H-Alter
Foto: KKZFoto: KKZPredsjednik Kinokluba Zagreb Vedran Šuvar: "Hrvatski ili ne, film se sigurno ne definira po sadržaju jer valjda nikome nije ambicija uvoditi takva sadržajna ograničenja, oblike cenzure i to nazivati hrvatskim filmom. Imamo javno financiranu kinematografiju, što je najbolji oblik filmskog profesionalizma - tamo gdje odluke donose umjetnički savjetnici koji dijele javni novac. Ono što je problem je da je naša filmska zajednica mala te je premrežena u najboljem slučaju međusobnim poznanstvima".

Smješten u podrumskim prostorijama na zagrebačkom Trgu žrtava fašizma, Kinoklub Zagreb neizostavna je adresa u povijesti filma u Hrvatskoj. U povodu 90. obljetnice Kinokluba Zagreb, o prošlosti, aktivnostima, planovima, nadolazećem Zakonu o audio-vizualnim djelatnostima, Hrvatskom filmskom savezu, HAVC-u i filmu u Hrvatskoj općenito, za H-Alter govori predsjednik Kinokluba Zagreb Vedran Šuvar.

Od osnivanja Kinokluba Zagreb 1928. godine - kao simboličnim početkom sustavnog filmskog amaterskog djelovanja u Hrvatskoj - do danas prošlo je 90 godina. Kako je proteklo tih gotovo jedno stoljeće i što se promijenilo za Kinoklub? Koja je njegova važnost u proizvodnji filma u Hrvatskoj?

Ovo je stvarno teško pitanje jer sam dio kluba od sada već daleke 2003. godine, ali u odnosu na njegovu devedesetogodišnju povijest - tek od 2003. godine. Svaki period imao je svoje aktere i za svakog od njih klub je bio nešto drugo. U monografiji kluba koja je izašla 2003. godine Klub je preživio nekoliko ratova, jedan svjetski, ali mislim da je najveća opasnost prijetila u 1990-ima, prilikom promjene državnog uređenjapovodom 75. obljetnice, Hrvoje Turković identificirao je pet razdoblja kluba, a ja bi dodao da smo sada zakoračili u šesto razdoblje – razdoblje kojeg nazivam osviještenim amaterizmom. Zbog svega toga rekao bi da je u klubu skriveno možda i šest različitih kinoklubova, s obzirom na brojne društvene i kulturološke promjene koje su se događale kroz našu povijest. No, kada je riječ o pravnim subjektima koji su proizvodili film u Hrvatskoj, Kinoklub Zagreb smjestio bi uz bok Zagreb filmu ili Jadran filmu po važnosti i utjecaju na filmsku scenu.

Što točno podrazumijevate pod osviještenim amaterizmom?

Pod tim mislim da smo možda po prvi put u povijesti mi ti koji jasno možemo reći što je filmski amaterizam i kako njegovim provođenjem možemo utjecati na kulturni život Zagreba i šire.

Tko su najzaslužnije osobe u dosadašnjoj povijesti Kinokluba Zagreb i zašto?

To nisu oni za vrijeme kojih je klub bio najproduktivniji ili najinovativniji, ni oni za vrijeme kojih je klub imao najbolje materijalne i produkcijske resurse, već one osobe koje nisu dopustile da klub propadne u turbulentnim vremenima. Klub je preživio nekoliko ratova, jedan svjetski, ali mislim da je najveća opasnost prijetila u 1990-ima, prilikom promjene državnog uređenja. Zbog toga bi htio istaknuti one koje su omogućili da klub tada preživi, a to su dvojica tadašnjih predsjednika kluba Alan Bahorić i Vedran Šamanović.Dok filmski profesionalac svoj posao obavlja u onome što nazivamo vremenu rada i za određenu financijsku korist, amater taj isti posao obavlja u slobodno vrijeme, mimo financijskih relacija, isključivo iz određenih afiniteta ili, ako hoćete, ljubavi prema tom poslu

Koja je danas pozicija amaterskog filma u Hrvatskoj uopće i što bi takvi klubovi trebali biti?

Amaterizam je pojam s kojim se dosta poigrava, te samim time djeluje neozbiljnije nego što je. Za mene, filmski amaterizam je prije svega sociološki pojam, ne inherentno filmski, koji opisuje način kako se grupa ljudi bavi jednom umjetnošću, filmom, i to "kako" je ključna stvar za tu definiciju. Pogrešno je pristupati pojmu isključivo kroz prizmu povijesti filma ili kroz estetsku kategorizaciju jer time se već u startu marginalizira i destabilizira sav potencijal filmskog amaterizma.

