H-Alter
Foto: Marina Kelava<br>Foto: Marina Kelava
Sena Puhovski, predsjednica Zagrebačkog psihološkog društva o mentalnom zdravlju u vrijeme epidemije: "Briga o mentalnom zdravlju u Hrvatskoj je prepuštena pojedincima i nevladinom sektoru. Psiholozi u okviru sustava su educirani i kompetentni ljudi no naprosto nas je premalo. Djeca i mladi čekaju po tri do šest mjeseci, i to samo za prvi razgovor s psihologom. Ovakav odnos prema mentalnom zdravlju u ovoj krizi dodatno isplivava na površinu."

Rezultati istraživanja Odsjeka za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu pokazuju kako je gotovo trećina ispitanih prijavila pogoršanje mentalnog zdravlja za vrijeme proljetnog vala COVID 19. U jesen ulazimo s neizvjesnošću, promijenjena nam je svakodnevica, smanjeni bliski kontakti, način na koji obavljamo poslove se promijenio, ekonomija je pred velikim izazovima, brojni su ostali bez posla, djeca idu u školu pod dosad neviđenim pritiscima… Koji su izazovi pred našim mentalnim zdravljem u ovakvim uvjetima za H-Alter govori Sena Puhovski, klinička psihologinja i psihoterapeutkinja i predsjednica Zagrebačkog psihološkog društva koje je vrlo aktivno za vrijeme ove krize i redovito objavljuje preporuke i savjete kako se lakše nositi s izazovima za psihu koje donosi vrijeme u kojem živimo.

S obzirom da ulazimo u jesen, a neizvjesnosti se ne nazire kraj, očekujete li daljnje pogoršanje mentalnog zdravlja?

Ukoliko ne počnemo sustavno brinuti o mentalnom zdravlju da, može se očekivati pogoršanje. Stručnjaci koji se bave mentalnim zdravljem kontinuirano na to ukazuju. COVID 19 možda je nepredvidljiv, no mi ipak možemo predvidjeti koji utjecaj već sada ova situacija ima na mentalno zdravlje te koje su posljedice toga. Ako već sada počnemo pružati pomoć onima kojima je to potrebno i raditi na prevenciji, možemo učiniti Probajmo prihvatiti činjenicu da trenutno ne možemo previše planirati živote, možemo živjeti iz dana u dan, u svakom danu nalaziti dio rutine i nešto što će nas obradovatimnogo kako bismo spriječili posljedice poput razvoja teškoća na planu psihičkog funkcioniranja, a onda povećanog broja bolovanja, konzumiranja sredstava ovisnosti, nasilja i svega ostaloga što iz toga može proizaći.

Govorimo o ranjivosti starijih ljudi i onih s prijašnjim bolestima u odnosu na samu fizičku ugroženost, no koje su to skupine ljudi najranjivije u ovoj situaciji kada je riječ o mentalnom zdravlju?

To ovisi na koji način razmišljate o ranjivim skupinama. Iz perspektive mentalnog zdravlja naravno da su tu prvenstveno osobe koje se navode i kada se govori o COVID 19 virusu no istovremeno i oni koji već imaju neke teškoće na području psihološkog funkcioniranja. Gledajući iz perspektive rizika po mentalno zdravlje možemo govoriti zaista o svima. Djeca i mladi koji odrastaju u jednom novom svijetu uz poruku da su ljudi oko njih opasni te mnogo poruka o tome da je njihov zadatak brinuti o zdravlju onih koje vole. Istraživanje Poliklinike za zaštitu djece i mladih grada Zagreba pokazalo je da se djeca i mladi više brinu za svoje bliske odrasle osobe nego što se brinu za sebe. Istovremeno oni su zapravo kao skupina nevidljivi, kao i inače puno o njihovoj dobrobiti pričamo, a malo radimo što način na koji je izveden početak školske godine jasno pokazuje. Imamo starije ljude koji su dovedeni u poziciju da o njima odlučuju drugi (kao u vrijeme karantene), koji su na jedan poseban način izolirani i u trenucima kada im podrška bližnjih najviše treba ona je uskraćena ili smanjena radi rizika koji donosi kontakt. Na kraju imamo populaciju koja se skrbi za sve njih, ljude koji su srednje dobi i nisu fizički toliko ugroženi, ali imaju roditelje o kojima treba brinuti, djecu o kojima treba brinuti, poslove koje će možda izgubiti. Imamo stručnjake, prvenstveno medicinsko osoblje, koji rade u uvjetima značajno gorim nego inače i koji su na svojim radnim mjestima kontinuirano izloženi tuđoj patnji i boli što donosi posebnu vrstu rizika po njihovo mentalno zdravlje u vidu sekundarne traumatizacije. Dakle, kao psiholog teško mogu reći da je ovakva situacija u kojoj jesmo rizična za mentalno zdravlje samo nekih, zbog toga je potrebno preventivno djelovati ciljano ali i prema svim skupinama.

