Fotografije: HNK.hr<br>Fotografije: HNK.hr
Petar Pan: Sve kvalitete ovog baleta (u kojemu je fascinantno baš sve, pa i naklon plesača), gotovo je nemoguće nabrojati, i može se konstatirati kako je uz Anu Karenjinu ovo najbolja baletna predstava zagrebačkoga HNK u posljednjih nekoliko sezona, koju bi stoga barem jednako toliko vrijedilo i zadržati na repertoaru.

Pedeset godina nakon svjetske premijere u Zagrebu, središnji je nacionalni teatar 30. lipnja 2016. ponovo postavio jedno od najpoznatijih djela Bruna Bjelinskog (1909. – 1992.), balet Petar Pan, vrativši time na scenu ne samo hrvatsku baletnu baštinu (barem glazbenu, kad je već ona plesačka u kroničnom opadanju), već i djelo koje je u svakome svojem segmentu – a ovaj opet u svakom detalju – dostojan renomea koji se zagrebačkome HNK a priori pripisuje, no tek nakon dugo vremena, u baletnom smislu, i potvrđuje.

Zasluge za ovaj uistinu maestralan kazališni produkt pripadaju, začudo(?), strancu – uglednome talijanskome plesaču, koreografu i redatelju Giorgiju Madiji (1965. – ), koji je napravio doista impresivan posao, dobrim dijelom zahvaljujući i izvrsno odabranoj koautorskoj ekipi. Kao scenografa je angažirao Kinsuna Chana, kao kostimografkinju Adrianu Mortelliti, kao dramaturginju Annegret Gertz i posljednju u nizu ključnih figura, no ne i manje važnu – kao redatelja zračnih scena Rana Arthura Brauna.

petar_pan_12.jpg

Madia je pak ovu priču o ''dječaku koji nije želio odrasti'' oblikovao kroz šest slika (Dječja soba, Obala drveća, Sedam velikih stabala, Na morskoj obali, Tamno mjesto sedam stabala, Na gusarskome brodu) – prema libretu Bjelinskoga, temeljenog na istoimenoj priči Jamesa Matthewa Barriea – te ju koreografirao, režirao i rasvjetno oblikovao. Ovo posljednje učinio je toliko znalački i efektno, da se inače uvriježen kao jedan od sporednih scenskih elemenata, za uspjeh baleta pokazao podjednako ključnim i ravnopravnim svima ostalima.

Uvod u predstavu, s prpošno, izražajno i precizno odsviranom glavnom glazbenom temom, puno obećaje već na sâmom početku, i to obećanje tijekom cijelog trajanja (sat i pol) ne iznevjeruje. Ovom instrumentalnom i tonski vrlo raznobojnom, bogatom i melodičnom glazbenom tkivu, dirigent Alan Bjelinski i orkestar HNK ni u jednom trenutku površnim ili nedorađenim pristupom ništa ne oduzimaju, već mu, naprotiv, koncentriranim i zdušnim angažmanom na upečatljivosti još i dodaju. Glazba je u ovom baletu toliko živa i sinestetički poticajna, da postaje de facto rječita, barem onoliko koliko je to i napisana priča. A najmlađim gledateljima, kojima je ona možda ipak nepoznata, kratko ju i sažeto na početku predstavlja fonogeničan i kao iz priče iz davnine glas Dušana Gojića, koji se potom gubi, s razlogom, jer bi ikakva intervencija u ono što slijedi bila suvišna i ometajuća.

petar_pan_7.jpg

Na rijetko viđenoj, odlično postavljenoj sceni ubrzo se, naime, pojavljuju plesači koji lete, čime bajka za malu, veliku i svu vječnu djecu – sudeći barem prema njihovima glasnim uzvicima iznenađenja kakvi se redovito mogu čuti od najmanjih gledatelja prilikom izvedbi Orašara – može početi. No za razliku od Orašara, koji je mnogoj djeci – kao estetski privlačan i fabularno prilagođen – jedan od najefektnijih plesnih magneta za buduću trajnu odanost, a možda i profesionalnu posvećenost (u najširem smislu) ovoj prelijepoj umjetnosti, ovaj je Petar Pan pak dovoljno sugestivan da bi strelicu okrenuo u obrnutom smjeru; kao vrhunsko umjetničko djelo, odraslu je publiku u stanju nadahnuti na ponovnu potragu za prvotnima kreativnim ishodištima, možda negdje duboko skrivenima, no ne i izgubljenima, u svojoj vlastitoj Nigdjezemskoj.

