DINAMIKA IRANSKE KRIZE: UNUTRAŠNJI I VANJSKI ASPEKTI

SAD-Iran: novi početak?

04/06/2009 - Obraćajući se s govornice Kairskog univerziteta muslimanskom svijetu Barack Obama je, između ostalog, uputio direktnu poruku Teheranu, najavljujući radikalni otklon od dosadašnjeg pristupa Washingtona Islamskoj republici. Ispričao se Irancima zbog uloge koju su SAD odigrale 1953., u vrijeme Hladnoga rata, u rušenju demokratski izabrane iranske vlade (riječ je o vladi Mohameda Mosadeka, koja je nacionalizirala naftnu kompaniju u vlasništu anglo-američkog kapitala, koja je potom oborena državnim udarom u režiji CIA-e i britanske MI6).

U nastavku je međutim apostrofirao Iran, koji se od Islamske revolucije na ovamo definirao svojim suprotstavljanjem SAD, te se upuštao u uzimanja talaca (aluzija na 444-dnevnu talačku krizu u američkoj ambasadi u Teheranu) i akcije nasilja protiv američkih trupa i civila (u Libanonu). Nudeći Teheranu novi početak, rekao je "umjesto da ostanemo zarobljenicima prošlosti, jasno sam poručio iranskim liderima i narodu da je moja zemlja spremna ići naprijed. Pitanje sada, nije protiv čega je Iran, već kakvu budućnost želi graditi". Dodao je kako se "nada da sve zemlje regije dijele to mišljenje" (što je bila očita poruka Izraelu, koji gura na obračun s Iranom). Potvrdio je spremnost SAD da razgovara s Iranom "bez ikakvih preduvjeta i uz puno međusobno uvažavanje." Osvrnuo se na tenzije koje su postojale između dvije zemlje zbog iranskih nuklearnih ambicija, ali odmah naglasio kako "sve države, uključujući Iran, imaju pravo pristupa miroljubivom korištenju nuklearne energije, uz podvrgavanje odgovornostima što proizlaze iz Ugovora o neproliferaciji nuklearnog oružja" (Iran je potpisnik tog ugovora - p.a.).

Ovo je najava raskida sa politikom prethodnih administracija, koje su Islamskoj republici nametale ekonomske sankcije i išle s njom u otvorenu konfrontaciju. Posebno je vidljiv otklon od pristupa Bushove ekipe, koja je demonizirala Islamsku republiku, svrstavala ga u "Osovinu zla" koja "izvozi teror". Zbog takvog je pristupa Washington pokrenuo operacije destabilizacije iranske teokracije s krajnjim ciljem promjene režima u Teheranu. Istovremeno su se puštale u javnost razmišljanja Washingtona i Tel Aviva o planovima bombardiranja iranskih nuklearnih postrojenja. Po novinama se na veliko raspravljalo kojim bi se zračnim koridorima izveo taj napad, što bi se gađalo i kakve bi mogle biti posljedice. Američka IV. flota u Perzijskom zaljevu je u protekloj godini toliko narasla da joj se ratni brodovi već sudaraju.

No, mislim kako je regime change varijanta sad skinuta s repertoara, mada će se repovi nekih ranije pokrenutih tajnih operacija destabilizacije vjerojatno povlačiti još neko vrijeme. Amerikancima, naime, treba kooperativnost ili barem blagonaklona neutralnost Teherana za saniranje kriza s kojima se suočavaju u Afganistanu, Pakistanu i Iraku.  

Pitanje je kako će na Obaminu ponudu dijaloga konkretno odgovoriti iranski klerici, koji su trenutno zaokupljeni predstojećim predsjedničkim izborima. No, TV prijenosi Obamina kairskog govora su bili nedostupni iranskim gledateljima.      

Predsjednički izbori

13/06/2009 - Prema objavljenim rezultatima desetih iranskih izbora, Mahmud Ahmedinedžad osvojio je svoj drugi predsjednički mandat. Odaziv birača je bio oko 85 posto, a on je prikupio blizu 66 posto glasova. Njegov prvi konkurent, Mir-Hosein Musavi, svega 33 posto. Ostala dvojiica pretendenata, Mohsen Rezae i Mehdi Karubi, tek oko 1 posto. Prethodno je Savjet čuvara, iranska verzija ustavnog suda, koji također ocjenjuje izbornu podobnost aplikanata, odbacio tri druga kandidata, dok je Mohamed Hatami, bivši predsjednik, sam povukao svoju, pružajući podršku Musaviju. Nasuprot Ahmedinedžadu, koji se u zapadnom tisku opisuje kao "tvrdolinijaš" i "radikal", Musavi je navodno "umjerenjak" i "pragmatičar". Ali Hamnei,, Vrhovni lider (Velajat-e fakih, što bi se moglo prevesti i kao Vrhovni čuvar islamskog zakonskog sustava), čestitao je pobjedu Ahmedinedžadu prije nego je završeno prebrojavanje.

