H-Alter
Foto: Igor Čoko, www.igorcoko.netFoto: Igor Čoko, www.igorcoko.net"Treba nam zemlja nova, da java postanu sni", pjevao je u nedjelju Kralj Čačka na malom dobrotvornom koncertu za izbjeglice u Beogradu. Više od tisuću izbjeglica, uglavnom Afganistanaca, zimu provodi na hladnoći u barakama, između kolodvora koji ih više nigdje ne može odvesti, i Beograda na vodi, zbog kojeg bi se vrlo skoro mogle rušiti i barake i "afganistanski" park. Iz Mađarske se čuju najave kako se više preko granice neće puštati ni dosadašnjih deset osoba dnevno, a s hrvatske granice se ne libe slati pse, tući i zatvarati sve koji pokušaju prijeći granicu.

Četvero izbjeglica jučer je teško povrijeđeno u eksploziji cisterne teretnog vagona na željezničkoj stanici u Šidu. Iznad vagona su bile žice pod visokim naponom, pa su izbjeglice, umjesto pregažene granice, ostale s opeklinama, golom borbom za život i već poznatim pitanjima "što sada, gdje sada?".

Čitav tjedan u Beogradu, u popodnevnim satima kad na parkiralištu kod baraka volonteri Refugee Aid Serbia dijele tople rukavice, čarape, šalove, higijenske potrepštine, redovi ljudi čekaju mali trenutak solidarnosti. Trljaju ruke, hladno je. Mnogi nemaju rukavice. Lica, čađava od dima u barakama, uglavnom su zaronjena u šalove, majice i jakne, pa se mnogima vide samo oči. Obuće najviše nedostaje, rijetko tko nosi odgovarajuće cipele. Ljudi neprestano pitaju: "Cipele? Ima li cipela danas?".Naučili smo u posljednje dvije godine ovdje, u vlastitom dvorištu, kako se granice može otvoriti i zatvoriti u treptaju oka, kako rat danas može biti smatran ratom, a sutra sigurnom zemljom

Većina izbjeglica govori paštu, pa netko uvijek uskoči i pomaže prevoditi na engleski, kako bi volonteri znali što kome treba. Nekoliko dana zaredom u prevođenju pomaže Hasan, stariji Pakistanac koji tečno govori engleski. Upoznala sam ga kada je, nakon dugog čekanja u redu, došao pred mene, a ja sam mu, kao na traci, pružila par rukavica. Rekao je da mu ne trebaju rukavice jer ih već ima i objasnio da je došao po knjigu koju mu je obećao jedan od volontera. Pronašli smo knjigu koju je odložio u poderani džep jakne, dok mi je objašnjavao kako navečer u barakama većina dječaka (velik broj izbjeglica u barakama su maloljetnici, uglavnom od 13 do 18 godina) provodi vrijeme na mobitelu, a njega to baš i ne zanima, pa će rado čitati.

Drugu večer, dok se u redu svi stišću od hladnoće, uokolo skakuće dječak. Zove se Aziz, ima osam godina. Već zna sve, već ga znaju svi. Preko jakne navlači veliku kričavo zelenu majicu s kapuljačom, sve mu je velika avantura. Ima kapu, ima šal. Tražimo mu neke rukavice, većina mu je prevelika. Iskopao je jednu crnu kožnu koja mu se jako sviđa, ali nigdje u kutiji ne možemo pronaći drugu. Nalazim jedne male bijele, navlači ih, imaju rupe. Rupe mame osmijeh, ali ipak neće ugrijati, pa kopamo dalje. Na kraju odlazi s parom novih crvenih rukavica, jako zadovoljan. Izdaleka izgleda kao šareno klupko konca koje se nestašno kotrlja niz ulicu.

