Pristrani i površni komentatori prikazuju političke borbe u Turskoj kao sukob "kemalističko-sekularnih" snaga sa "islamistima". Recepa Erdogana optužuju za pokušaj stvaranja "islamskg kalifata" zasnovanog na šerijatskom pravu. Crno-bijelo tumačenje tekućih turskih prepucavanja iskrivljuje stvarnu suštinu unutarturskog sukoba.

Referendumska bitka

Turci su u nedjelju 12 rujna, posljednjeg dana bajramskih praznika, sa 58 posto glasova "za" podržali paket amandmana na "vojni ustav" iz 1982. što ih je predložila vladajuća Stranka pravde i razvoja (Adalet ve Kallinma Partisi-AKP) premijera Recepa Tayyipa Erdogana. To je manje nego na referendumu upriličenom 2007, kada je su sa 69 posto "za" i 31 "protiv" potvrđene izmjene izbornog zakona, također predložene od AKP-ea. To je ipak za blizu 11 posto više nego što ih je AKP osvojila na parlamentarnim izborima 2007, i skoro 24. posto više nego na izborima 2002, poslije kojih je preuzela državno kormilo. Na referendum je izašlo blizu 78 posto upisanih birača. Dakle, elektorat je pružio nedvosmislenu podršku politici demokratskih reformi, ali je istovremeno pokazao koliko je politički podijeljen.

Turska se politički afirmirala kao regionalna sila s kojom treba računati, što je praćeno i njezinim domaćim ekonomskim performansama. Nije više prirepak ničije vanjske politike, ima svoj prepoznatljivi identitet, postala je samostalnim faktorom bliskoistočnog kaleidoskopa

Protiv ustavnih izmjena se glasalo u europskom dijelu Turske, te uz obale Mramornog i Egejskog mora, gdje je utjecaj kemalističkoga (nazvanom po tvorcu i prvom predsjedniku turske republike Mustafi Kemalu Ataturku) tandema - Narodne republikanske stranke (CHP)-Stranke nacionalne akcije (MPH) - najjači. U Izmiru, trećem gradu po broju stanovnika, protiv predloženih amandmana se izjasnilo 64 posto izašlih na birališta U Jedrenama (Edrine), najvećem gradu u europskom zaleđu Istanbula, protiv je glasalo čak 73,50 posto birača. No u samom Istanbulu, ustavne su reforme podržane od 56,44 posto, u Ankari sa 54,46 posto. Prihvaćene su također u ostalim provincijskih gradova centralnog dijela zemlje, te na crnomorskom primorju, odakle potojeće većina AKP-ovih prvaka. Najviše je apstinencija bilo na istoku i jugoistoku zemlje, jer lokalni Kurdi smatraju predložene reforme nedostatnim (kurdska Stranka mira i demokracije-BDP je pozvala svoje pristalice na bojkot izbora). To smatra i većina alevija i bektaša (pripadnika dvije srodne heterodoksne islamske zajednice bliske šijtima).

Erdogan je bio euforičan. Proslavio je istovremeno referendumsku pobjedu i podvig turske košarkaške reprezentacije, koja se domogla srebra na Svjetskom prvenstvu u Istanbulu. Izjavio je da je Turska, glasajući za reforme, učinila "historijski korak ka naprednoj demokraciji i vladavini prava". Bodrio je dvanaestoricu turskih "divova" u istanbulskoj areni "Sinan Erdem" u finalnom meču protiv SAD (Turska je poražena sa 81:64). Bogdana Tanjevića, turskog izbornika i tvorca loptačkog čuda, nazvao je "maestrom". Ovaj mu se zahvalio, izjavivši kako je "Turska, uz izuzetak Amerike, prvak ostatka svijeta". Košarka je na trenutak ujedinila inače politički polarizirane Turke.      

Tako je Erdogan dobio još jednu političku bitku u dugogodišnjem hrvanju sa kemalističkim establishmentom. Ovaj je uzdrman i u defanzivi, ali još nije izbačen iz sedla. Borba će se nastaviti. Sa usvojenim ustavnim izmjenama učinjen je samo još jedan dodatni korak u demontiranju "duboke države", koja već sedam godina ogorčeno brani stečene pozicije i privilegije. Vlada je još prije referenduma najavila kako će joj prvi cilj poslije izglasavanja povjerenja biti donošenje potpuno novog Ustava. Vjerojatno poslije redovitih parlamentarnih izbora fiksiranih za slijedeću godinu.

Sa usvojenim ustavnim amandmanima izmijenjeno 26 članaka starog ustava. Navodim samo najvažnije izmijene: (1) od sada će civilni sudovi biti ovlašteni voditi postupke za krivična djela protiv državne sigurnosti i ustavnog poretka; time se omogućava pokretanje krivičnog postupka protiv vojnih vođa koji su izveli puč 1980; (2) povećan je broj sudaca Ustavnog suda sa sadašnjih 11 na 18, s tim što će prvi puta parlament moći imenovati nove; (3) povećan je također broj članova Vrhovnog vijeća sudaca i tužilaca (ovlaštenog imenovati sve niže suce i tužioce) sa sadašnjih 7 na 22; (4) parlamentarni zastupnici, čija je stranka sudski zabranjena, moći će od sada zadržati svoja zastupnička mjesta do isteka mandata; (5) zaposlenicima se od sada omogućava učlaniti u više sindikata; civilni i drugi zaposlenici u državnim ustanovama će moći sklapati kolektivne ugovore, ukida se dosadašnja zabrana "politički-motiviranih" štrajkova; (6)  zabranjuje se diskriminacija djece, starijih, invalida i veterana; pojačava se zaštita ravnopravnosti spolova; (7) priznaje se pojedincima pravo zaštite osobnih informacija i pravo pristupa zvaničnim dokumentima o njima; (8) sužavaju se mogućnosti zabrane putovanja.

Pomak, ali ne i pobjeda

Učinjen je korak naprijed, ali puno manje od onoga što je namjeravala AKP kada se još 2002 počela pripreme za uvođenje reformi. Kasnije je pokrenula projekt t.zv. "demokratskog otvaranja", kojim je mislila riješiti kurdski problem, ali su sukobi snaga sigurnosti i gerilaca Kurdske radničke stranke (Partiya Karkeren Kurdistan-PKK) na istoku zemlje, to torpedirali. Pokušaj vlade ponuditi amnestiju PKK gerilcima koji polože oružje je na samom početku propao. Istu je sudbinu doživio i pokušaj kooptacije alevija kao ravnopravne vjerske zajednice sa sunitskom. Sam je Erdogan prije referenduma rekao da je prijedlog amandmana nepotpun. No sada će biti moguće pozvati na odgovornost vojnike koji su 1980 rušili demokratski izabranu vladu i počinili niz zloćina. Sada će također biti lakše privesti kraju sudske procesa što se već mjesecima vode protiv zavjerenika, koji su planirali sabotažama, atentatima i ubojstvima izazvati masovne nerede kako bi vojsci pružili alibi za "uvođenje reda". Drugi, ali polovičan pomak je učinjen kod Ustavnog suda i Vrhovnog vijeća sudaca i tužilaca, koji su do sada legalnim sredstvima odrađivali (ukidanje odluka vlade, zabrane stranaka, zabrane angažmana političara) ono što se vojnici nisu odradili tenkovima.

Kolateralne žrtve referenduma su svakako CPH, koja se dići naslijeđem Kemala Ataturka, i ultranacionalistička MPH. Vodile su bijesnu kampanju protiv ustavnih reformi i bile poražene.  Osramotio se i vođa CPH, Kemal Kilicdaroglu, koji, kako se ispostavilo, nije glasao protiv, jer se zaboravio upisati u ankarski birački spisak. Zlobnici su mu veselo imputirali "apstinenciju". Iz vlastitih mu redova sada zamjeraju verbalne eskapade protiv članova Europske komisije, i EU parlamenta za koje je u predreferendumskoj kampanji tvrdio da su „potkupljeni" od AKP-ove vlade, te da su zbog toga unaprijed podržali amandmane. Sa par čelnika svoje stranke par dana kasnije je otputovao u Brisel, pokušavajući se valjda opravdati. Možda je još lošije prošlo vodstvo MPH, koje se sada našlo na udaru kritike dijela članstva, koje se smatralo da im je stranka trebala podržati predložene reforme.  

evrem.jpg

Odmah poslije objave ishoda referenduma, podnijeto je civilnim sudovima više od dvadeset krivičnih prijava protiv pokretača gore navedenog puča, na čelu sa Evremom. Nekoliko dana kasnije, premijer Erdogan je sa nekoliko svojih ministara išao položiti cvijeće na grobove žrtava tog vojnog udara Po naređenju vojne hunte tada su na vješalama završili - svrgnuti premijer i vođa Demokratske stranke Adnan Menderes i trojica njegovih ministara. Na žalost, izjavio je nad njihovim grobom Erdogan, većina krivaca za taj zločin više nije među živima, tako da neće moći snositi zakonske posljedice. No legalna rehabilitacija ove četvorice, kao i tisuća drugih nevinih žrtava (vojne soldateske), konačno će prekinuti tu spiralu nasilja nad građanima Turske.                

Javne čestitke Europske komisije, a još više američkog predsjednika Obame na uspješno provedenom demokratskom referendumu, dodatno je dekuražiralo ekstremiste iz redova TSK aktivirati neke od planova za rušenje AKP-ove vlade (o čemu više kasnije). Kada je riječ o vojnom vrhu TSK, on će, iako mu je intervencijom vlade nedavno izmijenjen personalni sastav, ipak nastaviti sa „obranom vojne institucije i njezina integriteta", ali u okvirima koje im pruža još uvijek manjkavi ustavni sustav, te postojeća zakonska i sudska regulativa. Nije riječ samo o otporu civilnoj (vladinoj i parlamentarnoj) kontroli vojnog establishmenta, što princip u svim demokracijama, već i o obrani stečenih financijsko-materijalnih interesa same institucije i personala (i o tomu više kasnije).     

Sukob sekularista i islamista?

Pristrani i površni komentatori prikazuju političke borbe u Turskoj kao sukob "kemalističko-sekularnih" snaga sa "islamistima" AKP-a i njihovim "islamsko-fundamentalističkim" sponzoima. Erdogan i komapnija se optužuju da im je "tajna namjera" pretvoriti sadašnju republiku u "islamsku državu", čak u "islamski kalifat" zasnovan na šerijatskom pravu. Ovakvo crno-bijelo tumačenje tekućih turskih prepucavanja iskrivljuje stvarnu suštinu sukoba. Jer niti je kemalistička država stvarno "sekularna", niti je politika vlade premijera Erdogana usmjerena ka uspostavljanju nekakvog retrogradnog "islamskog" državnoga sustava. Naprotiv.

ataturk.jpg

AKP, koja ne negira svoje islamske korijene, javno se izjašnjava za "istinski sekularizam", kojega smatra najboljom garancijom za slobodno ispovijedanje i prakticiranje svih vjera, uključujući islama. Uz ovo, valja napomenuti, da dosta prvaka ove stranke, uključujući i Erdogana, potječu iz sufijskih obitelji, čiji je pristup islamu u pravilu „mekši" nego ortodoksnih sunita. AKP stranku inače iz sjenke podržava utjecajan neosufijski pokret Fetullaha Gulena, islamskog znanstvenika i mudraca, koji njime upravlja iz svog dobrovoljnog izbjeglištva u Pennsylvaniji, SAD. On sam je viđeni protagonista međukonfesionalnog dijaloga i zagovornik vjerske tolerancije. Pokret koordinira mrežom privatnih škola po čitavom svijetu, naravno najviše u Turskoj. Raspolaže i sa značajnim financijskim sredstvima, uloženim u tursko gospodarstvo, bolnice i izdavačku djelatnost. Zato se zajedno sa AKP-om našao na udaru zavjerenika, kojima se već mjesecima sudi u Istanbulu.               

AKP, stranku sadašnjega premijera Erdogana, osnovali su 2001 reformisti i otpadnici od ranijih neuspjelih islamističkih političkih formacija. Od samoga početka su se opredijelili za provođenje demokratskih unutrašnjih reformi i za tursku integraciju u Europsku uniju. S tim su programom pobijedili na parlamentarnim izborima 2002 i 2007, u dvije runde municipalnih izbora, i na dva referenduma. Očekuju da će to ponoviti i na izborima slijedeće godine. 

U socijalnim pitanjima AKP je konzervativna stranka, u ekonomskim - liberalna, a u političkim - demokratska. Neki su inozemni promatrači usporedili političke profile AKP-a i europskih demokršćanskih stranaka, posebno takvih kao što su njemački CDU-CSU. Dok je dio izborne baze AKP-a, pa i njezinih parlamentarnih zastupnika, sigurno bliži tradicionalnoj i ekskluzivnijoj interpretacija islama, rukovodstvo stranke je u praksi dokazalo visoki stupanj prilagodljivosti i pragmatizma. 

abdullah_gul.jpg

Poslije više rundi glasanja u novom parlamentu, Gül je sa 339 glasova izabran za predsjednika. Dvojica njegovih protukandidata su dobili podršku od po 70 i 13 zastupnika. To je bilo značajno, jer je predsjednik republike ujedno i vrhovni vojni komandant.  AKP-ova se vlada tada, zajedno sa svojim zastupnicima, bacila na pisanje amandmana na naslijeđeni vojni ustav. No ubrzo se ispostavilo kako to neće proći.

Hrvanje sa vojnim establishmentom

Na istoku zemlje su nenadano obnovljeni sukobi sa gerilcima PKK. Vojska, oružano krilo kemalističkog establishmenta, krenula je tada u borbu u "obranu nacionalnog suvereniteta i integriteta". Zapljusnuti valom turskog nacionalizma, vlada i parlament su joj dali odriješene ruke, uključujući ovlaštenje goniti „teroriste i separatiste" u njihovim pozadinskim bazama u iračkom dijelu Kurdistana. Suprotno očekivanjima vrhova TSK, to nije naišlo na odobravanje Amerikanaca, koji su, boreći se za pacifikaciju okupiranog Iraka, namijenili posebnu političku ulogu savezničkom kurdskom faktoru i Kurdskoj autonomnoj oblasti na sjeveru zemlje.

erdogan.jpg

U međuvremenu je AKP-ova vlada uspjela presložiti Nacionalno vijeće sigurnosti (MGK), relikviju vojnog ustava iz 1982, kojim su do tada, uz sekundiranje prethodnih kemalističkog predsjednika republike, dirigirali generali. Po svojoj funkciji vrhovnog komandanta, sada mu predsjedava Gül, najbliži Erdoganov suradnik. Prvi je puta za sekretara Savjeta imenovan civil, dok je u ukupnom sastavu Vijeća veći broj civila od vojnika. No, i dalje se sve odluke Vijeća donose jednoglasno, što znači da generali mogu blokirati svaku inicijativu vlade, i obratno. Sa ovim referendumom to nije izmijenjeno. AKP će svakako nastojati ukinuti to prevaziđeno Vijeće u slijedećem ustavu. To je i zahtjev EU-a, koja insistira na podređenosti vojske civilnoj vlasti (vlade i parlamenta).                          

Vijeće se početkom kolovoza trebalo izjasniti o umirovljenju generala koji napunili 60 godina života, o imenovanju novog šefa Združenog generalštaba, i o listi unapređenja na upražnjena mjesta komandanata rodova pješadije, mornarice, avijacije i vojnih oblasti. Generali su došli na sjednicu sa svojom listom, koja je uključivala jedanaestoricu kandidata prethodno kompromitiranih raznim aferama, ili čak umiješanim u zavjere protiv AKP-ove vlade. Natezanja oko toga, iz zatvorenih vrata, su trajala devet dana, sve dok na kraju ipak nije postignut kompromis. Ni jedan od one jedanaestorice prokazanih nije prošao. Najkontroverzniji među njima, general Hasan Igsiz, bivši komandant Prvog korpusa, je umirovljen. Generalštab, svi rodovi vojske i armijski korpusi su dobili na kraju nove starješine. Bila je to, čitam u turskom tisku - trgovina: generali su odustali od svoje prvobitne liste promaknuća, a za uzvrat su ishodili oslobađanje iz istražnog zatvora grupe od 102 oficira uhapšenih u srpnju (svi su bili povezani sa Prvim korpusom), osumnjičenih  za pripremanje još jedne zavjere protiv AKP-a.    

kucuk.jpg

Osamdesetih su godina tužilaštva ponekada pokretala istrage, ali su ove ili završavale bez rezultata, ili bile prekidane po naređenjima viših instanci. Više novina što su se tada odvažile pisati o nekim od tih slučajeva su bile sudski zabranjene. O sprezi zvaničnih državnih institucija - policije, žandarmerije i vojske (pa i sudstva i nekih politički stranaka) - sa kriminalnim podzemljem se nagađalo davno prije prve izborne pobjede AKP-a. Na tu je vezu ukazano još 1996, kada su u prometnoj nesreći u istom vozilu poginuli zamjenik šefa istanbulske policije, plaćeni ubojica i poznata ljepotica, dok zastupnik tadašnje vladajuće stranke preživio. U gepeku njihova smrskanog automobila je bilo spremište pištolja, prigušivača i municije. Istraga što je tada pokrenuta nije uspjela razjasniti taj slučaj.

Tek 2001, dakle godinu dana prije parlamentarnih izbora na kojima je AKP pobijedila - prvi puta će se javno spomenuti tajna kriminalna mreža Ergenekona, ali će se tek godinu dana kasnije otkriti dokumenti koji govore o njezinim ilegalnim planovima i operacijama uperenim protiv AKP-a (njihovi autori, vojni birokrati, su sve svoje planove uredno stavljali na papir, i/ili ih čuvali u svojim računarima; sami su toj svojoj organizaciji dali ime po planini Ergenekon iz mitske prošlosti Turaka). Ti su planovi bili osnovica od kojega je 2007 krenulo istanbulsko civilno tužilaštvo za pokretanje istrage protiv zavjerenika (prethodno je politički magazin Nokta, objavio kolaž tih dokumenata pod nazivom „Dnevnici državnog udara"). Godinu dana kasnije, policija hapsi prvu grupu od 31 osumnjičenika, među kojima jednog umirovljenog generala i jednog novinskog komentatora poznatog po nacionalističkim stavovima. Optužnica protiv ove grupe je podignuta pred istanbulskim civilnim krivičnim sudom u listopadu 2008. U odvojenim razmacima slijede nova hapšenja. Sada su među osumnjičenim deseci umirovljenih i aktivnih oficira vojske, žandarmerije i policije, više biznismena, nekoliko univerzitetskih profesora i još novinara. Netko, očito iz tužilaštva, počinje snabdijevati tjednik Taraf sa novim dokumentima. koji potvrđuju zavjereničke namjere osumnjičenih. Sud podiže drugu optužnicu, kojom je sada već obuhvaćeno više od 300 lica. Pokušavajući zaštiti neke od svojih oficira, Generalštab TSK-a vrda - uspijeva prebaciti  u vojne bolnice više osumnjičenih generala, ometa civilnu istragu, zabranjuje civilnim istražiteljima pristup vojnim objektima i dokumentaciji, pokreće navodno vlastite vojne istrage i oslobađa osumnjičene. No anonimusi iz samog vojnog establishmenta dostavljaju tisku na stotine novih kompromitirajućih dokumenta, transkripata telefonskih razgovora i zapisnika. U međuvremenu istražitelji i policija otkrivaju tajna skrovišta oružja, municije i eksploziva. U kurdskim oblastima na istoku i jugoistoku zemlje se iskopavaju zemni ostaci nekada „nestalih". Javljaju se svjedoci. Nekoliko umirovljenih oficira dobrovoljno potvrđuje sumnje.

Otkrivaju se i dodatni planovi za destabilizaciju zemlje i rušenje AKP-a  Jedna grupa u mornarici je pod šifrom „Bayloz" (Električni čekić/kompresor) tako namjeravala izazvati masovne nacionalističke proteste zračnim sukobom sa grčkim vojnim avionom iznad Egejskog mora i „fundamentalističkim" napadom na jednu džamiju. Mornaričke glavešine, suočene sa dokazima, su se vadile kako je riječ o običnoj štabskoj vježbi suočavanja sa hipotetičnom situacijom, a ne o zavjereničkom planu. Prema trećem planu, „Kafez" (Kavez), koji je pripreman u žandarmeriji, namjeravalo se izazvati nerede u kurdskim oblastima jugoistoka. Svim tim planovima je zajednički cilj bio - izazivanje političkog kaosa za koji bi bila optužena AKP-ova vlada i koji bi poslužio kao opravdanje vojsci za „uvođenje reda i zakona". Taj je scenarij uspješno isproban 1960 i 1980. Na ruku mu ide i nastavak sukoba vojske sa gerilcima PKK u kurdskim oblastima uz iračku granicu. Samo nije jasno kako se napadi na vojno osoblje nastavljaju kada je PKK još u travnju o.g. objavila jednostrani prekid vatre. Bilo kako bilo, vojska koristi te terorističke napade za dokaz svoje neophodnosti. 

Društveno-ekonomske pozadina konfrontacije

 Poslije ovog referenduma, AKP-ovo vodstvo sa optimizmom očekuje parlamentarne izbore. Ima i razloga. Za  njezine će kandidate glasati, kao i na prethodnim izborima, mnogi kojima su se u proteklih osam godina uvjeti života i rada poboljšali, kojima je AKP-ova ekonomska politika otvorila nove perspektive. Nastavak te politike će podržati i jedan značajan segment domaćih privrednika.  

Turska mora odraditi domaću zadaću i nastaviti putom kojim je krenula kako bi se uzdigla do modernih standarda. Ironija je što je kemalistički establishment, duboko ukorijenjen u državnim strukturama, koji se deklarativno zalaže za europeizaciju Turske, postao glavnom preprekom napretka prema tom cilju

AKP-ova vlada je u svom prvom mandatu između 2002 i 2007 stala na kraj naslijeđenom ekonomskom kaosu, rasprostranjenoj korupciji, zaustavila galopirajuću inflaciju i preokrenula negativne privredne tokove. Nacionalni bruto dohodak je u tom periodu rastao prosječno 7 posto godišnje; dohodak po glavi stanovnika je dupliran, dostigavši 2007 pet tisuća dolara, dok je u zemlju pristiglo 50 milijuna direktnih stranih investicija. Zahvaljujući tomu, AKP je pobijedila na izborima 2007. No globalna financijska kriza je 2008 pogodila i Tursku. U toj je godini NBD smanjen za 6 posto.  Više od ekonomskih faktora na to su  nazadovanje utjecali gore opisani domaći politički sukobi i njima izazvana opća klima nesigurnosti. Striktna bankarska regulativa i privremeni financijski stimulansi domaćoj potrošnji, zaustavili su 2008-2009 dalji pad BND-a. Za razliku u većine europskih zemalja i SAD, već prezadužena Turska se nije dalje zaduživala. Stimulansi (selektivno oslobađanje od poreza) su potakli  rast domaće potrošnje i investicija.  Inflacija, od oko 6,5 posto, je u te dvije godine držana u kontroliranim okvirima (najmanja za posljednjih 34 godine!). Počele su ponovo, doduše sramežljivo, pristizati inozemne investicije. BND po glavi stanovnika je 2009 iznosio 9.340 dolara. U prvom je kvartalu ove godine, BND je porastao za 11,7 posto, a u drugom nešto manje, za +10,3 posto. Zamjenik premijera i ministar privrede Ali Babacan očekuje da će na kraju 2010. biti zabilježen ukupan rast od 8 posto. Od svih članica Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD), Turska je uz Njemačku najbolje prebrodila prvi udarac globalne krize. Barem za sada. Čim su objavljeni rezultati posljednjeg referenduma, indeksi na istanbulskoj burzi su pozitivno reagirali. Privrednici se nadaju kako je došao kraj političkim neizvjesnostima.          

Značajnu ulogu u relativno brzom ekonomskom oporavku odigrao je državni sektor gospodarstva. Turska država, naime, i pored pokrenutog procesa privatizacije, dominira bankarskim sektorom, ima značajan ulog u industriji, kontrolira transport i komunikacije. Privatni sektor je pak puno uložio u turističku infrastrukturu, tako da je 2008, dakle u vrijeme najgore krize, pribavio zemlji 22 milijarde dolara. Doznake radnika iz inozemstva su se smanjile na svega milijardu i dvjesto milijuna u 2009. U posljednjih desetak godina, turski su brodograditelji (manjih plovnih jedinica) izbili na četvrto mjesto u svijetu, iz Kine, Južne Koreje i Japana. Građevinarstvo, na domaćem tržištu i u inozemstvu, je postalo jedna od najpropulzivnijih grana. Sveukupno, Turska je danas po obimu svog nominalnog BND sedamnaesta svjetska sila.         

U okvirima državnog sektora privrede posebno mjesto pripada vojnom financijsko-industrijskom kompleksu. Taj je praktično autonoman i funkcionira kao država u državi. Za ovu godinu, turskim je oružanim snagama u državnom budžetu bio rezerviran iznos od 16 milijardi dolara, što je svega 1,8 posto BND-a (između 1998 i 2003 taj se postotak kretao između 4,4 i 5,4, ali je u međuvremenu ukupno turski BND narastao). Od vojnog budžeta za 2010. svega je 4 milijarde namijenjeno nabavci novog naoružanja, dok sve ostalo ide na logistiku, vojne operacije, održavanje opreme i primanja vojnog personala (Turska ima drugu po brojnosti vojsku među članicama NATO-a, poslije SAD - nešto preko milijun). Ne postoji parlamentarna ili vladina kontrola trošenja tih sredstava, što bi također trebalo izmijeniti.

Podsekretarijat za obrambenu industriju (SSM), koji je zapravo agencija generalštaba, bez parlamentarne ili vladine odluke ili nadzora, vrši sve nabavke za TSK, kako u zemlji, tako i inozemstvu. Druga, još značajnija generalštabska agencija je mirovinski fond oružanih snaga - OYAK, sa nekih 250.000 članova. Fond ima svoju banku i funkcionira kao holding korporacija, sa kapitalom uloženim u 60 kompanija. Ove proizvode automobile i motorna vozila, upravljaju poljoprivrednim dobrima, vlasnice su željezara i čeličana, cementara, građevinskih firmi, bave energetikom i kemijskom industrijom. Fond ima i svoju banku, Vlasnik je također po jedne cementare na Cipru i u Rumunjskoj, te dvije kompanije u Španjolskoj i Nizozemskoj. Dobit koju Fond ostvaruje u partnerstvu sa privatnim kompanijama je oslobođena poreza.  

OYAK-ova sestrinska korporacija je Fond za unapređenje turskih oružanih snaga (TSKGV). Taj ne ovisi o budžetu već ima udio u prihodima državne lutrije, od prodaje benzina i dizela, od poreza na korporativnu dobit i prihode pojedinaca, kao i takse na cigarete i alkohol. Ima udio u tridesetak drugih državnih i privatnih kompanija, koje proizvode razne vrste vojne opreme - od uniformi, naoružanja, municije, eksploziva, bombi, topova, tenkova, do aviona, raketa i telekomunikacionih uređaja. TSKGV je poput OYAK-a  oslobođen poreza na svoj dio dobiti.

I Nacionalna žandarmerija im svoju fondaciju (JAV), koja se osim pravljenjem uniformi za svoje pripadnike bavi proizvodnjom hrane, građevinarstvom i poslovima osiguranja. Vlasnica je nekoliko značajnih izvora vode i benzinskih pumpi. Pripala joj je i licenca za prodaju kartica za mobilne telefone                  

U mnogim zemljama, pa i najmoćnijim, postoje takvi vojno-industrijski konglomerati, ali u malo kojoj im je osiguran tako privilegiran položaj. Specifičnost je Turske što se taj vojno-industrijski kompleks davno višestruko povezao sa interesima privatnih kompanija koje su živjele i još uvijek žive od simbioze sa državnim sektorom, i koje su prosperirale od državnih porudžbina i partnerstva sa vojskom. Bulent Kenes, kolumnista dnevnika Today's Zaman (smatra se bliskim AKP-u),  čiji engleski internetski portal redovno pratim, opisao je u jednom svom komentaru konfrontaciju AKP-a sa Kemalistima kao sukob dvije frakcije turske buržoazije. „To je borba" - tvrdio je - „između stare buržoazije, naučene živjeti na državnim jaslama pod zaštitom državnog protekcionizma, i anatolijskog kapitala koji svoju snagu crpio u tržišnoj utakmici (...) Anatolijska buržoazija, koja se integrirala u svjetsku ekonomiju, sada se hoće osloboditi kemalističkih stega".

Da ne ispadne kako navijam za jednu frakciju buržoazije protiv druge, citiram ovdje i dugogodišnjeg šefa istanbulskog biroa New York Timesa Douglas Frantza: "Moćni turski vojnici, čiji se politički i ekonomski utjecaj ne može usporediti ni sa jednom drugom demokratskom zemljom, suočeni su sa najozbiljnijim izazovom do sada, ne na bojnom polju, već u borbi protiv onih koji hoće remodelirati Tursku kako bi se mogla priključiti Europskoj uniji (...) Od svih reformi što se zahtijevaju od Turske kako bi  ova mogla biti pripuštena u Europski klub, ni jedna druga je neće toliko duboko transformirati koliko uspostavljanje civilne kontrole nad generalima (Ovi su, suočeni) sa prospektom, ne samo gubljenja uloge arbitra u civilnim poslovima, već i sa manje poznatom, ali jednako utjecajnom ulogom u gospodarstvu". 

Rezultati upravo održanog referenduma su jasno potvrdili gornje tvrdnje, odnosno geografsku polarizaciju elektorata. Dok su oni u centru i sjeveru zemlje pretežno glasali za reforme, oni sa zapada, koji se često opisuju kao "bijeli Turci", su većinom glasali protiv. Manjinci sa jugoistoka i istoka su masovno bojkotirali referendum.                

Hrvanje sa Ustavnim sudom & kompanijom

 Ustavni sud, takav kakav je postojao i djelovao do ovoga referenduma, a sa ovlaštenima koja ga postavljaju iznad zakonodavne i izvršne vlasti (parlamenta i vlade), ustanovljen je 1962 od strane vojne hunte, koja je dvije godine ranije srušila prvu demokratski izabranu vladu u povijesti Republike. Ni sa sada amandiranim ustavom nije mu oduzeta prerogativa stavljanja van zakona ustavnih odredbi, ili zakona izglasanih od parlamenta, koje njegovi članovi ocijene neprimjerenim turskom republikanskom poretku  Sud bi čak mogao poništiti i sve upravo izglasane reforme. Prvi mu je posao poslije 1962 bio legalizirati zabranu već raspuštene Demokratske stranke, čijeg je prvaka i svrgnutog premijera Menderesa hunta prethodno objesila.

Specifičnost Turske je što se vojno-industrijski kompleks višestruko povezao sa interesima privatnih kompanija koje su živjele i još uvijek žive od simbioze sa državnim sektorom

Od tada pa sve do ovog referenduma, na crnoj se listi Suda našlo još nekih trideset stranaka. Nabrajam neke važnije: dvije ljevičarske - Radničku stranku Turske i Ujedinjenu komunističku stranku; i četiri prokurdske partije - Stranku narodnog rada, Stranku demokracije, pa njezinu nasljednicu, Partiju narodne demokracije, pa posljednju tom nizu, Stranku demokratskog društva (DTP), zabranjenu 2009 godine. Zabranama su najviše bile pogođene političke formacije sa islamskim predznakom - čak njih pet. Među njima je svakako najznačajnija Refah - Stranka blagostanja, čiji je prvak Necmettin Erbakan, pod prijetnjom Generalštaba bio prisiljen podnijeti ostavku na premijerski položaj. Sud mu je dodatno zabranio baviti se politikom. Iz reformističkog krila Refaha, čiji je predvodnik bio Erdogan, potekla 2001 AKP. Erdogan je prethodno bio popularni Refahov gradonačelnik Istanbula, no i njega je pogodila zabrana bavljenja politikom, koja mu je ukinuta dvije godine kasnije (umjesto njega, prvi je predsjednik AKP-ove vlade bio Abdullah Gul, koji je kasnije prebačen na položaj ministra vanjskih poslova, a još kasnije izabran za predsjednika republike).

Kao kuriozum spominjem i zabranu „fundamentalističke" grupice Hizb ut-Tahrir (nema nikakve veze sa međunarodnom organizacijom istog imena koja se zalaže za restauraciju islamskog kalifata), koja je, prema dosjeu Energekona, odrađivala prljave poslove za snage sigurnosti. Poznati turski pisac Orhan Pamuk je u svojoj čuvenoj noveli Snijeg (prevedenoj na hrvatski i objavljenoj u Zagrebu 2007) opisao teror što ga jedna takva grupa plaćenička bila zavela u opsjednutom gradu Karsu. Zbog toga je bio optužen za vrijeđanje turstva (na engleskom: turkishness), što je kažnjivo zakonom. Anonimusi su mu prijetili smrću, pa je otišao u privremeno izbjeglištvo. No kada je dobio Nobelovu nagradu, tužba je odbačena i on se vratio u zemlju.  

hizb_ut_tahrir1.gif

Na inicijativu javnog tužioca, pred Ustavnim je sudom kasnije pokrenut postupak za zabranu AKP-a, i za petogodišnju zabranu svih političkih aktivnosti predsjedniku Gulu, premijeru Erdoganu, te desecima AKP-ovih parlamentarnih zastupnika, gradonačelnika i funkcionara. Sud je mjesecima zasjedao. Većina komentatora, pa i sami AKP-ovi prvaci su vjerovali da će do zabrane doista doći. Pripremali su rezervnu ekipu, koja će reorganizirati i preuzeti stranku pod novim imenom. