Spomenik Vojina Bakića u Kragujevcu<br>Spomenik Vojina Bakića u Kragujevcu
Suočavamo se s onom prošlosti koja nam nije na čast, kad saznajemo da nismo tako dobri. Koji smo to "mi"? Svi oni u čije se ime nešto radilo, neki zločin počinio, koji bivamo prepoznati od drugih kao – suodgovorni. Bez obzira o kojem se području, zemlji, na Balkanu, Bliskom Istoku ili Centralnoj Americi radi.

Tko se boji Suočavanja s prošlosti još? Mnogi, ako je suditi po aktualnim događanjima na hrvatskoj javnoj sceni. Nije uputno dirati u referendum iz 1991., nije uputno tražiti obeštećenje za "naše" i "njihove" civilne žrtve, nije uputno postavljati ikakva pitanja koja bi mogla tražiti odgovore koji nisu propisani. Kretati se u sigurnom prostoru treba, sigurnost nam garantiraju specijalci i zaštitari razni, fizička sila, makar u naznakama samo, s političkim utjecajem, primamljiva veza oduvijek je bila.

Baš je opasno to Suočavanje s prošlosti. Oduvijek je takvo bilo.

Gotovo nitko ne voli suočavati se s prošlošću. Čim je "suočavanje" nešto tu - smrdi. Zašto ne kažemo: razgovori s prošlosti, pogled u prošlost, oživljavanje prošlosti, dokumentiranje prošlosti?

Nedavno sam radeći s (inspirativnom) grupom novinarki i novinara u Strugi, u prijedlogu poziva za radionicu napisao:

Ratovi i oružani sukobi nakon raspada bivše SFR Jugoslavije, od 1991. – 2001., ostavili su duboke tragove na ovim prostorima. Završetkom ratova postavlja se uvijek pitanje – što sada? I dok građenje održivog mira zvuči prihvatljivo, nesporazumi nastaju najčešće oko prošlosti. Znamo li što se stvarno dešavalo? Kako gledamo na događaje u prošlosti? Kako se nosimo s različitim interpretacijama? Koliko smijemo "uznemiravati" zajednicu kopanjem po mračnim događajima iz prošlosti? Kako doći do iscjeljenja ako jednostavno "zaboravimo" prošlost?

Kako na prošlost gledaju žrtve, kako počinitelji, kako se te uloge isprepleću?

Koji nam mehanizmi, metode, načini stoje na raspolaganju da se otrgnemo od okova prošlosti te slobodni idemo naprijed kao društvo?

Pojam Suočavanja s prošlosti je nov. Nisam ni znao za njega do početka 2000-ih. Kad sam čuo za njega, nije mi sjeo. Nije. Kopanje po mračnim događajima iz prošlosti? Ma dajte. Zašto?

Gotovo nitko ne voli suočavati se s prošlošću. Čim je "suočavanje" nešto tu - smrdi. Zašto ne kažemo: razgovori s prošlosti, pogled u prošlost, oživljavanje prošlosti, dokumentiranje prošlosti?

Može i tako, ali to nije to. Nije.

Suočavamo se s onom prošlosti koja nam nije na čast. Otkrivamo tajne za koje radije ne želimo znati da postoje. Saznajemo stvari koje nam urušavaju sliku o sebi, onu godinama brižno njegovanu, uljepšavanu. Saznajemo da nismo tako dobri i nevini kako se godinama uvjeravamo. Koji smo to "mi"? Svi oni u čije se ime nešto radilo, neki zločin počinio, koji bivamo prepoznati od drugih kao – suodgovorni. Bez obzira o kojem se području, zemlji, na Balkanu, Bliskom Istoku ili Centralnoj Americi radi.

Tko to želi, treba, žudi za suočavanjem s prošlosti? Vjerojatno kao prvo – žrtve. Ne Žrtve nego žrtve. One trebaju snagu za ići dalje, neraščišćena im prošlost ne da. Čekaju priznanje svoje patnje, boli, gubitka, a ono ne stiže. Žele znati da njihova žrtva nije bila besmislena, da netko brine o njoj, nekoga ona zanima. Uviđate razliku od Žrtava? One su se pronašle, svoj gubitak u dobitak pretvorile (ili u "dobitak"?), bol u ulogu unaprijedile, iz žrtve se u novog Počinitelja preobrazile.

Žrtve pisane velikim slovom spremne su vikati, napadati, osuđivati, pravdu određivati.

Ne poričem da su one u nekom trenutku bile žrtve, tragedija ih pogodila. No, ja problem vidim u instrumentalizaciji svog gubitka, u pravom porazu koji stiže onog časa kada se prometnemo u počinitelja. Nakon što nas je Zlo pogodilo, mi drugima Zlom uzvraćamo.

