Foto: Sezona đavlaFoto: Sezona đavlaBilo je na 24. Festivalu autorskog filma i mučnih filmova, možda i previše.

Uz par nedostataka, vjerojatno opravdanih, beogradski je Festival autorskog filma svojim brojnim gledateljima ponudio reprezentativan, svjetski izbor najvažnijeg nastalog u sedmoj umjetnosti u odlazećoj godini, a 2018. je, ako netko nije primijetio, obilovala teškim tonovima, ne samo na filmu.Njezin posao redatelja Nikosa Labôta, koscenaristice Katerine Kleitsioti i glavne glumice Marishe Triantafyllidou dardenovskom realizmu dodaje tek zrnce novogrčke pomaknutosti, a zanatsku, no nepretencioznu odrađenost zaokružuje u osnovi cinična, iako duhovito izvedena finalna poanta, koja bi se mogla sažeti ovako: zapošljavanje oslobađa, dobiti otkaz oslobađa još i više

Najdalje u egzorciranju puzajućeg horora otišao je filipinski majstor Lav Diaz, koji se u svom jasno naslovljenom filmu Sezona đavla, na sasvim originalan, radikalan način, u kontekstu diktature Ferdinanda Marcosa, ali i recentnih (filipinskih) tendencija, suočio s najgorim manifestacijama ljudske nečovječnosti i formulama njezina proizvođenja i ponavljanja.

U neviđenoj kombinaciji maksimalno artificijelnih, statičnih mizanscena i šablonskih, zapjevavajućih vokalnih dodataka koji, naizgled dijalozi, zapravo "guslarski" objašnjavaju i što se likovima dogodilo i što osjećaju, Diaz u četiri sata svoje (anti-)"rock-opere" gledatelju ne ostavlja ni trenutka predaha, perspektive ni nade.

Za razliku od njegovih pretprošlogodišnjih remek-djela, Uspavanke za tužnu misteriju i Žene koja je otišla, koja također plove mračnim stranama postojanja, Sezona đavla, iako povijesno kronološki između ta dva naslova, u samoj je osnovi drugačije djelo, tim teže za gledanje što autor više uspijeva istjerati na vidjelo "neuhvatljivost" i "banalnost", perfidnu sofističku retoriku i sadističku svrhu novodobnih zločinačkih državnih režima, u odnosu na koje su i klasični osvajački i/li oslobodilački ratovi, i tajkunsko-mafijaško sitnoposjedničko zlostavljanje tek stanja "prije" i "poslije", "čistilišta", mjesta nepodnošljiva za život, ali u kojima života još uvijek ima.

U skladu s tom atmosferom užasa nebivanja, ni likovi u filmu - nacionalno uvažavani pjesnik, žena kojoj su ubijeni i muž i sin, narodna liječnica, lokalni satrapi, hibridni dvo-lični diktator... – nisu više ljudi, no nisu ni mitološka bića, kako to kod Diaza inače često biva, nego su prikaze nekog suludog, iskrivljenog svijeta, u kojemu, što je najgore, i dželati i žrtve izgledaju podjednako obezljuđeni, zahvaćeni nezaustavljivom(?) "stihijom" izopačenja i beznađa.Drugi igrani film Dvorcevoja, autora egzotičnog Tulpana, hiper-naturalistički je uradak koji svoje stominutno, ginofobno histerično prikazivanje ženske postporođajne fiziologije pokušava opravdati nizanjem već uobičajenih okidača za neobvezujuće foteljsko "društveno angažiranje" publike

U Sezoni đavla, za razliku od Sutona Lászla Nemesa, nema (aktivnog) promatrača, ni subjektiviteta, a, unatoč ritualnim napjevima u izvođenju Bituin Escalante, gotovo da bi se reklo kako je potpuno nestao i "ženski princip" (ako ga se pervertirano ne poistovjećuje s nemoći i/li lakomislenošću), te se nerijetko, primjerice u slučaju scene silovanja, nameće pitanje kontraproduktivnosti svakog, pa i takvog, sleđenog, zgroženo-žalujućeg insceniranja zločina.

Upravo tim pitanjem, smislenošću umjetničkog prikazivanja tragičnih događaja, eksplicitno se i do u detalje bavi nepredvidivi rumunjski redatelj Radu Jude u svom petom dugometražnom igranom filmu Ne zanima me ako ćemo u povijest ući kao barbari. Nakon minimalističke Najsretnije djevojke na svijetu, urnebesnog Svi u našoj obitelji, folklornog Aferim! i poetskih Srca s ožiljkom, Jude je nastavio s raznorodnošću i snimio kvazidokumentarni, dekonstruktivistički maraton, koji, unatoč brojnim nanosima metaumjetničkog, esejističkog i filozofijskog, ipak od početka do kraja ostaje igrani film.