Vrlo ću jasno reći da amaterizam nije diletantizam niti se definira stupnjem stručnosti osoba koje ga prakticiraju. Recimo, potpuno je promašeno reći da filmski autor s akademskim obrazovanjem ne može raditi i napraviti amaterski film. Itekako može, jer amaterizam kao socijalni pojam definira okolnosti u kojima nešto radimo. Drugim riječima, dok filmski profesionalac svoj posao obavlja u onome što nazivamo vremenu rada i za određenu financijsku korist, amater taj isti posao obavlja u slobodno vrijeme, mimo financijskih relacija, isključivo iz određenih afiniteta ili, ako hoćete, ljubavi prema tom poslu. U ovoj su definiciji vrijeme rada ili slobodno vrijeme, kategorije sociološkog istraživanja i to istraživanja javne i privatne sfere.

Foto: KKZ, Dario Dević Foto: KKZ, Dario Dević

Kako gledate na karakterističnu demokratičnost filmske produkcije amaterskog filma?

Amaterski film, kao film koji se definitivno radi izvan financijskih relacija, ima potencijal omogućiti građanima potpuno slobodnu participaciju u onome što nazivamo javnom sferom djelovanja. Građani u filmu tako nisu osuđeni biti samo njegovi konzumenti, kao što su konzumenti drugih medija, već mogu preko amaterskog filma sudjelovati u kreativnom dijalogu. Film kao umjetnost onda više nije predodređen samo za ograničenu grupu ljudi i to je jako velika i bitna stvar neke šire demokratičnosti društva, a definitivno predstavlja potpunu demokratizaciju filmskih procedura i procesa.

Amaterski film, kao film koji se definitivno radi izvan financijskih relacija, ima potencijal omogućiti građanima potpuno slobodnu participaciju u onome što nazivamo javnom sferom djelovanjaKako bi osigurali svima taj pristup javnoj sferi preko filma, smatrao sam da je nužno prepoznati i definirati slobode u filmu, a što sam pokušao Manifestom amaterskog filma kojega sam napisao 2011. godine. Filmske slobode za nas u Kinoklubu Zagreb su sloboda od financijskih obveza i potreba, te sloboda od cenzure i utjecaja dominantnih umjetničkih praksi. Tek ako je potencijalni autor oslobođen troškova produkcije i ako mu je zagarantirana potpuna autorska sloboda, on je slobodan za kreativno djelovanje. Jedino takav način bavljenja filmom omogućava građanima pristup javnoj sferi djelovanja kroz umjetnički participaciju i to je taj ključan i veliki doseg filmskog amaterizma k stvaranju boljeg i naprednijeg društva.

Međutim, većina ljudi, a i samih filmaša, i danas to ne shvaća do kraja te se zbog toga javljaju krive percepcije oko dostupnosti filmskog djelovanja. Tako npr. zaboravljaju da ako se želite baviti filmom, prije svega potrebni su vam alati za njegovu produkciju, a da bi nabavili najosnovnije alate za solidan pokušaj morate izdvojiti pravo malo bogatstvo. Unatoč tome, mnogi će vam i reći da svatko danas može snimiti film, krilaticu pod kojom se zapravo prodaje filmska oprema dok je "neugodna" istina da svatko može snimiti film samo ako ima dovoljno novaca da ga snimi. To znači da se samo neki mogu baviti filmom, a ne svi. Upravo zato je ključno imatiTek ako je potencijalni autor oslobođen troškova produkcije i ako mu je zagarantirana potpuna autorska sloboda, on je slobodan za kreativno djelovanje produkcijsku kuću amaterskog filma, kao što je Kinoklub Zagreb, koja će osigurati besplatne alate za kreativno djelovanje i biti mjesto gdje svi zaista mogu doći u priliku snimiti film. Zbog svega toga, duboko vjerujem da Kinoklub Zagreb svojim autorima omogućava da zaista budu filmski slobodni.

 Kakve programe KKZ provodi danas?