Musavi, koji se u prvom trenutku samoproglasio pobjednikom, odbacio je konačni ishod, tvrdeći da je bilo masovnih nepravilnosti i da je milijunima građana uskraćeno pravo glasa. Njegovi su se sljedbenici u Teheranu sukobili sa policijom. Pridružio mu se i Karubi, bivši predsjedmik medžlisa (parlamenta). Ministarstvo unutarnjih poslova zabranilo je sve javne manifestacije. Sedam članova iranske nogometne reprezentacije istrčalo je na teren u Seulu, u Južnoj Koreji, sa zelenom platnenom narukvicom. Zelena-boja islama je odjevni simbol s kojim marširaju i Musavijevi sljedbenici ulicama Teheranu.

I Ahmedinedžad i Musavi su režimski ljudi. Stariji, Musavi, je bio na čelu vlade u vrijeme iransko-iračkog rata (kasnije je funkcija premijera ukinuta), dok se Ahmedinedžad borio na fronti. Ovaj je Farsi (Perzijanac), dok je Musavi iranski Azerbejdžanac, mada etnička pripadnost nije utjecala na ishod izbora. Nisu klerici - Musavi je arhitekta i slikar, ali je vjerski obrazovan. Ahmedinedžad je završio građevinski fakultet i obranio doktorat iz transportne inžinjerije. Musavi je stekao reputaciju "umjerenjaka" jer se zalagao za reforme, za tržišnu ekonomiju i za poboljšavanje legalnog položaja žena. Njegova supruga, Zahra Rahnavard, bivša rektorica Teheranskog sveučilišta, s njim je istupala na predizbornim skupovima. Oboje su oprezno dali naslutiti pomirljiviju politiku prema SAD.

Ahmedinedžad je pak proglašen "radikalom" zbog retoričkih ispada protiv Izraela i Židova, podrške palestinskom Hamasu i libanonskom Hizbulahu, te osude američke bliskoistočne politike. U Washingtonu su priželjkivali pobjedu Musavija, naivno vjerujući kako bi s njim lakše izašli na kraj. Ignorirali su činjenicu da u iranskoj politici, kada se dođe do strategijskih odluka, posljednja riječ uvijek pripada Vrhovnom vođi, a to je već dvadeset godina Hamnei. Zbog ovih su izbora čekali sa najavljenim "otvaranjem" prema Iranu.

Ogroman odaziv glasača, njih skoro 40 milijuna, sam po sebi, govori o vjerovanju građana u politički sustav zemlje. Bez obzira za koga su se opredijelili, vjerovali su kako glasovima mogu pomoći svom kandidatu. Takav masovni odaziv govori o snazi sistema. Nema komparacije sa postotkom onih koji izlaze na izbore u arapskim zemljama - u Egiptu ili Alžiru, na primjer, svega njih 15 do 30 posto. Pobjeda Ahmedinedžada je zato dočekana s nerazumijevanjem od Musavijeva višemilijunskog elektorata. Ne tvrdim kako nije bilo nepravilnosti, ali bi Ahmedinedžad, vjerojatno, bio izabran i bez njih. Uostalom, i na ovim je izborima prikupio skoro istovjetan broj glasova kao i kada je osvojio svoj prvi mandat.          

Međutim, masovni postizborni protesti nezadovoljmika istovremeno govore o njihovim sumnjama u zloupotrebu sistema. Zahtijevaju poništavanje ovih izbora i održavanje novih.     

Protesti i kontramanifestacije

14/06/2009 - Protesti u Teheranu su se nastavili ovoga petka i subote. Bilo je ružnih scena paljenja automobila, razbijanja izloga i sukoba sa policijom. Gubitnik Musavi je uložio pismenu žalbu Savjetu čuvara. Isto su učinili i Rezae i Karubi.

Održan je masovni miting oduševljenih Ahmedinedžadovih sljedbenika, možda njih stotinu tisuća. On sam je, naravno, odbacio optužbe o manipulaciji. Optužio je suparnike i njihove navijače, da se zalažu za demokraciji samo kada ova funkcionira u njihovu korist. U suprotnom im nije dobra.  U jednom je intervjuu na pitanje što će biti sa iranskim nuklearnim programom odgovorio da će se nastali problemi rješavati u dijalogu s međunarodnom zajednicom. Možda je ipak pragmatičniji nego što mu se pripisuje?

