Foto: ytb-prtscFoto: ytb-prtscSjetimo li se Josipa Reihl-Kira? Dobio je tek jednu ulicu, jednu izložbu, jedan mural.

Priča o Josipu Reihl-Kiru priča je o Hrvatskoj. Pričom o njemu vraćamo se na Hrvatsku danas, kao i Hrvatsku od prije 25 godina. Na rat. Na naše pamćenje, našu povijest i nas same. Razmišljam o tome što nam je značio Josip Reihl-Kir, što nam sada znači, a svaki put kada pomislim na njega, vraćam se na nas danas.Sve bi bilo zaboravljeno, vrlo lako i vrlo brzo, da nije bilo Jadranke Reihl-Kir, Josipove supruge koja nikada nije zaboravila i koja nije dopustila da se zaboravi. Ona je bila ključni faktor u osudi Antuna Gudelja. Naime, Gudelj je nakon ubojstva potpuno mirno napustio Osijek prvo za Austriju, potom za Australiju, gdje je dugo živio

Razmišljam o tome kada sam prvi put čula njegovo ime. Osjećam se kao da smo u vječnom loopu u koji smo upali i iz kojega se ne možemo izvući. Koliko često izgovaramo ime Josipa Reihl-Kira? Osim onog jednog puta godišnje, kada se sjetimo godišnjice ubojstva? Kada nas na to možda "upozore" ili podsjete "uspomene" na Facebooku.

Znamo li za Milana Krivokuću, osnivača Sindikata strojovođa HŽ-a, prvog nezavisnog sindikata, koji je izboden 1992. godine ispred svoje kuće u Velikoj Gorici? Koliko često čujemo njegovo ime i ime ostalih mirotvoraca koji su se zalagali za mirno rješavanje sukoba?

Kada govorimo o toj petlji u koju smo upali, jedan od najsvježijih primjera koji mi pada na pamet je onaj srednjoškolskog nastavnika informatike Marka Šolića od prije nekoliko mjeseci koji je dobio opomenu pred otkaz zbog jednog statusa na Facebooku.

Šolić se putem te društvene mreže požalio kako je tijekom školskog posjeta Vukovaru čuo samo jednu, vrlo jednostranu priču o Domovinskom ratu (iako je spomenuo i da se govori o miru i poštivanju ljudi bez obzira na nacionalnost – iako se to utopi u drugom diskursu), o tome kako je Oluja bila akcija bez mrlje te kako se neke epizode iz povijesti uopće ne spominju, poput ubojstva Josipa Reihl-Kira. To ime potpuno je izbačeno i ispisano, zaboravljeno iz naše povijesti, iz naših udžbenika, kao i iz kolektivnog sjećanja."Dok sam ja načelnik Osječko-baranjske policijske uprave rata između Srba i Hrvata na ovom području neće biti". Tako je govorio Josip Reihl-Kir koji je poznat baš po tim riječima i koji je ubijen kada je otišao na pregovore u Tenju, kao i mnogo puta prije toga. Uglavnom bez oružja, išao je na pregovore i s hrvatskom i srpskom stranom, pokušavajući smiriti obje

U našoj kolektivnoj memoriji rat i njegov početak čine se kao nešto što je išlo, nazovimo to tako ,glatko, bez ikakvoga otpora. Koliko nas je čulo za ZAPO (Zagrebačka anarho-pacifistička organizacija), o demonstracijama organiziranima 1991., o prosvjedima i direktnim akcijama protiv deložacija ljudi iz stanova samo zato što nisu bili Hrvati?

Koliko pričamo, ako uopće pričamo, o Antiratnoj kampanji koja je dala nekoliko ključnih organizacija (poput Delfin Pakrac, CESI, B.a.b.e.) koje su i danas aktivne. Jeste/jesmo li čuli za veliki broj dezertera koji nisu htjeli da ih se mobilizira? Znamo li za fanzin Preko zidova nacionalizma i rata koji je tiskan u Italiji u nekoliko tisuća primjeraka i distribuiran – između ostalog - među vojnicima koji su služili vojni rok? Ovu, alternativnu, povijest rata skoro uopće ne čujemo.

