Foto: Bonhams.comFoto: Bonhams.comKaterina Duda propituje učinke banalizacije koje dinamika turizma diktira komodifikacijom socijalističkih ideja i simbola.

Dok klopate s lokalnim stanovništvom, oduševit ćete se kako još uvijek možete ručati za tri dolara i osjetiti nostalgiju za poljskim komunističkim danima.

Rick Stevens, Nostalgia in a Polish Milk Bar[1]

Gotovo svatko tko je turistički posjetio Berlin posjeduje fotografiju sebe ili svojih suputnika pokraj Checkpoint Charliea, graničnog prijelaza iz američkog u sovjetski sektor grada. Istoimeni muzej postoji od šezdesetih godina, a osnovan je, što nimalo ne iznenađuje, u američkom sektoru gdje se na sigurnoj udaljenosti od graničara prikazivala povijest berlinskog zida uz ilustraciju raznih pokušaja bijega preko, iznad ili kroz zid.[2] Prenošenje kulturno-povijesnog iskustva čini bitan dio turističkog putovanja, čemu svjedoče i pretrpani itinereri putničkih agencija, angažmani turističkih vodiča, pa i maskirani DDR granični čuvari uhvaćeni na fotografijama iz Berlina.

Egzotična turistička ponuda leži u nedavnoj prošlosti, ostacima socijalističkog sistema, pri čemu socijalizam, zapakiran u komadiće berlinskog zida i memorijalne centre ili izlete na Goli otok i vožnju u Titovom Cadillacu, postaje glavnim adutom u akumulaciji kapitala. Nakon perioda u kojemu ga se pokušava izbrisati, ulazi u postsocijalističku svakodnevicu kao atrakcija

César Graña će turizam, karakterističnu granu, čiji početak bilježi razvoj moderne industrije, objasniti kao glad za ostacima predindustrijskog društva, potaknutu brzinom promjena uslijed procesa industrijalizacije.[3] Putovanje iz dokolice nudi šansu bijega u neko drugo povijesno vrijeme neopterećeno trenutnim geopolitičkim i društveno-ekonomskim odnosima. Sličnu ćemo potku pronaći u nizu reklama i turističkih vodiča, gdje su zemlje Istočne Europe nazivane "ostacima zlog carstva" ili predstavljene kao "Zapad kakav je bio nekada"[4], pružajući turistima izlet u ostavštinu nekadašnjega državnog uređenja, prezentiranu iz postkolonijalističkog rakursa. Egzotična turistička ponuda leži u nedavnoj prošlosti, ostacima socijalističkog sistema, pri čemu socijalizam, zapakiran u komadiće berlinskog zida i memorijalne centre ili izlete na Goli otok i vožnju u Titovom Cadillacu, postaje glavnim adutom u akumulaciji kapitala. Nakon perioda u kojemu ga se pokušava izbrisati, ulazi u postsocijalističku svakodnevicu kao atrakcija, turistički izvozni proizvod. "Autentičan" se socijalizam kroz nostalgiju ili traumu prodaje posjetiteljima, utjelovljujući spomenik antikomunizmu zbog čestog podmetanja liberalne demokracije kao jedinog mogućeg odgovora jednopartijskom sistemu, i smjera u ekonomskom i političkom razvoju.

Nakon početnog perioda tranzicije u kojemu ga nacionalne ideologije pokušavaju izbrisati iz povijesne slike država, socijalizam posljednjih nekoliko godina ponovno postaje prisutan u javnom diskursu. Logikom kapitala vraća se kao brend - "očišćen od konflikta, sukoba interpretacija, posve zgotovljen proizvod, napokon dostupan svakome"[5]. U tom kontekstu turizam, tranzicijom osviješten kao industrija u koju je poželjno ulagati, u socijalizmu prepoznaje autentičan izvozni proizvod. Zemlje Istočne Europe sve češće bivaju uvrštene u različite Top 10 ljestvice i niskobudžetne turističke aranžmane za srednju klasu Zapada. U diskursu koji isprepliće traumu i nostalgiju, u literaturi i turističkim vodičima nazivanu ostalgijom, države bivšeg socijalističkog uređenja obnavljaju imaginarij prije 1989., investirajući u memorijalne centre i redizajnirajući pripadajuću ikonografiju. Primjera je, po cijeloj Istočnoj Europi, napretek - od već spomenutog Berlina i muzeja DDR svakodnevice, preko "Komunističkih ruta" po Nowoj Huti, istočnoj četvrti u Krakowu, Hammer and Sickle toura u Budimpešti, muzeja komunizma u Pragu do osmodnevnih aranžmana koji nude uvid u život bugarskog diktatora Todora Živkova. Gotovo svaki od nabrojanih aranžmana nudi vožnju u Trabantu, poljskom Fiatu 125 ili ruskoj Čajki uz odgovarajuću glazbenu pratnju u pozadini, uključuje suvenir u obliku nekog detalja partijske odore, putovnice ili autentični komunistički obrok koji se od tradicionalne nacionalne kuhinje vjerojatno razlikuje jedino u infrastrukturi ugostiteljskog obrta. Potrebu za fikcijom i informacijom u turističkom obilasku ispunjava osobni vodič koji najčešće, kako je navedeno u ponudi, prepričava anegdote totalitarne svakodnevice[6] uz reference na Orwella kao već opće mjesto.

