujem da se tamo itekako debelo lobira i da taj sud uopće nije sud, nego lobistička organizacija. I zato ja takvim sudovima ne vjerujem ništa", rekao je HRT-u Goran Aleksić iz Udruge Franak.

Naime, radi se klasičnom primjeru funkcioniranja pravnog mehanizma pod nazivom ISDS (eng. Investor State Dispute Settlement) koji služi rješavanju sporova između investitora i država.

ISDS je dostupan isključivo investitorima, dakle korporacijama illi privatnim osobama, država na takvoj arbitraži ne može pokretati postupak protiv investitora.

"Svaki put kada investitor smatra da mu je nekom državnom mjerom, odlukom ili regulativom ugrožen, ne samo realni, nego i očekivani profit, može pokrenuti ISDS postupak", objašnjava nam Dean Derežić iz Centra za demokratizaciju, nevladine udruge koje se bavi trgovinskim sporazumima.

Takva se klauzula nalazi i u hrvatskim BIS-ovima s Austrijom i Italijom. Međutim, iza dugačkih, pametnih riječi lišenih svih emocija krije se nedemokratski, paralelni pravni sustav (izvan nacionalnih zakonodavstava i europskog zakonodavstva) koji se nikako ne može nazvati sudom. Da bi to potvrdili, dovoljno je pogledati pravila po kojima se takve arbitraže vode.

ISDS je dostupan isključivo investitorima, dakle korporacijama illi privatnim osobama, država na takvoj arbitraži ne može pokretati postupak protiv investitora. Spin kojim se to pravda je da BIS-ove sklapaju države, a ne investitori, koji ih onda ne mogu ni prekršiti. Također, ne postoji pravo žalbe na konačnu odluku arbitražne komisije.

Problem postoji i kod odabira samih arbitara koji ne moraju biti licencirani suci, najčešće se radi o elitnim korporativnim pravnicima. te koji su, zbog ICSID-ovih pravila, u višestrukom sukobu interesa. Da pojasnimo, netko tko je u jednom ISDS postupku arbitar, u drugom može biti u ulozi odvjetnika, što je pravno apsurdno. Također, dok sudovi imaju stalno zaposlene suce, kod ovakvih se arbitraža članovi komisije biraju ad hoc te su plaćeni po danu (čak i do više tisuća eura dnevno, op.a.), u čemu se očituje njihov financijski interes da takvih arbitraža bude što više.

Čak i u slučaju kada tužba bude odbačena, države troše višemilijunske iznose na skupe troškove postupka (prosječno oko 8 milijuna po slučaju, op.a.) te vlastiti pravni tim.

A prema podacima Konferencije Ujedinjenih naroda o trgovini i razvoju UNCTAD, takvih je slučajeva na globalnoj razini oko 700. Riješeno ih je oko 450, od čega države gube ili se nagode, što također znači plaćanje odštete, u dvije trećine slučajeva. Bitno je za napomenuti da čak i u slučaju kada tužba bude odbačena, države troše višemilijunske iznose na skupe troškove postupka (prosječno oko 8 milijuna po slučaju, op.a.) te vlastiti pravni tim. Dobar primjer za to je Australija koja je svoje odvjetnike u slučaju kada ih je Phillip Morris tužio zbog definiranja izgleda pakovanja duhanskih proizvoda platila oko 50 milijuna dolara. Naravno, radi se o javnom novcu.

No, vratimo se na slučaj Franak. Dok su bankama puna usta toga kako ih se ne tretira fer, kako su nejednake pred zakonom te kako su prošle godine zbog konverzije, pri put nakon bankarske krize 1998., upisale gubitke, zaboravljaju napomenuti nekoliko činjenica.

Za početak, prema podacima Udruge Franak, banke koje posluju u Hrvatskoj ostvarile su, u razdoblju od 2005. do 2014., neto dobit od gotovo 32 milijarde kuna. Dakle, upravo u vrijeme recesije, kada svi "stežu remen". Nadalje, tvrditi da korisnici kredita trebaju snositi dio troška konverzije podrazumijeva da je, recimo, vlasnik OPG-a jednako financijski obrazovan kao i službenik banke koji mu prodaje kredit pa bi, eto, bilo fer da podijele teret. Također, iz udruge KREDA tvrde da se konverzija ne provodi transparentno niti po zakonu. Ali, očito ništa od toga ne sprječava banke u njihovom naumu.

