Povijesna jezgra Splita je 1979. godine upisana na UNESCO-ovu Listu svjetske kulturne baštine zbog izvrsno očuvane arhitekture svih razdoblja, od carske vile do grada koji je se u njoj razvio, ali i zbog činjenice da je to još uvijek živi organizam s očuvanim gradskim funkcijama. U novije vrijeme prijetnje se javljaju u vidu brzog rasta suvremenog grada, pritiska komercijalizacije poslovnih prostora u prizemlju, kao i negativnih promjena u socijalnoj strukturi stanovništva. Pritisak takozvanog kulturnog turizma kojim se slabo upravlja ostavio je dodatni trag na kvaliteti života u povijesnoj jezgri.

Tijekom posljednja dva stoljeća povijesna jezgra Splita je bila laboratorij za isprobavanje teoretskih konzervatorskih principa. Nakon što je u povijesti prečesto tretirano kao spremište nepromjenjivih vrijednosti, u posljednje vrijeme smo svjedoci da se središte grada ponovo pokušava «zamrznuti u vremenu». Konzervacija bi trebala biti upravljanje procesima promjene, imajući u fokusu zanimanja vrijednosti baštine koje - kao i odrednice kulturnog značaja - nisu fiksne, već vremenom evoluiraju. Kultura je proces, a ne skup stvari s nepromjenjivim značenjem. Danas smo u poziciji da preispitamo svoj pristup konzervaciji i krenemo s novih pozicija s izmijenjenom perspektivom.

Da bi se unaprijedilo planiranje i koordinacija aktivnosti koje trebaju poboljšati kvalitetu života i rada u jezgri, istovremeno osiguravajući dugoročnu, održivu zaštitu kulturnih vrijednosti, nedavno je izrađen Plan upravljanja povijesnom jezgrom Splita. Cilj je očuvati duh mjesta umanjujući sukobe između kulturnih vrijednosti i vrijednosti od značaja za dionike, istovremeno uvažavajući potrebu za promjenama. Zanimljivo je da je, nakon perioda nezainteresiranosti, Plan odjednom postao vruća politička tema, pri čemu su rasprave o njemu postale platforma za kritiku cjelokupne situacije u povijesnoj jezgri, ali i nesposobnosti lokalne vlasti da se nosi s problemima upravljanja gradom u cjelini, kao i manjka odgovarajuće demokratske procedure u donošenju strateških odluka.

Obnova najznačajnijih građevina kao što je katedrala, krstionica, Peristil i Zlatna vrata pružaju ogledne primjere kojima se prikazuju osnovni principi koje treba slijediti u svakodnevnoj praksi, kao što je konzervacija radije nego restauracija, upotreba tradicionalnih materijala i tehnika, ističući održavanje graditeljskog fonda i rekonstrukciju komunalne infrastrukture.

Pokazalo se da je teško utjecati na lokalnu upravu da usmjeri napore na unapređenje uvjeta života i komunalne infrastrukture. Konzervatorski poslovi se najčešće smatraju luksuzom, osobito kada krizna vremena tjeraju na preispitivanje prioriteta. Naše graditeljsko nasljeđe ima reputaciju tereta za vlasnike i zajednicu. Konzervacija jest skupa aktivnost, osobito nakon niza godina zapuštenosti, uz slabo ili nikakvo održavanje. Međutim, novija istraživanja ukazuju da konzervatorski i restauratorski projekti mogu biti snažan pokretač gospodarstva, stvarajući nova radna mjesta, povećavajući prihode od poreza, podižući vrijednosti nekretnina, kao i potičući reinvestiranje u društveni sektor. Konzervacija je znatno više od nostalgije; trebalo bi je prepoznati kao snažno oruđe gospodarskog razvoja i revitalizacije zajednice.

mr. Goran Nikšić, d.i.a.
voditelj Odsjeka za staru gradsku jezgru
Grad Split
goran.niksic@split.hr

Goran Nikšić je od 1980. godine kao arhitekt konzervator u Konzervatorskom odjelu u Splitu (ranije Regionalni zavod za zaštitu spomenika kulture) radio na projektima dokumentacije, istraživanja i obnove brojnih povijesnih građevina i sklopova u Dalmaciji, najviše spomeničke kategorije. Vodio je konzervatorske radove na katedralama u Korčuli, Hvaru, Splitu, Trogiru i Šibeniku i na nizu povijesnih zgrada najrazličitije namjene i vremena nastanka.

Od 1996. godine, kao konzervator odgovoran za splitsku povijesnu jezgru, osim zahvata na najznačajnijim građevinama Dioklecijanove palače (katedrala, krstionica, Zlatna vrata, Peristil) zaokupljen je problemima obnove i održavanja građevinskog fonda, komunalne infrastrukture i kvalitete života u jezgri.

Od 2006. godine sličnim problemima se nastavio baviti na položaju voditelja Službe (danas Odsjeka) za staru gradsku jezgru u sklopu gradske administracije. U tome se značajem izdvaja vođenje projekata signalizacijsko-informacijskog sustava te Plana upravljanja povijesnom jezgrom i podrumima Dioklecijanove palače.

U svojem konzervatorskom radu osobitu pozornost je pridavao primjeni tradicionalnih materijala i tehnika u konzervaciji graditeljske baštine, ali se zalagao i za uvođenje najsuvremenijih konzervatorsko-restauratorskih tehnologija poput laserskog čišćenja kamena. Znanstveni interes je usko vezao uz konzervatorski posao, pa su tekstovi koje je publicirao mahom nastali kao rezultat istraživanja prije i za vrijeme zahvata na graditeljskoj baštini.

Od 1981.-1983. pohađao je  poslijediplomski studij graditeljskog nasljeđa u Splitu, a 1991.-1992. studij konzervacije na Sveučilištu u Yorku (UK), gdje je obranio magistarski rad na temu poslijeratne obnove hrvatske graditeljske baštine. Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu prijavio je doktorsku disertaciju o Marku Andrijiću, najvećem korčulanskom graditelju i klesaru. Usavršavao se na studijskim putovanjima u inozemstvu, sudjelovao u nizu stručnih i znanstvenih skupova. Bio je član stručnog povjerenstva za obnovu šibenske katedrale. U svojstvu ICOMOS-ovog eksperta sudjelovao je u nekoliko evaluacijskih misija na lokalitetima svjetske kulturne baštine. Od 1997. godine na splitskoj Umjetničkoj akademiji budućim restauratorima predaje Uvod u arhitektonsku konzervaciju - materijali i tehnike.