Amatersku kinematografiju doživljavam kao alternativnu kinematografiju, koja zbog toga može "imitirati" programe i opcije djelovanja profesionalne kinematografije. S jednom iznimnom razlikom - da je u amaterskoj kinematografiji film dostupan svima. Profesionalna je dostupna samo "najboljima" tj. u javno financiranoj kinematografiji, kao što je naša, najbolje prijave određuju umjetnički savjetnici ili kandidate biraju komisije prilikom prijava na akademije koji uče film. Zbog toga u KKZ-u svi programi proizlaze iz te ideje javne dostupnosti. Glavni program kluba je godišnja filmska produkcija, koje se ne odvija po utvrdivim organizacijskim i vremenskim odrednicama, već je samo mogućnost koja se može dogoditi u tekućoj godini. Da bi se film Unatoč tome, mnogi će vam i reći da svatko danas može snimiti film, krilaticu pod kojom se zapravo prodaje filmska oprema dok je "neugodna" istina da svatko može snimiti film samo ako ima dovoljno novaca da ga snimipraktički dogodio u klubu, potreban je neki oblik filmskog ugovora ili dogovora između kluba kao vlasnika uvjeta za produkciju i autora koji imaju ideju i spremni su uložiti svoje vrijeme u njeno ostvarivanje. Na temelju tog "ugovora", klub svake godine proizvede između 70 i 100 filmskih djela od kojih su mnogi i vrlo festivalski uspješni.

Također, klub je osmislio i opsežan besplatan edukacijski sustav naprednih radionica koje su primarno mentorskog tipa, sve kako bi potaknuli polaznike na filmsko djelovanje. Nudimo i povremena predavanja specijalističkog tipa, kao što je montaža, snimanje slike ili tona. U klubu organiziramo i filmske cikluse, autorske večeri, kustoske programe kao što su Slike razlike, analize filma, te smo općenito otvoreni za sve ideje koje naši članovi i članice mogu osmisliti, a povezane su s amaterskim filmskim djelovanjem. Klub  zapravo djeluje kao vlasnik zajedničkih materijalnih resursa, a na članovima je da osmisle njihovo korištenje.

Negdje ste rekli da se "film nikada ne može naučiti zbog kompleksnosti svih stvari koje želi oživjeti".  Na koji način funkcioniraju spomenuti obrazovni programi unutar Kinokluba Zagreb? 

Film pokušava oživjeti stvarnost koju vidimo i koju percipiramo, a kako je ona kompleksna, i ako znate nešto o fizici, još uvijek i dosta upitna, pa je samim time svaki pokušaj potpune kontrole filmskog djela nemoguć. Uvijek postoji određena doza slučajnosti i prilagodbe onome što je prvotno zamišljeno. I ljudske perceptivne mogućnosti su ograničene pa je film skrojen tako da nam pruži iluziju rekonstrukcije stvarnosti. Brzina sličica u sekundi ili dubinska perspektiva dvodimenzionalne projekcije samo su neki od primjera prilagodbe filma ljudskoj percepciji.

Autori filmova kontroliraju samo neke segmente onoga što vidimo i to je ono na što sam mislio kada sam dao tu izjavu. Ipak ključan segment Film pokušava oživjeti stvarnost koju vidimo i koju percipiramo, a kako je ona kompleksna, i ako znate nešto o fizici, još uvijek i dosta upitna, pa je samim time svaki pokušaj potpune kontrole filmskog djela nemogućsvakog filma je uvijek ideja. Zbog toga smo u klubu pokušali osmislili edukacijski sustav oko što bezbolnijeg izražavanja filmskih ideja. Naime, svi mi iz niz razloga povezanih s onim što je ili će tek biti društveno prihvaćeno ili neprihvaćeno, često cenzuriramo sami sebe. Glavni cilj edukacijskog sustava kluba je osloboditi potencijalne autore straha od neuspjeha, te im prikazati izradu film kao oblik jedne prekrasne kreativne inicijacije pa i samooslobođenja.

Moramo prihvatiti činjenicu da ponekad zbog straha od neuspjeha odustajemo i od prilike za osobni razvoj. S tim u vidu vratio bi se na citiranu izjavu i rekao da što se tiče kompleksnosti svijeta koji želimo oživjeti filmom, ne znači nužno da mi generiramo tu kompleksnost, već kompleksnost se događa slučajno, mimo nas, bazirana ipak i usprkos u većini slučajeva na našim pojednostavljenim odlukama.

Kinoklub Zagreb djeluje u podrumskim prostorijama na Trgu žrtava fašizma. Koliko ste zadovoljni tim uvjetima i što vidite kao optimalno rješenje? Kakav vam prostor treba da bi mogli rasti?

Važno je reći da je za nas jednakost – jednakost početnih uvjeta, a ne jednakost rezultataProstorni resursi su nam raspršeni po međusobno nepovezanim sobama, a definitivno s obzirom na opseg produkcije i ostalih programa, klub već nekoliko godina nema adekvatne resurse za rad. U potrazi smo za prostorom koji bi funkcionirao kao ured, ali objektivno bi nam trebao prostor koji bi, da tako kažem, centralizirao sve djelatnosti kluba. Ideal bi bilo neko manje kino s barem tri sobe za montažu, skladište opreme, prostorom za arhivu, te predavaonice i uredski prostor. Dobar primjer su Kino klub Split ili Akademski filmski centar u Beogradu, koji djeluju unutar većih umjetničkih prostornih kolektiva, te su ti prostori djelomično ili potpuno projektirani radi potreba kakve ima jedan kinoklub. No, to su stvari o kojima mnogobrojni članovi Kinoklub Zagreb za sada mogu samo sanjati.

