Borislav Mikulić: Klanovske društvene veze, osobni i parapolitički interesi šefova NGO-ova, kao što je HHO-a, daju logistiku za honoriranje državnog odvjetnika. Uz malobrojne časne izuzetke, mislim da je NGO-scena sa svojim replikama hijerarhijskih odnosa, predominacijom logoreičnih figura koje samo mijenjaju mjesto u najboljoj igri u gradu, najspektakularniji civilno-kulturni karambol u državi, a i šire.

Je li se dolaskom Obame na vlast dogodila promjena na simboličkom polju, jer predsjednik koji je (polu!) Afroamerikanac ima određenu težinu? Većina medija je bila fascinirana upravo njegovom bojom kože.

Da, nema ništa logičnije nego da mislimo tako, ali ja mislim da je to optička varka ili istinita laž, ono varam te istinom! Boja kože Baracka Obame je maska kojom jedan tradicionalni američki narativ o neravnopravnosti crnaca zakriva drugi, noviji narativ o još uvijek vrlo ambivalentnom statusu žena. Meni se čini da je tu presudan događaj bio borba između Obame kao muškarca i Hillary Clinton koja nije stvorila, kako se kaže, nikavu razliku, nikakvo novo polazište za bilo kakvu drugačiju, rodno obojenu politiku. Štoviše, krenula je u politiku tako da je ostala vjerna supruga neozbiljnom mužu i ostavila politiku u zadanim okvirima u kojima su vulgarno-muški ekscesi na državnoj razini održiva zakonitost - od fellatio Monike Levinsky u Bijeloj kući do silovanja u vojnim zatvorima po Iraku. Hillary je sad upravo imenovana za novu državnu tajnicu, a to je hard-core američka politika koju već u nekoliko mandata obavljaju žene. Hillary stupa na mjesto Madlaine Allbright iz doba Clintona, a tu je pod bjelcem Bushem bila crnkinja Condoleeza Rice koja voli javno svirati klavir, kao Clinton saksofon.

Može li se govoriti o stilskim obrascima i gotovim figurama ponašanja?

Svakako, i to ne samo u stilu, nego u bazi, jer je američki politički model dvotaktnog motora republikanci-demokrati odavno već zahvatio i evropska društva. Umjesto republikanaca u dva mandata sad dolazi demokrat. Pri tome, iako nije ponovljen dinastički obrazac smjene vlasti u Bijeloj kući, kao kod Bushevih, u pozadini se radi upravo o takvom obrascu. Na mjestu predsjednika htjela se, mogla ili trebala pojaviti senatorica Clinton, žena predsjednika iz prošlog ciklusa vlasti demokrata, no pojavio se Obama, zgodan i mlad dečko koji puno obećava, poput Billa Clintona. No, za razliku od Billa, Obama je obojen. To je ta minimalna ali dovoljna i nužna razlika da ponavljanje američkog političkog obrasca pruži privid napretka. Zato, ako hoćemo nešto saznati o rasnim ili rodnim odnosima u politici, one bijele i crne žene-muškarci u politici ne daju više nikakav odgovor. Treba ga tražiti u muškim identifikacijskim obrascima. Na što točno ciljate? Usprkos razumljivoj crnačkoj euforiji u Americi i u Africi zbog izbora crnca za predsjednika, usprkos suzama Jassiea Jamesa, to je samo dio priče, i to onaj dio koji stvara privid. Boja kože nije toliko onaj prirodno-ljudski moment koji sad iz historijskih razloga dobiva na simboličkoj vrijednosti, u stilu bivši robovi su konačno dogurali do mjesta predsjednika! Doduše, Obama se može promatrati i pod tim vidom najvišeg priznanja crnaca, ali smisao toga priznanja nije društveno-pravni, nego psihološki i kulturni. Politika slijedi šoubiznis! Obama je, kao i Oprah, Danzel Washington ili Naomi Campbell itd., figura idealnog stila života za deprivilegirane slojeve i klase čiji temeljni i dominantni politički mentalitet određuje osujećenost u kupovnoj moći ili slobodnom potrošaštvu, kao pendantu slobodnog poduzetništva. Zato bih ja tu ipak slijedio baš onaj trag koji je naznačio Berlusconi sa svojim ispadom o lijepo osunčanom, zgodnom Obami, kako bi mi svi voljeli izgledati.

bm_v.jpg

Politički korektni evropski intelektualci i političari zgrozili su se nad tom rasističkom izjavom!?

