H-Alter
Foto: HasanaginicaFoto: HasanaginicaGllugl je varaždinska umjetnička skupina čiji repertoar u posljednje dvije godine, na već pomalo otromboljenu gradsku scenu unosi ne samo svježinu i ambiciju novog ansambla, već i iznenađujuće visoku profesionalnu razinu izvedaba, s obzirom na mladost aktera i vrlo skromne uvjete djelovanja.

Gllugl je varaždinska umjetnička skupina čiji repertoar u posljednje dvije godine,  na već pomalo otromboljenu gradsku scenu unosi ne samo svježinu i ambiciju novog ansambla, već i iznenađujuće visoku profesionalnu razinu  izvedaba, s obzirom na mladost aktera i vrlo skromne uvjete djelovanja.  

Performativni troplet gluma-lutkarstvo-glazba, iz kojeg je izveden akronim Gllugl, ponajviše je vidljiv u uprizorenjima u kojima se ova tri umjetnička roda sjedinjuju, kako u lutkarskim predstavama u kojima su glazba i gluma samih lutkara inovativno povezane u Dindimu, tako i u dramatičnoj Hasanaginici, obje režirala Tamara Kučinović, gdje su glazba i naracija ravnopravni partneri. Raznovrsnosti takvih prožimanja pogoduje svestranost članova i članica ansambla: po naobrazbi su diplomirani glumci, lutkari i glazbenici.

Jezgru Gllugla tvori umjetnička obitelj Eldan zajedno  s glumicom Katarinom Arbanas i redateljicom Tamarom Kučinović, a njoj je pridružena nekolicina stalnih ili povremenih suradnika. U klasičnoj podjeli uloga Petar Eldan, otac ili suprug glavnini članova ansambla, istaknuti glazbeni umjetnik i pedagog, ponio bi ulogu umjetničkog ravnatelja i menadžera. Međutim u Glluglu vlada direktna demokracija, svi sudjeluju u kreiranju poslovne i umjetničke politike pa je u ovo hladno varaždinsko nedjeljno prijepodne naš Pero skromno pristao istupiti tek kao glasnogovornik ansambla.  Kazalište bi trebalo imati suvremeniji i provokativniji program pa onda neće gasnuti zanimanje mladih za teatar. U Varaždinu postoji stalna kazališna publika, ali ona se rijedi, a mlađi naraštaji, kao prinove u kazalištu, tu ne nalaze odgovore na svoja pitanja

Kako uspijevate uskladiti poslovne i familijarne odnose unutar  profesionalne umjetničke organizacije koja zapravo djeluje kao proširena obiteljska zadruga?

Više od poslovnih i familijarnih odnosa povezuje nas umjetnički interes i ukus pa stoga uvijek postižemo konsenzus u ključnim odlukama, od izbora komada do njegovog marketinga. Pomaže i to što nas nije previše pa se lakše dogovaramo.

Postoji li slično suglasje i sa gradskim vlastima ili s eventualnim sponzorima? Ili, jednostavnije, kako preživljava nezavisna varaždinska scena?

Bez utjecanja u svakodnevnu kuknjavu, ali … situacija je loša, gradska vlast slabo mari za kulturu. Nije ni drugdje drugačije. Gostujemo u drugim gradovima i državama … Prijatelj iz Italije javlja nam o raspuštanju brojnih nezavisnih kazališnih družina. Međutim, kod nas je lošije jer treba mjesecima čekati i moljakati za zasluženi honorar ili potporu. Ta navika odgođenog plaćanja postala je dijelom ovdašnje poslovne kulture.

 … koja uništava i male kulturne radnike i velike kapitaliste poput Todorića.

Da, no da preduhitrim konkretnije pitanje, mogu reći to da od grada ponekad dobivamo simbolične potpore za Kada se govori o stagnaciji sjaja i ugleda HNK-a, onda treba znati da taj proces ne traje tek od odlaska Petra Večeka, već je zamjetan i ranije. Presudna greška počinjena je još 1966. kada je odlučeno da se ukine profesionalni orkestarpredstave koje su ponekad dovoljne za honorare gostujućim suradnicima, dok mi u obitelji često radimo i bez plaće. Ljeti unajmljujemo našu obiteljsku kuću na Visu pa smo od zarade i nešto kredita kupili dio potrebne opreme.

Eldani su s Visa?

Da, po ocu, a moja majka je Petrony, ovdašnjeg porijekla. Oni vjeruju da im loza potječe od samog arbitera Petronija. Neki zlobno tvrde da su zato moji sinovi tako uvjerljivo odglumili zavjerenike protiv Cezara (smijeh).