Koliko KKZ ima članova? Tko su polaznici vaših programa?

Besplatno bavljenje filmom nameće ideju cjeloživotnog članstva, ali radi normalnijeg i lakšeg funkcioniranja udruge odredili smo stupnjeve članstva. Tako imamo članove i redovite članove, koje utvrđujemo po broju filmova u nekom prethodnom četverogodišnjem razdoblju. Svi stariji članovi mogu aktivirati svoj status čim počnu opet autorski djelovati u klubu, a svim vrstama članstva jednako su dostupni besplatni uvjeti za produkciju. Želimo da naši članovi budu filmski autori i želimo što veći stupanj participacije i uključivanja prilikom donošenja odluka unutar udruge. Aktivnih članova je preko tristo, a redovitih sedamdeset i dvoje.

Naši članovi su ponajviše studenti, znači mlađe osobe zainteresirane za film, a nerijetko dolaze s Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Tako da je i prosječna dob članova u srednjim dvadesetima. No, važno je reći da je ovdje više riječ o navici mladih ljudi, nikako ne o diskriminaciji ljudi starije dobi.

Foto: KKZ Foto: KKZ

Kakav je omjer u Kinoklubu Zagreb po pitanju rodne ravnopravnosti polaznika i polaznica programa?

Rodne nejednakosti mogu proizaći iz procesa na koje klub ne može ili nije mogao utjecati, niti to je ili bi to trebala biti njegova zadaća. To je predmet šire društvene dinamike, a ako već govorimo o rodovima u KKZ-u, govorimo o filmskim rodovima i mislim da je mišljenje većine članova kluba da podjela na filmski rod u praksi ne postoji. Ali ne pokušavam šalom izbjeći potpuni odgovor na ovo pitanje.

Osnovna ideja pisanja Manifesta bila je identificirati oblike sloboda umjetničkog rada na filmu, ali i dati snagu amaterizmu kao legitimnoj umjetničkoj praksiHtio bi samo reći da mi u klubu imamo nultu toleranciju za nejednakosti u filmskom djelovanju. Zato raznim evaluacijama pokušavamo utvrditi potencijalne nejednakosti te ih po potrebi korigirati. Međutim, važno je reći da je za nas jednakost – jednakost početnih uvjeta, a ne jednakost rezultata. Jer kao što su i dva čovjeka različita, tako su različita i dva filma, a upravo ta različitost je rezultat potpuno slobodnog djelovanja. Dakle, bitno nam je da svi pod istim početnim uvjetima mogu dobiti alate za produkciju, a onda slavimo svu različitost pokušaja koja iz toga slijedi.

Spomenuli ste Manifesta amaterskog filma kojem ste autor i kojim ste nastojali ukazati na, kako ste u jednom intervjuu rekli, "diletantizaciju amaterskog filma od strane dominantne filmske struje profesionalaca". Što se do danas promijenilo?   

Manifest je napisan krajem 2011. godine, a objavljen u danas ugašenom i nikad prežaljenom Zarezu, početkom 2012. godine. Osnovna ideja pisanja Manifesta bila je identificirati oblike sloboda umjetničkog rada na filmu, ali i dati snagu amaterizmu kao legitimnoj umjetničkoj praksi. Naime, do tada se pokazivalo da ljudi neovisno o svojim osobnim uvjerenjima, kada se bave filmom, prihvaćaju tehnokratske zakonitosti, uglavnom američke varijante filmskog profesionalizma i smatraju te postupke kao fiksne, kao neraskidive procedure kroz koje treba prolaziti bez Jedan od primjera tog tehnokratskog utjecaja američke produkcije je i infiltracija pojma neovisni film, koji se u Americi koristi za profesionalni film napravljen izvan sistema velikih studija, a kod nas se zapravo odnosio na filmove kojima bilo zajedničko da su napravljeni bez novacapitanja i potpitanja, praktično religijskom poniznošću. Kao da uopće nije bitno kako se filmom bavimo, u kojoj skupini ljudi i na koji način. Zaboravili su da bavljenje filmom može biti široko polje aktivizma k ostvarivanju ideala umjetničkog djelovanja i put prema boljem i slobodnijem društvu.

