Pljesak na otvorenoj sceni nije upućen samo pojedincu Anti Markoviću, žrtvi političkog zlosilja balkanskih desperadosa, vizionaru, najtehnokratskijem izdanku hrvatske Partije, nego i njegovom političkom i ekonomskom konceptu 'regije' koji, dva desetljeća nakon kliničke smrti, počinje davati znakove života

 

Ante Marković ovih je dana tiho rehabilitiran. Je li vrijeme za postavljanje pitanje nije li, osim njega, i SR Hrvatska kao država zapravo bila - oklevetana?

„Nakon mlakog uvodnog obraćanja aktualnog premijera Mirka Cvetkovića, koje je propraćeno aplauzom jednog jedinog čoveka u sali, na najavu govora Ante Markovića usledio je gromoglasni aplauz čitave sale" opisuje izvjestilac E-novina otvorenje nedavne beogradske konferencije "Socijalna politika u svjetlu gospodarske krize".

Ovaj pljesak na otvorenoj sceni - uz istovremenu pljusku premijeru Srbije Cvetkoviću - nije bio upućen samo pojedincu Anti Markoviću, žrtvi političkog zlosilja balkanskih desperadosa, vizionaru, najtehnokratskijem izdanku hrvatske Partije ikad, nego - iako to možda nije posve očito - i njegovom političkom i ekonomskom konceptu „regije" koji, dva desetljeća nakon kliničke smrti, počinje davati znakove života.

Ante Marković nije, naime, na ovom skupu doživljen samo kao „jugonostalgičar" nego u stanovitoj mjeri i kao „jugofuturista". Jer, kako piše Večernji list, „Marković je ocijenio kako bi zemlje u susjedstvu Srbije trebale u gospodarskoj krizi potražiti rješenje u jačoj međusobnoj suradnji, naglasivši da se to može učiniti uspostavom svojevrsne carinske unije."

"Već je jasno da su u svijetu stvoreni golemi monopoli, posebice u financijskom sustavu, i da ih kapitalistički sustav ne može nadzirati. Rješenje je potrebno tražiti odozdo prema gore, a ne odozgo prema dolje", rekao je Marković i kao jednu od mogućih opcija za zemlje u regiji predložio „međusobno povezivanje financijskih i gospodarskih potencijala".

Ista slika, dakle masovni, oduševljeni, gromki pljesak, „ponovila se i nakon završetka obraćanja posljednjeg premijera bivše zajedničke države..."

U Zagrebu mu je netko navodno 1992,. odvalio šamar. Kakvo poniženje za tog ponosnog starca, bivšeg partizana, ratnika iz Konjica!

Sa te je scene premijer, da posjetimo, istjeran kao zadnji uljez, kao zadnja hulja po kojoj su dvije čaršije, beogradska i zagrebačka, usklađeno ispalile tone pljuvačke. U Zagrebu mu je netko navodno 1992,. odvalio šamar. Kakvo poniženje za tog ponosnog starca, bivšeg partizana, ratnika iz Konjica!!!

Neočekivanu podršku Ante Marković dobio je u zagrebačkom Večernjem listu i od Dušana Kovačevića, najvećeg živućeg srpskog pisca - autora Balkanskog špijuna, Maratonaca, Svetog Georgija... čudnovatog genija koji je minulih godina žalovao za presvijetlom krunom Karađorđevića, da bi se na stranicama zagrebačkog dnevnika probudio kao zakasnjeli poklonik ekonomskog Mesije iz zapadne Hercegovine.

„Ne mogu reći da sam onda bio njegov pristaša, jer se nisam aktivno bavio politikom" objašnjava Kovačević, „ali sam po nekoj intuiciji znao da je to sigurno jako dobro, jer su svi bili protiv njega. Sve političke elite su bile protiv, lijepili su mu razne etikete ne bi li ga sklonili i otvorili mjesto ljudima iz polusvijeta. Pojavili su se kriminalci, konobari koji su radili na cestama na kojima prođe jedan automobil dnevno, vlasnici jednog autobusa kao iz Ko to tamo peva, ljudi iz mraka, ljudi iz zatvora, oslobođeni dugogodišnjih robija..."