Po podacima koje navodite u tekstu na RTL-u, mentalno zdravlje je upravo u nas, uz Španjolsku, najviše stradalo. Što je sve tome doprinijelo? Provode li druge zemlje ipak neke mjere koje ublažuju ovakve posljedice?

Ne znam da li provode bolje mjere, no ono što se može vidjeti je da su načini komuniciranja onih na razini upravljanja drugačiji. Primjerice, Sadašnje bebe iz kolica promatraju ljude koji nose maske, djeca u vrtiću imaju izranjavanje ruke od učestalog pranja, djeca pohađaju školu gledajući u ekrane. Oni trenutačno dobivaju poruku da je svijet opasno mjestopočetkom karantene u Europi norveška ministrica održala je konferenciju za medije samo za djecu, objasnila im je što se događa, zašto je uvedena karantena i na koji način se ponašati. Jako je važan način kako razgovaramo s ljudima i inače, a pogotovo sada jer to je sastavni i neizbježan dio vođenja u situacijama krize. Važno je reći što znamo, što ne znamo i kako ćemo saznati ono što ne znamo. Važno je biti dosljedan (kada to nismo objasniti zašto) te se ljudima obraćati poštujući njihov ljudski dignitet i zdrav razum. Taj komunikacijski dio bi sigurno s hrvatskih razina vlasti mogao i morao biti bolji.

Kako općenito ocjenjujete sustav podrške mentalnom zdravlju u Hrvatskoj?

Na žalost briga o mentalnom zdravlju u Hrvatskoj je prepuštena pojedincima i nevladinom sektoru. U okviru sustava provodi se kroz zdravstveni sustav koji je u takvom stanju u kakvom je. Psiholozi u okviru sustava su educirani i kompetentni ljudi no naprosto nas je premalo. Ja sam najviše radila s djecom i mladima i oni čekaju po tri do šest mjeseci i to samo za prvi razgovor s psihologom dakle za dijagnostiku, tretman je gotovo nemoguće provoditi onako kako bi to nalagali kriteriji koje određuje struka (primjerice jednom tjedno). Odnos prema mentalnom zdravlju na razini države ocrtava i nedostatak Strategije za zaštitu mentalnog zdravlja koju smo imali od 2011. do 2016. a sada takav dokument, koliko mi je poznato, nemamo. Ovakav odnos prema mentalnom zdravlju u ovoj krizi dodatno isplivava na površinu.

Utječe li veća raširenost PTSP-a, dijagnosticiranog i nedijagnosticiranog, koji je posljedica ratnih zbivanja, na način na koji se kao društvo nosimo s ovom krizom?

Sigurno je da situacije koje se događaju sada vezano uz epidemiju, ali i primjerice nakon potresa, mogu biti okidači za retraumatizaciju. U odnosu prema virusu čak su se i spominjale riječi kao što je rat. Nesigurnost, neizvjesnost, ograničenje socijalnih kontakata, redovi ispred trgovina, strah od nestašice hrane i novca, sve to može bit trigger za retraumatizaciju ljudima koji su proživjeli rat. Važno je da smo Stariji ljudi su stavljeni u situaciju da drugi odlučuju za njih, a to je mjesto gdje se mogu osjećati poništeno, uskraćeni za donošenje odluka o vlastitom životutoga svjesni da komunikaciju i rječnik prilagodimo tim saznanjima i da u okviru primarne prevencije, koja podrazumijeva edukaciju, govorimo o tome jer ljudi su malo bolje već i kada "samo" razumiju što i zašto im se događa.

Osobito je tragična situacija ljudi koji su smješteni u domovima za starije. Osobno, baku koja ima gotovo sto godina nisam vidjela više od pola godine. Najviše me uznemiruje upravo to da bi ona mogla umrijeti sama, a vjerujem da su i brojni drugi ljudi u sličnoj situaciji. Što se za ljude u domovima može i mora učiniti?

Činjenica je da je to ranjiva populacija, no stariji ljudi su stavljeni u situaciju da drugi odlučuju za njih, a to je mjesto gdje se mogu osjećati poništeno, uskraćeni za donošenje odluka o vlastitom životu. Teško mi je procjenjivati te epidemiološke mjere jer sam psiholog, a ne liječnik. No, sigurno je da je to psihički teška situacija i ljudima koji su u domu i njihovim obiteljima izvan doma, jer je prekinut kontakt i sve ono što kontakt u živo donosi: utjehu, dodir, zajedništvo, bliskost.

