Debjani Chatterjee, spisateljica: Vjerujem da svi epovi i klasične priče ne pripadaju samo jednoj kulturi, već su naslijeđe čovječanstva i svaki puta kada neka spisateljica ili spisatelj prepričaju neki mit ili tradicionalnu pripovijest, oni je učine i svojom.

Debjani Chatterjee, pjesnikinju, književnicu, urednicu, prevoditeljicu, pripovjedačicu i spisateljicu za djecu, porijeklom Indijku, opisuju kao jednu od napoznatijih južnoazijskih književnica Britanije. Odlikovana je i medaljom Članice najodličnijega reda Britanskog carstva (MBE). Vjeruje da epovi i klasične priče ne pripadaju samo jednoj kulturi, već su naslijeđe čovječanstva te da do adaptacija dolazi stoga što svaka književna generacija pokušava stare priče iznova prezentirati djeci svoga vremena.

Kada ste počeli pisati? Koje su okolnosti, ljudi i autori oblikovali Vaš književni izričaj?

Oduvijek sam željela biti spisateljica. U djetinjstvu sam istovremeno htjela biti i svašta drugo: mađioničarka, pustinjakinja, špijunka, navigatorica podmornice, učiteljica, astrologinja i čitačica dlana. Sjećam se da sam već kao sedmogodišnjakinja pisala kratke pripovijetke - bile su uglavnom o papigama, vjevericama, majmunima, gusarima i magiji. Nakon igranja sa svojom sestrom i prijateljima iz susjedstva, navečer bi im pričala te svoje izmišljene pripovijesti. Ponekad su to bila i moja prepričavanja pripovijesti koje bih čula ili pročitala, ali bih ih često mijenjala na neki način. Kada mi je bilo deset, pročitala sam skraćenu verziju Drakule Brama Stokera. Veoma me uplašila, ali i opčarala - imala sam noćne more i neko vrijeme mjesečarila. Inspirirana tim klasikom, napisala sam kratku dramu o vampirima. Nazvala sam je Vampirovo prokletstvo i nagovorila sestru i susjedsku djecu da mi se pridruže i odglume je sa mnom u spavaćoj sobi.

Imala sam čast svjedočiti protestnim marševima i demonstracijama koje su bile dio pokreta za bengalski jezik - pokreta koji je kulminirao ratom i konačnom neovisnošću Bangladeša

Moja majka, starije rođakinje, tetke i ostali u mojoj široj obitelji pričali bi mi tradicionalne indijske priče, mnoge iz hinduističkih epova i purana. U samostanskoj školi, koju sam pohađala u Delhiju, prvi sam se puta susrela s grčkim mitovima i legendama, a u ranim sam hongkonškim tinejdžerskim godinama uživala u kineskim filmovima o čarobnom liku zvanom Kralj majmuna, te obožavala čitati o njegovim pustolovinama. Djetinjstvo i mladost obilježila su mi putovanja: odrastanje u Japanu, Indiji, Bangladešu, Egiptu i Maroku neizbježno me oblikovalo i utjecalo na moje pisanje. Drevni egipatski mitovi, priče iz Tisuću i jedne noći, prijevod Biblije kralja Jamesa, nonsensna poezija Sukumara Sena na bengalskome i Edwarda Leara na engleskom, internatske priče Enid Blyton te one Justa Williama i Billya Buntera - sve sam ih rado čitala. Otac bi mi ponekad pričao priče iz romana Sir Waltera Scotta - njih je posebno volio moj djed po ocu. Također mi je pričao i znanstveno-fantastične priče H. G. Wellsa i njegovih bengalskih imitatora. Volio je povijest, pa mi je pripovijedao o životima herojskih figura iz cijeloga svijeta. Roditelji su ohrabrivali moje gutanje knjiga. Majka bi sestru i mene vodila u knjižnicu British Councila, a uvijek su mi bile otvorene i knjižnice moja dva djeda, koje su sadržavale izvrsnu fikciju i poeziju.

Voljela sam djela mnogih viktorijanaca i romantičara. Moj djed po majci poticao je nas djecu da pamtimo pjesme koje podižu moral i da ih recitiramo pred obitelji. U roditeljskomu sam domu čitala knjige koje su njegovale moje zanimanje za komparativnu religiju i filozofiju. Na policama smo imali Sabrana djela Svamija Vivekanande i taj moderni svetac do dana je današnjega ostao moj uzor. Jedan od najdragocjenijih rođendanskih poklona koje su mi dali roditelji bila je engleska zbirka Gitanjali Rabindranatha Tagorea - bilo mi je tada deset ili jedanaest. Ta je knjiga autoru priskrbila Nobelovu nagradu. Na pamet sam naučila mnoge od njegovih pjesama i cijelo sam tinejdžersko doba spavala s tom knjigom pod jastukom.