U tome Madia uspijeva zahvaljujući ponajprije grandioznima vizualnim komponentama (podjednako scenografskima, kostimografskima, frizerskima i vizažističkima), potom mnogima zadivljujućim, iznenađujućim i duhovitim redateljskim rješenjima, za kojima ne zaostaju ni ona koreografska – bazirana na klasičnim, neoklasičnim, suvremenim, gimnastičkim i akrobatskim elementima. Prilagođeni osnovnom žovijalnom tonu predstave, ovi su sastavljeni kombinacijom jednostavnijih koraka i rudimentarnih gesti, primjerenih dječjoj igri, zatim onih nešto zahtjevnijih i tehnički bližih baletu, te naposljetku onih koji zahtijevaju ne samo umješnost i spretnost, već i hrabrost (poput, primjerice, ovladavanja bungeejem).

petar_pan_16.jpg

Konačan je rezultat zato, bez pretjerivanja, spektakularan, a suvišno je i naglašavati da ga ne bi bilo bez raspoloženih, nadahnutih i vrlo glumstvenih plesača, koji prije svega ostavljaju dojam da se i sâmi zabavljaju i uživaju, što onda vrlo lako prenose i na publiku. Angažiravši veći dio ansambla, među kojima je podjela uloga (pa čak i predviđene alternacije) napravljena bez greške, Madia je prilikom ključnog izvođačkog izbora pokazao hijerarhijsku neopterećenost, kao i ljudsku i umjetničku otvorenost.

Glavnu ulogu, onu Petra Pana, povjerio je solistu za srednje uloge Kornelu Palinku, koji je svoju do sada najveću plesačku šansu maksimalno iskoristio, te više nego opravdao ukazano povjerenje. Kao opušten, siguran, vedar i uživljen, uspio je postići potpuni znak jednakosti između vlastite osobnosti i dodijeljenoga mu scenskoga kalupa.

Zvončici Catarine Meneses to je, barem u početku, teže polazilo za rukom (izvedba 4. srpnja), no nakon prvotnih tehničkih nesigurnosti i interpretativne zakočenosti zbog kojih nije odavala dojam da joj je povjerena uloga u potpunosti sjela, s odmicanjem predstave i ona se s pripadajućim bajkovitim karakterom uspjela u potpunosti sroditi.

Iva Vitić Gameiro tih problema zato otpočetka nije imala; u ulozi Wendi dobila je priliku pokazati svoje veselo, razigrano, djetinjasto i znatiželjno plesačko lice, zaokruženo iznimnom plastičnošću (koja pak u klasičnim rolama zna iritirati, jer ju često ne prati i očekivan emocionalni naboj, no kako ovaj nije nešto što se od geste zaigranog djeteta očekuje, tako i Vitić Gameiro bez problema prelazi rampu).

petar_pan_14.jpg

Rieka Suzuki kao Indijanska princeza i Natalia Horsnell kao Vila pokazale su iznova sve vrline kojima se ističu među svojim kolegicama: naglašenu osobnost, radost plesanja, izuzetan šarm i ono najvažnije – sposobnost da se vlastitom liku udahne život. Pa iako u klasičnima glavnim rolama ponekad nisu onoliko dominantne, magnetične i cjelovečernje virtuozne koliko bi se to možda očekivalo, u prilikama poput ove, predvodeći Indijanke, odnosno Vile, one su plesačice koje već na prvi pogled čine upadljivu i bitnu razliku.

To se i pogotovo može konstatirati za Georgea Stanciua kao Kapetana Kuku, naspram čije su karizme drugi plesači gotovo nevidljivi, osim kao statisti.

Nevidljiva zato nije bila Milka Hribar Bartolović u ulozi Gospođe Darling; iako bez ikakvih plesnih zadataka, ova prvakinja (inače lišena izraženog i kompetitivnoga plesačkog ega) u ovu predstavu donosi nešto što bi se najbolje moglo opisati kao dodatno, prigušeno osvjetljenje: diskretno, nenametljivo, ali dovoljno i nezamjenjivo.

Rezimirajući sve gore navedeno u kontekstu autorove intencije, da gledatelji nakon ove predstave sa sobom ponesu srce puno sreće, nema sumnje da je u njoj u potpunosti uspio; i više od toga. Sve kvalitete ovog baleta (u kojemu je fascinantno baš sve, pa i naklon plesača), gotovo je nemoguće nabrojati, i može se konstatirati kako je uz Anu Karenjinu ovo najbolja baletna predstava zagrebačkoga HNK u posljednjih nekoliko sezona, koju bi stoga barem jednako toliko vrijedilo i zadržati na repertoaru. Ili duže…

Ključne riječi: Hrvatsko narodno kazalište, balet
<
Vezane vijesti