Ahmedindžad je populist. Svoj prvi predsjednički mandat 2005. zaradio je upravo svojom nacionalno-populističkom retorikom, kojom je kontrirao pritiscima Washingtona i Tel Aviva. U to je vrijeme Bushova administracija optuživala Teheran i za njega vezanu "Osovinu zla" i "islamsko-terorističku" mrežu (Iran-irački šijtski radikali Muse Sadra-Sirija-libanonski Hizbulah-palestinski Hamas), za mnoge svoje bliskoistočne promašaje i nedaće. Bez tih pritisaka, koji nisu bili samo verbalni, Ahmedinedžad tada vjerojatno ne bi bio izabran. Iranci, naime, nisu zaboravili da su iza iračke ratne agresije na njihovu zemlju (1980.-1988.) stajale te iste zemlje, koje ih optužuju za "terorizam'. A Ahmedinedžadova su patriotska busanja u prsa, uključujući i njegove antiizraelske i antisemitske verbalne eskapade, bila upravo ono što su željeli čuti. Ne bih ga zato uvrstio u kategoriju "hitleroida" kao što je to učinio jedan naš uvaženi komentator.           

17/06/2009 - Protesti Musavijevih i kontramanifestacije Ahmedinedžadovih pobornika se nastavljaju. U svakoj od njih sudjeluje po više desetaka tisuća prosvjednika. Tako nešto se nije dogodilo od Islamske revolucije 1978.-1979. U ponedeljak je navodno ubijeno 11 Musavijevih pristalica, među kojima sedam studenata unutar Teheranskog univerziteta. To je djelo Basiž paravojnih jedinica, jednog segmenta Revolucionarne garde. Javlja se i o masovnim hapšenjima. Musavi je, što sam već rekao, tražio od Savjeta čuvara (engleski naziv - Guardian Councel), poništavanje upravo održanih izbora i raspisivanje novih. Savjetom od 12 članova predsjedava konzervativni ajatolah Ahmad Džanati. Vrhovni vođa Hamnei je pozvao Savjet da preispita rezultate izbora, a glasnogovornik Savjeta je izjavio da će se to učiniti, uz mogućnost ponovog prebrojavanje glasova u spornim izbornim jedinicama.

Druga važna institucija sustava je Skupština eksperata, sastavljena od 86 članova (engleski - Assembly of Experts), koja u slučaju smrti ili ostavke vrhovnog vođe bira novog, prati njegov rad, a u teoriji ga može i smijeniti. Na čelu joj je ajatolah Ali Ahbar Hašemi Rafsandžani, siva eminencija teokratskog režima, blizak Musaviju. Bio je već na položaju predsjednika Republike od 1989. do 1997. Ponovo se natjecao 2005., ali je neočekivano izgubio od Ahmedinedžada.  

Postoji još jedan Savjet (engleski naziv - Expediency Discrernment Council), zadužen za rješavanje sporova između medžlisa (parlamenta), kojem je do nedavno na čelu bio također Rafsandžani, ali koje nema ovlasti vezanih za predsjedničke izbore. Medžlis nema direktnih nadležnosti vezanih za izbore, ali može razmatrati pitanja sigurnosti i vanjske politike ukoliko i taj aspekt izbora dođe na dnevni red. Tu konačno valja spomenuti Pasdarane (Revolucionarnu gardu), s njihovim brojnim filijalalama, među kojima su elitne borbene jedinice Zahra i Ašura, te ranije spomenute Basiži milicije, koja djeluje istovremeno kao nekakva stranačka policija.

Garda je po opremljenosti ravna ili možda superiorna redovnoj vojsci. Popunjava se isključivo dobrovoljcima. Osnovni joj je zadatak „čuvati revoluciju" od vanjskih i unutrašnjih neprijatelja. Samostalna je institucija sa vlastitom komandom. U teoriji odgovara jedino Vrhovnom vođi, a u parksi je podređena vladi i navodno bliska Ahmedinedžadu. Ako se izuzme Vrhovni vođa, kojem je mjesto na vrhu piramide vlasti, sustav Islamske republike je multipolaran. Ovaj je teokratski režim u svjetskim razmjerima jedinstvena anomalija, koja ni u samom Iranu nema povijesnog presedana. Zato je teško razumjeti njegovo funkcioniranje i sadašnju krizu njegova sustava.  