"Banke prijetnjom tužbom pokazuju da ne shvaćaju, ili ne žele prihvatiti, da su prodavale pokvareni financijski proizvod", rekao je HRT-u MOST-ov Ivan Lovrinović.

I nema tu ničeg čudnog. Banke, kao i sve ostalo što spada u kategoriju privatnog vlasništva, postoje da generiraju profit svojim vlasnicima, ne da brinu o javnom dobru. Što je najgore, spomenuti bi primjer mogao biti samo nagovještaj onoga što bi se moglo događati u bliskoj budućnosti.

Naime, kako nam objašnjava Derežić, iako Europska komisija pokušava ukinuti razne BIS-ove među članicama EU zbog njihove nekompatibilnosti s europskim zakonodavstvom, između ostalih i one na temelju kojih nam banke prijete tužbom, a s druge strane pregovara sveobuhvatne trgovinske ugovore koji će sadržavati neku verziju ISDS klauzule (o čemu smo već pisali). Radi se o Transatlantskom trgovinskom i investicijskom partnerstvu-TTIP (eng. Transatlantic Trade and Investment Agreement) te Sveobuhvatnom ekonomskom i trgovinskom sporazumu - CETA (Comperhensive Economic and Trade Agreement), između EU i SAD-a, odnosno Kanade.

Tužba banaka protiv Hrvatske mogla biti samo kap u moru onoga što nas očekuje ukoliko EU potpiše nove ugovore o slobodnoj trgovini sa SAD-om i Kanadom.

"Ovakve su arbitraže doživjele procvat 1994. kada je ratificirana NAFTA, sjevernoamerički sporazum o slobodnoj trgovini između SAD-a, Kanade i Meksika. Isto možemo očekivati ako se ratificiraju i TTIP i CETA. Korporacije koriste međunarodne trgovinske ugovore kao sredstvo pritiska na države najavljujući im tužbe u iznosima od više milijardi eura u slučaju da planiraju donijeti zakone koji štete njihovom profitu. Tu se ubrajaju zakoni koji ciljaju zaštiti okoliša, radničkih prava, zdravstva... Jednostavnije rečeno, svih mjera, zakona i regulativa koji ciljaju zaštiti javnog interesa. U razdobljima ekonomskih kriza i nabujalih vanjskih dugova država, već su same prijetnje tužbom najčešće dovoljne da države odustanu od zacrtanih planova", kaže nam Derežić, (čija je udruga dio šire platforme NVO-a ZaustavimoTTIP, koja na opasnosti spomenutih sporazuma upozorava već godinu i pol, op.a.), što uostalom dokazuju i iz Raiffeisena koji u svojoj analizi kažu da bi "nakon završetka arbitražnog postupka šteta nanesena bankama mogla uvećati javni dug RH."

Ipak, ako je vjerovati Aleksiću i bivšem ministru financija Borisu Lalovcu, Hrvatska ima još jedan as u rukavu. Naime, ukoliko arbitražna komisija presudi u korist banaka, izgubljeno se može nadoknaditi uvođenjem poreza na aktivu banaka. Međutim, kako takvi postupci traju godinama, u međuvremenu može doći do ratifikacije TTIP-a. Iako se spomenuti ugovor ne bi trebao odnositi na fiskalne politike država, ne možemo to sa sigurnošću tvrditi jer se pregovori vode u tajnosti. Tako da nije nerealno očekivati da Hrvatska na kraju bude tužena i zbog uvođenja novog poreza. Ako nas iz EK u ovome žele demantirati, pozivamo ih da nam pošalju tekst TTIP-a, rado ćemo ga analizirati.

Međutim, ono što sa sigurnošću možemo tvrditi je da bi ova tužba protiv Hrvatske mogla biti samo kap u moru onoga što nas očekuje ukoliko EU potpiše nove ugovore o slobodnoj trgovini sa SAD-om i Kanadom. Usporedbe radi, većina BIS-ova ima tek 10-stranica, a CETA, koja je dostupna javnosti jer su pregovori završeni, njih više od tisuću i pol.

aem_copy27065.jpg

Članak je objavljen u sklopu projekta "Vladavina prava" koji sufinancira Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).

Ključne riječi: banke, Udruga Franak, krediti
<
Vezane vijesti