H-Alter
Foto: PixabayFoto: PixabayOsiromašenima i obespravljenima "sudnji dan" je već zastrašujuće pokucao na vrata.

Jest, ima pravo Davor Bernardić, šef najsnažnije oporbene političke stranke u zemlji: u Hrvatskoj je praktično na djelu izvanredno stanje iako - formalno i upražnjavajući ustavne regule o uvjetima, je li, za privremeno suspendiranje parlamentarne demokracije - premijer Andrej Plenković i predsjednik RH Zoran Milanović nisu sinergijski uzeli državno kormilo u svoje četiri ruke.Država je "zagubila" tzv. običnog, malog čovjeka i njegove temeljne životne probleme - osobito radnika u tzv. realnom sektoru, mlade obitelji te više od 800.000 od cca 1,2 milijuna umirovljenika - pa je sada teško, ako ne i nemoguće "preko noći" uvesti općepodnošljivu socijalnu pravdu

Najvećem dijelu osiromašenih, obespravljenih, zapostavljenih i iseljenički već spakiranih obitelji sudnji je dan itekako zastrašujuće/glasno pokucao na vrata. Nikakve vladine protuvirusne mjere iz ožujka - radi spašavanja radnih mjesta te malih i srednjih poduzetnika - nisu bile od koristi mlađoj zagrebačkoj obitelji s dvoje djece osnovnoškolske dobi (podatci poznati uredništvu, op. a.) od jezivog osjećaja da im pandemijski sudnji dan, Covid-19 izravno radi o golom opstanku i da upravo objavljene vladine mjere za travanj ne ostavljaju ni minimum nade za puko preživljavanje.

Rečena XY obitelj živi u trosobnom podstanarskom stanu na zapadnoj periferiji hrvatske metropole. Privatnom vlasniku stana plaćaju mjesečnu najamninu 500 eura u kunskoj protuvrijednosti plus režije. Otac je lanjsko ljeto i jesen, do konca listopada, radio u Dubrovniku kao ugostiteljski sezonac za plaću cca 1000 eura u kunskoj protuvrijednosti. Po povratku u Zagreb uredno se prijavio Zavodu za zapošljavanje, gdje nije dobivao nikakvu naknadu kao ni od vlasnika restorana koji mu je navodno čuvao radno mjesto i obećao pozvati ga na posao uoči Uskrsa.

No, pandemija Covida-19 u međuvremenu je blokirala život u zemlji, ugostiteljstvu pak stavila ključ u bravu na neodređeno vrijeme, poduzetnike zavila u crno, poništila ovogodišnju turističku predsezonu, sezonu učinila upitnom, a ostatak godine čak i dohodovno nevažnim.

Glava obitelji XY zatvorena je u podranarskom stanu bez ikakvih prihoda i državne pomoći. Zajedno s ostalih troje članova: suprugom, kćerkom u VII. i sinom u IV. razredu pučke škole. Majka rečenih dvoje maloljetne djece još je zaposlena u privatnoj agenciji za promet nekretnina, gdje je u stalnom radnom odnosu, ali je prijavljena na tek nešto višu plaću od propisanog državnog minimalca.

Minimalnu pak proviziju po prodanoj nekretnini primala je na ruke. Budući da je tržište nekretnina u prošlih otprilike dva mjeseca zatrokiralo i stalo, javni bilježnici i gruntovnice se manje-više također zatvorili za normalan rad, pandemija Covida-19 je na neodređeno gurnula ključ u bravu i agenciji majke rečene podstanarske XY obitelji u Zagrebu.

Posla nema i žena je kod kuće, pitanje je dana kada će vlasnica agencije - budući da tvrtka nema prometa/prihoda - biti prisiljena dati otkaz svojoj uspješnoj agentici. Jednoj od dviju. Budući da je jedna od dviju njezina vlastita kćerka, nije teško pogoditi kojoj će prvoj otkazati ugovor o radu. Obitelj XY, kao i tolike, ima kreditna opterećenja, minuse na računima, podstanarstvo za vratom, životnu skupoću i rizike, djecu u najosjetljivijoj dobi koja traže svoje...Najvećem dijelu osiromašenih, obespravljenih, zapostavljenih i iseljenički već spakiranih obitelji sudnji je dan itekako zastrašujuće/glasno pokucao na vrata

Ti mladi ljudi sada ne znaju što će od straha pred svakim novim danom. Životna zbílja i tzv. državne mjere za socijalnu stabilnost te spašavanje radnih mjesta i poduzetnika što ih politički vrh dnevno komunicira baš i ne idu podruku.