Razlikuje li se Vaše pisanje na bengalskom od onoga na engleskom? Bavi li se ili prenosi druge emocije, teme, problematiku? 

Rođena sam u Indiji, ali su mi najranije uspomene vezane uz Japan te sam odrasla natucajući nekoliko jezika. Engleski je jezik kojim najbolje baratam. Bengalski mi je materinji, ali njega nikada nisam imala prilike na bilo koji način formalno učiti. Mogla sam njime govoriti, jer je to jezik na kojemu su moji roditelji razgovarali u kući. Kada mi je bilo oko sedam, živjeli smo u Dhaki, ali je tada to bio glavni grad Istočnoga Pakistana te se bengalski pokušalo iskorijeniti. U anglo-pakistanskoj školi koju sam pohađala, engleski je bio medij podučavanja, a Urdu smo učili kao drugi jezik. Govoriti bengalskim, čak i na igralištu, bilo je kažnjivo. No kasne pedesete bile su značajne godine u povijesti Bangladeša. Imala sam čast svjedočiti protestnim marševima i demonstracijama koje su bile dio pokreta za bengalski jezik - pokreta koji je kulminirao ratom i konačnom neovisnošću Bangladeša.

Svatko dobije osjećaj zadovoljstva i postignuća kada stvori nešto lijepo ili nešto što nas sve duboko dotiče, bilo da se radi o pjesmi, skulpturi, slici ili nekom drugom umjetničkom proizvod

Želja mi je bila u izvorniku čitati bengalske pjesnike Rabindranatha Tagorea i Nazrula Islama. Zato sam u odrasloj dobi naučila čitati bengalski. Kreativno pišem na engleskom, ali ponekad prevodim i s bengalskoga. Zajedno sam sa svojom majkom, Tarom Chatterjee, prevela knjigu Album, velike putospisateljice Ume Prasad Mukherjee. No s bengalskoga sam ponajviše prevodila poeziju. Prevela sam zbirke poezije britansko-bangladeške Safurane Are te Rashide Islam, a su-uredila nekoliko bengalsko-engleskih dvojezičnih antologija proze i poezije. Jedna je takva antologija Barbed Lines / Katar Rekha, koju sam su-uredila s Rashidom Islam, dobila izdavačku nagradu Raymond Williams. Prevodila sam i pojedinačne pjesme Rabindranatha Tagorea i Nazrula Islama. Potonji su mi prijevodi prije nekoliko godina priskrbili prevoditeljsku nagradu Muse India. Ponekad sam prevodila i hindsku i urdsku poeziju. Bengalska, hindska i urdska poezija imaju mnogo zajedničkog, kao što se i može očekivati od književnosti koja se razvila na različitim dijelovima istoga potkontinenta. No razlikuju se, naravno, od engleske poezije. Rasprava o tim razlikama predugo bi potrajala, ali mogu navesti barem jedan primjer - hiperbola je vrlo popularna odlika ubengalske, hindske i urdske poezije, ali rijetka u engleskoj. Za nju je pak, kao kulturološki fenomen, karakteristična litota. No suprotno je karakteristično za jezike i književnosti Indijskoga potkontinenta.

Bavite se i društvenim radom. Kako je to reflektirano u Vašem pisanju?

Posebno me zanima terapeutska uloga pisanja i pripovijedanja. Jedna od najzahtjevnijih, ali i najvažnijih spisateljskih rezidencija bila je kada sam  šest mjeseci provela u Sheffieldskoj dječjoj bolnici. Aktivna sam i u brojnim zakladama za rak, a započela sam i grupu podrške oboljelima od raka, koja se fokusira na terapiju riječima. U radionice koje vodim za oboljele unosim i svoje vlastito iskustvo koje sam imala s tom bolešću.

Kako izgleda Vaš kreativni proces? Kako inspiraciju oblikujete u strukturirani tekst ili pjesmu? 