Na izravno pitanje, bi li danas kao antititoist glasao za Tita, Kovačević veli da je nemoguće glasati za nešto što je historija, ali priznaje: „Sve je bolje od onoga što se dogodilo!"

markovic.jpg

Početak nije ohrabrujući po današnjicu. Republika Hrvatska još uvijek, ni nakon 18 godina samostalnosti, nije dosegnula bruto društveni proizvod Socijalističke Republike Hrvatske!

Ovdje slijede brojna otvoena pitanja. Kako to da je SR Hrvatska bila eksploatirana „razmjerno više nego bilo koja afrička kolonija", kako je to govorio Franjo Tuđman, a u tom i takovom eksploatacijskom sustavu, uspjela je sagraditi autocestu Zagreb - Lipovac, Nacionalnu i sveučilišnu biblioteku, nekoliko sveučilišta, graditi i do tridesetak tisuća stanova godišnje, izgraditi cijeli Novi Zagreb, i u raspad SFRJ ući zadužena sa svega 4 milijarde dolara, dok je od 1991. do danas sagradila samo cestu Zagreb- Split (pa i to pod „crvenima") niti jednu kapitalnu kulturnu ili obrazovnu ustanovu, a zadužila se do razine od skoro 60 milijardi dolara, odnosno 39 milijardi eura? Upravo poput - recimo s pokojnikom - „afričkih kolonija"?

Kako to da je zloglasni Marković u nenarodnom režimu preuzeo Radu Končara sa 2500 ljudi, digao ga na 32 000 zaposlenih, i danas ga Borislav Škegro pljuje kao „neekonomistu, inženjera", a Škegro i njegovi „ekonomski stručnjaci" su taj isti Končar - cijelu grupaciju Končar - doveli do 4500 zaposlenih, ostavivši, dakle, oko 27 500 ljudi bez posla?

Kako to da je isti Marković jugoslavenski vanjskih dug za svog kratkotrajnog mandata smanjio sa 21 milijarde dolara na 11, a ovi su ga - sa pet puta manje stanovnika - ušesterostručili?

Kako to da su u SR Hrvatskoj i Telekom, i INA, i svi hoteli, i banke, i sve ostalo, bili u nacionalnom, hrvatskom vlasništvu a to je vlasništvo bilo tretirano kao tuđinsko, a danas su i INA, i banke, i Telekom, i hoteli, u stranom vlasništvu ali nigdje glasa protiv čuti nije?

Kako to da su u SR Hrvatskoj i Telekom, i INA, i svi hoteli, i banke, i sve ostalo, bili u nacionalnom, hrvatskom vlasništvu a to je vlasništvo bilo tretirano kao tuđinsko, a danas su i INA, i banke, i Telekom, i hoteli, u stranom vlasništvu, ali nigdje glasa protiv čuti nije?

Kako to da se stalno rogoborilo o Genexu koji pljačka Hrvatsku, ali nema povike na RBA, Intesu, Deutsche Bank, MOL; Deutsche Telekom...

Kako to da je eksploatirana i zatirana Hrvatska pod nenarodnim režimom razvila brodogradnju među pet vodećih u svijetu, da je razvila Teslu, Prvomajsku, SAS, Jugoturbinu, Končar, Dionu, a danas od svega toga pod narodnom vlašću vidimo samo razvaline, dok se ekonomska politika svodi na „skladištarsko-trgovačku doktrinu"? U kojoj svakoga dana vidimo nicanje golemih trgovačkih objekata, ali ni za lijek, nigdje vidjeti neku tvornicu, pogon, čak ni veći obrt...

Kako to da Mađarska ne da MOL Rusima jer veli da je to „pitanje nacionalnog suvereniteta" a mi smo INU prodali upravo istom MOL-u odnosno respektivnoj državi - Mađarskoj? Hoće li s jednakom dozom indolencije biti prodan i HEP?

Takvih bi se pitanja dalo otvoriti na desetke ili stotine, no, uglavnom ih se ne otvara. Razlog je već poslovični oportunizam hrvatske javne scene. Njega bi mogla razbiti ekonomska kriza - ljekovito čudo koje je poslao valjda sam Bog - jer bi da diskusija, pod drugim okolnostima, započela - nikad.