Žrtve pisane velikim slovom spremne su vikati, napadati, osuđivati, pravdu određivati

Svojevremeno sam prisustvovao konferenciji na temu tranzicijske pravde. Uznemirujuće mi je bilo slušati i gledati kako žena koja je smatrala da govori u ime za rata silovanih žena, tim ženama, pravim žrtvama samo odmaže. Napadala nas je, vikala, tužiteljica i sutkinja bila, sve nas gorčinom posula, zamalo moju bijesnu reakciju izazvala. Kažem zamalo jer sam ipak odšutio. Tada. Jesam li poštovao njenu traumu? Ili se nisam usudio na sklisko područje konfrontacije s moćnom "ulogom Žrtve" javno izaći?

Što me razbjesnilo? Poraz koji je ta samozvana zastupnica žrtava nanosila napaćenim ženama koje su strašno poniženje već pretpjele. Odgovor nasiljem (istina, samo verbalnim) na počinjeno nasilje (fizičko, emocionalno). Preuzimanje matrice ponašanja krvnika, silovatelja. Verbalno je to nasilje bilo jer su nastupila druga vremena, no uškopila bi ona rado i bolno te silovatelje. Da ima tu moć. Preobrazila bi se ona rado u njih i vratila im milo za drago, zašto ne – s kamatama?

Razumijem ja to. No, nikako ne opravdavam. Žrtva nije poražena onda kada joj se tragedija dogodi. Nasilje ne degradira žrtvu. Upamtimo to. Nasilje degradira nasilnika. Žrtva ima svoje dostojanstvo ma što da joj se desilo. Zašto joj ga oduzimati naknadno, tvrdeći da je to u njenom interesu?

Ima li goreg trenutka, kazne za počinitelja, nasilnika kada u svojoj žrtvi prepozna ljudsko biće, jedinstvenu i neponovljivu osobu, za koju sad više ne može naći opravdanje za svoj čin. Osim onog nemuštog "bila su takva vremena". Znajući da su bila jer su ih on i njemu slični takvima, mračnima, učinili.

Godinama sam izazivao podozrenje sugovornica/ka zastupajući tezu da zatvor nije primjeren odgovor (kazna) za ratni zločin. "U sela ih treba odvesti, ovako u civilu, među mještane koji su svoje izgubili. Da ih čuju, saslušaju. Razgovaraju. Pokušaju im objasniti zašto su počinili zločin. Pokaju se? Zašto ne, no toliko mnogo ne očekujem", govorio sam.

Žrtva nije poražena onda kada joj se tragedija dogodi. Nasilje ne degradira žrtvu. Upamtimo to. Nasilje degradira nasilnika

O restorativnoj pravdi govorim. Onoj koja je na žrtve usmjerena, ne na počinitelje. O naporima Johna Caulkera u Sierra Leoneu, tradiciji sjedenja uz vatru, zajedničkog razgovora, zajedničkog suočavanja s prošlosti. O Gacaca sudovima, naslonjenim na tradiciju, u Ruandi. Nije sve u brojevima, ali pogledajmo: Međunarodni kazneni sud za Ruandu, u Haagu, ICTR, optužio je stotinjak ljudi, osudio pola. Nacionalni sudovi u Ruandi procesuirali su više od deset tisuća slučajeva. Gacaca suđenja je održano – više od milijun. Koštali su desetak puta manje nego ICTR.

Slušao sam Jana Pierrea, advokata i aktivistu za ljudska prava iz Ruande, kako nam govori o značaju tog spoja tradicije i pravosuđa, dilemama, kompromisima, ali i uspjesima. Iz njegovog izlaganja zračile su strast, ali i ljubav. "Ne možete tek tako doći u neko selo, posjesti ljude u krug i održati suđenje. Kao padobranci. To su gluposti", čula se kritika iz publike. "Nismo upadali kao padobranci. Pripreme za konkretno Gacaca suđenje znale su trajati i više od dvije godine." Smiješak na licu Jana Pierrea odavao je iskustvo, ali i mnogo truda, boli zbog svega što je čuo, ali i radosti jer je zločin adresiran, sjeme pomirenja posijano.

Naravno da ima i kontroverzi oko Gacaca sudova. Kao i oko Južnoafričke komisije za istinu i pomirenje. "Trgujete pravdom za istinu. Oslobađate krivce." Teške dileme. Ozbiljne optužbe. No, nije li nas ICTY, Međunarodni tribunal u Haagu za područje bivše Jugoslavije, kontroverzama također iznenađivao?

Osim žrtava, suočavati se žele, nazvat ću ih – Arhitekti. Pisao sam već o Arhitekturi mira. Svi oni koje zanima cjelina društvene građevine. Koji se ne daju zaslijepiti sjajem parada, spomenika, novih zgrada vladinih ministarstava ili hramova šoping kulture. Svi koje zanima čvrstoća temelja na kojima je društvo izgrađeno. Koje zanima broj kostura u ormaru. Koji gledaju daleko naprijed i vide urušavanje jer su temelji loši. Ili lažni.

Novinara tu ima, istraživačkih, pravih, strasnih. Aktivista. Advokata. Ljudi svih profesija. Koji znaju da je potreba društva za poricanjem velika, snaga poricanja isto. Kao bura koja vas usporava dok idete kontra nje. Ali nastavljate. A bura s vremenom slabi. I prestaje. "Ako vam je dobro, onda ništa", kažu iz Peščanika.

<
Vezane vijesti