Raskol medju klericima

Izgleda da je sadašnja kriza posljedica sukoba u klerikalnim vrhovima režima. 70-godišnji Hamnei je navodno bolestan (što je možda još jedna dezinformacija), pa je počelo pozicioniranje za njegovo naslijedstvo. Osim toga, on je bio samo hodžatoleslam (otprilike ekvivalent našem biskupu) kada je sjeo u Homeinijevu fotelju, jer se tadašnji ajatolasi (šijtski nadbiskupi) nisu mogli složiti tko će između njih naslijediti neprikosnovenog ajatolaha Homeinija. Bore se za prevlast u vrhu teokratske države. Mada ima više frakcija, dvije su suparničke, putem glasačkih listića gurale na izborima vlastite kandidate - Ahmedinedžada i Musavija, koji su samo njihovi frontmeni. Vrhovni vođa Hamnei je isturio Ahmedinedžada, koji se u prethodnom mandatu pokazao sposobnim izvršiteljem, a trebao bi se u sljedećem mandatu obračunati s Rafsandžanijem, prvim čovjekom Skupštine ekperata.           

Ahmedinedžad se u predizbornom TV dvoboju sa Musavijem obrušio na korupciju u vrhovima vlasti, prozvavši jedino Rafsandžanija. Javna je tajna, tvrde neki komentatori, da se šira obitelj ovoga klerika, koja je nekada trgovala perzijskim tepisima i izvozila pistacio, silno obogatila u procesu privatizacije naftne industrije. On sam upravlja mrežom od nekih 300 viših vjerskih zadužbina (vakufa) i škola. Rafsandžanijev sin Mehdi je predsjednik iranske državne naftne kompanije. Kćer mu vodi jedan ženski časopis. Obogatili su se i neki drugi klerici, koji su, kao i Rafsandžani, povezani sa bazarom (tradicionalnim sektorom domaćeg gospodarstva). Imaju svoje ljude u svim institucijama vlasti, a našli su i zajednički jezik s obrazovanijim dijelom stanovništa, s profesionalcima raznih zanimanja i studentima, s modernom srednjom klasom. Preko Musavija, Rafsandžani se povezao sa Sejid Mohamedom Hatamijem, popularnim reformistom, i predsjednikom države između 1997. i 2005.

Za asketskog Ahmedindžada masovno je glasala urbana i seoska sirotinja, kojoj se životni standard znatno poboljšao pod njegovom administracijom. Zahvaljujući njima, a ne Musavijevim pristalicama, došlo je do tako visokog odaziva glasača na ovim izborima.                               

Musavi je srijedu i četvrtak proglasio danima žalovanja za demonstrantima koji su stradali prethodnog ponedeljka. Povorke njegovih pristalica, kažu stotine tisuća, ovoga puta obučenih u crninu, dva su dana u potpunoj tišini i miru marširale centrom Teherana. Znakovito je bilo masovno sudjelovanje žena. Slični su komemorativni marševi upriličeni i u desetak drugih iranskih gradova.

Najavljeno je da će u petak, poslije molitve na Teheranskom sveučilištu, Hamnei održati govor, koji će, kako se vjeruje, presuditi. Naime, ova kriza dovodi u pitanje njegov autoritet vrhovnog arbitra. Nekoliko utjecajnih klerika bi rado zasjelo u njegovu fotelju. U cirkulaciju je ponovo pušteno ime Velikog ajatolaha, 87-godišnjeg Hoseina Alija Montazerija, koji je odigrao ključnu ulogu u svrgavanju šaha Mohameda Reze Pahlavija, ali se razišao sa Homeinijem (ovaj ga je čak bio odredio za svog nasljednika), te bio istisnut s javne scene (bio je u kućnom pritvoru sve do 2003.). Spominje se i ime Ali Lardžanija, sadašnjeg predsjedmika medžlisa, koji je potomak ugledne obitelji klerika. Pokojni mu je otac bio Veliki ajatolah, a brat Sadek je član Skupštine eksperata. Na istu je fotelju navodno ranije reflektirao i ambiciozni Rafsandžani. Ahmedinedžad, kažu, podržava utjecajnog ajatolaha Mohameda Mesbaha Jazdija, koji vodi najprestižniji centar islamskog učenja u svetom gradu Komu. A 70-godišnji Hamnei neće u prisilnu mirovinu.  U poplavi nagađanja se pojavila i tvrdnja kako pokušava osigurati svom sinu, Možtabi Hamneju, koji funkcionira kao neka vrsta njegova šefa kabineta, što višu poziciju.     

Hamnejeva riječ

19/06/2009 - Hamnei je održao najavljeni govor pred nekih deset tisuća građana (prema drugim izvorima čak pedeset tisuća), koji su prethodno sudjelovali u molitvi. Među njima je bio i Ahmedinedžad, ali se ni Musavi ni Karubi nisu pojavili. Primjećeno je prisustvo Lardžanija. Znakovito je bilo i odsustvo Rafsandžanija.