Kakav je odnos između vas i gradskog HNK-a koje sada ima nacionalni značaj?

Možda neću biti odviše objektivan u procjeni jer sam osobno involviran kroz sudbinu svojih sinova koji ne mogu dobiti stalni posao u matičnom teatru iako su bili gradski stipendisti, iako su dobitnici priznanja i nagrada za ostvarene uloge, iako našem gradskom teatru treba hitno pomlađivanje …U varaždinsko kazalište ušao sam kao dječačić 1968. i odonda, nakon pola stoljeća, još srcem nisam iz njega izašao.

Kada se govori o stagnaciji sjaja i ugleda HNK-a, onda treba znati da taj proces ne traje tek od odlaska Petra Večeka, već je zamjetan i ranije. Presudna greška počinjena je još 1966. kada je odlučeno da se ukine profesionalni orkestar. A danas, kada naše statusno nacionalno kazalište treba i želi imati profesionalni balet i orkestar, teško je vjerovati da će to netko htjeti i moći financirati.

Petar Eldan ispred Gllugla Petar Eldan ispred Gllugla

Vaša publika je pretežito mlada, kao i sami izvođači; čini se da je Gllugl pronašao pravu repertoarnu politiku.

Kazalište bi trebalo imati suvremeniji i provokativniji program pa onda neće gasnuti zanimanje mladih za teatar. U Varaždinu postoji stalna kazališna publika, ali ona se rijedi, a mlađi naraštaji, kao prinove u kazalištu, tu ne nalaze odgovore na svoja pitanja. Pogrešna je ona kulturna politika koja nastoji podilaziti mladima, a ne obrazovati ih, kada kazalište postaje supermarket u kojem se svašta može kupiti.Od grada ponekad dobivamo simbolične potpore za predstave koje su ponekad dovoljne za honorare gostujućim suradnicima, dok mi u obitelji često radimo i bez plaće

Da sve nije tako crno, volio bih spomenuti Ruksak kulture, jednu od rijetkih inicijativa koja omogućuje manjim ansamblima poput našeg gostovanja u onim dijelovima zemlje gdje predstave rijetko ili nikako ne dolaze. To su nam možda najdraža iskustva: nastupi u improviziranim uvjetima pred razdraganom publikom u kojoj uvijek ima mnogo onih kojima je to prvi doživljaj kazališta uopće.

Za kraj, priča se da spremate novu glazbenu poslasticu, mali festival?

Već smo obilježavali Međunarodne dane džeza prigodnim koncertima domaćih glazbenika, a ove godine u lipnju organiziramo pravi džez festival na kojem nastupaju uglavnom glazbenici rođeni ili školovani u varaždinskom kraju. To je skroman doprinos dodatnoj afirmaciji vrsnih džezista iz provincije koji često imaju teži put u karijeri nego muzičari iz Zagreba. Znaš, oni rado dođu ovamo svirati, ali da te pozovu k sebi, u Zagreb, to je već teže, to je njihov teritorij.

______

William Shakespeare Cezar

Ovu smjelu adaptaciju Shakespearove drame Julije Cezar redatelj Jernej Kobal zasniva na ideji o univerzalnom i svevremenom  prijeporu ljudskom koji se zbiva između časti i moći, odanosti i izdaje koji, jednako u antičko koliko i u današnje doba, svoje najdramatičnije očitavanje ima u visokoj politici.

Strmoglavi Brutov pad u zadnji krug Danteovog pakla nosi istu tragičnu patetiku koja prati biografije današnjih nacionalnih izdajnika, onih koji su zlorabili moć koju im je dao narod, ali se time još i diče. Kobal slojevito zgušnjava zavjereničku atmosferu u sjenama paravana  i tjeskobne glazbe (Petar Eldan) koja prati uvlačenje guje otrovnice u srce zavjerenika. Jednostavna scena, dopunjena izvrsno usklađenom kostimografijom Mladena Grofa Jernejića, potpuno je prepuštena glumačkim izvedbama Filipa i Nikše Eldana koji, osim težine klasičnog teksta, zajedno još nose i šest uloga.Taj dojmljivi raskol vrhunac je drame, ali i bitna odrednica redateljeve namjere da nas nagna na prepoznavanje korelacija sa sadašnjim, podjednako rasapnim korporativnim kapitalizmom, koji slično tjera svoje žrtve na izdaju vlastitoga bića

Ovakav izazov dostojno mogu podnijeti samo iskusni glumci, a Eldani, iako još u dvadesetima, to doista i jesu. Jasna dikcija, usklađenost govora i pokreta i kontrolirana nervoza koja izbija iz njih svjedoče o pomnoj redateljskoj ruci koja usklađuje dramaturške potrebe s glumačkim temperamentom i visokim ambicijama protagonista, koja su u ovom slučaju sasvim dovoljno ispunjena. 

