H-Alter
Foto: Subjekt kao gostFoto: Subjekt kao gostOsvrt na malu hermeneutiku dramskog lika Subjekt kao gost profesora Vjerana Zuppe.

"Kroza sva bića prostire se jedan jedinstveni prostor, intimni prostor svijeta". Ovim citatom R. M. Rilkea započinje zaista unikatna kontemplacija dramaturga, publicista, pjesnika, teoretičara književnosti i profesora emeritusa na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu Vjerana Zuppe.

Već na prvim stranicama djela autor enigmatski započinje svoje putovanje kroz problemsku relaciju lik – subjekt navodeći osnovnu želju Rađanjem psihoanalize na prijelazu i početkom novoga stoljeća, ponovno su se otvorila pitanja o samome subjektu dok se svijet s koncepcije pozornice pretvara u konstitutivni element iste čiji je bitni element upravo sam čovjek. Jezik modernizma, uvelike se okrenuo sebi, te od ideje mimesisa postao svojevrsna (platinistički slična) mimeza mimeze; jezik o jezikuKaspara, jedinog lika istoimene Handkeove drame, prositaklu iz jedine dvije rečenice koje je taj "divlji" šesnaestogodišnji dječak kada je bio pronađen znao izgovoriti - "Htio bih biti takav kakav je nekoć bio netko drugi"[1]

Ta intrigantna referenca na dramski lik izrastao kao inspiracija istoimenim dječakom, pronađenim 26. svibnja 1828. na ulicama Nürnberga, za kojeg se zbog crta lica i navodnog izvrsnog pamćenja spekuliralo da su mu mogući roditelji Karl Ludwig Friedrich, veliki vojvoda Badena i Stéphanie de Beauharnais, usvojena Napoleonova kći, prozni je lajt-motiv (na momente svojevrsno sredstvo retardacije prije početka novog poglavlja), kojim nas autor vješto provodi kroz brojne peripetije razvoja dramskog lika; "Sve do one delfske upute Gnōthi seauton: 'spoznaj samoga sebe', odnosno Sokratovog poziva na 'brigu za sebe' (epimeleia heautou) seže i iskustvo mišljenja o subjektu" [2].

Od Euripida, kojeg Nietzsche smatra odgovornim za "navalu i uspon 'građanskih mediokriteta' koji posjećuju teatar kojim implikativno vlada mimemata ton ethonQ"[3]; oponašanje karaktera, naravi ili značaja, pa Aristotelovog Pjesničkog umjeća i mimesisa kao jednog od glavnih imperativa u umjetnosti, na čijem je temelju i izrastao mimetički teatar u dobu rađanja glume, klasicističke lozinke: "Govoriti znači čini"[4] označavajući pritom kapacitet djelovanja u "oživljavanju" lika na način da se "dramska radnja prazni, a jezik se puni" pa do epohalnih promjena u percepciji građanstva, njegovom usponu, naglom oštrenju društvene oštrice i samoj refleksiji tog "crvenog" i "crnog" doba u umjetnosti; naročito u teatru.

No, interes profesora Zuppe nije puko dijakronično i sinkronično nizanje pojavnosti unutar epoha već kreirajući povijesno-društveni kontekst, autor osvjetljava razvoj problematike subjekta i lika sve do postmodernog antidramskog "ogoljavanja" subjekta na "jezičarenje". Dijalog (ili kako bi pobliže daj pojam definirala profesorica Nataša Govedić - "krozrječje" - začetak je teatra koji kroz svoju povijest (ali i općenito povijest ljudskog roda) istisnuo je problem subjektiviteta ocrtavajući shvaćanje slobode, duha, tjela, ali i estetsko-umjetničkog doživljaja.

