Jedna od medijskih hit tema ljeta koji upravo ustupa pred dosadnim jesenskim kišama bio je sudac Trgovačkog suda Mislav Kolakušić sa svojim zahtjevom za provjeru ustavnosti Zakona o stečajnom postupku.

Njegov je zahtjev prijetio da zaustavi predstečajnu nagodbu tvrtke Dalekovod (i mnogih drugih). Što bi sve skupa, dovelo tisuće radnika zaposlenih u bankrotiranim poduzećima u još puno goru situaciju od one u kojoj su dosad bili.

Dotičnom je Kolakušiću iz mnogih opravdanih i neopravdanih razloga javno osporavan legitimitet, pa i pravo da se uopće bavi sudačkim pozivom. Dio kritika išao je na račun Ustavnog suda, jer časni suci, tvrdili su kritičari, u zao su čas odlučili otići na unaprijed isplanirane godišnje odmore, umjesto da po hitnom postupku rješavaju slučaj.

Glavni današnji problem s Ustavnim sudom, izuzev njegove neažurnosti koja i dalje traje, proizlazi iz načina na koji je bio kadrovski popunjen na prelasku iz 1999. u 2000. godinu

Kad su se nakon nekoliko tjedana vratili, ustanovili su ono što su na osnovu važećih propisa, koji se uglavnom svode na Ustavni zakon o Ustavnom sudu, jedino i mogli, što su i vrlo iscrpno obrazložili  - a to je da Kolakušić nema pravnu osnovu od njih zahtijevati provjeru ustavnosti, već to može samo predlagati. A što, opet, zahtijeva ponešto sporiju proceduru.

Ustavni sud je tako, pridržavajući se važećih propisa, znatno otežao položaj radnika u propalim poduzećima, kao i sudionicima predstečajnih nagodbi. Tvrdnje pojedinih komentatora ovog događaja koje su potom uslijedile, da će se predstečajna nagodba Dalekovoda, kao i svih drugih tvrtki, sada nastaviti u nemogućim pravnim uvjetima, jer je ostalo neizrečeno je li zakon na osnovu kojega se provode utemeljen na Ustavu ili nije, posve su istinite. Istinito je i retoričko pitanje, što će se dogoditi sa svim tim nagodbama ako Ustavni sud na kraju odluči da je zakon na osnovu kojega su provođene doista - neustavan.

Neistinita je pritom samo tvrdnja da bi Ustavni sud trebao odlučivati o prioritetu zaprimljenih predmeta bez ikakvih jasnih kriterija, na osnovu diskrecijske odluke samih sudaca, predsjednice Suda ili svih njih zajedno. "Ustavnosudski predmeti rješavaju se u pravilu prema vremenu primitka podnesaka kojim su pokrenuti (ustavne tužbe, prijedloga, zahtjeva) u Ustavni sud.  Mimo tog redoslijeda predmeti se po odluci Suda uzimaju u rješavanje samo izuzetno, kad to nalažu posebne okolnosti slučaja (primjerice: pritvor, određeni slučajevi ovrhe, izborni sporovi i sl.)", izjavio nam je tajnik Ustavnog suda Teodor Antić.

U vrijeme kada je trebalo demontirati Tuđmanov partitokratski režim i u sve institucije imenovati stranački nezavisne, kompetentne ljude, u Ustavni sud su, nagodbom parlamentarnih stranaka, ušli znani prvaci ovih i onih stranaka, kao i prononsirani HDZ-ovi režimski pravosudni kadrovi i korifeji kriminalne privatizacije

Prema podacima koje smo, pozivajući se na Zakon o pravu na pristup informacijama, dobili od Ustavnog suda, na dan 31. prosinca na US-u je ležalo 3 989 neriješenih predmeta, od čega je 173 njih (bilo) starije od pet godina. U 172 slučaja radilo se o postupku ocjene suglasnosti zakona s Ustavom, dok je u čak 2 907 slučajeva bila riječ o postupku zaštite ljudskih prava i temeljnih sloboda. "Ističemo da je u prvom polugodištu 2013. riješeno više od 4 000 ustavnosudskih predmeta, te je na dan 30 lipnja 2013. broj neriješenih predmeta pao na 3 572", kaže Antić.