Jedino što znamo jest ono što spada u taj narativ o rata kojemu se ništa nije usprotivilo. A sjetimo li se Josipa Reihl-Kira, jedne od najvažnijih antiratnih figura u počecima rata? Ako ga se sjetimo, kada se sjetimo? I tko se sjeti?

Možemo nabrojati nekoliko instanci kada smo se kolektivno sjetili Reihl-Kira, kada su neki mislili na njega. Uz ulicu u Osijeku koja nosi njegovo ime, u 2010. godini u Domu HDLU organizirana je izložba Ko je tebi Josip Reihl-Kir? "posvećena tragičnoj sudbini nekadašnjeg načelnika policijske uprave u Osijeku Josipa Reihl-Kira", u suradnji Centra za kulturnu dekontaminaciju i Centra za mirovne studije.U današnjoj Hrvatskoj u kojoj se gradi mitologija rata u kojom se uopće ništa ne može "prigovoriti", moramo govoriti više i jače o ljudima poput Josipa Reihla-Kira i Milana Krivokuće. Njihove priče omogućit će nam preispitivanje narativa rata, a možda nam i pomognu stvoriti drugačiji narativ

To je ujedno bilo i prvo "obilježavanje", ako možemo uopće iskoristiti tu riječi, Reihl-Kira i njegova mirotvorskog rada u Osijeku početkom 90.-ih, znakovito postavljena nasuprot sjedišta HDZ-a u Zagrebu. Čovjeka koji je zaboravljen u udžbenicima povijesti.

A živimo u vrijeme kada bilo kakvo kritiziranje i kritičko mišljenje prema ratu postaju skoro pa zabranjeni. U 2016. godini je na inicijativu Centra za mirovne studije, u suradnji s umjetnikom Lunarom, u Osijeku nacrtan mural Rhythm of the saints / if I have a weakness, don't let them blind me prema ploči Paula Simona koju je Josip Reihl-Kir posljednju kupio.

Mural je nacrtan na napuštenoj zgradi koja je nekada bila Poljoprivredni fakultet, a s tom je mjesta Reihl-Kir posljednji put otišao iz Osijeka živ. Napuštena zgrada Poljoprivrednog fakulteta je važna budući da je ujedno bila i crta razgraničenja, a mural "predstavlja stablo koje probija kroz katove teško oštećene zgrade i označava osobu koja se poštenim radom i iskrenim nastojanjem probija kroz prepreke".

Foto: Cms.hr Foto: Cms.hr

Tko je bio Josip Reihl-Kir? Za zapovjednika policije u Osijeku izabranog na prvim demokratskim izborima 1990. godine mnogi ne znaju. Ubijen je 1. srpnja 1991. u 13:20 sati. U jutarnjim satima toga istog dana je izašao intervju kojega je novinar Drago Hedl napravio s Branimirom Glavašem.U našoj kolektivnoj memoriji rat i njegov početak čine se kao nešto što je išlo, nazovimo to tako ,glatko, bez ikakvoga otpora. Koliko nas je čulo za ZAPO (Zagrebačka anarho-pacifistička organizacija), o demonstracijama organiziranima 1991., o prosvjedima i direktnim akcijama protiv deložacija ljudi iz stanova samo zato što nisu bili Hrvati?

Glavaš u navedenom intervjuu sugerira da sva saznanja o sumnjivim događajima ne prijavljuju više policiji, nego Sekretarijatu za narodnu obranu gdje je šef bio on, što je samo po sebi bilo čudno, budući da je – kao što je već spomenuto – Reihl-Kir bio izabran na demokratskim izborima. HDZ je čak godinu prije organizirao i prosvjede na kojima je protiv Reihl-Kira pozivao Antun Gudelj, onaj koji će ga tog 1. srpnja ubiti.