Da, ali Berlusconi, koji sa svojim implantiranim tupeom i pečenim tenom izgleda kao američki puran iz solarija, pa je razumljivo da u svojoj juvenilskoj opsesiji želi izgledati kao umjereno crni Obama bez istaknutih negroidnih atributa, zapravo je preskočio latentni rasizam koji mu se spočitava. On izražava narcističku fascinaciju da mi je biti kao Obama, i zato je Berlusconi možda bliži istini o današnjoj politici nego intelektualac Noam Chomsky, koji je također izjavio da je Obama obojeni bijelac. Te dvije izjave zapravo konvergiraju iako dolaze s različitih polazišta, samo što nam Berlusconi direktnije i neuvijeno osvještava Obamu kao life style verziju idealnog američkog prosjeka. On se još uvijek reprezentira kao protestantski bijelac gornje srednje klase! Zato izraz Afroamerikanac, koji je postao termin politički korektnog standardnog govora, sadrži puno nesvjesnih laži bez obzira na to što su sâmi crnci još od šezdesetih godina izvor te jake identifikacije s Afrikom. Afroamerikanizmom se retroaktivno čini nepravda partikularizacije crnaca, jer američki crnci iz Afrike izvor su moderne Amerike jednako kao i bijelci, naravno s njezinog donjeg ruba, i zato su jednako univerzalni. To je oduvijek nepriznato, a sada se s oznakom Afroamerikanci još folkloristički falsificira.

Što nam to govori o američkoj demokraciji, u njoj su neki bitno jednakiji od drugih?

Američka revolucija i njezina demokracija nije tada donijela u principu ništa novo u odnosu na antičku demokraciju, koja je isključivala robove i strance. Naime, ne smijemo zaboraviti da su se američki očevi nacije, sve redom protestantski liberalni demokratski borci za američku nezavisnost od engleske krune, obogatili na robovima jednako kao i najveći američki robovlasnici. Što znači sljedeće: američki rat za nezavisnost protiv kolonijalnog gospodara, koji počiva na deklaraciji o ljudskim pravima kao takvim i koji zapravo baštini evropsku i britansku historiju protestantizma kao pokušaja da se načelo duhovne i religijske jednakosti svih ljudi pred Bogom prevede u društvenu i političku jednakost, počiva na isključenju čitavih milijunskih masa ljudi druge rase (crnaca i urođeničkih crvenokožaca) kao ne-ljudskih bića. Demokracija je rođena na ekskluziji, kao što je sada najveće iskušenje demokratskih društava ekskluzija pridošlica.

Dakle, kad uzmemo u obzir sve o čemu ste govorili, što zapravo znači Obama na mjestu predsjednika?

Kad njegovoj bučno proklamiranoj priči o jedinstvu američke nacije dodate program za sanaciju banaka nakon užasa republikanske neoliberalne ekonomije - a za tu sanaciju su većinski glasali i demokratski predstavnici u Senatu još prije izbora - onda dobivamo Obamu kao ime za program prevencije od kozmičkog udara pod nazivom krah kapitalizma! Demokrat Obama spašava kapitalizam onako kako su evropske socijaldemokratske vlade zapravo provodile neoliberalnu socijalnu i ekonomsku politiku desnice, i nakon razgradnje društava blagostanja ponovo predale vlast desničarima. Poslije Obame doći će republikanac. To nam kaže uhodani američki dvotaktni motor republikanci-demokrati-republikanci-demokrati... Prema tome, osim simboličke zadovoljštine crncima kao drugoj po veličini populaciji u Americi, u kvantitativnom i u historijskom smislu, Obamina difference ne donosi niti može donijeti više od onog što može i smije donijeti jedan demokrat na mjestu američkog predsjednika: vraćanje klatna porezne politike na lijevu stranu i nešto oprezniju politiku intervencionizma. Poslije će možda dobiti i Nobelovu nagradu, a ne sumnjam da bi mu naš HHO svakako rado ponudio nagradu Miko Tripalo!

<strong>Barack Obama</strong>: smiješe li mu se zaista Nobelova nagrada i i nagrada <em>Miko Tripalo</em>? Barack Obama: smiješe li mu se zaista Nobelova nagrada i i nagrada Miko Tripalo?

Naši političari su trijumfalno komentirali kako nama neće trebati 200 godina da izaberemo Srbina za predsjednika. Kako komentirate taj stav?