Valja napomenuti da među te "riješene" predmete spada i 191 njih koji se odnose na odlučivanje o zakonitosti općih akata jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, pravnih osoba koje imaju javne ovlasti i pravnih osoba koje obavljaju javnu službu, koji su tijekom 2012. godine prepušteni Visokom upravnom sudu. Za te predmete trenutno nemamo podatak je li ih VUSRH riješio, i u kojem obimu. "Za Ustavni sud Republike Hrvatske ti su ustavnosudski postupci okončani", kaže Teodor Antić.

us-2011.pdf

us-2012.pdf

Ako je vjerovati službenim podacima te uvažene institucije, proizlazi da se njezini zaostaci posljednjih nekoliko godina ipak postupno smanjuju. Na dan 31. prosinca prethodne, 2011. godine bilo ih je ukupno 6 125, od čega 284 starija od 5 godina, 670 postupaka suglasnosti zakona s Ustavom, 4 844 postupka zaštite ljudskih prava...

Prema ne baš najsvježijim podacima, onima iz polovice prošle godine, na Sudu je bio zaista zastrašujuće starih predmeta: u njegovim ladicama nalazila su se tako tri prijedloga za pokretanje postupka ocjene suglasnosti Zakona o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece, od kojih su dva pokrenuta davne 1991, a jedan 1995. godine. Neovisno o tome što se vjerojatno radilo o predlagačima ekstremno desnih vrijednosnih opredjeljenja, ti predmeti su morali biti odavno riješeni. Morao je biti riješen i prijedlog za ocjenu ustavnosti Ustavnog zakona o suradnji s ICTY-jem, u vezi kojeg se tri predmeta vuku od 1996. godine. Tu je i jedan predmet iz 2000. godine, koji se odnosi na ocjenu ustavnosti i zakonitosti Deklaracije o suradnji s ICTY-jem, te dva postupka zaštite ljudskih prava i temeljnih sloboda iz 1998.

Bez obzira na političku pozadinu nekih od tih zahtjeva, Ustavni sud je predmete morao odavno riješiti, a nije. Ako bi se slijedilo logiku argumentacije u vezi Kolakušića, moglo bi se zaključiti da je suradnja Hrvatske s Haaškim tribunalom čitavim svojim tijekom bila obvijena sumnjom u nelegalnost, jer je Ustavni sud čitavo to vrijeme prijedlog za ocjenu ustavnosti zakona o toj suradnji držao u fijoci.

ustavnisuci.jpg

Mrkonjić, Vukojević, Vuković, Sokol, Šeparović - izravno su odgovorni za ulazak stotina "kolakušića" - politički dirigiranih, potencijalno korumpirnih kadrova u hrvatski pravni sustav

Nacionalna zaklada godinama zadržava loš običaj da ne objavljuje svoje interne propise, dapače, da ih donosi suprotno Ustavom propisanom postupku koji bi omogućio da oni budu dostupni javnosti. "Iako nije državno tijelo, Nacionalna zaklada za razvoj civilnoga društva je tijelo javne vlasti. Odredbom čl. 89. st. 2., Ustav Republike Hrvatske propisuje da propisi tijela koja imaju javne ovlasti prije stupanja na snagu moraju biti objavljeni na dostupan način u skladu sa zakonom. Sintagma 'propisi tijela' upućuje na sve propise tijela (statut, poslovnike, pravilnike i druge opće akte)", mišljenje je zagrebačke odvjetnice Aleksandre Đorđević kojim smo se vodili u našim obraćanjima Ustavnom sudu. Neobjavljivanje propisa omogućuje igre skrivača s njima, što je Zakladi povremena omiljena zabava. Prisjetimo se da je njezina upraviteljica u izjavi H-Alteru prije godinu i pol dana prvo spominjala pravilnik koji regulira izbor upraviteljice, da bi nekoliko dana kasnije, kada smo zatražili uvid u taj pravilnik, ignorirala vlastitu izjavu o njegovu postojanju. Slično je bilo i sa Pravilnikom o tajnosti podataka, koji je donesen u svibnju 2012, a na službenom Zakladinom webu pojavio se mjesecima kasnije. No ipak, ti svi dokumenti, premda neobjavljeni, bili su na snazi: vlastito stupanje na snagu u njima je predviđeno danom donošenja, a ne danom objavljivanja, na što odvjetnica Đorđević upozorava da je suprotno Ustavu.