"Dok sam ja načelnik Osječko-baranjske policijske uprave rata između Srba i Hrvata na ovom području neće biti". Tako je govorio Josip Reihl-Kir koji je poznat baš po tim riječima i koji je ubijen kada je otišao na pregovore u Tenju, kao i mnogo puta prije toga. Uglavnom bez oružja, išao je na pregovore i s hrvatskom i srpskom stranom, pokušavajući smiriti obje. Pokušao je biti glas razuma, ali nekima to nije odgovaralo.

Što bi se dogodilo da je Josip Reihl-Kir ostao živ? Zasigurno jedan čovjek ne bi mogao spriječiti rat, ali također je jasno da su njegove mirotvorske aktivnost smetale mnogima, kao i mirotvorne aktivnost brojnih drugih, također ubijenih. On je direktnim razgovorima s ljudima, odlascima na teren i nenošenjem oružja svojim primjerom pokazivao da vjeruje u mir i nenasilje i ako ništa, barem pokušaj mirnog rješavanja sukoba.

Josipa Reihl-Kira ubio je Antun Gudelj, pripadnik rezervnog sastava MUP-a Hrvatske, na kontrolnoj točki hrvatske policije između Osijeka i Tenje. Uz Reihl-Kira ubijeni su i Goran Zobundžija i Milan Knežević, a predsjednik mjesnog odbora Tenja Mirko Tubić teško je ranjen. Vraćali su se s pregovora s pobunjenim Srbima u naselju Tenja. Mirotvorac, ubijen iz zasjede. Jer je želio mir.

Sve bi bilo zaboravljeno, vrlo lako i vrlo brzo, da nije bilo Jadranke Reihl-Kir, Josipove supruge koja nikada nije zaboravila i koja nije dopustila da se zaboravi. Ona je bila ključni faktor u osudi Antuna Gudelja. Naime, Gudelj je nakon ubojstva potpuno mirno napustio Osijek prvo za Austriju, potom za Australiju, gdje je dugo živio.Možemo nabrojati nekoliko instanci kada smo se kolektivno sjetili Reihl-Kira, kada su neki mislili na njega. Uz ulicu u Osijeku koja nosi njegovo ime, u 2010. godini u Domu HDLU organizirana je izložba Ko je tebi Josip Reihl-Kir?

Prvo je 1994. u odsutnosti osuđen na 20 godina zatvora da bi ga Vrhovni sud 1996. godine abolirao. Tek u ožujku 2001. Ustavni sud usvaja tužbu Jadranke Reihl-Kir, a 2007. Australija Gudelja izručuje Hrvatskoj. Devetnaest godina Jadranka Reihl-Kir uložila je da se ne zaboravi, da se ubojica privede pravdi. Možda pravda nije najbolja riječ za ono što se događa u Hrvatskoj, je li pravda uistinu ako se 19 godina moraš boriti da do nje dođeš? Ona nikada nije zaboravila, ali Hrvatska ne pamti, Hrvatska je izbrisala.

U današnjoj Hrvatskoj u kojoj se gradi mitologija rata u kojom se uopće ništa ne može "prigovoriti", moramo govoriti više i jače o ljudima poput Josipa Reihla-Kira i Milana Krivokuće. Njihove priče omogućit će nam preispitivanje narativa rata, a možda nam i pomognu stvoriti drugačiji narativ. Jer što nam drugo preostaje? Osim govoriti, govoriti, ne zaboraviti. I dalje pamtiti.

 

rsz_1rsz_1rekom_cso_activism_for_reconsiliation_mne_copy54227.jpg
Ovaj je tekst objavljen u sklopu projekta "Razgovarajmo o ratu da bismo živjeli u miru" koji je dio projekta "Aktivizam civilnog sektora za pomirenje u regionu bivše Jugoslavije - podrška REKOM-u" sufinanciranog sredstvima Europske unije.
<
Vezane vijesti