H-Alter
Dnevnik Diane Budisavljević (Foto: Havc.hr)Dnevnik Diane Budisavljević (Foto: Havc.hr)Budisavljević je za film bio neophodan i svjedok, siguran vodič za silazak i povratak iz pakla, netko tko ga je i preživio i nadživio: ona ih je našla četvero - Zorku Janjanin, Nadu Vlaisavljević, Milorada Jandrića i Živka Zelenbrza. Njihova sjećanja i komentari na lokacijama nekadašnjih logora za djecu u koje su ih, bez imena i prezimena, potrpali nakon što su im roditelji ubijeni ili deportirani u bliže ili dalje logore smrti, najdragocjeniji su dio filma, savršeno uzglobljeni s igranim dijelovima.

Strašno je teško pisati o filmu Dnevnik Diane Budisavljević. Užasno. Ne samo zbog nepojmljivosti, zaprepaštenosti i jada (koji nisu ništa manji jer su očekivani), niti zbog nedostatka riječi. Teško je zbog tolikih pitanja, zbog (ne)smisla. Dnevnik Diane Budisavljević je, kao uostalom i svako umjetničko djelo, prvenstveno svjedočanstvo o suvremenosti, o vlastitom vremenu i njegovim najvišim (stvaralačkim) dosezima, o tomu kako se svatko od nas odnosi prema prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, da ne kažemo vječnosti

Treba li uopće, ima li smisla, je li uzaludno prikazivati strašne prizore, kad se toj djeci ne može više pomoći, kad i danas možda negdje slično stradavaju neka djeca? Kome se obraćati kad, valjda, oni koji imaju ljudskosti i osjećaja, ne trebaju nikave slike da bi se zgrozili, a oni koji ih nemaju, nema im ni pomoći? I kako to učiniti? Na koji način uobličiti kad nema ničega što je "vrijedno suze jednog djeteta"?  Strašna količina pitanja i tuge povezana je već i s gledanjem Dnevnika Diane Budisavljević.

Kako li je onda tek bilo autorici, redateljici i scenaristici Dani Budisavljević i njezinim suradnicima kad su se susreli s ključnim prizorom filma, crno bijelom arhivskom snimkom na kojoj (za nas) nije najstrašnije čak ni to što su ta mala djeca bila krajnje izgladnjela i teško bolesna, niti što su umirala na goloj zemlji, pa niti što su bila sama i napuštena, nego što su oko njih bili monstrumi i neljudi koji su mislili da ona to zaslužuju ili im je bilo svejedno.

Problem ljudskog zla, patnje nevinih, pogotovu patnje koja neizazvana dolazi od pripadnika iste vrste, staro je i najteže pitanje oduvijek i za sve ljude: teodiceje su ključne za duh svih religija, filozofija i umotvorina dvoručnih. No, iako bi netko mogao reći kako povijest i nije do mnoštvo stravičnih prizora i bestijalnih načina mučenja čovjeka, ima nešto drugačije u prošlostoljetnom pokušaju nacista da unište Židove, Rome i ostale koji se nisu uklapali u njihov dijabolični umišljaj o vladavini svijetom, ima nešto još teže dokučivo, nešto još više zastrašujuće, o čemu se već pisalo mnogo, i moglo bi se još mnogo pisati.

U kojoj je mjeri prikazivati slike iz koncentracijskih logora i logora smrti zahtjevan, gotovo neizvediv zadatak, osjetio je već i francuski redatelj Alain Resnais, koji je uz pomoć pjesnika i scenarista Jeana Cayrola, preživjelog iz Mauthausena, u kratkom dokumentarnom filmu Noć i magla postavio iznimno visoke kriterije, duhovne i filmske. Dokumentaristički dijelovi sjajno su režirani, četvoro protagonista dobili su i dovoljno prostora i izuzetno brižan, dostojan tretman, te su i oni jednako junaci kao i žena koja ih je spasila gotovo izvjesne smrti

Bilo je poslije tog djela još onih koji su se bavili istom temom, da spomenemo samo jedno od posljednjih - Šaulova sina Lászla Nemesa, no Dani Budisavljević, koscenaristici Jeleni Paljan, glumcima Almi Prici, Igoru Samoboru, Arminu Bravi, Areti Ćurković, Vilimu Matuli, Liviju Badurini i drugima, nije zbog toga bilo nimalo lakše upustiti se u bitku koja iziskuje suočavanje s užasnom prošlošću i prevladavanje trenutačnih (hrvatskih) ratnih ratova, kao ni iznaći primjerenu intonaciju filmu, za koji se od prvog dana znalo kako mu se može dogoditi svašta, ali ne i da ostane nezapažen.