Postavljanje Istočnog bloka i Trećeg Reicha u istu kategoriju, s jedne strane, nudi legitimaciju kapitalizma kao demokracije koju valja nekritički prigrliti, dok je s druge, ipak prisutna svijest o razlici između dvaju režima, koja omogućuje kategoriju "manjeg zla"

Analiziramo li diskurs nekoliko turističkih aranžmana ili opisa u turističkim vodičima, najčešće ćemo naići na opis socijalističke svakodnevice kao totalitarne, što izletu osigurava poene na račun egzotike i neobičnosti. Sam pojam totalitarizam evocira analogiju SSSR-a i Trećeg Reicha zbog diktata jednopartijskog sistema, međutim, prema Domenicu Losurdu, njihovim supostavljanjem kroz pojam totalitarnog režima ignoriraju se ključne razlike, poput provođenja rasističke politike koja zasigurno vodi do drugačijih asocijacija i analogija, primjerice onih s imperijalnom politikom kolonijalne Britanije, ili eugenikom, koja se u praksi ostvarivala u nasilju nad američkim autohtonim stanovništvom.[7] Postavljanje Istočnog bloka i Trećeg Reicha u istu kategoriju, s jedne strane, nudi legitimaciju kapitalizma kao demokracije koju valja nekritički prigrliti, dok je s druge, ipak prisutna svijest o razlici između dvaju režima, koja omogućuje kategoriju "manjeg zla". Na taj način, kao ublažena verzija, totalitarizam komunističkog državnog uređenja omogućuje njegovu komercijalizaciju kroz egzotiku turističke destinacije i simulaciju strašne svakodnevice "zlog carstva", bez etičke prepreke koju čitamo u nacizmu.

Pišući o rekvijemima za komunizam, Charity Scrimber iščitava nekoliko oblika koje proizvodi politika sjećanja: nostalgiju, oplakivanje, melankoliju i poricanje.[8] Isti smjer interpretacije pronaći ćemo i u turističkoj reprezentaciji gdje će se antagonizmi ispreplitati većinu (izletničkog) vremena. Primjerice, zamislimo posjetitelja Brijuna, koji će obilaskom imati uvid u fotografije Tita kako ispija Chivas s različitim filmskim i političkim zvijezdama, bit će mu omogućeno provozati se i Titovim Cadillacom El Dorado za pozamašnu cifru, kupiti šalicu ili majicu s njegovim likom u otočkoj prodavaonici suvenira, a sljedeći će se dan, prema turističkom itinereru zaputiti na tek nekoliko sati vožnje udaljen Goli otok, zatvor za političke protivnike sustava.

Dok je kod nas brendiranje socijalizma tek u povojima, pa je tako, unatoč pokušajima turističke zajednice grada Raba, Goli otok potpuno zapušten, a preuređenje otoka u memorijalni centar tek u dugoročnom planu, u drugim zemljama Istočne Europe priča je razvijenija. Primjerice, turistički pogled na poljske gradove obilježava jaka memorija mjesta, prožimajući dojmove od Drugog svjetskog rata i komunizma do nacionalnih ideologija i katoličanstva. U koji god dio grada zalutali, jedan od ovih aspekata, sveden na ideološki simbol i poglavlje u povijesti, bit će tek površna informacija, binarna opreka drugome, i naposljetku, materijalizirana u suveniru.