Obraćajući se masi, Vrhovni je vođa rekao da su izbori prošli i da više ne može biti uličnih prepiranja oko njih. Sva četvorica suparnika za položaj predsjednika su "časni ljudi" i "lojalni Islamskoj republici". Uputio ih je da legalnim putom traže odgovore na svoje pritužbe. Rekao je da je normalno što ljudi podržavaju različite kandidate, ali da su strani mediji to iskoristili prikazavši pristalice Musavija kao protivnike Islamske revolucije, što ne odgovara istini. Spomenuo je i Rafsandžanija, s kojim je i sam "imao neke razlike" i koji je podržao Musavija, ali kojega je opisao kao čovjeka "bliskog revoluciji" i predsjedavajućeg uvaženog Savjeta eksperata. Odbacujući optužbe o falsificiranju izbornih rezultata, Hamnei je ustvrdio kako je Ahmedinedžad pobijedio s čitavih jedanaest milijuna glasova prednosti, što je prevelika brojka da bi se s njom moglo manipulirati. Pohvalio ga je kao "vrijednog i radnog" čovjeka, čiji su "pogledi o međunarodnim odnosima i socijalnim pitanjima" bliski njegovim.  Priznao je međutim kako u Iranu "ima korupcije", ali nikoga nije imenovao.. Zahtjevao je da svi ulični protesti prestanu, a oni koji s njima nastave, odgovarat će pred zakonom. Odgovornost će također snositi politički lideri, koji stoje iza nasilja. Nije spomenuo poginule u ranijim neredima, niti uhapšene.

Optužio je "strane sile", koje su se "urotile kako bi obezvrijedile izbore i potkopale povjerenje iranskog naroda u njegove političke lidere". Apostrifirao je "zlu" Veliku Britaniju (masa je to popratila sa skandiranjem - "smrt Ujedinjenom Kraljevstvu!"). Ukazao je na raskorak izmedju Obaminih "nepovoljnih komentara" o iranskim izborima (bili su prilično suzdržani - p.a) i ranijeg pisma u kojem je Iranu nudio "bolje odnose". Dodao je da oni koji su bili agresori u Afganistanu i Iraku "ne mogu drugima čitati lekcije o ljudskim pravima" (masa ga je prekidala sa poklicima - "smrt Americi!"). Spomenuo je naravno i cioniste, koji stalno "rovare" (dan ranije je objavljeno kako je pohapšena grupa plaćenika, koja je za račun izraelskog Mosada pripremala "terorističke akte").            

Pitanje je kako će sada postupiti Musavi, koji je jučer, prije Hamnejeva govora, pozvao svoje pristalice na sutrašnje proteste?

Razbijene demonstracije

20-23/06/2006 - I pored zabrane javnog okupljanja i upozorenja vlasti da će protesti biti silom onemogućeni ipak se u subotu u centar Teherana probilo par tisuća prosvjednika. Novinari, ni domaći ni strani, nisu imali pristupa, tako da su svi opisi događaja naknadni i većinom iz druge ruke. Čule su se parole o izbornoj prevari, a navodno su neki vikali protiv "diktature". Ovisno o izvorima informacija - ubijeno je 10, 13 ili 17 prosvjednika. Među njima i mlada Neda Aga Soltan, hicem iz snajpera, koja je izdahnula pred kamerom nekog mobitela, i čija je slika, već sljedećeg dana, obišla svijet. Odmah je postala ikonom prosvjednika.

Bilo je više od stotinu ranjenih. Prema državnoj agenciji, 457 osoba je uhapšeno. Nije jasno da li tada ili ranije, i pet članova Rafsandajnijeve obitelji, koji su kasnije pušteni. Bilo je to po svoj prilici upozorenje samom Rafsandžaniju, koji se od početka nije oglasio. Boravi u Komu, gdje navodno pokušava nagovoriti grupu utjecajnih ajatolaha da osude brutalnosti vlasti.   

Musavi je, prema nekim izvorima, izjavio kako su protesti "opravdani" (ali nije rekao kakvi), ali je pozvao svoje sljedbenike na "suzdržanost". Upozorio je kako će "masovna hapšenja stvoriti razdor između društva i snaga sigurnosti". Karubi je pak izjavio kako ne podržava proteste koji se završavaju sa krvoprolićem.

Državni su mediji za sve optužili "teroriste", koji primaju uputstva preko BBC-a i Voice of America (VOA). Vlastima posebno smeta BBC-ijev program na perzijskom (farsi) jeziku, koji je počeo sa emitiranjem prije šest mjeseci, tada po šest sati dnevno, a od nedavno osamnaest.  Ahmedinedžad je upozorio SAD i Veliku Britaniju da se "ne miješaju", a predsjednik medžlisa Ali Lardžani je na spisak stranih podstrekača protesta pridodao Francusku i Njemačku.          

