Foto: PixabayFoto: PixabaySažeta "ekspertiza": Biti će mala izlaznost. Ljude ne zanima politika. Svi su oni isti.

U tri rečenice sažeta ekspertiza, gatanje, fatalizam, ravnodušnost i prije svega glupost. Izbori nisu obavezni ako se pod obavezom misli na sankcije koje su izravne, vidljive, zakonom definirane. Misliti da sankcija zbog neizlaznosti neće biti jest odsustvo pameti. Sankcije jesu svuda oko nas i biti će, dokle se god ne uključimo činom razmišljanja, odluke i djelovanja na izborni dan.Slanje poruke je bitno, slanje kolektivne poruke je moćno. Sindikati prikupili 700 000 potpisa po ružnom vremenu, uz neočekivano jak udar Vlade, uz stalno "objašnjavanje" naših liberala kako je produljenje dobne granice nužno.

Nije ovo tekst pro at contra za izaći ili kući ostati, ne, ovo je napor za motiviranjem bar desetak glasača/ica da iskoriste svoj glas na izborima gdje je svaki glas bitan. Ne tvrdim da su izbori za Europski Parlament u 2019. nama jako bitni. Ne tvrdim to jer vidim udaljenost Brisela i Obrovca i shvaćam da treba vremena da se taj put pređe, u oba smjera.

Ovi izbori jesu bitni i to jako, istina ne nužno za našu malu zemlju danas, ali već sutra. a pogotovo prekosutra, o da. Hoćemo li u glavno zakonodavno tijelo EU pripustiti one koji bi rado pogasili svjetla koja se pale of 1789., a i prije, pogotovo od 1945. i 1948. i Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, koja istini za volju, tek ima zaživjeti punim plućima.

Zanimljiva mi je ta nemogućnost prioritiziranja u stvarnom vremenu. Što jest važno?

Izlazak na izbore u nedjelju zahtjeva – koliko vremena? Surfanje po portalima kojima vjerujemo jedan sat, konzultacije s ljudima koje cijenimo jedan sat, razmišljanje o tome tko sam ja i kamo idem 10 min, odlazak na biralište i povratak, 50 min, ukupno tri sata vlastitog vremena. Za što?

Za osvještavanje spoznaje da sam građanka Europske Unije, i to tek šest godina, da je sama Unija nastala kao projekt pomirenja nakon strašnog rata koji je razorio Europu na mnogo načina, da se EU još uvijek izgrađuje i to rade ljudi raznih motivacija, kompetencija i razina ljudskosti. EU ne može kao uspješan projekt opstati bez aktivnog učešća svojih građana, bez Parlamenta koji brine o temeljima, izvoru (pomirenje, prevencija budućih ratova) i ciljevima – održiva Europa blagostanja za sve svjesna da to neće biti ako je ostatku planeta loše.

Danas kada nas hladni i prevrtljivi svibanj podsjeća, možda kao najbolji ikad lobist za EU izbore, da su nam klimatske promjene ušle u svakodnevni život na razini sata i dana. Kada nas taj isti svibanj podsjeća da i u EU ima ljudi koji bi i zakonodavno zabranili da se svibanj naziva majem u državi koja je nacionalna i još od svježih rana rata krvari i kani to činiti unedogled, danas smo privilegirani.Za osvještavanje spoznaje da sam građanka Europske Unije, i to tek šest godina, da je sama Unija nastala kao projekt pomirenja nakon strašnog rata koji je razorio Europu na mnogo načina, da se EU još uvijek izgrađuje i to rade ljudi raznih motivacija, kompetencija i razina ljudskosti

Ne moramo se jako naprezati da shvatimo da nema smisla glas dati na razini globalno moćne institucije onima kojima klima i briga o okolišu, istinsko zeleno, nije prioritet. Opasno je glas dati i onima koji bi zabranama rješavali drugačijost, koji bi zbog "slobode" svoje države rado žrtvovali slobode njenih stanovnika.

Nedjelja nije završni ispit, diplomski, ali jeste test, ispit iz relevantnog predmeta, kolegija "Je li Vam dobro? Kamo želite da idemo?". Ne glumim da će hrvatski glasovi ovu nedjelju odlučiti sudbine Europe, neće, vjerojatno. Smeta me što ne vidimo da će ti glasovi a još više njihov izostanak odlučivati sudbinu Hrvatske, ne odmah, ne izravno, ali uskoro, jako skoro.

U nedjelju se šalje poruka koliko nam je dobro, koliko smo zadovoljni time što smo od ulaska u EU krenuli nazad, a ne naprijed, koliko smo spremni skupljati novac za svakog pacijenta koji zahtjeva tretman koji mi nemamo. Spremnost za doniranje ljudima u teškoj situaciji je divna ljudska kvaliteta. Nažalost ide zajedno uz sljepoću da tako (p)održavamo sustav koji odbija prijedlog moga srednješkolskog prijatelja, danas zamjenika ravnatelja jedne bolnice koji je našao načina pametnijeg utroška 500 milijuna kuna godišnje.