Pa, tih 200 godina do izbora Srbina u Hrvatskoj je već prošlo, desilo se, i to na tipično hrvatski način, s figom u džepu. Naime, Hrvati su, što se tiče HDZ-a, davno već dobili Srbina za predsjednika! Dao im ga je upravo sâm Šeks, a zvao ga je Stevo! To je još naš sadašnji predsjednik Stjepan Mesić, koga su, kao što se još živo sjećamo, nazivali Srbinom i Ciganinom itsl. E, takvog obojenog-za-predsjednika, koga je smislio HDZ-ovski um, odrekla se i kulturno-politički korektna hrvatska oporba još dok je bila na vlasti, i to je onda bio krucijalan hrvatski događaj! Na što točno mislite, kada i kako se to desilo? Riječ je, ako se sjećate, o onom velikom protestu desnih narodnih snaga na splitskoj rivi 2001., povodom hapšenja Mirka Norca, o hrvatskim generalima i kardinalima, kad je i još-ne-reformirani Ivo Sanader prijetio Račanu s tribine. To događanje naroda imalo je na Račana poguban učinak ucjene ucjenom, prijetnje prijetnjom, fantazme moćnog naroda, koju je on, valjda poučen snagom jogurt-revolucije, doživio kao realni državni udar. Tada se zbilo nešto jako važno: dok je jedino Stjepan Mesić imao kuraže da prihvati ulogu negativca koju su mu namijenili ti preuzvišeni hrvatski pučisti, tj. da bude Stevo, i po kratkom postupku posmicao generale koji su se zaletili u politiku - a da su tada i kardinali bili na plaći Ministarstva obrane, vjerujem da bi smijenio i njih, kao što je nedavno postupio s vojnim ordinariusom Jezerincem - dotle je Vesna Pusić apsolutno malograđanski zacrtala putanju korupcije civilnog shvaćanja politike prema oportunističkoj real-politici: naime, na optužbe da je orjunašica, četnikuša, Srpkinja itsl., ona se na državnoj televiziji, u ondašnjoj emisiji Fokus branila da je to laž, da je ona po etničkoj pripadnosti Hrvatica, ali da je to, eto, privatna stvar itsl. Onda je odjednom shvatila da to više nije privatna stvar i skrenula na pravi kurs svih nacionalnih hrvatskih partija. Pokazala je domet građanske Hrvatske, ali na sreću, horizont civilnog angažmana u Hrvatskoj ipak nije ostao na tome!

Što bi, po vama, bio pravi odgovor u takvoj situaciji?

Deklarirana građanska političarka je po svome političkom položaju morala riskirati da nastupi kao odgojiteljica za političku kulturu, koju je toliko propagirala, morala je prihvatiti taj simbolički status Srpkinje: jer, ako hrvatsko društvo nije u stanju prihvatiti etničku Srpkinju na položaju šefice jedne hrvatske stranke, onda to društvo nije sposobno za demokraciju! Umjesto toga, ona se povukla u retropolitički argument da je ona ipak etnička Hrvatica. Naravno, taj retropotez je bio u skladu s drugim njezinim stavom da ni HNS niti koalicija nisu radikalni. Zamislite, zastupati u praksi načela građanske politike - to se odjednom pokazuje kao rizični radikalizam! No, Vesna Pusić, koja je ušla u politiku kao teoretičarka druge hrvatske tranzicije čiji je organ bio Erazmus, primjerak je čistog ideološkog fakea intelektualizma u politici! Njezina teza o političkoj kulturi bila je samo u funkciji dolaska na vlast jednog dijela poduzetničke klase, dakako ne onog južnjačkog! Danas je ona, kao i svi drugi hrvatski političari, ono što je oduvijek htjela biti: hrvatska diplomacija, ali na radu kod kuće, administratorka politike evropskog priključenja prema zadanim šprancama.

Srbi, odnosno SDSS sudjeluje u sadašnjoj HDZ-ovoj vladi. Čini se neupitnim da je došlo do nekakvog napretka?