Noć između subote i nedelje protekla je u napetom miru. Jedino su se u pojedinim djelovima grada čuli usklici "Allahu el akbar" (Bog je jedini), koji su, također, odzvanjali Teheranom kada je rušen šah Mohamed Reza.   

U nedelju je centar grada bio opsjednut snagama sigurnosti. Ipak se na jednom trgu okupilo stotinjak prosvjednika, no brzo su rastjerani. Nije bilo novih žrtva. 

Inozemne reakcije

Oštre osude Zapada i Izraela brutalnosti iranskih vlasti protiv vlastitih građana, te ponavljanje argumenta iranske "reformističke" oporbe o falsificiranim rezultatima izbora, nanosi štetu toj istoj oporbi. Podupiru, naime, teze iranskih "radikala" da oporba radi u korist inozemnih interesa. Američkim neokonzervativcima i Izraelu više odgovara pobjeda Ahmedinedžada nego Musavija, što je otvoreno obrazložio prvi čovjek Mosada, general Meir Dagan, članovima Knessetova odbora za vanjske poslove i obranu. Prema njegovim riječima: "Iranska izborna podmetanja se ne razlikuju od onih što se dogadjaju u vrijeme izbora u liberalnim državama. Interna borba oko ishoda izbora u Iranu nije povezana s njegovim strategijskim aspiracijama, ni s njegovim nuklearnim programom (...) Svijet, i mi sami, već poznajemo Ahmedinedžada. Imali bismo ozbiljnijih problema da je reformistički kandidat Musavi pobijedio, jer bismo tada morali (ponovo - p.a.) objašnjavati svijetu opasnost iranskih prijetnji, jer se Musavi na međunarodnoj sceni doživljava kao umjereni element. Važno je podsjetiti se da je on, kada je bio na položaju premijera, pokrenuo nuklearni program" (prema Asia Times Online, 23/06/2009).          

Reakcije američkog predsjednika Obame na vijesti o prvim sukobima demonstranata i snaga sigurnosti u Teheranu bile su suzdržane. Izrazio je tek "duboku uznemirenost" s nemilim događajima. Već tada se suočio s kritikama desnih republikanaca i Izraelu sklonih neokonzervativaca, koji su mu imputirali "nedovoljnu osjetljivost prema pitanjima sigurnosti SAD i prema širenje demokracije u inozemstvu". Poslije subotnjih brutalnih obračuna vlasti s demonstrantima u Teheranu, Bijela je kuća (ali ne i Obama) izjavom za javnost "pozvala iransku vladu da prekine sa svim vrstama nasilja i nepravednih postupaka protiv vlastitog naroda".

To je tek izazvalo bujicu prigovora. Jedan je neokonzervativni komentator optužio Obamu da se "ponaša kao de facto saveznik" Ahmedindžada i Hamneja. U utorak je Obama ipak bio prisiljen povisiti ton. Citiram: "SAD i međunarodna zajednica su bili zgroženi (...) prijetnjama, batinjanima i hapšenjima koja su se događala ovih dana. Oštro osuđujem te nepravedne postupke, i pridružujem se američkom narodu u žaljenju za svakim izgubljenim nedužnim životom (...) Sjedinjene Države poštuju suverenitet Islamske republike, i ne miješaju se u njezine unutrašnje stvari. Ali istovremeno visoko cijene hrabrost i dostojanstvo iranskog naroda (...)" (prema BBC News, 23/06/2009).  Nije, što su njegovi domaći kritičari dočekali sa negodovanjem, prijetio mjerama retorzije i sankcijama. Naročito mu zamjeraju što nije spomenuo iransku nuklearnu opasnost i što nije zalupio vrata ranije najavljenom "otvaranju". Njegova je izjava međutim naišla na odobravanje pragmatičara američke diplomacije, veterana Henrya Kissingera, koji je ustvrdio kako bi "puno svrstavanje SAD iza jednog od kandidata, u ovom slučaju Musavija - za SAD bio hendikep".  Nije da američki neoconovi ili izraelski jastrebovi vole Musavija. Nije im po volji ni tandem Hamnei-Ahmedindžad, ali bi im ovaj pružio opravdanje za nastavak pritisaka na Iran s krajnjim ciljem promjene režima u Teheranu. Nije slučajno što se u njima bliskim medijama ponovo aktualiziraju vijesti o iranskoj nuklearnoj opasnosti.