Inspiraciju nalazim posvuda: u svom životu i svijetu oko mene. Ne postoji tema o kojoj se ne bi moglo nešto napisati. Volim raditi na nekoliko projekata istovremeno i volim raznolikost svoga posla. To znači da se u bilo koje vrijeme, kada zapnem s pisanjem, mogu okrenuti nečemu drugom. Ponekad radim na pjesmi, književnoj recenziji, članku ili pripovijetci, prijevodu  ili uređivanju nekog teksta. Većina moga prihoda ne dolazi izravno iz pisanja, već je s pisanjem povezana: zarađujem vodeći radionice pisanja, imam javna čitanja i pripovijedanja, posjećujem škole i odlazim na spisateljske rezidencije. Uživam i u povremenim narudžbama da nešto napišem i obično mi odgovara da imam utvrđeni rok za neki tekst. Smatram da uz zanimanje profesionalne književnice ide i sposobnost da same stvaramo svoju inspiraciju.

debjani_chatterjee__679.jpg debjani_chatterjee__679.jpg

Svatko dobije osjećaj zadovoljstva i postignuća kada stvori nešto lijepo ili nešto što nas sve duboko dotiče, bilo da se radi o pjesmi, skulpturi, slici ili nekom drugom umjetničkom proizvodu. Postoji određeno uzbuđenje kada nađemo pravu riječ, frazu ili okvir da izrazimo ono što želimo reći. Ponekad mi se kreativni proces čini teškim, čak frustrirajućim, ali volim osjećaj dovršenosti kada konačno ugledam gotovu pjesmu ili komad proze. Veoma je važno za svaku spisateljicu i pisca prepravljati i dorađivati svoje djelo, a tu nam je potrebna disciplina. Nije mi teško dobiti novu ideju. Za mene je to ugodna faza i može se odviti bilo gdje i u bilo koje vrijeme: dok šetam u parku, kupam se u kadi ili ležim budna noću. No ponekad mi je potrebna motivacija da bih napravila prvu skicu na računalu. Nakon toga slijedi naporno uređivanje. Nikada mi nije bilo lako odbaciti dijelove nekog teksta, ali ponekad je i to potrebno. Nisam ranoranilica. Često radim dugo u noć, jer kuća tada utihne - nema telefonskih poziva, zvona na vratima niti drugih ometala. Godinama sam prvu skicu pisala rukom, a zatim na računalu uređivala i korigirala tekst. No nakon tretmana za rak kojima sam bila podvrgnuta, razvila sam neuropatiju u prstima, pa sam se prebacila na računalno procesuiranje riječi.

Koje autorice/autore trenutno čitate?

Usred sam čitanja knjige Joshi's Total Health - For Life autora Nisha Joshija, londonskog osteopate i ajurvedskog liječnika. Čitam i neke knjige kojima pišem recenzije. Redovito recenziram knjige o raku za Macmillan Cancer Support, a zadnja knjiga koju sam recenzirala je Car svih bolesti (The Emperor of all Maladies) Siddharthe Mukherjeeja, dobitnika Pulitzerove nagrade. Napisala sam i mini recenzije za tri pamfleta poezije za zimsko internetsko izdanje časopisa Wasafiri, 2011.

Postoje li i kakvi su obrasci indijskog ženskog? Koje ga heroine utjelovljuju? Odakle dolazi ta potreba opetovanog pre-pričavanja drevnih bajki, basni, mitova i epova, danas i nekada? Koja je razlika između Site i tamne Draupadi?

Indijska književna predaja nudi nam mnoge heroine, a Draupadi je jedna od njih. Draupadi iz Mahabharate često je suprotstavljena Siti iz Ramajane. Iako su mladim indijskim djevojkama obje predstavljene kao uzori, Sita je ta čije se vrline veličaju i koja je model odane i nesebične supruge. Često previđamo da ima isto toliko različitih verzija Sitina lika, koliko je i verzija Ramajane. U Kambanovoj je južnoindijskoj verziji Sita, na primjer, puno snažnija i asertivnija kraljica-ratnica nego što je to u Tulsidasovoj poemi. No ako izuzmemo Kambanovu Situ, Draupadi je, sa svojim kraljevskim ponosom i temperamentom, poliandrijskim brakom s petoricom braće i favoritiziranjem Arđune, mnogo humaniji, kompleksniji i zanimljiviji lik. Sita i Draupadi obje, na različite načine, predstavljaju indijsko žensko, ali suvremena indijska književnost slavi i druge značajne žene iz indijske prošlosti: Rani Laxmibai od Jhansija, Sultanu Razzyju i Indiru Gandhi. Moji su uzori spisateljice i pisci, posebice one među njima koje su bile i društvene reformatorice: Sarojini Naidu i begovica Rokeya. Prije skoro čitavoga stoljeća, veliki je tamilski pjesnik Subramanya Bharati napisao:

Zaplešimo! Radujmo se!

