resicki.jpgOsvrt na zbirku pjesama Lovci u snijegu Delimira Rešickog.

"Dođe zimska tmina/ i tada se tajanstveno dijete/ Spusti kroz istočna vrata vječnoga dana."

Ovim citatom Williama Blakea započinje zaista tajanstveno i čarobno putovanje kroz duboku i stratificiranu maštu jednog od najvažnijih suvremenih hrvatskih pjesnika, Delimira Rešickog. Pjesme su raspodjeljene u šest većih cjelina, a povremeno između pjesama, u zbirci se nalaze i autorove fotografije koje prate njihovu atmosferu. Pjesme su refleksivne naravi, pune intertekstualnog sadržaja i metatekstualnih aluzija koje se na nekoliko mjesta nalaze i u samom naslovu: ("kadenca", "kadiš"). Autor često u samu tkaninu refleksivno-melankolične poetike ugrađuje razne reference iz povijesti umjetnosti, povijesnih događaja ili vlastitih reminiscencija davno minulih sjećanja iz djetinjstva.

Tako se u autorovoj zbirci mogu pronaći reference na brojne poznate umjetnike od Van Gogha, Gombrowicza, Celana, Slave Raškaj, Harmsa i Kleea, pa do Bowieja, Curtisa i Tarre i Morrisona iz novije, artističke pop/rock kulture. Atmosfera u pjesmama je duboko melankolična, na momente i dekadentna, vrijeme paralizirano, razvučeno, sa nizom spojnica u prošlošću s kojom autor kao da se ne želi formalno oprostiti već ju drži u javi sadašnjice u nadi da pokojom intervencijom i smjelom invencijom može barem na trenutak spriječiti povijest.

Pjesnikov ključni toponim jest Baranja:

"U Baranji, s njima u zoru ili sumrak poći/ poljima na koja je danima padao snijeg/ i biti pa makar i nijemim svjedokom/ tragova koje su ondje ostavili i živi i mrtvi/ s toliko nade pokušavajući nas opet pronaći/ promrzle kraj žice".

Pjesnikova Baranja nije idealizirana, naivna slika glorificiranog i lažno ukrašenog Edena izraslog iz kista kakvog slikara iz razdoblja naive, njegova Baranja je opustošena, ispijena ratovima, izgladnjela i opustjela - no i dalje za autora predstavlja voljenu rodnu grudu u kojoj on i dalje traži svoj dom. Lirski subjekti često su na granici transcendecije i destrukcije, zahvaćeni u stalni kontrapunkt s prošlošću s kojom čine stalnoponavljajuću sekvencu koja stvara dojam inertnosti, impotentnosti i beznađa u budućnosti koja se anemično naginje nad nas. U toj "metafizici nemoćne slobode" koja sasvim beskrvno plovi žilama suvremenog ljudskog bića, postavlja se pitanje:

"Što se može učiniti za jedan dan?/ Sada, u gradu bez zida."

Zar je moguća više ona Bowiejeva romantika nad kojom meci bruje, dok uzavrela krv udara u glavu tjerajući inat i prkos protiv tamničara ljudskog roda, protiv "Kiklopa"?

"Nigdje ikakve granice/ skupljači krhotina/ komadiće opeke još uvijek/ nose u škapularima/ kao uspomenu na što? Na mrtve pod tim istim zidom? Na poljubac iz pjesme, na što?"

Božansko se osluškuje tek na polarnom Sjeveru. Sve što je vrijedilo na ovome svijetu, bilo kulturno ili društveno, zapušteno je, propalo ili je pak prodano i nedostupno. Svijet je u konstantnoj utrci sa samim sobom, zapravo uronjen u mračni kalež svenavirujućih demona historije, u čijoj zgrčenoj čeljusti i dalje se čuju krikovi "poniženih i uvređenih", spaljenih i pobijenih, mučenih i obespravljenih u paklu bijesa podivljale zvijeri zvane "čovjek".  Što je izrodila takva jedna povijest? Izgubljenog pojedinca koji potpuno apatično sada gmiže po atlasu i jedinu satisfakciju vidi u čulnom zadovoljenju.

"Ni ljiljan ni jorgovan/ nikada ne zatvaraju oči/ piju mjesečinu, jedu sunce/ kažu znamo da loše si smišljena varka/ jedno od tisuću drugih/ naličja i obmana"
klee_angelusnovus.jpg

– ideal rastućeg bića ka zvjezdanom nebu, nadilaženje animalnosti i kretanje ka istinskoj prirodi božanskoga bića- čovjeku. No, kao i sa svakim idealom, kosi se stvarnost. A ta stvarnosti je: "Zyprex, Xanax, Fevarin, Velafaks, Helax, Cerson, Prazine, Amyzol, Seroquel, Loquen, Misar...". Nedostatak bilo kakve metafizike ovoga doba nužno dovodi do duhovnog kolapsa u kataleptičan grč ili kroz povijest tako često izgaženih, obespravljenih, duhovno pokradenih i prevarenih, ili pak grč boljševičkih kipova koji anakronom invokacijom minulih revolucija nastoje produhoviti to malo što je još svijetu prostora za duhovnost ostalo. No pošto grč je samo grč, a razdirući besmisao imperativ par excellence ovog našeg sumornog i umornog doba, sve što nam preostaje, čini se da je:

"Tisuću tableta za tisuću i jednu noć/ tisuću dana žalosti za jedan dan radosti/ tri osječke tinejdžerice koje u tramvaju piju/ iz plastične dvolitrene boce mlako pivo."

Rezimirajući, dakle, sve izrečeno, i ukomponiravši vlastite impersije u isto, zaključuje se da se ovdje radi o zaista jednoj vanrednoj artističkoj preslici suvremenog, postkapitalističkog društva i unutarnjih svijetova pomalo alijeniziranih, dezorjentiranih pojedinaca izgubljenih u fragmentima preostalih ljepota iz nekog drugog romantičnijeg vremena, bilo to vrijeme u prošlosti ili tek ima to vrijeme doći, gušenih suvremenom, vlastitom inačicom  Weltschmerza.

Ključne riječi: književnost
<
Vezane vijesti