Jedan od primjera tog tehnokratskog utjecaja američke produkcije je i infiltracija pojma neovisni film, koji se u Americi koristi za profesionalni film napravljen izvan sistema velikih studija, a kod nas se zapravo odnosio na filmove kojima bilo zajedničko da su napravljeni bez novaca. Vidimo da su u tom slučaju filmaši pribjegli pojmu neovisni, a ne amaterski film, zbog toga što amaterski film asociraju s lošom kvalitetom i(li) s diletantskim pristupom radu. Treba priznati da ti filmovi jesu neovisni u smislu da su napravljeni izvan dominantnog sustava financiranja, mimo HAVC-a, ali su ujedno i amaterski, jer su napravljeni s nenovčanim ulaganjima pojedinaca i produkcijskih kuća. Za razliku od američkog neovisnog filma koji ne da nije "dekintiran", već je pet do deset puta bolje financiran od profesionalnih filmova naše javne financirane kinematografije.

Naš neovisan film naprosto nije ono što je američki neovisan film. I taj divan entuzijastički trend koji nam se dogodio, vrijedan zabilježbi u nekoj budućoj povijesti hrvatskog filma, gdje su autori, producenti i filmski radnici odlučili napraviti film unatoč nedostatku financijskih sredstava, zapravo unatoč svemu, ono je što predstavlja dominantnu praksu produkcije Kinokluba Zagreb i koju mi nazivamo - filmskim amaterizmom.

Svaki autor je odgovoran za osobni filmski razvoj i tek kada za njega preuzme potpunu odgovornost može početi razmišljati o sudjelovanju u nekom kolektivu ili u zagovaranju određene ideologijeŠto danas mislite o Manifestu, s odmakom od nekoliko godina?

Razmišljajući o filmskom amaterizmu sve ove godine, zapravo sam identificirao taj osjećaj nepotpunosti kojeg sam imao kada sam Manifest napisao. Postojala je ta unutarnja dvojba o tome jesam li individualist ili kolektivist i konačno sam zaključio da sam o tome razmišljao kao o dva oprečna pojma, da je to zapravo lažno prezentirana dihotomija, da čovjek je i može biti jedno i drugo. Shvatio sam da sam, recimo, prije svega individualist, ali sekundarno i kolektivist. Onda sam zaključio da je to primjenjivo na amatersko filmsko djelovanje. Prije svega, svaki autor ima obvezu uložiti energiju u svoj osobni razvoj, a tek sekundarno se identificirati kao amater ili kinoklubaš. Nikako obrnuto jer film je ipak osnova onoga što volimo i onoga s čime se želimo baviti, a amaterizam opisuje tek jedan od mogućih, ne nužno isključivih, načina kako se filmom bavimo.

Bilo kakva ideologija, pa ni amaterizam, nikada ne može stajati na putu bilo kakvog osobnog razvoja pojedinca. Amaterizam nije jedina vizura kroz koju gledam svijet, niti bi ju ikada nekome nametao. Zbog toga sam odlučio (za potrebe ovoga intervjua, op. S.Š.) napisati uvodnu, nultu točku Manifesta amaterskog filma, kako bi se i Manifest bolje "čitao", shvatio, a i koju doživljavam kao generalni savjet svim autorima.

Ona glasi: Svaki autor je odgovoran za osobni filmski razvoj i tek kada za njega preuzme potpunu odgovornost može početi razmišljati o sudjelovanju u nekom kolektivu ili u zagovaranju određene ideologije. Tek onda može nastaviti s čitanjem Manifesta amaterskog filma.

Foto: Vedran Šuvar, Manifest amaterskog filma Foto: Vedran Šuvar, Manifest amaterskog filma

Hrvatski filmski savez svojevremeno je uveo pojam "neprofesijskog filma" kojim opisuje ono čime se kinoklubovi bave. Više od pet godina tražili ste da se vrati termin "amaterski film", što vam je konačno i uspjelo 2017. godine. Što općenito mislite o pojmovima profesijskog i neprofesijskog filma? 

Te pojmove doživljavam kao nametnute, kako dodatne ili pomoćne pojmove koji se onda tretiraju kao sinonimi profesionalizmu i amaterizmu. Kao što sam već spomenuo, stručnost ne definira okolnosti u kojima se filmom bavimo, što je jedini kriterij u definiciji amaterizma. Hoće li se ljudi iz struke češće baviti profesionalno filmom - apsolutno da, ali to ne mora biti nužan i isključivi slučaj.

