hrt3_tg_copy74666.jpgO položaju i problemima javne televizije u vrijeme sve jače dominacije i zagovaranja privatizacijskih procesa te uništavanja javnih servisa možete poslušati na tribini u organizaciji Političkog leksikona pod nazivom Za javnu radioteleviziju!. Tribina će se održati 14. ožujka s početkom u 20 sati na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu.

Nakon niza raznih tribina koje je Politički leksikon kao inicijativa profesora i studenta Akademije dramskih umjetnosti već organizirao, ova će se baviti temom javne televizije u kontekstu sve jačih privatizacijskih procesa i glasova koji zagovaraju privatizaciju javnih servisa.

Na tribini će govoriti predavačica na Odsjeku za kulturalne studije Sveučilišta u Rijeci Katarina Peović Vuković, bivši urednik s HRT-a Domagoj Novokmet te radijska umjetnica i urednica na Trećem programu Hrvatskog radija Ljubica Letinić.

Neoliberalizam, kao trenutni stadij kapitalističkog razvoja, počiva na nekoliko dogmi. Jedna od centralnih svakako je i ona o nužnosti privatizacije javnih dobara kako bi se njima što efikasnije upravljalo. Štoviše, kako zagovornici takvih pozicija veselo naglašavaju, dobrobiti privatizacije uskoro se efektom prelijevanja ("trickle-down") šire diljem javne sfere; tim činom postižu se i velike uštede, i samo neozbiljni i neracionalni dionici javnosti mogu se tome protiviti.

Hrvatska ima već višedesetljetno iskustvo s privatnim medijima i poprilično jasnu predodžbu njihove (ne)kvalitete. S tim na umu, nameće se pitanje je li privatizacija javnog medijskog servisa najbolje rješenje. Nekoliko uprava HRT-a u nizu u upravljačkom je i programskom smislu nastojalo "reformirati" središnju hrvatsku medijsku kuću.

Rezultat toga je sve veći broj vanjskih suradnika, sve nesigurniji radni uvjeti, i posljedično rapidno opadanje kvalitete proizvedenih sadržaja i gubljenje relevantnosti u javnom polju. S druge strane, značajan korak prema demokratizaciji javnog medija upravo predstavljaju suradnje s malim, nezavisnim producentima.

Koje su perspektive restrukturiranja HRT-a u cilju ponovnog zadobivanja javno-informativnog kredibiliteta? Kakve posljedice aktualne transformacije imaju na status HRT-a kao najvećeg nacionalnog producenta audio-vizualnih sadržaja? Je li uopće moguće više razmišljati o autonomiji javnog servisa uslijed sve većih političkih pritisaka?