Posebnu poslasticu gledatelju je pružena u neposrednom doživljaju uvlačenja Kasija u Bruta, punog zla u upola puno zlo, njihovoj unifikaciji kojom postaju jedno u zločinu i koju tako markantno produbljuje očita sličnost dvojice braće (ovo je predstava definitivno must za šekspirijance). Stoga je Nikšino izlaganje liku Marka Antonija bilo riskantno i djelomično je otuđilo fizičku korelaciju zavjereničkog dvojca, no nipošto nije naudilo etičkom kontrastiranju drame: u svom završnom, klasičnom obraćanju Nikšin Antonije ponudio je emotivnu, ali nepatetičnu, surovo optužujuću ispovijed kojom sudi sebi i jednoj dotrajaloj političkoj tvorbi koju je sam predstavljao.

Taj dojmljivi raskol vrhunac je drame, ali i bitna odrednica redateljeve namjere da nas nagna na prepoznavanje korelacija sa sadašnjim, podjednako rasapnim korporativnim kapitalizmom, koji slično tjera svoje žrtve na izdaju vlastitoga bića.

Braća Eldan Braća Eldan

Milan Ogrizović Hasanaginica

U petom osnovne svi smo morali naučiti Hasanaginicu napamet. Tih godina svatko imalo obrazovan znao je uvodnu strofu, čuvenu slavensku poredbu. Ovo veličanstvena narodna lirika smatrana je kulturnim dobrom jugoslavenskih naroda, a novija istraživanja potvrđuju da znanstveno nije opravdano jednostrano prisvajanje prava na porijeklo i nastanak pjesme jer je zamjetan utjecaj svih etniciteta koji nastanjivahu Hercegovinu. (Hasanaginica - Zašto prijepori? - Stjepan Lapenda, Ivan Vujević, Split 2017.)Riječ je o vrsnoj mlađoj glumici koja po habitusu i dramskoj vokaciji jako podsjeća na Jagodu Kralj - Novak, prvakinju varaždinskog HNK-a. Nisam jedini koji bi volio gledati Katarinu Arbanas i kao njenu legitimnu nasljednicu na daskama gradskog teatra

Najnovija varaždinska adaptacija djelo je Katarine Arbanas, preciznije to je bio njen završni rad na Akademiji u Osijeku koji je ona, kroz gotovo četiri godine nadograđivanja, prilagodila jednoj sasvim rijetkoj kazališnoj artikulaciji: monologu u dijalogu s glazbom. Petar Eldan nije samo skladatelj i aranžer nekih poznatih sevdalinki, on je i aktivni i korespondivni Aga, iako nijem i tek ponekad mimičan, on kroz klavirski krešendo izražava svoju odbojnost, a kroz tišinu svoj prezir prema ženi koja se, pred njim zamišljenim, slama od jada nad sudbinom svoje nejačadi.

Ovu veliku dramsku ulogu Katarina je odigrala virtuozno:  između desperatnih, katatoničkih trzaja odbačene žene i rijetkih lirskih, intimnih prisjećanja sretnih obiteljskih dana, Katarinina Hasanaginica živi život žene svjesne svih svojih vrijednosti, ali podjednako svjesne da su one u patrijarhalnom represivnom društvenom ustroju tek od sporednog značaja.  

Na širokoj skali osjećaja glumica je uvjerljiva i dojmljiva; čak i njen slavonski akcent izvrsno liježe u Ogrizovićevo stihovanje, a svoju svestranost Arbanas potvrđuje i pjevanjem i plesom.  Doista, riječ je o vrsnoj mlađoj glumici koja po habitusu i dramskoj vokaciji jako podsjeća na Jagodu Kralj - Novak, prvakinju varaždinskog HNK-a. Nisam jedini koji bi volio gledati Katarinu Arbanas i kao njenu legitimnu nasljednicu na daskama gradskog teatra.

__________________________________________________________________________________________________

Više o autoru ovog teksta, Predragu Darabošu, pronađite na www.pikok.org.
<
Vezane vijesti