Težimo univerzalnosti i jednakopravnosti te natjecanju u estetskim vrijednostima s filmskim profesionalizmom, a ne pristajemo na podčinjenost dominantnoj struji filmskih profesionalca koji kada ne mogu utvrditi vlastitu stručnost, definiraju se rečenicama tipa "pa nismo mi amateri"Samim time ideju da se mi u klubu bavimo neprofesijskim filmom odbacujem jer jednostavno nije istinita - ni u praksi, ni u teoriji i služi jedino tome da obezvrijedi potencijalnu vrijednost  filmova koje proizvodimo. U Kinoklubu Zagreb proizvodimo amaterski film, koji može biti profesijski ili neprofesijski. On je neovisan o dominantnim kulturnim politikama i praksama. Težimo univerzalnosti i jednakopravnosti te natjecanju u estetskim vrijednostima s filmskim profesionalizmom, a ne pristajemo na podčinjenost dominantnoj struji filmskih profesionalca koji kada ne mogu utvrditi vlastitu stručnost, definiraju se rečenicama tipa "pa nismo mi amateri".

Koji je vaš stav o novom audiovizualnom zakonu za koji je recentno provedena javna rasprava? Što novi zakon donosi za filmski amaterizam i kino klubove?

Kinoklub kao model djelovanja koji omogućava participaciju građana u kreativnom dijalogu, koji dokida naviku da je umjetničko djelovanje dostupno samo nekima, zapravo ima nevjerojatne potencijale daljnjeg razvoja. Zato jer besplatno bavljenje filmom omogućava velikoj grupi ljudi iz čega će isplivati oni najkvalitetniji ili oni najzanimljiviji. Filmska zajednica trebala bi prepoznati klubove kao osnovne filmske zajednice koje mogu djelovati u mnogim lokalnim sredinama i stvarati nove autore, a time i publiku za hrvatski film. Primjer koji pokazuje uspješnost samo jednog kluba, Kinokluba Zagreb, govori da je statistički 40 posto studenata režije u zadnjih 10 godina prošlo kroz klub i njegove programe. A da ne govorimo da je klub na Danima hrvatskog filma 2011. godine imao 16 filmova, a 2016. 11 filmova u konkurenciji. KKZ je tako postao vrlo relevantna točka filmskog djelovanja.

Amaterizam omogućava i etabliranim autorima radikalnije filmsko djelovanje, pa bi i hrvatski profesionalni film mogao postati nešto kao sukus Ulaganjem u kinoklubove ustrojene ovako kao što je Kinoklub Zagreb, dovelo bi do najbržeg razvoja hrvatskog filma, a posebno treba imati na umu da model kinokluba nije poznat u zapadnom svijetumnogih amaterskih postupaka i pokušaja. Vjerujem da je to produkcijski put prema puno progresivnijoj kinematografiji. 

Ulaganjem u kinoklubove ustrojene ovako kao što je Kinoklub Zagreb, dovelo bi do najbržeg razvoja hrvatskog filma, a posebno treba imati na umu da model kinokluba nije poznat u zapadnom svijetu. Kod njih nema filmskih kolektiva koji nude besplatno bavljenje filmom, zbog čega ovaj hrvatski model postaje i vrlo primamljiv izvozni kulturni proizvod.

Po novom prijedlogu zakona kinoklubovi, odnosno Hrvatski filmski savez, više nije dio Hrvatskog audio-vizualnog vijeća. Kako to komentirate?

Hrvatski filmski savez danas funkcionira i savez je filmskih udruga, ne samo i isključivo savez kinoklubova. Također uključuje golemu količinu programa koji nemaju direktne veze, ni s filmskim amaterizmom, ni s aktivnostima udruga koje ga čine. Ti programi dobivaju i značajna javna sredstva, samim time je i javna funkcija saveza bitno drugačija, okrenuta kinoprikazivanju, filmskom izdavaštvu, širenju medijske kulture i slično.

Nešto što je započelo kao Savez kino amatera Hrvatske, danas je preuzeo i mnoge druge aktivnosti koje su bile potrebne i bitne za hrvatski film. Ipak, cijena koje se pri tom platila bila je udaljavanje od baze, od amaterizma i kinoklubova. Treba priznati da je na početku 1990-ih većina klubova jedva preživjela promjenu državnog uređenja, zbog čega su i u većini zemlja sljednica Jugoslavije i u istočnoj Europi kinoklubovi nestali s nezavisne kulturne scene, uz tek poneku iznimku.

