Foto: HNK ZagrebFoto: HNK ZagrebKritika baleta Apoksiomen - prve zagrebačke ovosezonske premijere.

Repertoarna koncepcija zagrebačkog Baleta posljednjih je nekoliko godina za prvu premijeru u sezoni odabirala suvremenu predstavu, što je logična i pragmatična odluka (plesačima ju je nakon duže ljetne pauze lakše savladati nego što bi bio slučaj s nekim klasičnim naslovom), međutim publici je taj izbor u pravilu manje atraktivan od predstojeća (samo) dva (neo)klasična djela koja slijede do kraja sezone, a od kojih na prvo treba čekati sve do proljeća. Pribroji li se tome činjenica da su suvremeni baleti posljednjih nekoliko godina redom puno više obećavali na papiru nego ostvarili na sceni (izuzev Bolera Maše Kolar), nije bilo razloga optimističnije iščekivati još jedan opširno najavljen, ali – iskustveno provjereno – teško ostvariv drukčiji početak.

Apoksiomen je takvo preduvjerenje, na premijeri 13. listopada, nažalost i potvrdio. Ambicije brazilsko-belgijskog koreografa Claudija Bernarda nisu bile male, naprotiv; bile su velike, zanimljive i plemenite. Nastojeći ispripovijedati priču koja u sebi sadrži mnoge druge manje priče, a stvorena je riječima, pokretom i pjesmom, izabrao je Euripidove Trojanke kao vrlo snažnu antiratnu dramu, čija priča u sebi nosi jeku davnih Repertoarna koncepcija zagrebačkog Baleta posljednjih je nekoliko godina za prvu premijeru u sezoni odabirala suvremenu predstavu, što je logična i pragmatična odluka, međutim publici je taj izbor u pravilu manje atraktivanvremena koja odjekuju i u sadašnjosti, kada stotine tisuća izbjeglica plove Sredozemnim morem u potrazi za novim europskim utočištem, te usto more kao misaoni i poetski prostor ove predstave, granicu između svijeta živih i mrtvih, stvarnoga i imaginarnoga; i naravno Apoksiomena, iz čijeg se rakursa promatra čemu je sve svjedočio u morskoj dubini gdje ne postoji vrijeme, gdje se taloži i odjekuje sve što je ikada potonulo, kakve je sve priče, zapomaganja, urlike i eksplozije čuo.

Ovim je temama Bernardo pristupio fragmentarno, tako da je u likovima katkad moguće prepoznati (iako lakše on nego publika) one iz dobro poznate tragedije i mita, a katkad živuće – protjerane, poražene, izgubljene, žive i mrtve. Plesači su pritom, uz njegovo vodstvo i sugestije, improvizacijom sukreirali plesno tkivo predstave, no upravo u tome, kao i u gore spomenutoj fragmentarnosti, leži ključan problem ovog djela.

Ono naprosto ostaje negdje na pola puta između naracije i apstrakcije, homogenosti i raspršenosti, zadanosti i slobode – kako u idejnom, tako i u dramaturškom te koreografskom smislu. Autor kombinira suvremeni plesni pokret s ritualnim, odnosno s nekima od značajki starogrčkih plesnih obrazaca, poput onih s borbenim, životinjskim ili ekstatičnim elementima, dajući šansu plesačima da se istaknu svojim najprepoznatljivijim kvalitetama. No sve zajedno funkcionira uglavnom nespojivo, neupečatljivo i zamorno.

Impresivan dojam ostavili su jedino Andrea Schifano u lirskom solu te Simon Yoshida i Guilherme Gameiro Alves u dvama temperamentnim Plesači su sukreirali plesno tkivo predstave, no upravo u tome, kao i u fragmentarnosti, leži ključan problem ovog djeladuetima. Natalia Horsnell u zajedničkim dionicama djeluje, eufemistički rečeno, preizražajno, Milka Hribar Bartolović pak premalo izražajno, a Cristiana Rotolo jednostavno iritantno i to zahvaljujući prolamajućim krikovima koji su sve samo ne uspjeli izraz očaja. Što nije, dakako, njezina krivnja, kao što je uopće najmanje plesačka krivnja činjenica da predstava ne pobuđuje nikakvu emociju (osobito ne suosjećanje ili potresenost), niti istinsku uživljenost gledatelja, a što je nepojmljivo s obzirom na unutarnje i vanjske kovitlace, egzistencijalnu neizvjesnost te prostornu iščašenost scenskih protagonista.