S obzirom na ono s čime je raspolagala, redateljica Dana Budisavljević napravila je najbolji, ali i najteži izbor, odlučivši se za konceptualni pristup u kojemu se prožimaju dokumentarni, arhivski i fikcijski dijelovi, no čija različitost vrlo brzo prestaje biti vidljiva, pa i važna. Osim toga, kao i Resnaisu, bio joj je na tom putu neophodan i svjedok, siguran vodič za silazak i povratak iz pakla, netko tko ga je i preživio i nadživio: ona ih je našla četvero - Zorku Janjanin, Nadu Vlaisavljević, Milorada Jandrića i Živka Zelenbrza.

Njihova sjećanja i komentari na lokacijama nekadašnjih logora za djecu u koje su ih, bez imena i prezimena, potrpali nakon što su im roditelji ubijeni ili deportirani u bliže ili dalje logore smrti, najdragocjeniji su dio filma, savršeno uzglobljeni s igranim dijelovima (montažer Marko Ferković) te nosivi u konceptu koji nije ni izjednačavajući ni konfrontirajući, nego koncilijantno-komemorirajući, pri čemu ni sjećanje ni pomirbenost ne znače zatvaranje očiju pred najgorim i kompromiserstvo, nego naprotiv, nastojanje da se dosegne ona razina (duha) s koje je uopće moguće pokušati jasno pojmiti što i zašto, a da se zadrži i zdrav razum i čovječnost, odnosno da se ne anesteziraju i/li amputiraju osjećaji.

Filmu Dnevnik Diane Budisavljević uspjelo je to zahvaljujući i pomnom scenariju, rađenom na osnovu protagonističina dnevnika koji su prije Problem ljudskog zla, patnje nevinih, pogotovu patnje koja neizazvana dolazi od pripadnika iste vrste, staro je i najteže pitanje oduvijek i za sve ljudesedamnaest godina objavili Hrvatski državni arhiv i Javna ustanova Spomen-područje Jasenovac, nakon što je prošlo više od pola stoljeća teško shvatljive šutnje o iznimnom angažmanu Diane Budisavljević, zagrebačke Austrijanke koja je pokrenula akciju čim je uvidjela da su, za razliku od njezina ratom tek malo ometenog ugodnog života sa suprugom liječnikom, Srbinom Julijanom Budisavljevićem, tisuće djece, uglavnom srpske, s Kozare, nasilu odvojena od roditelja i nedaleko od Zagreba čekaju smrt ili deportacije u logorima "Nezavisne države hrvatske", bez da im itko i pokušava pomoći, jer je, osim što je sadistički, taj režim i birokratski, pa, primjerice, postojeća židovska humanitarna organizacija smije dostavljati najnužnije isključivo Židovima, ali ne i Srbima, Romima, nepoćudnim Hrvatima...

Dokumentaristički dijelovi sjajno su režirani, četvoro protagonista dobili su i dovoljno prostora i izuzetno brižan, dostojan tretman, te su i oni jednako junaci kao i žena koja ih je spasila gotovo izvjesne smrti, budući da su svoje, vjerojatno ni kasnije ne baš jednostavne živote, određene i poslijeratnom konfiskacijom i "nestankom" Dianine datoteke s podacima o njihovim roditeljima, proživjeli bez ogorčenja i mržnje, ili su tomu barem sada u stanju tako govoriti.

Zahvaljujući njima, smisleni su i, u tek nešto oštrijim kontrastima, no u sličnom maglenom tonu rađeni, čisto fikcijski dijelovi filma, koji bi u drugačijoj formi bili previše suhoparni, a ovako su primjeren šturi, povijesni komplement svjedočanstvima preživjelih. Da je kojim slučajem završila u cjelovečernjo-igranom okviru, već poslovično nesinematična filmska gluma (nerijetko izvrsnih kazališnih) hrvatskih glumaca* bila bi teško podnošljiva, no, u takvom, konceptualnom kontekstu, ona je ne samo primjerena nego i zapravo jedina moguća. Ništa od svega navedenog ne bi bilo moguće bez prepoznatljivog rukopisa direktora fotografije Jasenka Rasola, njegove začudne, nenametljive i kontemplativne, duboko suosjećajne i pronicljive prisutnosti

Činjenica da se Diana Budisavljević upustila u nešto što je svakodnevno donosilo strah od vlastite smrti i zorno suočavanje s najgorim ljudskim stanjem, kao i iziskivalo ozbiljan organizacijski napor, ukazuje na to da je ta "obična" supruga, majka i baka ipak morala biti nešto energičnija, impulsivnija i snažnija žena nego što je to Alma Prica u filmu, ali, ni to ovdje nije presudno, jer Dnevnik Diane Budisavljević nije nikakva biografija, bez obzira što ga se uglavnom tako gleda, dijelom i zbog samog naslova.