U pročišćenoj povijesti, socijalizam ulazi na tržište očišćen od svake ideologije, zadržavajući floskule o bratstvu i jedinstvu ili pak slavljenjem autentičnog industrijskog dizajna, pri čemu, bez uvida u pravu kritičku analizu socijalističke povijesti i ekonomskog sustava, sve ostaje na razini estetike i folklora

Međutim, bilo da je riječ o nostalgičnom prikazu svakodnevice ili poricanja i prodaji traume režima, pri čemu će prikazani spomenik prijašnjeg života dobiti status umjetničkog predmeta[9], dolazi do paradoksalne situacije legitimiranja kapitalizma. Kapitalizam daje zamah razvoju industrije dokolice gdje turizam nalazi svoje mjesto, omogućavajući demokratizaciju putničkog iskustva, ali upućuje i na njegovu reproduktivnu i konfekcijsku praksu[10]. Diskurs turističkih vodiča koji "uvode način putovanja iz dokolice" i "prenose stil, način upotrebe putovanja koji će zadugo definirati kultivirani turizam"[11] možemo analizirati i kao oblik diskursa trženja, s obzirom da omogućuje uvid u mjesta gdje ćemo pojesti "najbolji objed" ili gdje "nećemo požaliti potrošiti novac". Konfekcijska praksa vidljiva je i u popratnom materijalu, nuspojavama turizma - razglednicama, suvenirima i sličnoj robi. Stoga ne iznenađuje što socijalizam pronalazimo prilagođen tržištu, zapakiran u babuške s likovima političkih vođa, pionirske kape, putovnice, žigove i čitav popratni već poznat šablonski asortiman, koji seže do redizajniranih, starih, praznih konzerva s opisom na etiketi - "Posljednji dah komunizma".

U pročišćenoj povijesti, socijalizam ulazi na tržište očišćen od svake ideologije, zadržavajući floskule o bratstvu i jedinstvu ili pak slavljenjem autentičnog industrijskog dizajna, pri čemu, bez uvida u pravu kritičku analizu socijalističke povijesti i ekonomskog sustava, sve ostaje na razini estetike i folklora.

Pišući o ikoni modernog turista, MacCannell će reći da svako društvo nužno sadrži još jedno društvo u sebi i pored sebe, svoje prošle epohe, i svoje manje razvijene i nerazvijene susjede. Modernom društvu prijeti prevrat iznutra od nostalgije, sentimentalnosti, i drugih tendencija da se vrati u prijašnje stanje, u zlatno doba koje se u retrospektivi uvijek čini sređenijim i normalnim.[12] Zato postsocijalističke zemlje Europe inozemnim turistima predstavljaju muzej socijalizma, ne samo kroz priče o traumama u pripovjednoj liniji koja prati dihotomiju socijalizam (totalitarizam)/ kapitalizam (demokracija), pri čemu je moguće govoriti o muzeju antikomunizma, već i evocirajući zapadnjačku nostalgiju na isti sustav, moguću alternativu razvijenom kapitalizmu. Možemo govoriti o ostalgiji kod građana "prvog svijeta" koja se razvija nakon 1989., najčešće kod intelektualaca ili umjetnika koji su u istočnom bloku vidjeli opoziciju i potencijal socijalne države.[13] Nedavnu ekonomsku krizu i postepeno ukidanje socijalne države moguće je interpretirati kao okidač za ostalgiju, što nakon razočaranja u sadašnji sustav razvija diskurs o alternativnim ekonomskim oblicima i idejama. Nostalgija za socijalnom državom u turizmu, tumačena kroz ideologiju slobodnog tržišta, kanalizira se kroz njezinu materijalnu varijantu, popularizacijom dizajna i ikonografije toga razdoblja.

Nostalgija za socijalnom državom u turizmu, tumačena kroz ideologiju slobodnog tržišta, kanalizira se kroz njezinu materijalnu varijantu, popularizacijom dizajna i ikonografije toga razdoblja

Tako će povjesničar Tvrtko Jakovina u razgovoru za Novi list reći da naši znanstvenici čak ni tržišno ne razmišljaju; socijalizam jest roba koja bi se najbolje prodavala, po kojoj bi se znanstvenici najlakše mogli integrirati u međunarodnu znanstvenu zajednicu, jer bi mogli pokazati nešto što je sve donedavno, do rata, bilo beskrajno atraktivno, a bilo je drukčije no u ostatku socijalističke Europe[14].