Počela je škola, a sve je još uvelike neizvjesno. Kakve će posljedice biti na generacijama današnje djece? Postoji strah da ovakvo upozoravanje na druge ljude i na bliski kontakt kao opasnost ostavi trajne posljedice na djecu i svijet.

To je mjesto za zamisliti se. Sadašnje bebe iz kolica promatraju ljude koji nose maske, djeca u vrtiću imaju izranjavanje ruke od učestalog pranja, djeca pohađaju školu gledajući u ekrane. Oni trenutačno dobivaju poruku da je svijet opasno mjesto. Mi znamo i inače da nam ništa ne garantira sljedeći dan, ali s time u svijesti ne živimo svaki dan. Kriza nam odvlači pažnju upravo na tu činjenicu, gubimo osjećaj kontrole pa onda i sigurnosti, a pogotovo kada je situacija kronificirana kao ova epidemija. Potres je bio i prošao, a ovo traje već neko vrijeme i mijenja sliku svijeta svima nama, a pogotovo onima koji tek odrastaju. Zato je potrebno s djecom mnogo razgovarati ali na primjeren način, obratiti pažnju na to kako su i ne umanjivati, negirati ili ismijavati njihovo iskustvo koje često iz cipela odraslih može biti nevidljivo ili se činiti nevažnim.

Sena Puhovski: "Možemo izbjegavati senzacionalističke medije, kontinuiranu uronjenost u sve strašno što se dogodilo i sve što bi se moglo dogoditi. To ne 
znači biti neinformiran nego pažljivo birati kada, gdje i kako se informirati, s naglaskom na gdje."  Sena Puhovski: "Možemo izbjegavati senzacionalističke medije, kontinuiranu uronjenost u sve strašno što se dogodilo i sve što bi se moglo dogoditi. To ne znači biti neinformiran nego pažljivo birati kada, gdje i kako se informirati, s naglaskom na gdje." 

Ono što je uočljivo kao način nošenja sa strahom je porast vjerovanja u razne teorije zavjere. Koje su opasnosti koje donosi predavanje takvim teorijama? Zašto je ljudima potrebno da vjeruju u to da je primjerice 5G mreža povezana s virusom umjesto toga da je nastao u prirodi?

Teško je živjeti dok smo kontinuirano svjesni toga da zapravo nemamo kontrolu i da se u bilo kojem trenutku nešto loše može dogoditi. Zbog toga ljudi funkcioniraju tako da o tome ne razmišljamo svakodnevno već smo uljuljkani u osjećaj da je svijet sigurno mjesto (barem je za većinu tako). Spoznaja koju doživimo kada se dogodi kriza ili traumatski događaj je ta da se u bilo kojem trenu može dogoditi nešto opasno (poput potresa). Taj događaj ljudi često opisuju kao "munju iz vedrog neba" ili "netko mi je izmaknuo tlo ispod nogu". Zbog toga često u situacijama neizvjesnosti pokušavamo pronaći osjećaj kontrole kako bismo umanjili nesigurnost i strah koju neizvjesnost donosi. Pa tako ako mogu birati između toga da se virus pojavio iz neobjašnjivih razloga i ne mogu to kontrolirati ili da virus proizvodi 5G mreža od koje se mogu maknuti ili protiv koje se mogu Sigurno je da situacije koje se događaju sada vezano uz epidemiju, ali i primjerice nakon potresa, mogu biti okidači za retraumatizaciju. U odnosu prema virusu čak su se i spominjale riječi kao što je ratboriti biram ovo drugo jer mi to daje osjećaj kontrole, a onda posljedično i sigurnosti.

Strah je važna i u biološkom smislu potrebna emocija i služi nam da prepoznamo da smo u opasnosti i da možemo reagirati. Sretni smo što imamo strah, jer nas on čuva no sa njime nije lako izaći na kraj, preuzme naše tijelo, misli pa onda ponekad i ponašanje. U ovoj krizi isplivale su brojne priče o teorijama zavjere koje postoje i inače, ali nisu toliko vidljive. 2016. je Oxfordov rječnik kao riječ godine definirao izraz "posttruth", društvo gdje svačije mišljenje (pogotovo se tu ističu tzv. influenceri) ima istu vrijednost kao znanje stručnjaka npr. epidemiologa. To je društvo koje sada jasno vidimo u ogledalu pa tako i u događaju koji se naziva Festivalom slobode održanom ovog vikenda na kojem su ljudi bocama gađali medicinsko osoblje koje je pružalo pomoć jednoj osobi. Važno je znati razlikovati znanje i mišljenje kao i to da znanost sigurno nije savršena ali je najbolje što imamo.

