Izgleda da nije Mirjana Pukanić naručila ubojstvo svog supruga Ive Pukanića. Možda vlasnika Nacionala nisu ubili niti mališani najopasnijeg Srbina Joce Amsterdama – to se još ispituje – ali sigurno je da ga nisu ubili novinari. Piše Zdenko Duka

Nevjerojatna teza Nacionalovog kolumniste Srećka Jurdane i još ponekog njegovog kolege o tome da su novinari iz brojnih drugih redakcija okrvavili ruke Pukanićevom krvlju imat će epilog na sudovima. Nakon što su, valjda, Jurdanu i njegovi sudružnici upozorili da je ipak pretjerao, potpuno neuobičajeno optužujući te novinare, najprije, govoreći na pogrebu i onda na Hrvatskoj televiziji pa pišući u Nacionalu, on sada pojašnjava da ukazuje na društvenu i profesionalnu odgovornost tih novinara u stvaranju atmosfere u kojoj je atentat na Pukanića bio olakšan. Volio je najmoćnije Kad je već izrečena takva apsurdna teza o okrvavljenim rukama više od dvadeset novinarki i novinara, onda ona zaslužuje i da se preokrene. Jesu li možda neki vodeći novinari Nacionala okrvavili vlastite ruke, jesu li oni možda stvorili tu istu atmosferu u kojoj je lakše ubijen Ivo Pukanić? Ako su mu prijatelji i ako su bili potpuno otvoreni prema njemu, jesu li ga možda upozoravali da u svojim novinarskim poslovima, sa ili bez navodnika, ne ode predaleko? Kako vam se čini ta teza, je li jednako apsurdna kao ona osnovna? Svatko si pomaže kako zna, pa se neki danas koriste neistinama kako bi sebi olakšali dušu. Potpredsjednica Vlade Đurđa Adlešić u knjigu žalosti za Ivom Pukanićem potpisala je, navodno u svoje ime, rečenicu isprike: Puki, oprosti što Ti nismo vjerovali. Odnosi se to na nevjerovanje u prvi atentat u travnju kada je napadač promašio Pukanića. Ako je to ona rekla u svoje ime, lijepo je to rekla, toplo, ljudski. Ali ako je točno prenio portal Javno njezinu izjavu (a ta izjava nije demantirana) o tome da ona zna da je Pukanić govorio Hrvatskom novinarskom društvu (Jurdana bi danas istaknuo takozvanom HND-u ) o prijetnjama koje je dobijao, onda moram reći da je to notorna neistina. Nitko nije ovlastio Đurđu Adlešić da smije ublažavati svoj vlastiti osjećaj krivnje, ako ga ima, tako da optužuje druge, da širi krug te navodne krivnje. Ivo Pukanić je volio birati najmoćnije zaštitnike u državi, HND nije bio na njegovoj razini, nije za njega bio dovoljno moćan ni važan. A kad bi bilo točno ono što se isto tako ovih dana spominje – da je pritisak javnosti utjecao na policiju da se ne bavi prvotnim pokušajem ubojstva Pukanića, tada bi to bilo potpuno obeshrabrujuće. Pa, kakva bi to bila policija na koju bi javnost mogla utjecati da zaboravi na atentat i da se ne bavi njime? Bijes i argumenti Marko Čustić, zamjenik glavnog urednika Nacionala, kaže da su članovi redakcije bijesni zbog ubojstva dvojice kolega, Ive Pukanića i Nike Franjića. Pijetet tugovanja loše se slaže s emocijom bijesa. Ali nitko nema pravo biti baš toliko bijesan da najgrublje izvrijeđa na desetine kolega ili da u još jednom takozvanom (da se poslužim i ja Jurdaninim rječnikom) priopćenju redakcije Nacional iznese gomile laži. Mislim da će ovog puta biti dovoljno onih novinarki i novinara koji neće bijesno, nego bitnim argumentima uspješno dokazivati tko se u cijeloj priči oko ovih groznih umorstava neprestano pokušavao praviti lud i koji je to lopov, samo da bi zavarao trag, počeo vikati Drž'te lopova!. Zato treba podržati policiju koja je, nadamo se, poslije ovih smjena ministara i ravnatelja policije, počela konačno raditi svoj posao. Napokon malo nade da će se razjasniti kriminalna ubojstva, nade da Hrvatska ne postaje surova zemlja.