Foto: L.R.Foto: L.R.Kako privatnici u Hrvatskoj zarađuju na vodi uz državni blagoslov. Eksploatacija vode kao prirodnog resursa zorno pokazuje klasni karakter Republike Hrvatske. Kao javno dobro, voda se ustupa domaćim i stranim kapitalistima po niskim koncesijama čime se pretvara u bazen za stvaranje golemog profita kojeg socijalni i ekološki standardi ne zanimaju.

U organizaciji Zelene akcije i Prava na grad, jučer se u Hrvatskom novinarskom domu u Zagrebu održala tribina pod nazivom Tko profitira na vodi u Hrvatskoj na kojoj su se objasnili mehanizmi putem kojih privatnici zarađuju na vodi uz državni blagoslov. Na tribini su govorili Tomislav Tomašević iz Instituta za političku ekologiju, Lidija Runko Luttenberger s odsjeka za politehniku Filozofskog fakulteta u Rijeci, te redatelj Dario Juričan.Eksploatacija vode kao prirodnog resursa zorno pokazuje klasni karakter Republike Hrvatske. Kao javno dobro, voda se ustupa domaćim i stranim kapitalistima po niskim koncesijama čime se pretvara u bazen za stvaranje golemog profita kojeg socijalni i ekološki standardi ne zanimaju

Nakon uvodnog kratkog filma u kojem smo saznali da je u Hrvatskoj 85 posto stanovništva pokriveno zdravstveno ispravnom vodom, te da smo na 12. mjestu po potrošnji flaširane vode u svijetu, Tomašević je predstavio svoju recentnu Analizu javne politike sustava koncesija za crpljenje vode radi flaširanja i prodaje na tržištu. Istraživanje je provodio šest mjeseci uz preglede i analize mnogih dokumenata, novinskih članaka, oskudne domaće znanstvene literature, te obavljenih intervjua s raznim akterima, pri čemu valja napomenuti da iz udruženja proizvođača pića (GIUPP) nisu htjeli razgovarati.

U Hrvatskoj se iz podzemnih voda (kao obnovljivog resursa) crpi 100 posto flaširane vode, a prošle godine je za vode iz boce bilo izvučeno 455 milijuna litara. Iako po zakonu vode u tijelima površinskih i podzemnih voda ne mogu biti u privatnom vlasništvu, zemljišta iznad njih mogu, stoga privatnici crpe podzemne vode nakon što im država izda koncesiju. Te koncesije su izrazito niske – iznose svega 3 lipe po litri što čini samo 1 posto u troškovima najvećih proizvođača, od kojih je apsolutni monopolist na tržištu Jamnica d.d. iz koncerna Agrokor Ivice Todorića koji svake godine iz zemlje crpi sve više vode.

Prema podacima Ministarstva poljoprivrede, Jamnica je u prošloj godini izvukla preko 314 milijuna litara što je gotovo 70 posto od ukupne količine crpljene vode za flaširanje, a vrijedi istaknuti i da grupa Jamnica drži 4 od 6 priznatih prirodnih mineralnih voda u Hrvatskoj (Jamnica, Jana, Sarajevski Kiseljak, Mivela-Mg). Tomašević navodi kako radi niskih koncesija na kraju dolazi do paradoksa; Jamnica je prošle godine potrošila čak 17 puta više na reklame nego na koncesijsku naknadu.UN je tek 2010. vodu proglasio temeljnim ljudskim pravom, a zanimljivo je napomenuti kako je pri toj odluci Hrvatska ostala suzdržana

Da je flaširana voda u Hrvatskoj profitabilan biznis pokazuje korporacijska ljestvica Privrednog vjesnika za prošlu godinu na kojoj se Jamnica nalazi na devetom mjestu tvrtki po ostvarenoj dobiti, iako ima puno manje zaposlenih od ostalih lidera (Adris grupa, HEP, HT, Konzum itd). Također, sama Jamnica unutar Agrokora ima ogroman udio u sveukupnoj dobiti koncerna, a njihova financijska izvješća pokazuju da operativna profitna marža za segment vode iznosi 13 posto, a za sokove 2 posto.

Od 21 iskorištene koncesije u prošloj godini, u državni proračun uplaćeno je tek 12,9 milijuna kuna što je mizerna brojka budući da je prošle godine od koncesijskih naknada država sveukupno uprihodila 1544,6  milijuna kuna. Tomašević je upozorio i na prilična odstupanja u podacima za 2014. između Ministarstva poljoprivrede i Hrvatskih voda, prema kojima su glavni proizvođači godišnje crpili mnogo više litara.

Runko Luttenberger istaknula je kako u Hrvatskoj od vode profitiraju investitori u velike potrošače vode, a kao primjer je navela jedan strani hotelski kompleks na Malom Lošinju koji vodu crpi iz Vranskog jezera na Cresu, ali dovod same vode financiraju porezni obveznici, pri čemu ga država ne obvezuje ni na sustave štednje ili recirkulacije vode čime je strani kapital slobodan eksploatirati domaći resurs po prilično povoljnim uvjetima.