Okretanje prema pitanju identiteta, nastalo devetnaestostoljetnim građanskim previranjem u zori novog svijeta u kojoj takozvana stvarnost prestaje ovisiti o karakterizaciji, već se naglasak stavlja na pripadnost građanskome statusu kao i samoj dramskoj situaciji. Odbacivanje transcedentalnih spona s religijskim, dogmatskim shvaćanjem prirode stvarnosti i samoga duha, kao metafizičkog uporišta samoga "jastva", najbolje ocrtanog u želji Rousseaovog Savojskog vikara, koji u raspravi o odgoju "Emile" "čezne za onim trenutkom u kojem će on 'biti ja, bez proturječja, bez razdioba'"[5]; želji u kojoj je pohranjen glavni zahtjev prosvjetiteljstva za "radikalnom autonomijom" pojedinca što predstavlja veliki zaokret europske misli ka modernoj, jer se izvor "jedinstva i cjelovitosti kojeg je sv. Augustin pronašao samo u Bogu, sada trebalo otkriti u sebi samome"[6].Interes profesora Zuppe nije puko dijakronično i sinkronično nizanje pojavnosti unutar epoha već kreirajući povijesno-društveni kontekst, autor osvjetljava razvoj problematike subjekta i lika sve do postmodernog antidramskog "ogoljivanja" subjekta na "jezičarenje"

Rousseau naturalističkim shvaćanjem idetiteta kao prirodne i nepromjenjive veličine shvaća teatar kao izopačeno i moralno zlo područje krivotvorenih identiteta sukladno čime brani odluku kalvinističke ženevske republike koja teatar zabranjuje, a glumce izopaćuje. Diderotov teatar kasnije predstavlja svojevrsnu igru ukrštenih zrcala realnog i imaginarnog čime se otvara nova praksa glume (pantomima).

Međuovisnost teatra i društvene zbilje, tako je vidljiva i u devetnaestostoljetnoj Büchnerovoj drami Dantonova smrt koja je u dobu "naturalističkog teatra zakopčanih, ali i onih sasvim raskopčanih identiteta, načelom potpuno identifikacijskog teatra"[7] eklatantno proturječila svemu što je suvremena publika tražila od dramskog lika: "umjesto potvrde junakova Ja posredstvom povijesti, Büchner prikazuje njegovo raspadanje, a umjesto posebne, jedinstvene ličnosti, Büchner govori o uvijek jednakoj fizičkoj prirodi čovjeka."[8].

Put je to razvoja teatra ka kasnijim sintagmama poput Acte libre, kojom je označeno otvaranje vrata novog teatra u prijelazu stoljeća, ali i problematiziranje pojma akter koji se sada radikalno mjenja od sedamnaestostoljetnog koncepta dramatis personae u pojam za izvođača (kod Jauveta) koji "uloge koje 'dobiva' uvijek okreće prema sebi"[9]; prilikom čega kao da nam se rastvara pred očima knjiga njegove osobnosti sa svim svojim citatima, pretočenima u dijaloge i monologe.

Koraćanjem preko leđa opskurnih, pa i dijaboličnih pisaca poput Markiza de Sadea, koji je svojim jezikom stvorio posebnu konepciju "aktera jezika" te ukazao kako duh može biti i "uspaljenost glave", a naročito ideju da priroda "umjesto da je dobra, priroda je zla, jer ona zahtjeva smrt čovjeka", čime su njegovi likovi kao akteri protujetičnog jezika "uspostavili i suprotstavili jedan elitistički, subjket samoj najavi, pa donekle i konfuznom nastupu, subjekta egalitarizma"[10].

Sve to, uz romantičarsku ideju o fatalizmu ljudske prirode, mračnoj strani njegove duše i misticizmu, ludilu, strastima i općenito emocionalnosti kao imperativu (nemoćne) slobode, otvorilo je vrata modernom shvaćanju umjetnosti, a naročito književnosti i teatra, u kojem je tradicija zasjela na odar ustajalosti, a dotadašnji svijet odbacio na smetlište historije ili pak, u blažem slučaju, na stranice udžbenika i u usta medikriteta, zagovornika odavno zamrlih normativa i ideja. Sve to izrodilo je modernistički "Beckettov naslov smrti konstitutivnog subjekta: Der Got ist tod"[11]- Godota kao osnovnu formulu moderniteta.

Jedan je ludi čovjek "u svijetlo prijepodne užgao svjetiljku, istrčao na trg i bez prestanka vikao: Tražim Boga! Tražim Boga!" Pak se obratio brojnim prisutnima brojnim pitanjima i usklicima: "Tko nam je dao spužvu da bismo obrisali čitavi horizont? (…) Ne zapuhuje li nas prazan prostor? Nije li postalo hladnije? Ne nailazi li sveudilj noć i sve više noći? Ne moraju li se paliti svjetiljke za prijepodneva? Ne čujemo li još ništa od buke pogrebnikâ koji ukapaju Boga? Ne čujemo li još ništa od zadaha Božjeg raspadanja. - I bogovi se raspadaju! Bog je mrtav! Bog ostaje mrtav!".

"Pripovijeda se još da je ludi čovjek istoga dana prodro u različite crkve i u njima ugađao svoj rekvijem aeternum Deo. Izveden i na odgovornost pozvan, odgovarao je uvijek samo ovo: Ta što su ove crkve još ako nisu grobnice i nadgrobni spomenici Boga?"[12]. Rađanjem psihoanalize na prijelazu i početkom novoga stoljeća, ponovno su se otvorila pitanja o samome subjektu dok se svijet s koncepcije pozornice pretvara u konstitutivni element iste čiji je bitni element upravo sam čovjek. Jezik modernizma, uvelike se okrenuo sebi, te od ideje mimesisa postao svojevrsna (platinistički slična) mimeza mimeze; jezik o jeziku.Dijalog (ili kako bi pobliže daj pojam definirala profesorica Nataša Govedić - "krozrječje" - začetak je teatra koji kroz svoju povijest (ali i općenito povijest ljudskog roda) istisnuo je problem subjektiviteta ocrtavajući shvaćanje slobode, duha, tjela, ali i estetsko-umjetničkog doživljaja

Primjer tog "govora bez odgovora" autor navodi na kraju "igre" Kaspar gdje isti kaže: "Konačno sam rekao sebi: htio bih biti takav kakav je nekoć bio netko drugi, i htio sam znati što uopće znači rečenica koju sebi govorim"[13], gdje se iščitavaju obilježja moderniteta poput "automatskog pisanja", "struje svijesti", "antidramskoga" pisma.

Možda, kao zaključak ovog kratkog osvrta na zaista vanredno putovanje kroz začetak, razvoj pa onda i krizu i njeno rješenje relacije subjekt – lik, najbolje može poslužiti sama osnova govora tog dječaka koji je aenigma sui temporis čije je "rođenje nepoznato, a smrt tajanstvena", a za koju je primjenjiv Lacanov analitički stav da "sav govor poziva na odgovor“ i da "nema govora bez odgovora"[14] dovodeći pritom do pitanja čemu dovodi tada prazni govor.

Naime, "a to što je 'htio znati' samo značenje rečenice koju stalno u sebi ponavlja, to se, međutim, samo i dalje ponavlja ponavljanjem pitanja: Što sam/ to zapravo/ bio/ rekao?/ Kad bih samo znao/ što je to/ što sam upravo bio rekao?/ Što je to/ što sam/ zapravo/ upravo/ rekao?/ O čemu je/ zapravo/ upravo/ bilo govora?/ Kad bih samo znao/ što sam/ upravo/ bio govorio?/ Što je to/ o čemu sam/ zapravo/ upravo/ bio govorio?."[15]

 

[1] Handke, Peter. Kaspar. Zagreb: Društvo hrvatskih književnih prevodilaca, 1974.

[2] Zuppa, Vjeran. Subjekt kao gost: mala hermeneutika dramskog lika. Zagreb: Durieux, 2014, str. 52.

[3] Ibid.

[4] Barthes, Roland. Sur Racine. Paris: Editions du Seuil, 1960, str. 105.

[5] Zuppa, Vjeran. Subjekt kao gost: mala hermeneutika dramskog lika. Zagreb: Durieux, 2014, str 23.

[6] Taylor, Charles. Izvori sebstva : razvoj modernog identiteta. Zagreb: Naklada Breza, 2011, str. 377.

[7] Zuppa, Vjeran. Subjekt kao gost: mala hermeneutika dramskog lika. Zagreb: Durieux, 2014, str 31.

[8] Ibid.

[9] Ibid.

[10] Ibid.

[11] Ibid

[12] Nietzsche, Friedrich Wilhelm. Radosna znanost. Zagreb: Demetra, 2003.

[13] Zuppa, Vjeran. Subjekt kao gost: mala hermeneutika dramskog lika. Zagreb: Durieux, 2014, str 134.

[14] Lacan, Jacques. Ecrits. ***: Pariz, 1966, str. 247.

[15] Zuppa, Vjeran. Subjekt kao gost: mala hermeneutika dramskog lika. Zagreb: Durieux, 2014, str 134.

<
Vezane vijesti