Poigravajući se tijekom godina trulim hrvatskim državnim aparatom, potpisnik ovih redaka poslao je Ustavnom sudu niz prijedloga za pokretanje postupka za ocjenu ustavnosti Zakladinih internih propisa koji su izrijekom predvidjeli svoje stupanje na snagu danom donošenja, a ne danom objavljivanja.

  • Dana 20. kolovoza 2010. godine predložio sam ocjenu ustavnosti Statuta Nacionalne zaklade;
  • Istoga dana predložio sam ocjenu ustavnosti Pravilnika o primjeni standarda u provođenju programske suradnje u području neprofitnih medija donesenog 7. lipnja 2010;
  • Također, istoga dana predložio sam i ocjenu ustavnosti Pravilnika o primjeni standarda u provođenju programske suradnje u području neprofitnih medija donesenog 23. studenog 2009;
  • Dana 16. veljače 2012. predložio sam ocjenu ustavnosti i zakonitosti statutarnih izmjena donesenih u studenom 2010;
  • Dana 8. kolovoza 2012. predložio sam ocjenu ustavnosti Pravilnika o uvjetima i postupku za dodjelu sredstava za ostvarivanje svrhe Nacionalne zaklade koji je donesen i stupio na snagu 18. svibnja 2012.

Što je do sada po tim pitanjima napravilo časno društvance zaslužnih političara vladajućih i opozicijskih stranaka razmještenih na rezervni položaj koji se odaziva na ime i prezime "Ustavni sud"?

  • Pričekalo je da Zaklada stavi osporavane propise pod brojem 2) i 3) izvan snage, i donese nove (koji su, dapače, opet stupili na snagu danom donošenja, a ne nakon objavljivanja). Tada je, 13. ožujka 2012, ocijenilo da su prestale pretpostavke za vođenje postupaka, pa ih je riješilo i obustaviti.
  • Pričekalo je da se osnuje Visoki upravni sud RH, pa mu je, 5. ožujka 2012. ustupilo osporavani propis pod brojem 1); a VUSRH otada nije napravio ništa po njegovu pitanju, ili nas barem nije obavijestio o učinjenom;
  • Po pitanju ostalih osporavanih propisa nije učinilo ništa, ili nas o učinjenom nije obavijestilo. Bit će ipak da je ovo prvo. Pretjerano bi bilo kategorički tvrditi kako se namjerno čeka da i ti propisi padnu izvan snage, pa da ustavni suci riješe da više ne trebaju ništa rješavati, ali ne bi bilo uputno kategorički tvrditi niti da namjere nema.

Prema podacima iz polovice prošle godine, na Ustavnom sudu je bio zaista zastrašujuće starih predmeta

Glavni današnji problem s Ustavnim sudom, izuzev njegove neažurnosti koja i dalje traje, proizlazi iz načina na koji je bio kadrovski popunjen na prelasku iz 1999. u 2000. godinu. U vrijeme kada je trebalo demontirati Tuđmanov partitokratski režim i u sve institucije imenovati stranački nezavisne, kompetentne ljude, u Ustavni sud su, nagodbom parlamentarnih stranaka, ušli znani prvaci ovih i onih stranaka, kao i prononsirani HDZ-ovi režimski pravosudni kadrovi i korifeji kriminalne privatizacije: Smiljko Sokol, Marijan Hranjski, Ivan Mrkonjić, Emilija Rajić, Vice Vukojević, Milan Vuković, pa i Miroslav Šeparović, te Jasna Omejec, Mato Arlović, Ivan Matija... Mrkonjić, Vukojević, Vuković, Sokol pa i Šeparović - izravno su odgovorni za ulazak stotina "kolakušića" - politički dirigiranih, potencijalno korumpirnih kadrova u hrvatski pravni sustav.

Premda nekima od pobrojanih, prije svega sadašnjoj predsjednici Omejec, nije moguće osporiti stručnost, a posljednja stranka čiji je bila član odavno se raspala - stranačkim ljudima jednostavno ne smije biti omogućen pristup Ustavnom sudu. Ova "nagodba" HDZ-a i opozicije iz 1999. godine bila je tada jasan znak da će se i nakon smjene vlasti održati kontinutiet partitokratske države, što se i dogodilo. A Ustavni sud, umjesto da bude faktor kredibilnosti državnog sustava, opstao je kao čimbenik nepovjerenja u nj.


Članak je objavljen u okviru projekta Udruge za nezavisnu medijsku kulturu Pravo novinara na pristup informacijama, koji financira Balkan Trust for Democracy.

<
Vezane vijesti