Prošao je s ocem čitav put od Afganistana, već su godinu dana na putu. Što čovjeka natjera da dijete povede na ovakav mučan put? Otac mu je nedavno pokušao kroz šumu do Hrvatske (Aziz je ostao s prijateljima u Beogradu), ali su ga uhvatili, pretukli, držali u zatvoru pa vratili natrag u Srbiju. Kad kažem da sam iz Hrvatske, svi me zasipaju pričama o hrvatskoj graničnoj policiji, pokazuju modrice, prisjećaju se laveža pasa, žale za mobitelima i novcima koji su ostali u postajama. Sve se to događa, iako Zakon o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, kao i međunarodna Konvencija o statusu izbjeglica (koju je RH potpisala i ratificirala) ne predviđa kažnjavanje nezakonitih prelazaka granice onima kojima je potrebna međunarodna zaštita.

Također, Zakonik o schengenskim granicama i Zakon o strancima predviđaju iznimke od obveze prelaska granice isključivo na graničnim prijelazima i njihova primjena ne smije dovesti u pitanje prava izbjeglica i osoba koje traže međunarodnu zaštitu, posebno vezano uz načelo zabrane prisilnog udaljenja ili vraćanja, na što su nedavno otvorenim pismom upozorili Inicijativa Dobrodošli! i Are You Syrious?. U glavi uspoređujem situaciju s jeseni 2015. godine, kada su u Bapskoj policajci igrali nogomet s djecom, dijelii čokoladice s volonterima, a izbjeglice razgovor započinjale s "Croatia good".  Nema više dobrih, "dobre" su samo granice.

Ahmed, mladić iz Kabula, prebire po jaknama, traži neku odgovarajuće veličine, i zeza se kako ih trebam ukrcati u svoj auto i odvesti u Izbjeglicama će zapravo ostati tri opcije – jedna je krijumčarenje i ilegalni prelazak granica, druga je traženje azila u Srbiji, što će koristiti jako mali broj ljudi, a treća je dobrovoljni povratak ili deportacija, koji za mnoge uopće nije opcija jer im je život zbilja ugroženZagreb. "Još bolje, iznajmit ćemo autobus", odgovaram. Smijemo se, ali nakon osmijeha nešto kao da napukne u zraku između nas, jer oboje znamo da će on jako teško preko granice. Pokušao je već tri puta. Nagledao se već skrivanja u šumama i zatvorskih ćelija, a dosta mu je i beogradskih baraka, zatvora na otvorenom. "Živimo gore nego psi lutalice, a zašto? Samo želimo priliku", govori mi. U barakama dim grize oči, svi kašlju, oči im suze. Noću ne spavaju jer je prehladno, peru se u blatu, a saune su im stare željezne bačve.

Za ovaj je put posudio novac, koji mora vratiti. Kad je krenuo na put, prije više od godinu dana, još je bilo nade za prelazak granica i odlazak u željenu Austriju, gdje ima rodbinu. "Ima jedno mjesto u Zagrebu, znaš li za njega?", pita me i slovka P_O_R_I_N. On, kao i većina ljudi ovdje, zbilja gaji nadu da će se granice otvoriti. Davno je to opisao Mahmud Darwish u pjesmi Pod opsadom: "Ovdje na padinama brda/ oči u oči sa sumrakom i grmljavinom vremena/ blizu vrta slomljenih sjena/ mi radimo što rade zatvorenici/ mi radimo što rade nezaposleni/ mi uzgajamo nadu."

Felix, jedan od koordinatora iz organizacije Refugee Aid Serbia, objašnjava mi kako Vlada neprestano otežava rad organizacijama koje dijele pomoć u barakama. "Vlada je dala 'preporuku', s objašnjenjem da postoji dovoljno mjesta u prihvatilištima za sve, iako u to zapravo ne možemo biti sigurni, jer informacije koje imamo nisu pouzdane i dosta se manipulira sa svime. Ljudi u barakama se boje deportacije, i zato ne odlaze u prihvatilišta. Njima je važnije od svega, nakon što su prošli čitavu rutu, da zbilja stignu do zapadne Europe", govori mi.