To nije nikakav napredak, naprotiv! Srbi u Hrvatskoj svoje dostojanstvo u najgorim devedesetim godinama u velikoj mjeri duguju aktivistima u civilnim organizacijama. Danas, oni više cijene svoje klerikalističko priznanje kroz onaj već legendarni Sanaderov pozdrav na Badnjak 2005., i za to uredno otplaćuju tako da se politički pokazuju kao gora replika samog HDZ-a. Naime, što je rezultat tog priznanja Srba, čemu uopće civilno-kulturno i politički služe Srbi? Osim što je Zagreb dobio najprestižniji božićni domjenak u gradu, začinjen homoerotskim ispadima gradonačelnika nad svojim pobočnicima, profesionalni Srbi su samo još jedna karijeristička grupica zadužena za dovršenje kruga političke i civilne idiotizacije kroz restauraciju malograđanštine, agresivnog nacionalizma, klerikalizma i povijesnog revizionizma, što smo već vidjeli kao većinski nacionalni projekt, ali nedovršen. Profesionalni Srbi to rade pod izlikom manjinskih prava na identitet! Srbi u Hrvatskoj kapitaliziraju priču o žrtvi u političku moć skrivajući srpske zločine iza hrvatskih. Nesposobni da sâmi priznaju svoj udio u zločinu, podmeću ga još uvijek Miloševiću kojeg ionako nema. Pogledajte ovaj ispad prilikom posjete onog radikala iz Srbije - Nisam čuo za Škabrnju! Nisam vidio da je itko od službenih hrvatskih Srba javno reagirao na takvu podlost jednog političara iz Srbije. To ne truje samo ionako delikatne odnose među ljudima i ne otežava samo život srpskim povratnicima. Politika se pokazuje kao zaštićeni areal u kojem idioti mogu djelovati nekažnjeno.

Kako vidite tu situaciju?

Vrlo crno! Nedavne ankete o smanjenju hrvatskog neprijateljstva prema Srbima, a u korist Kineza i homoseksualaca, skrivaju nov jaz samih Srba prema Hrvatima. Školski udžbenici za srpsku djecu, koja trebaju biti pošteđena hrvatske asimilacije, uvoze se iz Srbije, umjesto da ih pišu ovdašnji kvalificirani ljudi. Slično kao s prisustvom Hrvatske u Bosni i Hercegovini, hrvatski Srbi tek sad zapravo postaju ispostava srpske države, a ne autohtona manjina. I dok se o hrvatskom šovinizmu u hrvatskim udžbenicima barem povremeno raspravlja, o sadržaju udžbenika iz Srbije nema u javnosti ni riječi. Nadalje, Dani srpske kulture u organizaciji Prosvjete zapravo su revijska reprezentacija ili transmisija kulture iz Srbije. Sad doduše prikazuju antimiloševićevske filmove, ali i to iz protesta zbog ulaska miloševićevske stranke u sadašnju srpsku vlast! Dakle, kakvu to civilnu vrijednost donose Srbi osim što manjine navodno po sebi čine vrijednost većine!? Vrijednosti nisu neutralne. Srpska transmisija matične države, krst i antikomunizam, ćirilica i narodni vez - to smo već vidjeli u hrvatskoj verziji križa, glagoljice, pletera, itd. Zato, što se tiče manjina kao civilnih vrijednosti, predsjednički kandidati na sljedećim izborima mogu biti - što se mene tiče - još samo Romi, a inače radije pretučene žene, djeca, možda i homoseksualci!

Kako gledate na facebook aferu? Nakon što su strane agencije prenijele vijest o represiji, premijer je, uplašen za vlastiti imidž, hitno promijenio ploču i svalio svu krivnju na policiju. I nakon toga, prosvjed je - krahirao!?

Ja mislim da je bilo potpuno pogrešno očekivati da će aktivisti s facebooka okupiti 100 000 građana na prosvjedu, iako se mobilizacijski potencijal antipolitičkog sindroma, tj. prezira prema političkoj kasti, čini velik. Ni svi hrvatski sindikati nisu bili u stanju pokrenuti toliko ljudi, a obespravljene radničke mase su velike. Drugo, također ne vidim da je prigovor kako su facebookovci zapravo desničari relevantan. Osim što je opća svijest u Hrvatskoj bitno obilježena antipolitičkim sindromom koji predstavlja odličnu osnovu za populističke intervencije, a njih se SDP boji jer je salonska stranka, hrvatske radničke mase su i dalje fundamentalistički patriotične. U Hrvatskoj se ne može artikulirati nikakva kritika ni o čemu, a da se prethodno ne prekrižimo u znak lojalnosti svetoj Hrvatskoj! Zato između desničarenja i antipolitike nema nikakve kontradikcije. To je samo nova verzija antibirokratske revolucije. Afera s facebookom je relevantnija po drugim aspektima koje navodite.

face_prosvjed1.jpg

'Između desničarenja i antipolitike nema kontradikcije, to je samo nova verzija antibirokratske revolucije'

Policija je zapravo postupila kao premijerova sluškinja?