Kao negativne profitere od vode Luttenberger je navela i komunalne tvrtke koje jedne drugima prodaju vodu (pr. grad Rijeka prodaje Opatiji i otoku Krku) što nije dobro s obzirom da je voda nacionalno bogatstvo, te spomenute industrijske proizvođače koji imaju novaca za dobar PR, budući da smatra kako je naša želja za flaširanom vodom zapravo i posljedica djelovanja PR-a. Flaširanu vodu drži spornim oblikom privatizacije zajedničkih vodnih dobara radi udara na standard ljudi koji plaćaju puno skuplju vodu nego onu iz javnih česmi kojih je sve manje, radi stvaranja ogromnih količina plastičnog otpada kojeg zbrinjava opet samo društvo, a i radi proizvodnje boca čime se ispušta ogromna količina stakleničkih plinova. 

Smatra i kako tretman i zaštita vode u Hrvatskoj nisu zadovoljavajući jer se previše podređuje željama investitora (pr. betonizacija i gradnja točno iznad izvora ili prirodnih ležišta), te ne postoji holistički pristup procjeni ekonomskog, društvenog i ekološkog utjecaja. Drugim riječima, kriza upravljanja vodom proizlazi iz definiranja vode kao robe, dok se zanemaruje njezin socijalni i javnozdravstveni značaj. UN je tek 2010. vodu proglasio temeljnim ljudskim pravom, a zanimljivo je napomenuti kako je pri toj odluci Hrvatska ostala suzdržana. Na globalnoj razini, Da je flaširana voda u Hrvatskoj profitabilan biznis pokazuje korporacijska ljestvica Privrednog vjesnika za prošlu godinu na kojoj se Jamnica nalazi na devetom mjestu tvrtki po ostvarenoj dobiti, iako ima puno manje zaposlenih od ostalih lideraLuttenberger loše postupanje s vodom drži velikim uzročnikom klimatskih promjena radi posljedičnih promjena u hidrološkom ciklusu, a ključnu ulogu u spriječavanju privatizacija i mobilizacije javnosti vidi u civilnom društvu.

Autor filma Gazda Dario Juričan osvrnuo se na američku poslovnu avanturu Ivice Todorića koji Janu uspješno prodaje kao artešku vodu (Natural European Artesian Water) samo kako bi izbjegao tamošnje zakone, ali je imao i jednu neslavnu avanturu preko produkta Jana Skinny Water, odnosno vode putem koje se navodno mršavi. Iako su u vodu ubacivali kemijske sastojke voća Garcinia Cambogia, predstavljali su je kao sto posto prirodnu vodu bez kalorija koja pomaže mršavljenju ako se popiju tri ili četiri boce dnevno, ali je ovaj pokušaj na tržištu ubrzo propao.

Međutim, Todoriću u Hrvatskoj zato prolazi korištenje tehnološke vode (tj. vode predviđene za pranje strojeva i pogona) kao sirovine za sokove čime se vrši pristojna ušteda - skoro 200 puta manja cijena po kubičnom metru. Osim toga, Juričanov Gazda je od 2008. naovamo dozvoljenu granicu od 66 milijuna litara tehnološke vode godišnje uredno prekoračavao, i sve skupa izvukao čak 73 milijuna litara više nego je zakonom propisano. Juričan je naveo i prošlogodišnji natječaj Parka prirode Plitvička jezera koji je tražio litru flaširane vode uz uvjet da bude Jamnica ili sličnih svojstava, a na natječaju je pobijedio Roto Dinamic, tvrtka koja se nekim čudom nalazi u koncernu Agrokor.Od 21 iskorištene koncesije u prošloj godini, u državni proračun uplaćeno je tek 12,9 milijuna kuna što je mizerna brojka budući da je prošle godine od koncesijskih naknada država sveukupno uprihodila 1544,6 milijuna kuna

Eksploatacija vode kao prirodnog resursa zorno pokazuje klasni karakter Republike Hrvatske. Kao javno dobro, voda se ustupa domaćim i stranim kapitalistima po niskim koncesijama čime se pretvara u bazen za stvaranje golemog profita kojeg socijalni i ekološki standardi ne zanimaju. S obzirom da je u svakom društvu upravo priroda (kao izvor upotrebnih vrijednosti) jedan od glavnih izvora bogatstva, eksploatacija vode u današnjoj Hrvatskoj ide u prilog tezi kako je ova republika zapravo oblik organizirane vladavine jedne klase.

Nositelj društvene borbe stoga ne može biti nedovoljno jako civilno društvo kako implicira Luttenberger, već suprotstavljena klasa proizvođača društvenog bogatstva koja ujedinjena i organizirana jedina ima mogućnost podruštvljenja prirodnih resursa i sredstava za proizvodnju. Glavni subjekt društvene promjene moraju biti radnici.

<
Vezane vijesti