Junakinja mu je mlada i entuzijastična umjetnica, koja se bori protiv postkomunističkog rehabilitiranja Iona Antonescua, tamošnjeg Ante Pavelića, odnosno izvrtanja i relativiziranja njegove uloge u rumunjskom nacističkom genocidu nad Židovima i Romima. Rijetko učena i još rjeđe originalno dobro obučena aktivistica odlučuje na glavnom gradskom trgu uprizoriti masakr u Odesi, što ju, u iscrpljujućem procesu, vodi kroz različite, osobne i društvene, privatne i javne bitke, među kojima je jedna od najupečatljivijih svakako rasprava o današnjem tretmanu pogroma s mediokritetski samozaljubljenim kulturnim komesarom, svojevrsnim lokalnim Hribar/Rafaelićem.

Na kraju Judeovog 140-minutnog intelektualnog tour-de-forcea, najlakše bi bilo zaključiti kako je uzaludno pokušavati umjetnošću sunarodnjacima p(r)obuditi svijest i savjest, a moglo bi se otići i dalje i kazati kako je još uzaludnije (filmski) na taj način tematizirati tu uzaludnost.

No, kao i kod više spiritualnog Diaza, i kod Judea se kroz čitav film osjeća napor unutarnjeg, korjenitog, samo-bespoštednog previranja, bitke sa samim sobom, vlastitim pozivom, sumnjama, malodušnostima i pitanjima zašto i kako dalje, hrvanje s otporom materijala, iz čega i nastaje autentično, pa makar i posve neugodno i/li naizgled besmisleno djelo.Najdalje u egzorciranju puzajućeg horora otišao je filipinski majstor Lav Diaz, koji se u svom jasno naslovljenom filmu Sezona đavla, na sasvim originalan, radikalan način, u kontekstu diktature Ferdinanda Marcosa, ali i recentnih (filipinskih) tendencija, suočio s najgorim manifestacijama ljudske nečovječnosti i formulama njezina proizvođenja i ponavljanja

Sasvim je suprotan slučaj regionalni festivalski favorit, film Teret Ognjena Glavonića, u kojemu glavni lik (neuvjerljivi Leon Lučev), tijekom NATO-ova bombardiranja Srbije "silom prilika" postaje vozač hladnjače što u državno-vojnom aranžmanu prevozi nešto s Kosova do Beograda, po svemu sudeći leševe civila.

Na žalost, čini se kako se redatelj, koji je na istu temu usput snimio i dokumentarac Dubina dva, potrošio na često isticano dugogodišnje traženje sredstava za film, pa mu je vrlo malo stvaralačke snage ostalo za samo ostvarenje. Kad se stavi izvan balkanskog (mlakog) eu-ugodnog flagelanstva (kakvi su bili i Svjedoci Vinka Brešana), Teret je, naime, tek osrednje, po festivalskim pravilima i zanatski pristojno odrađeno djelo, a vjerojatno i medvjeđa usluga cilju kojemu je (deklarativno) posvećeno.

Kao što su to, uostalom, također nagrađivani, stilski suprotni naslovi, rusko-kirgistanska Ajka Sergeja Dvorcevoja i švedska kvazifantazija Granica Alija Abbasija.

Drugi igrani film Dvorcevoja, autora egzotičnog Tulpana, hiper-naturalistički je uradak koji svoje stominutno, ginofobno histerično prikazivanje ženske postporođajne fiziologije pokušava opravdati nizanjem već uobičajenih okidača za neobvezujuće foteljsko "društveno angažiranje" publike - od (ruske) kamatarske mafije, preko imigrantske sirotinje i nadničarske eksploatacije, do propalih tranzicijskih bolnica i skorojevićke posvećenosti psima...Upravo tim pitanjem, smislenošću umjetničkog prikazivanja tragičnih događaja, eksplicitno se i do u detalje bavi nepredvidivi rumunjski redatelj Radu Jude u svom petom dugometražnom igranom filmu Ne zanima me ako ćemo u povijest ući kao barbari

Iako s neke druge strane, na (pato-)fiziologiju se svodi i Abbasijeva Granica, koja naizgled (alegorijski) parira sličnom belgijskom Borgmanu Alexa van Warmerdama iz 2013., no jednako je odbojno strukturno ambivalentan uradak, manipulativan prema gledateljskim (ne)sklonostima bizarnom i nastranom i obijestan u poigravanju granicama.

Da je na rubnim područjiima moguće napraviti i nešto sasvim drugačije, pokazala su, međutim, dva "mala" filma o mukama svakodnevice s europske unutarnje margine: mađarski Jedan dan Zsófije Szilágy, u kojoj Zsófija Szamosi odlično igra prosječnu energičnu zaposlenu majku i iznevjerenu suprugu na rubu osobne emancipacije, te još jedan ženski, grčki Njezin posao redatelja Nikosa Labôta, koscenaristice Katerine Kleitsioti i glavne glumice Marishe Triantafyllidou, koji dardenovskom realizmu dodaje tek zrnce novogrčke pomaknutosti, a čiju također zanatsku, no nepretencioznu odrađenost zaokružuje u osnovi cinična, iako duhovito izvedena finalna poanta, koja bi se mogla sažeti ovako: zapošljavanje oslobađa, dobiti otkaz oslobađa još i više.

Ključne riječi: ljudska prava, umjetnost, kultura, film, život
<
Vezane vijesti