Kada već spominjem svjetske medije, od kojih se mnogi utrkuju u opisivanju brutalnosti iranskih vlasti, nabrajajući mrtve i uhapšene, primjećujem da se malo uzbuđuju na svakodnevna krvoprolića u susjednom Iraku ili u Pakistanu. U vrijeme kada je u Iraku stradalo 10 ili 17 osoba, u Iraku je samo u dva dana izginulo oko 270 ljudi. To je doduše uredno registrirano, ali pošto se tamo u sektaškim obračunima i borbama sa okupacijskim snagama masovno gine još od 2003., to se valjda valjda smatra uobičajenim.

U danima najžešćih sukoba na teheranskim ulicama, Ahmedinedžad je odletio na summit Šangajske grupe za suradnju (SCO) u Jekaterinburgu, u Rusiji. U toj organizaciji, čiji su članovi Rusija, Kina, Kazakstan, Uzbekistan, Kirgistan i Tadžikistan, Iran ima status promatrača, jednako kao i Indija, Pakistan i Mongolija. Svi su mu čestitali na pobjedi, ali su mu osobito važni bili stavovi Medvedeva i Hu Džintaoa. Ovi su poslije odvojenih susreta sa njim, javno tvrdili kako su protekli izbori "unutrašnja stvar Irana" i kako se strani faktori ne bi smjeli u njih miješati (što su poruke namijenjene SAD i Zapadu). Ahmedinedžad međutim nije uspio nagovoriti sugovornike da Iran kooptiraju u punopravno članstvo SCO-a, što je Teheran još ranije tražio. Ni Moskvi ni Pekingu ne odgovara destabilizacija Irana, koja bi mogla, uz političke neizvjesnosti kriza u susjedstvu, u Afganistanu i Pakistanu, ugroziti njihove interese.  Rusi se boje da bi se kaos na južnim granicama bivšeg Sovjetskog Saveza mogao preliti u muslimanske republike središnje Azije, dok su Kinezi vitalno zainteresirani za nesmetano snabdijevanje naftom koja im pristiže iz Perzijskog zaljeva. Zbog toga su takve i poruke koje upućuju Obaminoj administraciji.         

Znakovita je šutnja egipatskih dužnosnika i režima u većini arapskih zemalja, koji se boje kako bi iranski masovni protesti protiv namještenih izbora mogli biti zarazni i za njih. Njima se ne sviđaju ni iranski radikali ni umjerenjaci, ali im se još manje sviđaju antirežimski protesti. Strahuju od narodnih pobuna u vlastitim zemljama.  Zato njihovi mediji prenose isključivo komentare, većinom negativne, koji pristižu sa Zapada. Takvih problema nemaju neke druge arapske države, poput Saudijske Arabije, u kojima nema izbora, pa ne može biti ni protesta protiv njihova rezultata. Njihovi su se mediji raspištoljili napadajući sve što je iransko.           

Šute državni dužnosnici i u susjednoj Turskoj. Turska je u prvom Ahmedinedžadovom mandatu uspješno surađivala s Iranom na ekonomskom planu. Robna se razmjena između dvije zemlje popela s jedne milijarde dolara na deset. Stavovi o kurdskom problemu (obje zemlje imaju svoje kurdske manjine) su im bili komplementarni. Ankari je stalo da se ta suradnja nastavi bez obzira tko će sjesti za državno kormilo u Teheranu.     

Neće biti "obojene revolucije", ali bi moglo doći do evolucije režima

28/06/2009 - Savjet čuvara je poslije desetodnevnih provjera objavio kako je u pedeset izbornih jedinica doista bilo "nepravilnosti", uglavnom više glasova nego registriranih birača, ali da to nije utjecalo na krajnji ishod. Za pet se dana  produžio rok za podnošenje novih pritužbi. Rezaie, jedan od trojice neuspješnih predsjedničkih kandidata povukao je ranije podnesenu tužbu, kako bi "doprinio smirivanju situacije". Kurabi, drugi oporbeni kandidat, je pak pozvao svoje pristalice da "nezadovoljstvo izražavaju legalnim putom".   

Predsjednik parlamentarnog Odbora za sigurnost i vanjsku politiku je priopćio da su vođeni "konstruktivni razgovori" sa Musavijem, Rezaeom, Karubijem i Rafsandžanijem (?), koji su izrazili spremnost "pružiti podršku rješavanju tekuće krize". Na Musavijevom websitu se poslije toga pojavila obavijest kako on ne stoji iza najnovijih protesta organiziranih neovisno od njega. Optužio je međutim "one koji su krivotvorili izbore za podstrekavanje nemira" i krvoproliće. Požalio se da su mu onemogućeni susreti sa ljudima, da je "izoliran", te "izložen pritiscima". U policiju je privedeno šezdeset njegovih posjetilaca. Ako sam dobro razumio, nalazi se u kućnom pritvoru. Već se ranije pojavila vijest o hapšenju 25 novinara i zaposlenika njemu bliskih novina, a kruže i neprovjerene priče o privođenju njegove supruge, profesorice Zahre Rahnavard, aktivne kritičarke Ahmedinedžadove vlade. Uhapšeno je navodno više novinara, profesora i akademika. Protjeran je dopisnik BBC-a.   