Ako je sve nesigurno, gdje da čovjek traži sigurnost?

Razni ljudi sigurnost traže na različite načine. Neki ljudi kažu "živjet ću dan po dan pa što bude", neki kažu "tako je bog odlučio, to nije u mojim rukama", neki ljudi ne razmišljaju o tome uopće, neki se kontinuirano brinu i boje misleći da će time izbjeći nesreću. Većina nas ipak ne živi svakodnevni život razmišljajući stalno o nesigurnosti, nego živimo svakodnevicu i prvo što pomislimo kada čujemo lošu vijest je da se to ne događa nama nego nekome drugome. Osjećaj sigurnosti razvija se u ranoj dobi kroz odnos privrženosti s onima koji brinu o nama. Ako se razvije sigurna privrženost, dobijemo osjećaj da je svijet dobro i sigurno mjesto, da se ljudi brinu o nama i da ćemo biti ok i otud dolazi naš bazični osjećaj sigurnosti. Psihološke i fiziološke reakcije na krizne događaje su univerzalne, mi ih svi kao ljudi imamo jer nam takav događaj ravno u lice pokaže da nam ništa ne garantira sljedeći dan. To nas potrese do srži i treba nam vrijeme da se oporavimo. Proces oporavka nakon kriznog ili traumatskog događaja zato uvijek podrazumijeva postepeno vraćanje osjećaja čvrstog tla pod nogama i vraćanje onog osjećaja sigurnosti koji je bio poljuljan. Pri tome je važno znati da vrijeme nije to koje liječi sve rane, već su to ljudi. Pomažemo sami sebi i jedni drugima na različite načine Odnos prema mentalnom zdravlju na razini države ocrtava i nedostatak Strategije za zaštitu mentalnog zdravlja koju smo imali od 2011. do 2016. a sada takav dokument, koliko mi je poznato, nemamoi tako se oporavljamo.

Vaše društvo je tijekom karantene bilo aktivno, svakodnevno ste objavljivali vježbe na vašim društvenim mrežama kojima si ljudi mogu pomoći. Kakav je bio interes za tom vrstom pomoći?

Interes je bio velik, iznenadilo nas je i to što nam se javljalo puno ljudi iz regije. U Hrvatskoj je od početka puno psihologa bilo prisutno u medijima što nije bio slučaj u Srbiji ili BiH. To je pozitivno što kod nas ipak postoji percepcija novinara da psiholozi imaju što reći u ovoj krizi pa nas zovu.

Mi smo htjeli istaknuti kako postoje mnoge stvari koje možemo učiniti za sebe kako bi si pomogli. Šteta je da se o tome ne vodi briga na razini države već da to rade tek udruge psihologa. Tu bi sigurno trebalo biti aktivnije Ministarstvo zdravstva.

Koje biste prakse preporučili za lakše nošenje s ovom neizvjesnom jeseni?

Probajmo prihvatiti činjenicu da trenutno ne možemo previše planirati živote, možemo živjeti iz dana u dan, u svakom danu nalaziti dio rutine i nešto što će nas obradovati. Jako je bitno smanjiti očekivanja od samih sebe, od ljudi oko nas, od svijeta. Kod pojačanih simptoma depresije i tjeskobe pomaže fizička aktivnost i socijalni i emocionalni kontakt, povezanost s drugim ljudima, pružanje međusobne podrške, utjehe, zabave, veselja. Tu smo se već malo ispraksirali za vrijeme karantene oko načina kako to možemo dobiti ako već ne u direktnom fizičkom kontaktu. Također, možemo izbjegavati senzacionalističke medije, kontinuiranu uronjenost u sve strašno što se dogodilo i sve što bi se moglo dogoditi. To ne znači biti neinformiran nego pažljivo birati kada, gdje i kako se informirati, s naglaskom na gdje. I na kraju, sve ove upute uzeti sa zrnom soli u smislu toga da smo svjesni da različitim ljudima pomažu različite stvari i najvažnije je znati što meni osobno pomaže kada mi je teško i onda raditi to.


Tekst je objavljen u sklopu projekta "Ranjive na vidjelo" sufinanciranog sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj teksta isključiva je odgovornost Udruge za nezavisnu medijsku kulturu.
Tekst je objavljen u sklopu projekta "Ranjive na vidjelo" sufinanciranog sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj teksta isključiva je odgovornost Udruge za nezavisnu medijsku kulturu.
<
Vezane vijesti