Smatram da Savez ne može obavljati nekoliko nevezanih aktivnosti istovremeno, da se mora idejno i programatski profilirati, te možda, priznati i prigrliti drugačiju javnu funkciju od one osnivačkeU Hrvatskoj su klubovi preživjeli, ali u tom su razdoblju tek simbolički djelovali. Zbog toga su vrlo radno sposobni ljudi u savezu preuzeli i druge programe i proširili djelovanja saveza na druga područja. Opet kažem, nauštrb brige o klubovima koji su manje više bili prepušteni sebi i svojim članovima. Tako Savez nije aktivno sudjelovao u osnivanju nijednog novog kluba u tom razdoblju, niti je imao i niti ima jasnu nacionalnu strategiju širenje tog modela, nespretno je uveo i zagovarao pojam neprofesijskog filma jer ne razumije što je filmski amaterizam danas i što predstavlja. No, Savez se pobrinuo za jedno važno područje klupskog djelovanja, a to je briga za filmsku građu kinoklubova. Tako je doslovno spasio mnoga umjetnička djela ne samo od zaborava, nego od nestanka i uništenja jedinih sačuvanih kopija te na tom području imaju našu potpunu podršku.

Od 2017. godine došlo do radikalne promjene u vodstvu Saveza, na što gledam kao priliku i za kinoklubove i za filmski amaterizam u Hrvatskoj. Ipak smatram da Savez ne može obavljati nekoliko nevezanih aktivnosti istovremeno, da se mora idejno i programatski profilirati, te možda, priznati i prigrliti drugačiju javnu funkciju od one osnivačke. Zbog svega toga kinoklubovi po meni nikada zapravo i nisu bili zastupljeni u audiovizualnom vijeću HAVC-a, a mislim da bi jedan predstavnik amaterskog filma, ne nužno Hrvatskog filmskog saveza, trebao biti član toga vijeća budući da je to bitno područje razvoja hrvatskog filma općenito.

Foto: KKZ Foto: KKZ

U Hrvatskoj postoje najmanje dvije institucionalne inovacije koje se ističu po rezultatima, koji u mnogočemu obogaćuju hrvatsko društvo i kulturu i stvaraju temelj razvoja. To su Zaklada Kultura nova i Hrvatski audiovizualni centar/ HAVC. Objema institucijama je zajedničko da su koncipirane od stručnjaka, a politička razina je prijedloge prepoznala i realizirala. U zemlji glomaznog birokratskog aparata, vrijedi istaknuti i da se radi o ustanovama s izrazito malim brojem zaposlenih. U svjetlu recentnih događanja s HAVC-om, koje je vaše viđenje te ustanove, njene misije, ali i načina na koji se vodila i vodi sada?  

Prije svega moram istaknuti da je film umjetnost. Ono što bi se pod pojmom hrvatski film trebalo podrazumijevati je način na koji je hrvatska Mislim da umjetnost mora ići umjetnicima i zato filmaši moraju odlučivati o filmovima i filmski programima, koliko god to teško pa i upitno ponekad bilodržava odlučila financirati jednu umjetnost, kroz viziju slobodnog i kreativnog društva. Hrvatski ili ne, film se sigurno ne definira po sadržaju jer valjda nikome nije ambicija uvoditi takva sadržajna ograničenja, oblike cenzure i to nazivati hrvatskim filmom. Mi imamo javno financiranu kinematografiju, što je najbolji oblik filmskog profesionalizma - tamo gdje odluke donose umjetnički savjetnici koji dijele javni novac. Ono što je problem je da je naša filmska zajednica mala te je premrežena u najboljem slučaju međusobnim poznanstvima.

No što bi bila alternativa? Da građevinari, bez uvrede njima, odlučuju o filmovima i programima koje bi hrvatska država trebala financirati? Što bi bilo sljedeće? Da poljoprivrednici odlučuju o brodogradnji, ili violončelisti o proizvodnji ferolegura zbog tek potencijalnog sukoba interesa. Mislim da umjetnost mora ići umjetnicima i zato filmaši moraju odlučivati o filmovima i filmski programima, koliko god to teško pa i upitno ponekad bilo. Zbog te "slabosti" HAVC je posebno izložen napadima iznutra i izvana, pogodan je da bude vreća za napucavanje u ostvarivanju uglavnom nekih drugih interesa, a zapravo bi trebao biti primjer idealnog sistemskog rješenja o financiranju jedne umjetnosti, te izvan dnevno političkih spletki.