Oglasio se i Vrhovni vođa Hamnei, tvrdeći kako "ni država ni narod neće popustiti pritiscima" i  kako se svi problemi moraju rješavati "legalnim putem". Pozvao je na "toleranciju suprotnih mišljenja" i "izbjegavanje sektaških svrstavanja". No još je jednom potvrdio legitimnost održanih izbora i njihov ishod. Ahmedinedžad je proslavio svoju pobjedu primajući čestitke dužnosnika, ali je primijećeno odsustvo mnogih kojima nije po volji. Objavljeno je da će položiti predsjedničku zakletvu sredinom kolovoza.

Po svemu sudeći vrhunac krize je prošao. Možda će još biti sporadičnih manjih protesta, ali ništa slično onomu što se događalo prethodna dva tjedna. Pasdarani i njihove milicije kontroliraju ulice. Vladajuća teokratska garnitura, koju predvodi tandem Hamnei-Ahmedinedžad se, za sada, održala, ali joj je kredibilitet teško poljuljan. Polarizacije i rivaliteti u vrhovima klerikalne elite nisu prevaziđeni, ali će do daljnjega biti zamrznuti. Mnogo će ovisiti od Rafsandžanija, koji je očito u defanzivi, ali nije izgubio politički utjecaj. Mogao bi možda okupiti kritičnu masu saveznika, te pokrenuti protuudar, ili sklopiti nekakav privremeni ili trajniji kompromis s Hamnejevim taborom. Spominje se i Lardžani, kao predvodnik "treće frakcije". Smatra se "konzervativcem" i "tradicionalistom", ali se nije identificirao s Hamnejevom grupom. Na početku uličnih protesta kritizirao je medijsku cenzuru, a navodno mu se nije svidjela ni prekomjerna uputreba sile protiv prosvjednika. Zna se da je u lošim osobnim odnosima sa Ahmedinedžadom. On bi, neki smatraju, mogao postati posrednikom između dva suprotstavljena tabora.  

Nemoguće je za sada prognozirati kako će se dalje stvari odvijati, no valja se podsjetiti da je politička kriza, koja je kulminirala sa Islamskom revolucijom 1979., sazrijevala čitavih godinu dana. Međutim Iran 2009. i onaj od prije 30 godina nisu isti. Revolucija iz 1979. godine se neće ponoviti.  Neće biti "obojene revolucije" i neće biti promjene režima, ali može doći do personalnih rošada u okvirima teokratske države.  

Neki inozemni komentatori i iranski opozicioni političari u egzilu tvrde kako je Iran upravo bio žrtvom "tvrdolinijaškog državnog udara" i kako je "iranski eksperiment sa izbornom demokracijom propao". Prognoziraju "militarizaciju režima" i uspostavljanje "teokratske diktature". 

Represija će se, barem u mjesecima što dolaze, vjerojatno pojačati., ali će se režim, možda griješim, s vremenom stabilizirati. Usporedba sa kineskom krizom iz 1989., koja je izbila u lipnju kao i ova iranska 2009., kada se vlast obračunala sa prodemokratskim demonstratima na Trgu Tienanmen u Pekingu, možda nije najuputnija, ali ukazuje na moguće ishode. Tada je i u vrhovima KP Kine došlo do raskola. Pobijedila je "tvrdolinijaška" frakcija Den Xiao Pinga, ali je ova poslije toga, definitivno skrenula s Maova puta, i pokrenula procese pragmatičnih ekonomskih reformi. Te su reforme, nametnute odozgo, transformirale zemlju. Proširile su socijalnu bazu režima. Došlo je i do stanovitog unutrašnjeg političkog otvaranja. Ekonomski su uspjesi omogućili Kini i vođenje potpuno nove, isto tako pragmatične, vanjske politike.                                   

Ne proričem da će se nešto slično dogoditi u Iranu, da će iranska teokracija krenuti sličnim putem. Možda neće biti u mogućnosti zbog raskola u vlastitim redovima, zbog dogmatizma ili nesposobnosti svojih vlastodržaca. Trebat će vremena za sagledavanje kojim će se pravcima Iran uputiti. To će u velikoj mjeri ovisiti i od konkretnih poteza koje će od sada vući SAD i Zapad.    

Flickr