Refugee Aid Serbia je pokrenuo i novu kampanju za doniranje, jer su im hitno potrebna sredstva za daljnje aktivnosti – kako za svakodnevno Finmecannica, Thales i Airbus, ugledni igrači u sigurnosnom poslovanju EU-a, također su tri od četiri najveće europske kompanije koje se bave trgovinom oružjem - sve aktivno prodaju oružje zemljama Bliskog istoka i Sjeverne Afrikedijeljenje pomoći (odjeće, obuće, higijenskih potrepština), tako i za edukacijske i integracijske programe (učenje srprskog i engleskog jezika, kreativne radionice s djecom i mladima).

"Ljudi će i dalje dolaziti, bit će ih mnogo više kada prođe zima. Vrlo je vjerojatno da će Mađarska u potpunosti zatvoriti svoju granicu vrlo skoro, pa više ni desetero izbjeglica dnevno neće moći ući u zemlju. Izbjeglicama će zapravo ostati tri opcije – jedna je krijumčarenje i ilegalni prelazak granica, druga je traženje azila u Srbiji, što će koristiti jako mali broj ljudi, a treća je dobrovoljni povratak ili deportacija, koji za mnoge uopće nije opcija jer im je život zbilja ugrožen. Tu su i nove rute, koje se već događaju, ali u manjim razmjerima, a to su Albanija i Rumunjska", objašnjava Felix.

Kampanja Refugee Aid Serbia Kampanja Refugee Aid Serbia

Srbija tako (p)ostaje mala Turska, kojoj je zadaća da zadržava izbjeglice pred granicama tvrđave Europske unije. Podsjetimo se, sredinom prošle godine Transnacionalni institut (TNI) objavio je izvješće koje jasno pokazuje kako kompanije koje se bave trgovinom oružjem, kao i pojedine vojne, sigurnosne i IT kompanije, aktivno potiču sekuritizaciju i militarizaciju europskih granica, a pojedini korisnici ugovora pružanja granične sigurnosti su ujedno najveći prodavači oružja na Bliskom istoku i u Sjevernoj Africi.Kad kažem da sam iz Hrvatske, svi me zasipaju pričama o hrvatskoj graničnoj policiji, pokazuju modrice, prisjećaju se laveža pasa, žale za mobitelima i novcima koji su ostali u postajama

Tržište osiguravanja granica cvjeta - procjena tog tržišta iz 2015. godine iznosila je 15 milijardi eura, a do 2022. godine očekuje se porast od više od 29 milijardi eura godišnje. Finmecannica, Thales i Airbus, ugledni igrači u sigurnosnom poslovanju EU-a, također su tri od četiri najveće europske kompanije koje se bave trgovinom oružjem - sve aktivno prodaju oružje zemljama Bliskog istoka i Sjeverne Afrike. Prvo se zarađuje sudjelovanjem u ratovima, pa se zatim zarađuje "braneći" se od posljedica tih ratova – izbjeglica na pragu Europe.

"Kad su hteli da se predam, ja sam hteo da se ne dam, jer nisam broj", pjeva Kralj Čačka u svom prepjevu pjesme The Partisan Leonarda Cohena. Na dobrotvornom koncertu u Chilltonu, nedjeljna večer postala je posebno topla, jedna od onih u kojima se čini da može i dalje biti nešto dobro od svijeta sutra. Jer ima ljudi koji žive solidarnost. Takvih nam treba, više nego ikad.

Naučili smo u posljednje dvije godine ovdje, u vlastitom dvorištu, kako se granice može otvoriti i zatvoriti u treptaju oka, kako rat danas može biti smatran ratom, a sutra sigurnom zemljom, kako je rastezljiv pojam ugroze, kako se zbog nagovještaja straha može odbaciti ljude koji su preživjeli sve što strah ima za dati, kako je milijune ljudi, sa svom njihovom poviješću, kulturom i individualnim iskustvima, moguće reducirati na jednu sliku i na temelju te slike s lakoćom odlučivati o njihovim životima i njihovoj smrti.

"Samo želimo priliku", ponavlja Ahmed.

<
Vezane vijesti