Također, nije to ni (obični) povijesni film, koji bi trebao skicirati stvarne ratne događaje, niti tek odgojno-obrazovni uradak, makar su nastojanja profesora da na film odvedu svoje učenike obećavajuća**: Dnevnik Diane Budisavljević je, kao uostalom i svako umjetničko djelo, prvenstveno svjedočanstvo o suvremenosti, o vlastitom vremenu i njegovim najvišim (stvaralačkim) dosezima, o tomu kako se svatko od nas odnosi prema prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, da ne kažemo vječnosti, pa i prema dobru i zlu, odnosno u kakvom ih obliku (ne) prenosimo danas.

Možda i zbog prevladavajuće (pseudo)bipolarne klime isključivosti i zaoštravanja (ali ne i radikalizacije), koja ne služi katarzi, nego održavanju "hladnog rata", Dana Budisavljević odabrala je jedan, u hrvatskoj kulturi sve rjeđi, "treći" pristup, koji se običava nazivati i "građanskim", ma što da to značilo, no koji se može odrediti i jednostavno kao ljudski, osobni i pojedinačni, a univerzalni, za koji uopće nije nevažno reći tko su bili zločinci, a tko heroji, ali je još važnije iznova se zapitati – kako, zašto, je li (bilo) moguće spriječiti, koje je naše mjesto u svemu tomu…?

U središtu filma stoga je, primjereno, upravo onaj arhivski, smrznuti i smrzavajući filmski zapis o krajnjim patnjama nevinih: sve prije njega minuciozna je, obzirna i odlučna priprema za taj jedva podnošljivi prizor, a sve poslije – marno nastojanje da se nekako oporavimo, da se dostojanstveno i s pijetetom oprostimo s onima čije smo teške zadnje trenutke na Zemlji vidjeli. Način na koji je redateljica uspjela stvoriti "zaštitni jastuk" oko te potresne snimke rijetko se viđa na hrvatskom, ali i na filmu uopće.

Ništa od svega navedenog ne bi, međutim, bilo moguće bez prepoznatljivog rukopisa direktora fotografije Jasenka Rasola, njegove začudne, nenametljive i kontemplativne, duboko suosjećajne i pronicljive prisutnosti. Kao rijetko koji njezin igranofilmski kolega, Dana Budisavljević se očito nije plašila još jedne snažne umjetničke osobnosti u ekipi filma, čime je Rasol dobio priliku da svoj iznimni, već afirmirani dar, upućenima Možda i zbog prevladavajuće (pseudo)bipolarne klime isključivosti i zaoštravanja (ali ne i radikalizacije), koja ne služi katarzi, nego održavanju "hladnog rata", Dana Budisavljević odabrala je jedan, u hrvatskoj kulturi sve rjeđi, "treći" pristup, koji se običava nazivati i "građanskim"dobro poznat s fotografija i iz (kratkih) dokumentarnih filmova, potvrdi i u cjelovečernjoj formi, i to u tako zahtjevnom obliku koji uključuje i igrano i dokumentarno, pa još k tomu i oboje određeno arhivskim.

Onima koji ne poznaju hrvatske kinematografske prilike, moglo bi biti nejasno kako to da Dnevnik Diane Budisavljević, pored svih ostalih važnih nagrada što ih je prošlog ljeta osvojio na Pulskom filmskom festivalu – od Velike zlatne Arene, preko one za režiju, nagrade publike, kritike…, nije dobio baš nagradu za kameru.

U odnosu na tu sistemsku ograničenost "domaćeg terena", koja puno govori o ovdašnjoj "filmskoj zajednici", njezinom neprepoznavanju i/li ignoriranju i konceptualnih, i poetičnijih, nediskurzivnih i vizualnijih pristupa, o kombinaciji to dvoje da se i ne govori, nevažno je čak i pitanje kako je moguće da film nije stigao ni do jednoga od tri velika europska festivala, pa ni bio uvršten u glavnu konkurenciju Sarajeva***. Je li problem bio u formalnim stvarima, ili formalističkim, ili se radilo o temi i načinu njezine obrade kakvi se ne očekuju iz Hrvatske, ili nešto četvrto?

Kakogod, Dnevnik Diane Budisavljević Dane Budisavljević još je jednom pobudio nadu da se nešto ozbiljno mijenja nabolje u Hrvatskoj (kinematografiji).

-

*Pitanje zašto je i prosječno dobra gluma hrvatskih glumaca na filmu više iznimka nego pravilo, još je jedno nerasvjetljeno mjesto domaće kinematografije, koje bi zasluživalo barem jednu (doktorsku) studiju.
**U dvorani Kulturnog centra Beograda film je, zajedno s profesoricom povijesti, gledalo desetak srednjoškolaca: možda i zbog njezine prisutnosti, no prije će biti zbog viđenog na platnu, inače prilično bučni tinejdžeri bili su sasvim tihi i koncentrirani za vrijeme projekcije.
***Dnevnik Diane Budisavljević osvojio je, međutim, još niz nagrada na “manjim” festivalima: Zagreb film festivalu, Slobodnoj zoni, u Vinkovcima, Cottbusu, Jeruzalemu…
<
Vezane vijesti