Kada govorimo o pojedincima, nikada nisam smatrao da je toliko bitno tko je na čelu HAVC-a kada je sistem toliko dobro definiran. Ipak treba Ono što bi se pod pojmom hrvatski film trebalo podrazumijevati je način na koji je hrvatska država odlučila financirati jednu umjetnost, kroz viziju slobodnog i kreativnog društvareći da je dobra stvar da ljudi, šira javnost, imaju uvid i prate rad HAVC-a, da njihovo djelovanja bude što transparentnije, te da se rade korekcije svaki puta kada se uoče pa i naznake nekih nepravilnosti ili nepoštenosti. Neke od tih nepravilnosti su posljedica i nedovoljnih stručnih znanja ili nepoznavanje oblika sukoba interesa. Uočavanje tih nepravilnosti po meni može dovesti samo do daljnjeg usavršavanja sustava koji svakako treba sačuvati, usavršavati i razvijati. 

Koja su po vama trenutno najzanimljivija imena filmske scene u Hrvatskoj i zašto?

Prvo bi rekao da smatram da je za mene daleko najkvalitetniji segment hrvatske kinematografije ona kratkometražna. Tu se može naići na zaista nevjerojatan raspon autorskih postupaka i preokupacija. Dok nam je dugometražni film, unatoč nekim naznačenim, ali i minimalnim pomacima u 2000-ima, dan danas dosta ziheraški, kratki film je puno progresivniji, inovativniji i meni zanimljiviji.

Ne bi izdvojio nijedno ime, jer ne bi uspio biti dovoljno sažet ni dovoljno opsežan s imenima koja su mi zanimljiva. Mislim da u Hrvatskoj postoje jako zanimljivi autori, ali uočio sam da većina njih, nakon uspješnih i zanimljivih prvih filmova usporava u svom daljnjem radu, ponekad čekajući profesionalni film koji je kod nas povezan s natječajima HAVC-a. Mislim da time prosipaju svoje vremenske potencijale za daljnji autorski razvoj.

6.kkzg.jpg

Koji su planovi Kinokluba Zagreb?

Mislim da smo sada osigurali lagodnije uvjete za rad u nekom narednom periodu, što je posebno važno s obzirom na zahtjevnost i probleme s kojim se suočava kulturno okruženje u kojem živimo. Za neometani rad uvelike je zaslužna glavna tajnica kluba Maja Čuljak koja je preuzela natječajne prijave i administrativno vođenje kluba i zato se sada možemo okrenuti nekim zapuštenim područjima djelovanja, kao što je briga o vlastitoj povijesti, razvoju radionica, autorskih kolektiva, oblika filmskog residancya, te promocija modela kluba u Hrvatskoj i inozemstvu. U tome Sada smo osigurali lagodnije uvjete za rad u nekom narednom periodu, što je posebno važno s obzirom na zahtjevnost i probleme s kojim se suočava kulturno okruženje u kojem živimoće nam pomoći naši članovi Petra Belc, Tomislav Šoban, Daria Blažević, Zorko Sirotić i mnogi drugi. U planu je i daljnja suradnja sa Sunčicom Fradelić i Kino klubom Split, Autorskim filmskim centrom u Beogradu, Kulturom promjene SC-a i mnogim drugima.

Za kraj, kada bi trebali izdvojiti neka od događanja povodom 90. obljetnice, koja bi to bila? 

Obljetnicu obilježavamo kroz cijelu godinu, a u ponedjeljak, 16. travnja u Greti možete vidjeti izložbu Dario Dević: Grafički urednik Kinokluba Zagreb, koja će prezentirati Darijev dizajnerski rad u KKZ-u. Izložba se otvara u 19:30, a ulaz je, naravno, besplatan. Debata Turković protiv Šuvar – o filmskom amaterizmu održat će se 20. travnja s početkom u 19 sati, u prostorima kino dvorane Kinokluba Zagreb.

Profesor Turković je dugogodišnji član Kinokluba Zagreb i filmski autor koji je djelovao u klubu, a i meni dragi profesor s Akademije. Zbog toga, iako se nimalo ne bojim iznositi i zagovarati svoje stavove o filmskom amaterizmu danas, imam vrlo jasno identificiran strah od toga da ne dobijem jedinicu na kraju ovog izlaganja. Ulaz je besplatan i pozivam sve da dođu.

No, program koji mi se najviše sviđa i koji je predviđen za rujan ili listopad ove godine je rekonstrukcija projekcije filma Kariokineza. Kada sam to nazvao filmom već sam pogriješio jer je zapravo originalno riječ o performansu. Za vrijeme projekcije palila se vrpca i gledatelji su onda vidjeli taj proces uživo. Film nije zapisan, ali je projiciran. Postoji snimljena rekonstrukcija tog performansa, zapravo making of koji funkcionira kao film sam po sebi. Ono što ćete moći vidjeti na jesen je rekonstrukcija tog performansa, ali u novom vremenu, u novim okolnostima i u novoj performativnoj akciji.

<
Vezane vijesti