Oni koji rekoše

Da zlo je ako žena dotakne knjigu

Mrtvi su,

Luđaci koji govoraše

Da žene će u kuće njihove zaključati

Sada ne mogu pokazati svoja lica.

U mojoj pjesmi Bila sam ta žena (I Was That Woman), Sita sebe opisuje ovim riječima:

Bila sam ta žena, čista i zračeća

koju demoni oteše preko mora;

izgnana ali odana, rodila sam kraljeviće-blizance

dok, konačno iscrpljena, ne zazvah zemlju.

Draupadine riječi iz istoga monologa, koje se odnose na njezinih pet muževa, imaju sarkstičan prizvuk:

Bila sam ta žena, razbješnjena od njih stotinu,

moja skromnost beskrajni sari,

dok pravični su muževi mutavo promatrali

to rukovanje vlasništvom im, gušenje njihova ponosa.

Draupadi su muževi možda smatrali svojim vlasništvom, dijeleći je u braku i proigravši je na kocki, no ona je svoja žena - zna što hoće i može odbrusiti svojim muževima.

U Tvoja priča, Sita (In 'Your Story, Sita), Situ doživljavam kao enigmatski lik:

Krhka i graciozna, ti si nepoznanica

koja uzrokuje pometnju u poznatome epu,

osovina oko koje podjednako kruže i heroji i silnici,

....

Prvo smo čuli pročišćenu verziju

u kojoj te hrabri princ osvaja nakon izvanrednih podviga.

No tvoje tiho prisustvo ispunja prostor

u kojemu se roje pitanja. Kako se sve odvilo iz tvojega stanovišta?

U mojoj pjesmi sramotne su smrti zbog miraza mnogih indijskih mladenki povezane s kušnjom vatre kojoj je Rama podvrgnuo Situ.

Pišete za djecu, koristeći se drevnim indijskim, ali i svjetskim, mitovima, basnama i bajkama. Kojim se verzijama priklanjate? Tko su (bili) naratori koji prenose priče, modele, obrasce?

Fascinirana sam mnogim sličnostima, ali i razlikama, među dobro poznatim pričama iz mnogih zemalja. Zanimljivo je primijetiti i različite verzije istih priča, koje zrcale regionalne varijacije ili razlike u godinama kod čitateljske publike

Vjerujem da svi epovi i klasične priče ne pripadaju samo jednoj kulturi, već su naslijeđe čovječanstva i svaki puta kada neka spisateljica ili spisatelj pre-pričaju neki mit ili tradicionalnu pripovijest, oni je učine i svojom. Ono što pričama omogućuje da se odupru vremenu njihova je univerzalnost. Čini se da su priče uz koje sam odrasla - bilo da se radi o indijskim, kineskim, japanskim ili egipatskim - jednako tako i moje. Baš kao i ljudi i pripovijesti su putovale iz zemlje u zemlju. Romi i trgovci prenosili su basne i narodne pripovijetke iz Indije u Arabiju i, konačno, Europu. Hodočasnici i misionari isto su tako prenosili epove i parabole. Osim tih priča koje su obišle cijelu kuglu zemaljsku, i mnogi su književni likovi poprimili goleme univerzalne i ikonične razmjere.

U knjizi Sufijske priče iz cijeloga svijeta (Sufi Stories from around the World), prepričala sam devetnaest muslimanskih pripovijedaka, a svaka se bavi nekim svecem ili legendarnom personom. Likove poput Đalaluddina Rumija, Rabije Basrije, Babe Farida i Dhun Nuna možda se ispočetka vezivalo uz mjesta u kojima su rođeni ili živjeli, no ta mjesta ne mogu u cijelosti obujmiti njihove divovske osobnosti i neizmjerne priče, baš kao ni njihovu slavu ili besmrtnost. One pripadaju čitavome svijetu. Fascinirana sam mnogim sličnostima, ali i razlikama, među dobro poznatim pričama iz mnogih zemalja. Zanimljivo je primijetiti i različite verzije istih priča, koje zrcale regionalne varijacije ili razlike u godinama kod čitateljske publike. U nekim se kulturama djeci pričaju pročišćene verzije priča koje se smatraju prekrvavima ili pretragičnima za njihove mlade senzibilitete. Kao što sam već spomenula, u svojoj  sam pjesmi Tvoja priča, Sita (Your Story, Sita) napisala:

Prvo smo čuli pročišćenu verziju

u kojoj te hrabri princ osvaja nakon izvanrednih podviga.