Da, i to je, mislim, naš najveći šok! Policija je djelovala na provokaciju Upadnite meni u stan, bando gestapovska - a to se, nota bene, dogodilo nakon javne diskusije o tome u emisiji Otvoreno, to je najavio upravo glasnogovornik policije Borovec - tako da je ujedno pokazala princip policijskog djelovanja - opasno bukvalistički, po refleksu, reaktivno, kao da se nesvjesno odazvala interpelaciji! Ipak, mislim da je policija tim zalijetanjem i potom još više isprikom potvrdila sindrom brzopotezne autoritarnosti izvršnog organa države i državnog odvjetništva, a rečeno nam je da su te državne službe sad u rukama navodno trezvenih ljudi, vrhunskih profesionalaca. Čini se da smo poslije jubitoa dobili ipak samo bukfejsove!

Što je s medijski razvikanom kadrovskom obnovom policije koja nas je, nakon ubojstva Ive Pukanića, trebala štititi?

Nakon svih nevjerovatnih slučajeva inkompetencije i koruptnosti sudaca, sad se vidi što kod nas znači kad policija, državno odvjetništvo i sudstvo djeluju nezavisno! Nakon velikog pitanja o dugim cijevima na ulicama prebrzo su se okrenuli ideološkim pitanjima, verbalnim deliktima i lakšim subverzivcima, koji vrijeđaju samo privatnu osobu premijera, a nipošto i institucije države. Umjesto da ih premijer tuži građanski, ili da odvjetništo prijavi facebookovce zbog vrijeđanja državnog organa nazivom gestapovci, oni upadaju u stanove zbog isticanja jednog izraza iz nacističkog pojmovnika! To jest svakako nelegitimno kršenje privatnosti, kao i ona spektakularna privođenja sveučilištaraca u aferi indeks, ali je po mome mišljenju izraz nervoze od velikih očekivanja javnosti, koja su i sami podgrijavali, izraz PR-diletantizma i opće opsesije PR-om u državnim organima. I kao kruna svega, naši liberalni intelektualci u HHO-u, zaduženi za pitanje kršenja ljudskih prava, hvale policiju zbog odmjerenog postupanja baš kad krši pravo na dostojanstvo uhapšenika!

Kako komentirate dodjelu nagrade Miko Tripalo državnom odvjetniku Bajiću, koja je izazvala nov raskol u HHO-u?

Pa, osim što je antipatična Bančeva koketerija sa samim sobom da pokaže moć i očiti surogat za njegovo neuspješno dodvoravanje Sanaderu, i načelno je perverzna politika s tom političkom nagradom HHO-a da se dodjeljuje članovima državnog aparata. Oni su po funkciji obavezni da principijelno rade svoj posao, kako je istaknuo don Ivan Grubišić. Povrh svega toga, nagrada je dodijeljena državnom odvjetniku za osobite zasluge u samokritici države u slučaju nezakonitog načina privođenja Mirjane Pukanić, u kojem je Ivo Banac igrao glavnu TV-ulogu svjedoka! U javnim obrazloženjima tog poteza predsjednik HHO-a je rekao da to nije bio obični slučaj maltretiranja žene, nego se radilo o suvlasnici medijske kuće. Tajkunica ne može biti tučena, to je ok! Ali, da ne može biti ni izvlaštena, to sad ispada brigom šefa HHO-a koji je favorit EPH! Tako vidimo da klanovske društvene veze, osobni i parapolitički interesi šefova NGO-ova, kao što je HHO-a, daju logistiku za honoriranje državnog odvjetnika koji je od slabog premijera Račana prešao na jaču figuru pa sad bolje i funkcionira nego pod Račanom. Lijepa svojta! Uz malobrojne časne izuzetke, mislim da je NGO-scena sa svojim replikama hijerarhijskih odnosa, predominacijom logoreičnih figura koje samo mijenjaju mjesto u najboljoj igri u gradu, najspektakularniji civilno-kulturni karambol u državi, a i šire.


Prvi dio intervjua s Borislavom Mikulićem

<
Vezane vijesti