Prazan hod, kao sumarni dojam o sat vremena dugoj predstavi, naslućujući je već otpočetka, kada plesači prvih gotovo deset minuta naprosto hodaju pozornicom, i to u donjem dijelu trenirki, dok gornji dio kostima čine uski kombinezoni koji donekle podsjećaju na morsku površinu, a na ramenima im pak vise sportske torbe. I dok bi se u ovome još i mogao nazrijeti konfuzan i nemaštovit Plesači su ujedno i ti koji su ovom predstavom najviše profitirali; dobili su priliku razviti, odnosno nadograditi vlastiti plesni vokabular, predstaviti se publici baletom kojeg su u određenoj mjeri i sukreirali, te s kojim će uskoro, kako je planirano, i gostovati u Belgijisimbol trajnog putovanja i potrage za mjestom pripadanja, kao bezvremenog umjetničkog i egzistencijalnog fokusa, njihovo kasnije pojavljivanje u donjem rublju boje kože ne upućuje pak ni na što.

Za razliku od kostima Silvija Vujičića, scenografija Svena Jonkea, koju čini tek veliko, bijelo, svilenkasto platno, koje se u pravim trenucima vijori nad plesačima, pruža osjetno uspjeliju simboliku mora, vjetra, nemira, nestalnosti…

Glazba Tamare Obrovac snažna je i melodiozna, pa iako instrumentacijski nije uvijek najslikovitiji odraz ni podmorske mirnoće promatranja, a ni nadmorske uzbibanosti zbivanja, ipak je uvjerljivo najuspjeliji segment predstave. Osobito uglazbljivanje pet vokalnih tema, koje je dramaturginja Lada Kaštelan sastavila od stihova koji se nalaze na različitim mjestima u Trojankama, a pripadaju raznim likovima ili koru.

Treba pohvaliti pjevačke izvedbe plesača, koji su ih kao značajan dio primarno plesne cjeline iznijeli više nego korektno (zasluge za to idu vokalnoj pedagoginji Sofiji Ameli Gojić), međutim, upravo zbog činjenice da predstavljaju bitan dio plesne predstave, plesače je, osim prema plesnim kriterijima, trebalo izabrati i prema pjevačkim, čime bi njihove glasovne boje i volumeni zvučali još kompaktnije. Ili ih opet nije trebalo uopće tehnički dotjerivati, čime bi se pak dobilo na potpunoj autentičnosti.

Osim pjevanja, još jedna specifičnost ove predstave je i (neopravdano) rijetko ravnopravna zastupljenost plesača – ukupno njih 17 – svih dobi i statusa u ansamblu, a koje osim već spomenutih čine Ozana Mirković, Barbara Novković Novak, Lucija Radić, Rieka Suzuki, Atina Tanović, Iva Višak, Iva Vitić Gameiro, Gianmarco Beoni, Alen Gotal, Adam Harris i George Stanciu.

Plesači su ujedno i ti koji su ovom predstavom najviše profitirali; dobili su priliku razviti, odnosno nadograditi vlastiti plesni vokabular, predstaviti se publici baletom kojeg su u određenoj mjeri i sukreirali, te s kojim će uskoro, kako je planirano, i gostovati u Belgiji.

Publika će pak – ako već nije – gostovati u Malom Lošinju, barem bude li željela vidjeti pravog Apoksiomena. Što se ovog tiče, uzevši u obzir troškove izranjanja, vrsnoću izrade i (ne)stabilnost konstrukcije, ne bi bio veliki gubitak i da je ostao pod morem.

Ključne riječi: Grad Zagreb, balet, HNK
<
Vezane vijesti