<a data-ved="0CAYQjB0" href="http://en.stiftung-hsh.de/document.php?cat_id=CAT_231" class="_ZR irc_hol"><br></a><span class="_r3 irc_msc"><a data-ved="0CAgQhxw" href="https://www.google.hr/search?q=stasi+memorial&biw=1024&bih=608&tbm=isch&tbs=simg:CAQSWQllkZRzBCKuhhpFCxCwjKcIGjwKOggCEhSGIK0TiSCUFK8hpwqQFK8ToSHEIRog_1Hs084gORMZ0exPEciBAltidOXMUirk28DzgLFsfWaQMIUuYVW4gQ0qT" class="_ZR irc_msl"><span class="irc_idim"></span></a></span>
“Očekivali smo pravdu, a dobili vladavinu prava.” Tim je riječima Anna Kaminsky opisala razočarenje građana bivše istočne Njemačke, nakon ujedinjenja. Bio sam ovih dana u Nürnbergu i Berlinu. Družio se s pametnim i hrabrim ljudima, obilazio mjesta koja nisam planirao.

Sjedio (ponovo) u sudnici u kojoj su Saveznici sudili nacističkim vođama 1945. – 1946. kao da sam došao na izvor od kojeg je i "naš" Haški Tribunal potekao.

Posjetih megalomanski muzej, sagledah kako se indoktrinirao narod, doslovno "zasljepljivao" svjetlosnim efektima koji bi i poslije 80 godina mnoge bez daha ostavili. Pažljivom je arhitekturom sve podređeno Führeru. Ideji führera.

U Berlinu nas je primio šef arhive zloglasne istočnonjemačke tajne policije STASI Roland Jahn. Toplina tog čovjeka u izrazitom je proturječju s hladnoćom ideologije koja je tu arhivu praćenja, čitanja pošte, denunciranja, razaranja privatnosti, napadanja humanosti, građenja puteva destruktivnosti, stvarala i hranila.

“Koliko je ljudi u DDR praćeno od STASI-ja?” pita moj novi prijatelj Gaston Chiller iz Argentine.

Kao školovani fizičar očekujem neku procjenu, postotak koji mogu prihvatiti ili odbiti. “Ne znamo”, kaže naš vodič, simpatični Stephen. Ne radi se samo o dosjeima. Imena ljudi se pojavljuju u dosjeima drugih ljudi. Radili smo test na malom mjestu od 1dvanaest tisuća ljudi. Ispostavilo se da ima četrnaest tisuća dosjea. Objašnjenje je da je gradić bio blizu granice sa tadašnjom Zapadnom Njemačkom, no svejedno nas je obeshrabrio da dajemo procjene.

Znao sam da se pošta čitala u tim vremenima. No, biti na mjestu gdje se to radilo nešto je drugo. Morbidno? Neugodno? Gadljivo?

“Naišli smo na niz dosjea ljudi iz jedne škole, Politehničke. Bilo nam je čudno, pa smo istraživali dalje. Ispostavilo se da su praćeni svi nastavnici kako bi se pronašli podobni za vrbovanje budućih suradnika ili djelatnika STASI-ja.”

Ima 111 kilometara dosjea. Službe kojoj je posao bio ubiti dušu građanima vlastite zemlje. Svima.

Sedam tisuća uposlenih u kompleksu zgrada. Nisu oni znali cijeli sustav, svatko je odrađivao svoj kotačić, monstruoznost sustava zapanjuje i danas. Ne pada mi na pamet amnestirati "kotačiće“, ma kako mali bili.

Nažalost, uglavnom i jesu bili, ako ne amnestirani, onda ne-procesirani. Jer u tadašnjem DDR-u nisu kršili zakone. Ustav jesu, no to je teže dokazivo.

Slušam o supruzi koju je suprug – što? Cinkao? Izvještavao tajne državne organe? Ima li pojma u vokabularu za to? Nije bila jedina, znam.

Sunčana pauza na terasi Trattorie, preukusna pizza, idemo dalje.

en.stiftung-hsh.de
en.stiftung-hsh.de

Centralni STASI zatvor.

Nagađam da ne trebam ići, no idem. Mala nas je grupa, većina sudionika radionice je otputovala još iz Nürnberga. Nas sedam, ma gotovo pa "sedam nepokolebljivih“ , neću reći "veličanstvenih“ jer sam i ja pripadnik te grupe. Sofia iz Perua, žena koju se poštuje jer vas osjećaj za pravdu grije iz njenih očiju, Gaston iz Argentine, advokat i aktivist koji se sudi s korporacijama zbog njihove uloge u masovnim kršenjima ljudskih prava. To je nova dimenzija korporativne odgovornosti o kojoj nisam razmišljao. Kathleen, koja vodi "mali“ NGO arhiv u Johanesburgu, koji je sve samo ne mali, ponajmanje po značaju. Claudia iz Portugala koja mi je pojasnila da je UN-ov specijalni izvjestitelj za istinu, pravdu, obeštećenja i neponavljanje (takozvana "4 stupa“) izvan UN sustava, odgovara Vijeću za ljudska prava tj. Općoj skupštini i ne prima plaću, a drugi npr. UN izvjestitelj za prevenciju genocida je UN osoba i odgovara Generalnom tajniku. Šveđanin Per zaljubljen u BiH i Hrvatsku. Anne koja je na ulici te 1990. rušila sustav, da bi devet godina kasnije istraživala zločine na Kosovu.

Dakle STASI zatvor.

“Otkud ruže tu?” pitamo vodiča. “Nije se ništa diralo pri uređenju muzeja. No kako se iz ćelija ne vide, zaključujemo da je to za osoblje bilo.“

Izdržao sam više od pola ture. Bravo za mene. “Puknuo si?” pita me prijatelj. “Ne, prestao sam prije toga.” Ne znam što me jače udarilo, patnja ljudi koja vrišti iz zidova “podmornice” kako su nativane ćelije bez danjeg svjetla ili govor, što tijela, što boja glasa, mladog vodiča čija je mama bila unutra. Doduše “samo” tri tjedna.”

Dosta mi je. Ne mogu više. No, nisam depresivan. Svakih petnaest minuta u taj zatvor dolazi grupa mladih. Svakih petnaest minuta. Iz cijele Njemačke, iz cijelog Svijeta, 380 tisuća posjeta prošle godine. Sve s vođenim turama.

“Pred kraj Istočnog bloka STASI je i dalje radio po starom. Njihov zadatak je bio čuvati Partiju, ne dozvoliti promjenu. Slušali smo snimke telefonskih razgovora iz tog perioda. Ljudi nazivaju STASI i zahtjevaju informacije, uzrujano viču da su im bližnji oteti, traže odgovorne.” Potpuno drugačije od vremena prije, kad je takva reakcija bila nezamisliva, strah jedina opcija.

“Bez akcije građana ne bi bilo ni sačuvanih ovih arhiva. Bez akcije građana ništa ne bi bilo moguće.” odzvanjanju mi riječi od Bundestaga izabranog direktora arhiva, Rolanda Jahna.

Ključne riječi: Njemačka, miramidalije
<
Vezane vijesti