Tko tu koga kokošari, nije zasad jasno, ali pomisao da bi studenti s tim i takvim sindikatima mogli išta produktivno napraviti izaziva skepsu da bi se cijela stvar mogla pretvoriti u manipulaciju u kojoj bi nastradao samo studenstki pokret, dok se za sindikate ne treba bojati. Njihov perpetuum mobile i jest prepucavanje koje ne služi ničemu osim - prepucavanju.

 

Sljedećeg tjedna napokon ćemo imati priliku doživjeti te „velike" sindikalne prosvjede o kojim se toliko priča i od kojih, čini se, nitko više ništa ni ne očekuje. Da se izrazimo sindikalnim rječnikom, socijalni partneri u velikim prosvjedima svakako bi trebali biti i studenti, koji su u proljeće organizirali blokadu fakulteta, i izrasli u pokret koji više nitko ne bi trebao ignorirati ni shvaćati olako.

Studenti se unutar svog partikularnog interesa bore za pravedniji sustav, dok se sindikati unutar svog partikularnog interesa samo partikularno glođu. To nije pretjerano sretna pozicija, u situaciji u kojoj se ova zemlja nalazi i kad se radnička borba ne vodi protiv Vlade već protiv vlastite pasivnosti. Sindikati koji su još uvijek jedini oblik masovnije organizacije radnika, barem u Hrvatskoj, nemaju snagu koju bi im trebala davati njihova masovnost. Lako bismo se mogli složiti s Rastkom Močnikom koji tvrdi da su sindikati zastarjela forma radničkog organiziranja, da više nemaju kapacitet niti sposobnost shvaćanja novih modernih područja borbe radničke klase, koja je iz proleterijata prerasla u kognitarijat. Radnička prava danas su ugroženija više nego u zlatno doba radničkog bunta, kada se klasna borba nije nazivala eufemizom - borbom za radnička prava.

Razjedinjeni su, svađaju se, optužuju jedni druge za korumpiranost, a primaju prilično visoke naknade za svoj «društveno koristan rad»... njihov rad služi mnogočemu, ali ne služi interesima radnika u koje se toliko kunu

Ali na stranu to, vratimo se „osebujnoj" sindikalnoj sceni u Hrvatskoj. Razjedinjeni su, svađaju se preko medija, optužuju jedni druge za korumpiranost, a sindikalni čelnici za to vrijeme primaju prilično visoke naknade za svoj «društveno koristan rad»... Ukratko, udaljeni su od radničkog korpusa kao je i vlada udaljena od naroda u predstavničkoj demokraciji. Njihov rad služi mnogočemu, ali ne i interesima radnika u koje se toliko kunu. Radnici to dobro znaju i zato i neće izaći u velikom broju na ulice sljedeći tjedan. Zato i ne izlaze na ulice ukoliko pada kiša. Prevelika je tlaka, brate.

Od velikih najava izlazaka sindikata na ulice spali smo na prosvjede jedino HUS-a, najmanje sindikalne središnjice, koji, ne možmo se oteti dojmu, kao da bojkotira sam sebe. Prosvjedi su zakazani tijekom radnog dana, ne nazivaju se sindikalnim već građanskim, ulazi se u neke čudne kombinacije s još čudnijim kreaturama okupljenima oko „bande lopovske". I takvi sindikati pred neki dan došli su na plenum zagrebačkog Filozofskog fakulteta tražiti potporu od studenta.

Točnije, žele da se studenti pridruže prosvjedu kao ravnopravni sudionici u njegovom organiziranju i osmišljavanju zahtjeva s kojima bi trebalo izaći pred Vladu. Ozren Matijašević im je nabrojao sindikalne zahtjeve: ukidanje kriznog poreza, vraćanje stope PDV-a na 22 posto, uvođenje nulte stope PDV-a za osnovne živežne namirnice i dječju opremu te školske knjige, stvaran, a ne samo deklarativan obračun s kriminalnom i korupcijom, te smanjenje javne potrošnje. Kako se tema sindikalne podjele nije mogla zaobići, Matijašević je plenumu doprinio davanjem neposrednog uvida u glođački diskurs: moji kolege iz drugih sindikata su korumpirani, sigurno bi oni tako nešto rekli i za mene, ali eto sad sam ja u prilici da to kažem za njih, priznao je pred studentskim auditorijem...

A na pitanje zašto njegova sindkalna središnjica nije za vrijeme studentske blokade izražavala potporu studentima, Matiješević je opet utekao na najsigurnije polje, prebacivanje loptice na druge sindikate. Pa je tako objasnio da se oni nisu htjeli kokošariti kao neki drugi (čitaj: Ribić).

A u čemu se, prema zamisli sindikalista, sastoji  ravnopravno sudjelovanje studenata u prosvjedu? Kako je to objasnio Matijašević, u izlasku nekog od njihovog predstavnika na govornicu (?!). Time je pokazao elementarno nepoznavanje studentskog političkog djelovanja, a posljedično tome ne treba polagati puno nade u njegovo ozbiljno shvaćanje studentskog pokreta. I čemu bi to poslužilo? Osim tome da mediji napokon dobiju studentsko lice koje bi mogli izdvojiti?

Sindikati, s druge strane od studenata svakako mogu profitirati. Osim većeg broja ljudi na tom njihovom «građanskom prosvjedu», studenti bi im svakako pomogli da bolje artikuliraju svoje zahtjeve.

Tko tu koga... kokošari, nije zasad jasno, ali pomisao da bi studenti s tim i takvim sindikatima mogli išta produktivno napraviti izaziva duboku skepsu, ako ne i zabrinutost da bi se cijela stvar mogla pretvoriti u manipulaciju u kojoj bi nastradao samo studenstki pokret, dok se za sindikate ne treba bojati. Njihov perpetuum mobile  i jest prepucavanje koje ne služi ničemu, osim samome sebi - prepucavanju. Kao što je na spomenutom plenumu rekao jedan od profesora Filozofskog fakulteta, studenti se mogu i moraju pojaviti na svim prosvjedima u ovoj zemlji koji nešto znače, ali jedino u statusu nezadovoljnih građana jedne nezadovoljne zemlje.

<
Vezane vijesti