Ukupni prihodi rečene XY obitelji do virusne kataklizme nekako su - doduše tijesno, ali ipak - uspijevali povezati kraj s krajem te iz mjeseca u mjesec makar neutemeljeno prihranjivati nadu kako će, eto, sutra možda biti bolje no danas, ali sada su presahnula oba životno presudna izvora. Očev sasvim, majčin za koji dan, ali i da nekim čudom opstane (na onih državnih 3250 kuna mjesečno što ih, sic transit - vlada kani slati poslodavcu?), ni približno nije dostatan samo za osnovni trošak prehrane i stanovanja. Što da rade ti ljudi? Gazda 20. u mjesecu dolazi po najamninu i traži na uvid plaćene sve račune za režijske troškove.

A obitelj XY je nekakav hrvatski prosjek upravo i tih što se iseljavaju iz zemlje, razočarani domovinom-maćehom. Obitelj XY nema vremena ni sekunde čekati da ožujski paket vladinih cca 30 milijardâ protuvirusnih kuna za spašabanje radnih mjesta te malog i srednjega gospodarstva nekim vrškom kraka možebitno dotakne njihovu egzistencijalno ugroženu malu zajednicu. Tzv. travanjski paket - navodno cca 45 milijardâ kuna iz ovdašnjih banaka te posudbe u svijetu, ako, kada i kako profunkcionira, već je debelo zakašnjeli pokušaj spašavanja - je li, što se spasiti dade? - iz restlova uvoznih dobrih namjera za popločavanje puta u pakao.

Za tzv. male, obične ljude, uključivo penziće kojima su silom ekonomskog zla u zemlji i sada pandemije Covida-19 djeca, unuci i praunuci zasjeli na mirovine prosjeka 2500 kuna mjesečno pomalo licemjerno zvuči poruka iz Banskih dvora: "Moramo biti svjesni da teret ove krize moramo iznijeti solidarno. Stat ćemo iza hrvatskog radnika i gospodarstva u najvećoj mogućoj mjeri". Eeee, moj premijeru...Državna tvrtka Zračna luka Dubrovnik bez milosti baca na ulicu više od 180 sezonaca od kojih su mnogi radili na Ćilipima po 14-15 godina. Imali su ugovore i za ovu godinu koja je zbog pandemije po svoj prilici turistički propala

Roditelji egzemplarne u ovoj kolumni zagrebačke XY obitelji, oboje punih desetak godina umirovljenici - majka s 2500 kuna mirovine, otac s 5000 kuna, oboje fakultetski obrazovani - žive u manjem dvostobnom stanu u koji su odnedavna silom životnih neprilika primili starijeg sina s jednim od dvojice sinova, nakon što mu se zbog financijskih problema raspao brak.

Drugi unuk, kojeg je majka nakon razvoda braka odvela živjeti sa svojim roditeljima na cca 60 kilomrtara udaljeno selo, povremeno dolazi ocu u Zagreb, u stan njegovih roditelja. Otac je prodavač u jednom trgovačkom centru, blokiranih računa i polovica od 4300 kuna plaće odlazi na otplatu reprogramiranih dugova u banci.

To je gruba ili ugrubo životna priča kakvih je u Bijednoj Našoj na stotine tisuća, od kakvih su stotine tisuća mlađih obitelji s djecom pobjegle u inozemstvo nadajući se pristojnijem i izglednijem životu. Desetljećima prije epidemije tzv. koronavirusa, vlasti u ovoj zemlji - tzv. desne, lijeve ili koalicijski "udrobljene", nebitno - nisu vodile socijalno učinkovitu politiku jer ni radne odnose nisu determinirale u interesu radnika svih profila/razina, najvećeg dijela proizvođača nove ili dodane vrijednosti. Sada - u uvjetima globalne pandemijske krize, kraha čak i velikih/moćnih ekonomija s nesagledivim posljedicama - te politike dolaze na naplatu. Ne samo u Hrvatskoj, koja će neizbježno fasovati ono što joj ostavi resetiranje globalnog kapitalističkog sustava vrijednosti.

Život viđen s povlaštenih 158 metara nadmorske visine Markovog trga i taj isti život iz dnevnog iskustva na podstanarskoj 158 metara nižoj visini dvije su oprečne optike što ih - logikom puke egzistencijalne zbílje - neće pomiriti socijalno prihvatljivim rješenjem ni vladine ožujska i travanjske mjere zajedno.

Ne radi se samo ili najmanje o cca 20.000 zagrebačkih podstanara s ugovorima o najmu stana ili (većinom) bez njih, odnosno o inim desetcima tisuća podstanarskih obitelji uzduž i poprijeko zemlje koje već dijele ili će sutra podijeliti hudu sudbinu rečenih četvero Zagrepčana, XY obitelji. Radi se o tomu da vladine mjere već kasne najmanje mjesec dana jer je vlada čekala vidjeti što će učiniti drugi, tzv. zemlje-uzori u EU drastičnije pogođene pandemijom, pa i samo vodstvo Unijine birokracije.

A eurobirokracija je u jeku pandemije tzv. koronavirusa ostala sramotno Za tzv. male, obične ljude, uključivo penziće kojima su silom ekonomskog zla u zemlji i sada pandemije Covida-19 djeca, unuci i praunuci zasjeli na mirovine prosjeka 2500 kuna mjesečno, pomalo licemjerno zvuče poruke iz Banskih dvoranevidljivom, impotentnom i nesolidarnom baš kao što je posve nevidljiva i predsjedavajuća uloga RH. Eto, već polovicu svog mandata.

Radi se i o tomu da vladine mjere - koje manje-više podržavaju ključni gospodarski igrači, jer se računaju najviše okoristiti, kao i vjerojatnim oprostom makar dijela privremeno odgođenih financijskih obaveza državi kada pandemija prođe - "sjedaju" na neuređeno tlo socijalno neosjetljive države. Koja je "zagubila" tzv. običnog, malog čovjeka i njegove temeljne životne probleme - osobito radnika u tzv. realnom sektoru, mlade obitelji te više od 800.000 od cca 1,2 milijuna umirovljenika - pa je sada teško, ako ne i nemoguće "preko noći" uvesti općepodnošljivu socijalnu pravdu i red.

Ne samo zbog siromaškog državnog proračuna godinama pobrkanih prioriteta nego i zbog kapitalističkog sustava vrijednosti s manjinom tzv. poduzetnika, vlasnika kapitala i sredstava za proizvodnju, profitom i tržištem prioritetno ispred većine tzv. radne snage podređene tržišnim zakonitostima i bildanju profita manjini. I točno se znâ tko je takvoj državi prva, a tko zadnja rupa na svirali.

Financijski ministar Zdravko Marić tvrdi da će u travanjskomu paketu 63 mjere minimalac rasti s 3250 kuna na 4000, a teret davanja na tih 4000 preuzet će država i to 1460 kuna po radniku. Dok se ministar Marić hvalio vladinim samaritanstvom, predsjednik SDP-a Davor Bernardić na Radi se i o tomu da vladine mjere - koje manje-više podržavaju ključni gospodarski igrači, jer se računaju najviše okoristiti, kao i vjerojatnim oprostom makar dijela privremeno odgođenih financijskih obaveza državi kada pandemija prođe - "sjedaju" na neuređeno tlo socijalno neosjetljive državepresici iznosi kobnu statistiku: 5500 stalnih sezonaca trenutno je ostalo kod kuće bez ikakvih primanja, više od 70.000 ljudi pak prima socijalnu pomoć do 900 kuna, 400.000 građana ostvaruje prihode ispod praga siromaštva, 240.000 blokiranih u bezizlaznoj je situaciji... Pa ti vidi čija mati crnu vunu prede. Budući da se ne može ni naslutiti kada će i kakav biti kraj pandemijskom zlu, strahuje se da će čak 700.000 ljudi već početkom jeseni, ako ne prije ostati bez posla, većinom u tzv. realnom sektoru) i više neće biti u stanju podmirivati ni osnovne životne troškove.

A licemjerja li iz Banskih dvora: traže od privatnih poslodavaca zadržavanje sezonaca po svaku cijenu - trebat će kao kruh čim pandemija prestane, a mora prestati, je li, jednog dana, ako ne prije - a vlada istodobno sama sebi skače u usta krajnje nehumanim i politički nakaradnim primjerom. Državna tvrtka Zračna luka Dubrovnik bez milosti baca na ulicu više od 180 sezonaca od kojih su mnogi radili na Ćilipima po 14-15 godina. Imali su ugovore i za ovu godinu koja je zbog pandemije po svoj prilici turistički propala.

Zašto bi i život bio jednako vidljiv iz Banskih dvora, iz podstanarstva zagrebačke XY obitelji, s Ćilipa ili... tko zna odakle iz mase tzv. običnih, malih ljudi? Vrijeme će pokazati što će biti dalje. A bit će kako će biti, otprilike bi štokavicom kazao stari Fric što je kajkavski genijalno uobličio bezvremenskim nigdar ni bilo da ni... Tko preživi, je li, ako, kada i kako preživi sudnji dan - pričat će. U svijetu više ni sličnom predpandemijskomu.

<
Vezane vijesti