Foto: FacebookFoto: FacebookŽelimo li živjeti u državi koja neće biti Država? Na koju ćemo biti ponosni ne zato što smo tamo rođeni, ili jer je zemlja lijepa (zemlja, ne država, države nisu lijepe), ili jer - moramo, to se od nas traži, očekuje, zahtjeva? Ponosni jer će nas država podsjećati na važnost suprotstavljanja ideji nadmoći nad drugima, ideji arogancije kao poželjnom sustavu vrijednosti, ideji nasilja kao "čišćenja" od drugačijih, ideji licemjerstva da radimo "po zakonu", a zakoni su govna. Kako je važno podsjetiti se da smo svi ljudi bili djeca, u startu nevini i da nam je najpreči zadatak tu nevinost čuvati, ne nanoseći zlo ni sebi ni drugima.

Država ne želi pomoći teško bolesnoj djeci u Klaićevoj. Trenutno je preko 31 000 potpisa skupljeno za peticiju zaklade Solidarna i Centra za mirovne studije, Vladi RH, da novac nađe. Dani se odbrojavaju. Država, u liku nadležnog ministra, ne kani platiti. Za sada. Možda se u međuvremenu predomisle. Situacija je osjetljiva, napeta i tragična. O djeci se radi.

Zdravstvo nam je oblikovano po modelu "koliko novca imaš toliko ćeš dobru skrb dobiti”, a mi svi taj model prihvaćamo. Možda ne i podržavamo, ali ga prihvaćamo. Državu nije briga za svu djecu, no to ne smije reći. Da ju je briga onda bi redoslijed prioriteta bio bitno drugačiji nego je danas.
Današnjim državama, čast iznimkama, građani su sve manje bitni. Bitan je njihov novac, njihova moć, koliko su ti građani utjecajni, koliko su političari o njima ovisniKako god, politika će, moguće, ipak spasiti situaciju, no ne radi djece, nego radi same sebe. Djeca su uvijek prikladna za političko poentiranje, no ako toga nema, nisu zanimljiva, ni politici ni državi.

Što nam se treba desiti da to shvatimo?

Današnjim državama, čast iznimkama, građani su sve manje bitni. Bitan je njihov novac, njihova moć, koliko su ti građani utjecajni, koliko su političari o njima ovisni. Požar u Londonu morao je uzeti mnogo života da nam se to pojasni. Cijena života? Niti dvadesetak kuna po metru kvadratnom.

I dok u UK-u javnost bijesni u Hrvatskoj tek hoće. Sedmero malih glavica teško je bolesno. Možda se i neće izvući. No cijela srž smisla ove države je u toj naizgled suptilnoj razlici - je li se napravilo sve što se moglo? Sada nije. I to traje. Uskoro možda hoće. No ne zbog funkcioniranja države nego usprkos njemu. Nije ni lako ni lijepo reći, ali u Klaićevoj se danas ne spašavaju konkretna djeca. Spašava se smisao našeg zajedništva. Našeg? Svih nas koji bilo kakve veze imamo s Klaićevom, Zagrebom, Hrvatskom.

U pravu je Marina Škrabalo kada kaže "država koja nije u stanju liječiti svoju djecu nije država". Problem nije u istinitosti te tvrdnje. Iskreno, po tom kriteriju ima vrlo malo država na ovoj planeti. Pravi je problem u našem odnosu prema toj tvrdnji. Koja je namjerno takva kakva je, i istinita, između ostaloga. Mnogi će odmah ustati u obranu države, u napad na bezobraznu mirovnjakinju i njeno diskvalificiranje. No upraviteljica Zaklade za ljudska prava i solidarnost nam kaže i nešto drugo - država kojoj nije važno liječiti svoju djecu nije država. To nije samo pitanje kapaciteta, resursa, znanja, svega onoga s čime imamo problema, nije još da oskudijevamo, ali smo na začelju EU. To je pitanje prioriteta, vrijednosti, mentalnog i emotivnog sklopa, kulture, ponosa, svega onoga što čini državu.Država kojoj nije važno liječiti svoju djecu nije država

A toga imamo na pretek, i viška. Ljubavi prema državi, ponosu, zaklinjanja u Nju, svega. Dokle god nema konkretan lik osobe koju s takvom državom ne možemo izjednačiti.

