Foto: Hnk-Zajc.hrFoto: Hnk-Zajc.hrKritika plesne predstave Koreo Lab / Parla (mi) HNK-a Ivana Pl. Zajca u Rijeci.

Novu predstavu u sklopu Koreo laba riječkoga HNK – Parla (mi), premijerno izvedenu 21. ožujka u baletnoj dvorani ansambla, autorski potpisuje plesač i koreograf riječkog Baleta Michele Pastorini, inače dobitnik prve nagrade žirija, nagrade publike i plakete Aleksandar Izrailovski za inventivnost na 22. Festivalu koreografskih minijatura u Beogradu 2018., s koreografijom T(w)o Whom?.Kostimi su jednostavnih, gotovo bezličnih krojeva i uglavnom crni, a scenografiju čine tek bijele žaruljice koje duž partera omeđuju izvedbeni prostor

Najnovije djelo nastalo je kao rezultat njegovog analiziranja različitih vrsta komunikacije između ljudi, u ljubavnim vezama, prijateljstvu ili bilo kojem drugom obliku partnerstva. Ponekad komuniciramo kroz tišinu koja oko nas gradi različite verzije realnosti. Ono što je neizrečeno, često je i neshvaćeno. Ipak, sposobnost shvaćanja na duševnoj razini može biti dublja od komunikacije riječima.

Osnovnu autorovu ideju tijekom predstave amplificira glumac Edi Ćelić, koji prije svake od triju podcjelina donosi verbalno promišljanje i pojašnjenje priče, odnosno autorovih motiva, intencija i nadahnuća, što je djelomično svrsishodno i efektno, ali je djelomično i patetično, redundantno te kontraproduktivno, s obzirom da imaginaciji gledatelja ne ostavlja gotovo nimalo prostora.Posljednja je cjelina minijatura nazvana thought / misao, a izvodi ju sâm autor, u svojem prepoznatljivom stilu; glorificirajući kroz maksimalnu gipkost, otvorenost u gestama i svim smjerovima kretanja,

Prvi broj, nazvan dovefiniscitucomincioio / gdjezavršavamjapočinješti, izvode Marta Voinea Čavrak i Emanuel Amuchástegui, koji u svojoj ljubavnoj igri komuniciraju na način karakterističan za mnoge dugotrajne i bliske odnose: katkad fluidno, lako i empatično, a katkad suprotno od toga, pri čemu su prijelazi iz jednog u drugi način česti, iznenadni i neočekivani.

Njihov je tjelesni međuodnos mjestimice delikatan, blizak i sinkroniziran, a mjestimice udaljen, nepovezan i grub, što se koreografski razvija kroz brojne zanimljive podrške (u kojima slabija polovica često nosi jaču), dionice u kojima se donje tjelesne zone kreću u suprotnim pravcima, dok je gornjima naglašeno određenje ljubavi kao gledanja u istom smjeru, te prilično zatvorene položaje tijela i gestualno teško odgonetljive komunikacijske znakove; što sve dosljedno prate i glazbeni odabiri – katkad melodiozni i romantični, a katkad hermetični i opori.

Foto: Hnk-Zajc.hr Foto: Hnk-Zajc.hr

Druga plesna cjelina, nazvana Tutto molto bene, grazie / Sve je jako dobro, hvala, i u koreografskom je i u izvođačkom smislu najzanimljivija. Komad izvodi tek jedan plesač, ali zato velike scenske snage – Tilman Patzak, koji je usto vrlo muzikalan, energičan i izražajan. Ovo posljednje osobito je bilo naglašeno u kretnjama ruku, koje su se unatoč brojnim ponavljanjima koja prate ona melodijska, radi specifične izvedbene dinamike i potpune usredotočenosti na svaki pokret, uvijek iznova doimale novima i drukčijima.Osnovnu autorovu ideju tijekom predstave amplificira glumac Edi Ćelić, koji prije svake od triju podcjelina donosi verbalno promišljanje pojašnjenje priče, odnosno autorovih motiva, intencija i nadahnuća, što je djelomično svrsishodno i efektno, ali je djelomično i patetično

Pastorini je u potpunosti iskoristio nevelik izvedbeni prostor, proširujući ga pravocrtnom, dijagonalnom, kružnom ili zavojitom lokomocijom sve do graničnih točaka pozornice – najčešće kroz brojne i furiozne prijelaze iz vertikale u horizontalu, široke i eksplozivne geste, te skokovito, klizeće ili izbačajno kretanje, koje u prodornom osvajanju prostora isprva rjeđe, a onda sve češće prekidaju autorovo pitanje Tilman, kako si i plesačev odgovor Molto bene, grazie.

Posljednja je cjelina minijatura nazvana thought / misao, a izvodi ju sâm autor, u svojem prepoznatljivom stilu; glorificirajući kroz maksimalnu gipkost, otvorenost u gestama i svim smjerovima kretanja, te kroz različite položaje trupa kao njihovog ishodišta, izvanredne mogućnosti tijela kao mnogostrukoga komunikacijskog kanala.

Takvom su kutu promatranja, koji ne dopušta da s tijela kao polivalentnog instrumenta išta odvlači pažnju, podređeni i kostimi i scenografija, koji su osmišljeni kao manje-više nebitni elementi predstave. Kostimi suPastorini je u potpunosti iskoristio nevelik izvedbeni prostor, proširujući ga pravocrtnom, dijagonalnom, kružnom ili zavojitom lokomocijom sve do graničnih točaka pozornice jednostavnih, gotovo bezličnih krojeva i uglavnom crni, a scenografiju čine tek bijele žaruljice koje duž partera omeđuju izvedbeni prostor.

Iako su, generalno, autorove gorespomenute intencije i promišljanja dobrim dijelom jasnije i zanimljivije u pisanom i verbalnom, nego u plesnom izrazu, zahvaljujući nepretencioznom pristupu, čvrstom konceptu i jakima plesačkim osobnostima, ono što se u realizaciji prešutjelo nimalo ne oduzima na snazi onome što se uspjelo reći.

Ključne riječi: kultura, ples, balet, hnk rijeka
<
Vezane vijesti