Ušteda? Racionalno poslovanje? Odgovornost? Znanost u upravljanju kao nužnost? Kompetencija? Izvrsnost? Pojmovi za ruganje u zemlji koja živi daleko, daleko ispod onoga kako je trebala, mogla, morala živjeti – samo da smo uložili ta tri sata za izbore svatko od nas, svaki puta do sada.Danas kada nas hladni i prevrtljivi svibanj podsjeća, možda kao najbolji ikad lobist za EU izbore, da su nam klimatske promjene ušle u svakodnevni život na razini sata i dana. Kada nas taj isti svibanj podsjeća da i u EU ima ljudi koji bi i zakonodavno zabranili da se svibanj naziva majem u državi koja je nacionalna i još od svježih rana rata krvari i kani to činiti unedogled, da smo privilegirani

Poruku šaljemo u nedjelju i svjestan sam da je u tome možda problem, razlog malodušnosti. Priznanje da sam ja, nitko i ništa, nevažan kotačić čak i u svome kvartu, mjestu, pogotovo državi, a o mojoj nevažnosti na razini EU ne treba ni trošiti riječi.

Neosvještena je ta gesta samodestrukcije, nipodaštavanja same sebe, isticanja vlastite nebitnosti koju istina kompenziramo porocima, gledanjima tuđih života na TV, opstrukcijama na radnom mjestu, sitnim krađama, pogodovanjima, isticanjem svoga interesa kada i gdje mu nije mjesto. Ima neke poetike u tome da kažem sam sebi: "Nemam školu, ali imam poziciju", da si priznam da sam dio sustava koji je svuda oko nas i koji ne valja no teško je to priznati. Nevažan sam ionako.

Tko se stvarno nebitnim osjeća taj ne čita ovaj tekst, no to jesu ljudi oko nas. Promaknu nam baš zato jer u svojoj glumljenoj važnosti i stručnosti im ponekad povjerujemo, zavaraju nas svojim stavom da : "Merkelica ima pravo." Točnije ton samouvjereni nas zavara pa se ne zapitamo – otkud on/a to zna? Odakle joj/mu stav, informacija kada ne čita, ne prihvaća odgovornost niti za svoj život, a kamo li za druge, bježi od života koji ga/ju ionako niti ne ganja više.

Slanje poruke je bitno, slanje kolektivne poruke je moćno. Sindikati prikupili 700 000 potpisa po ružnom vremenu, uz neočekivano jak udar Vlade, uz stalno "objašnjavanje" naših liberala kako je produljenje dobne granice nužno. Vjerojatno i jeste ali ovo nisu bili potpisi za verifikaciju stručne analize, to su potpisi koji vrište "Ne vjerujemo vam!", "Znamo da vam mi nismo važni", "Želimo promjenu!".

Kakva će nam poruka biti u nedjelju 26. maja ? Hoće li samo Srbi glasati za genijalnu kampanju SDSS-a koja je bila ponajmanje namijenjena svom etničkom tijelu ? Hoće li dovoljno pametnih izaći da podrže Pametno? Koliko li će se ljudi identificirati sa vlastitom spremnošću da Možemo? Hoćemo li primjetiti da je okoliš, klimatske promjene, nužnost hitnog djelovanja prioritet nekih koji to ne glume nego žive a drugima nijeNeosvještena je ta gesta samodestrukcije, nipodaštavanja same sebe, isticanja vlastite nebitnosti koju istina kompenziramo porocima, gledanjima tuđih života na TV, opstrukcijama na radnom mjestu, sitnim krađama, pogodovanjima, isticanjem svoga interesa kada i gdje mu nije mjesto niti u prvih deset? Poruke šaljemo i u tome jest važnost veća od samog odlučivanja. Nije svejedno hoćemo li poslati jednog, dvoje ili troje kojima je Europa iz 1933. primamljiva ideja a migranti na našim granicama su ugroza nas samih i našeg patetičnog domoljublja koje je sve osim ljubljenja svoga doma i zavičaja.

Koliko smo važni u EU, bar na to možemo sami uticati isto kao i na odgovor – u kakvoj EU. EU sa Srbijom kao članicom, kojoj svaki dan pomažemo da to postane jer će tada i tenzije na istoku postati iste i jednako nevažne kao i bilo koje druge ili EU koja se zatvara, u kojoj će "Višegradska uspravnica" biti naš ideal, mjesto pripadanja, daljnjeg zatvaranja.

Animirati bar obitelj, susjede, zatim nastaviti od ponedjeljka dalje, svakim danom, do slijedećih izbora u 2020. lokalnih, parlamentarnih, predsjedničkih, to je put kojim se rijeđe ide.

Hrvatska u kojoj glasam je moja domovina. Ili glasujem ako vam je tako radije. Poanta je da svaka vlast počiva na pojedincu i njezinom stavu. Svaka. Građani koji odbijaju sudjelovati u procesima donošenja odluke su san svake vlasti, gotovo svake točnije. U njihovo se ime vlada, ostali, oni koji glasaju, koji promišljaju i djeluju, govore o upravljanju.

Milijuni izgovora jesu oko nas, na dohvat ruke, izgovori koji nam ni ne trebaju, ravnodušnost je ovdje još uvijek "in", neće nas nitko prekoriti ako ne glasamo.

Osim nas samih jer ovaj puta znamo da imamo izbora. A ako imamo zašto nismo to i rekli, zaokružili, odškrinuli prozor nadi?

Ključne riječi: EU, izbori, miramidalije, politika
<
Vezane vijesti