Ovdje je važan jedan takorekuć preliminarni odgovor. Ante Marković, čovjek kojemu historija polagano daje za pravo šaljući u kasting za pakao one koji su mu svojevremeno odsjekli političku glavu - bio je izdanak jedne gotovo „protestantske" vrijednosne orijentacije. Marković je izrastao iz Partije koja je oblikovana u okolnostima međunarodne izolacije Jugoslavije. Filozofija te stranke je u temelju bila proizvodna i asketska. Ekonomska logika SKH je u osnovi bila „pokrij se koliko ti je prostirka duga". Ondašnji obrovci prema današnjima su obrasci sitnih grešaka. Komunistima je svaki vanjski dug bio korak prema ropstvu imperijalistima, a MMF oličenje Sotone. Kada je SIV početkom osamdesetih objavio da je SFRJ dužna 20 milijardi dolara, u zemlji je nastalo izvanredno stanje. U Hrvatskoj se ni na tri puta veću brojku nitko nije uznemirio!

Marković je izrastao iz Partije koja je oblikovana u okolnostima međunarodne izolacije Jugoslavije. Filozofija te stranke je u temelju bila proizvodna i asketska. Ekonomska logika SKH je u osnovi bila „pokrij se koliko ti je prostirka duga".

To je, čini se, zato što je idejna platforma s koje je iznikao HDZ, počivala na uvjerenju da je Hrvatska „kolonija" koja će, osamostaljenjem, procvasti. U te je svrhe prigodničarski najviše korištena matafora „balkanske Švicarske". Od Bićanićeve „ekonomske podloge hrvatskog pitanja" iznesene još prije Drugoga svjetskoga rata, do Šime Đodana, Marka Veselice i Tuđmana, zemljom je sustavno proširivan mit prema kojemu je Hrvatska zlatna žila koju iscrpljuju tuđinici i koja će, osamostaljenjem, uzlepršati prema nebu. Rad, a naročito ne asketski rad, nije bio u fokusu te fantazme. Šime Đodan bez okolišanja je tvrdio da će samo hrvatska dijaspora u zemlju poslati 100 milijardi dolara. Nova elita države vjerovala je da će iz hrvatskih naftnih polja šiknuti mlazovi nafte, kao u Kataru. Hrvatski suveren zamišljan je kao katarski princ. Tuđmanovi stilisti odmah su ga 1991,. od sivog socijalističkog penzionera redizajnirali u svojevrsnog modnog pauna a dijaspora mu je darovala superluksuzni BMW.

Od tada do danas Hrvatske je zemlja u kojoj se živi za lažni prestiž, društvo snobova koji žive na kredit, ne razmišljajući kako će ga vratiti, naročito ne kako će ga vratiti radom. A to od „skladištarsko-trgovačke" ekonomije „ne bu išlo". Ni Tuđman ni Sanader nisu shvaćali ništa od te problematike: oni nisu menadžeri, niti pravi nacionali lideri, nego tek manekeni političkih uvjerenja. Konkretni Marković bio je u tom smislu čak i ekstremni primjer komunističkog liberala - poduzetnika; taj se suprotstavljao svim neproizvodnim pogonima, uključujući i famoznu Univerzijadu, ali i izgradnji Nacionalne i sveučilišne knjižnice, u čemu ga je nadigrao pokojni Stipe Šuvar, nacionalna veličina drugog tipa, na sličan način oklevetana kao i država koju je gradio, SR Hrvatska. Čiji BDP, a vjerojatno ni mnoge druge pokazatelje, kasniji demokratski geniji nisu dostigli, mada bi dušu prodali da to uspiju.

Jedan jedini resurs, sloboda, danas je veći nego onda, u SRH, i vrijednost tog resursa nipošto ne bi trebalo potcjenjivati - on vjerojatno znači i više od BDP-a - ali sve druge stvari očito treba izvući na danje svjetlo i, ako ništa drugo, barem pošteno prodiskutirati.

<
Vezane vijesti