Da, nije nam se lako suočiti iako nam to ovih sedmero veličanstvenih jasno govori - mi vam nismo važni. Nismo političari, nogometna mafija, instant celebrityji, prevaranti, prepisivači, uhljebi, nismo politički zlatni rudnik, više smo kao nagazna mina. Zato nas izbjegavate.

Zanimljivo je da to izbjegavanje ne mora nužno biti loše, na primjer da živimo u državi koja nije važna sama po sebi, niti je povijesno dostignuće, ni vječna, ni jedina, ni Mila Mati, Domovina, nego je samo to - država. Servis građana, oblik ostvarivanja zajedništva, međuovisnosti, zajedničkog Želimo li živjeti u državi koja neće biti Država? Na koju ćemo biti ponosni ne zato što smo tamo rođeni, ili jer je zemlja lijepa  ili jer - moramo, to se od nas traži, očekuje, zahtjeva ?življenja. U kojoj se ne bi ni postavljalo pitanje koliko košta briga o zdravlju djece? Još manje: treba li nam obrazovni sustav u skladu s vremenom, koji će obrazovati i odgajati odgovorne osobe, građanke, koji će sumnjičavo gledati na svaku vlast, jer moraju, jer samo tako vlada neće postati Vlast.

Da, bilo bi lijepo da nam se država ne petlja u odgoj djece tako da im sati predmeta takozvanih odgoja (glazbeni, likovni, ...) budu smanjeni, na račun vjeronauka. Bar zato što bi pravom vjeronauku moralo biti neugodno znajući da koristi ukradeni sat glazbenog. Dovoljan razlog bez i da idemo dalje.

Želimo li živjeti u državi koja neće biti Država? Na koju ćemo biti ponosni ne zato što smo tamo rođeni, ili jer je zemlja lijepa (zemlja, ne država, države nisu lijepe), ili jer - moramo, to se od nas traži, očekuje, zahtjeva?

Ponosni jer će nas država podsjećati na važnost suprotstavljanja ideji nadmoći nad drugima, ideji arogancije kao poželjnom sustavu vrijednosti, ideji nasilja kao "čišćenja" od drugačijih, ideji licemjerstva da radimo "po zakonu", a zakoni su govna. Kako je važno podsjetiti se da smo svi ljudi bili djeca, u startu nevini i da nam je najpreči zadatak tu nevinost čuvati, ne nanoseći zlo ni sebi ni drugima. Nema zla, nasilja koje vodi boljitku. Znam da tražite kontraprimjere i nalazite ih, pitanje je dana kada ćemo ih prestati tražiti. Ne, nasilje nije nikad dobro. A tako nam je teško to prihvatiti.

Toga se podsjećamo ovog četvrtka 22.lipnja. Važnosti otpora idejama da su neki ljudi vrjedniji od drugih. Jednom kada tako počnemo misliti nema potrebe za novcima za bolesnu djecu. Onu koja su samo djeca, a ne nečija djeca.

Podsjećamo se da nam je tako lako prihvatiti da ima boljih i vrjednijih ljudi i da je to lako odrediti, određivati, evo svatko od nas će to odmah. Manje lako, teško zapravo se tome porivu oduprijeti. Boriti se protiv njega.

U tome i jeste veličina Dana antifašističke borbe. Borbe, ne jamranja, ni fejsbuk lajkanja. Borbe.


Dragi čitatelji i čitateljice, H-Alterova budućnost je kontinuirano neizvjesna. Ako vam se sviđa ovo što čitate i želite podržati naš daljnji rad, možete nam pomoći svojom donacijom i/ili proširiti riječ među svojim prijateljima. Solidarno za slobodno novinarstvo i veliko hvala svima.
<
Vezane vijesti