Ramajana koja se čita djeci ona je koja završava Raminim i Sitinim povratkom u njihovo kraljevstvo Ayodhyu, gdje žive sretno do kraja života. Jedna je to od najpoznatijih svjetskih ljubavnih priča. No priča za odrasle nastavlja se i završava trudnom Sitom prognanom u šumu. Do adaptacija dolazi i stoga što svaka književna generacija pokušava stare priče iznova prezentirati djeci svoga vremena. Jezik se tako mora stalno osvježavati.

Osjećate li se Indijkom ili građankom svijeta? Tursko-američka spisateljica Elif Shafak jednom je prilikom rekla da se na književnice ponekad ne gleda kao na kreativne pojedinke već kao na predstavnice svojih kultura, roda ili politike, što je posebice slučaj s autoricama azijskog ili bliskoistočnoga porijekla te da je takvim obilježavanjem ili etiketiranjem umjetnica u pitanje dovedena njihova mašta - od njih se očekuje da pišu istinite priče koje svjedoče nešto veće, a ne kreativnu fikciju. U kojoj mjeri pisanje ili pripovijedanje nadilazi ove ili one granice i okvire?

Čitateljstvo ima pravo u mojemu pisanju otkriti značenja koja nisam namjeravala upisati, a isto mi tako i kritičari smiju pripisati oznake koje žele. Sve su književnice i književnici prije svega ljudska bića koja nadilaze sve oznake koje bi im se ikada mogle pribosti

Često su mi prilijepljivali razne oznake, što je samo po sebi razumljivo. Kritičari imaju potrebu prokljuviti identitet neke spisateljice. Stoga su me prozivali ženskim piscem, feminističkom spisateljicom, bengalskom književnicom, indijskom autoricom, azijskom autoricom, britanskom autoricom, jorkširskom autoricom, crnom autoricom, hinduističkom autoricom, duhovnom spisateljicom i sl. Ponekad neku oznaku u prvi mah ne bih ni mogla povezati sa sobom. Sjećam se da me jednom neki kritičar, komentirajući moju pjesmu Ganapati, raskošno opisao riječima "ekofeministička postmoderna humanistička pjesnikinja"! Takve oznake iritiraju neke spisateljice, no osobno nemam ništa protiv njih, jer smatram da one mogu predstavljati različita naličja mojega identiteta, dok god me ne pokušavaju u potpunosti definirati i umanjiti moje biće. Iako zbog života u različitim zemljama osjećam da ne mogu prihvatiti političke granice, ipak posjedujem i britansko i indijsko državljanstvo, živim u Yorkširu i volim drveće i životinje, vjerujem u reinikarnaciju, itd...

Čitateljstvo ima pravo u mojemu pisanju otkriti značenja koja nisam namjeravala upisati, a isto mi tako i kritičari smiju pripisati oznake koje žele. Sve su književnice i književnici prije svega ljudska bića koja nadilaze sve oznake koje bi im se ikada mogle pribosti. Smatraju li me, barem što se oznaka tiče, reprezentativnom književnicom? Neizbježno. A je li to loše? Sjećam se da sam još kao djevojčica u Japanu, u tokijskoj zračnoj luci srela Jawaharlala Nehrua. Predala sam mu buket cvijeća, a kada mi se on, prvi indijski premijer, obratio na hindskome, ja sam mu na japanskom odgovorila da ne razumijem. Rekli su mi da se taj uglednik razočarao što me roditelji nisu podučavali indijskomu nacionalnom jeziku - "svaki je Indijac u inozemstvu ambasador naše zemlje", opomenuo je moga oca. U nekim trenucima te su oznake uočljivije - posebice na putovanju. Prvi sam puta posjetila Mauricijus da bih sudjelovala na jednoj međunarodnoj književnoj konferenciji. Moje je etničko porijeklo, bengalsko ime i sari koji sam nosila mnogima predstavljalo moj indijski identitet, no bila sam itekako svjesna da mi je British Council omogućio posjet toj prekrasnoj zemlji, kao britanskoj delegatkinji na konferenciju. Ozbiljno sam shvatila svoju ulogu reprezentativne britanske književnice. U Britaniji sam često svjesna da sam Indijka, a kada posjetim Indiju, osjećam se Britankom. No na Mauricijusu sam se osjećala i Britankom i Indijkom u isto vrijeme! Srećom, većinu mi vremena moje oznake padaju lako.

Ključne riječi: Indija, Debjani Chatterjee
<
Vezane vijesti