Međutim, ista ideja prevedena u turističke obilaske, o kojem god da se pristupu radi, zanemaruje postsocijalističku stvarnost. Vrlo pojednostavljenom formulom, iskustvo koje reference traži u realizaciji nostalgije ili poricanja, koji god filmski žanr odabrali, završit će u akumulaciji kapitala jer će svaka percepcija socijalizma, najčešće materijalizirana u svom najbenignijem obliku, čisto dekorativnom, napuniti nečiju blagajnu. U mainstream javnom diskursu modeli upravljanja u socijalizmu i ekonomski razvoj ostaju samo u povijesnom pamćenju, bez otvaranja rasprave o nekom ozbiljnom potencijalu omogućenom povijesnim nasljeđem ili reinterpretacijom modela u današnji kontekst. Socijalizam zasigurno jest brend koji postaje sve vidljiviji, međutim, upravo u pretvaranju istoga u sustav koji je održiv u neoliberalnoj ekonomiji, on se dovodi u paradoksalnu situaciju.

Pitanje odgovarajuće reinterpretacije nedostaje u mainstream javnom diskursu, a sve veća popularizacija socijalizma zahtjeva promišljanje o pitanjima kamo vode banalizacija komodifikacijom, te ilustrativno prikazivanje socijalističkih ideja i simbola koju nalaže dinamika turizma

Turistički obilasci po Pragu, Budimpešti, Berlinu, Krakowu ili čitavoj Bugarskoj pretvaraju ove države u muzeje socijalizma, tematske parkove, omogućujući stranom turistu da kroz vožnju Trabantom i ručak u komunistički uređenom restoranu, konzumira fikciju, povijest prilagođenu kapitalu, pročišćenu političkih implikacija i sadašnjice. Zanemarujući političku stvarnost država u koje putuju, ili je pak svodeći na površnu epizodu koja proizlazi iz prethodno logičnog završetka "spasa u demokraciji", turisti će doma odnijeti potvrdu socijalizma kakvu su i očekivali, onog s ključnim riječima totalitarizma, cenzure, klišeja bratstva i jedinstva, s ponešto nostalgije za estetikom i folklorom, bez dubljih analiza i odgovarajuće kritike. Jasno je da kritički odmak ne možemo očekivati u tematskom izletu i magnetu koji će nas s frižidera podsjećati na vrijeme provedeno u dokolici, međutim potrebno je postaviti pitanje, kakva je mogućnost opstanka ideje o socijalizmu usred uvjeta komodifikacije. Pitanje odgovarajuće reinterpretacije nedostaje u mainstream javnom diskursu, a sve veća popularizacija socijalizma zahtjeva promišljanje o pitanjima kamo vode banalizacija komodifikacijom, te ilustrativno prikazivanje socijalističkih ideja i simbola koju nalaže dinamika turizma.

Naposljetku, primjer razglednice iz praškog muzeja komunizma čija je kompozicija sastavljena od Lenjinovog lika i teksta - We're above McDonalds, across from Benetton. Viva la imperialism! Museum of Communism, djelomično implicira odgovor.


[1] Iz članka Ricka Stevensa, američkog autora turističkih vodiča po Europi, url: http://www.ricksteves.com/watch-read-listen/read/articles/nostalgia-in-a-polish-milk-bar (21.2.2014.)
[2] Url: http://www.mauermuseum.de/index.php/en (21.2.2014.)
[3] MacCannell, D. (1999) „The Tourist: A New Theory of the Leisure Class", London: University of California Press
[4] URL: http://travelstore.ricksteves.com/catalog/index.cfm?fuseaction=product&theParentId=157&id=208 (22.8.2011.)
[5] Duda, D. (2010.) „Uspavanka za gomilu" M. u: Hrvatski književni bajkomat, Zagreb: Disput, str: 122-125
[6] Url: http://www.krakow-tours.com/tour/Communism_and_Nowa_Huta-Krakow (24.8.2011.)
[7] Losurdo, D. (2004) „Towards a Critique of the Category of Totalitarianism", u: Historical Materialism, 12:2 (25-55)
[8] Scrimber, C. (2003) „Requiem for Communism", Cambridge: MIT press
[9] MacCannell, 1999
[10] Duda, D. (2012) „Kultura putovanja", Zagreb: Naklada Ljevak
[11] Isto.
[12] MacCannell, 1999
[13] Scrimber, 2003
[14] Url: http://www.novilist.hr/Vijesti/Hrvatska/Tvrtko-Jakovina-Socijalizam-je-roba-koja-bi-se-najbolje-prodavala

Ključne riječi: postsocijalizam, socijalizam
<
Vezane vijesti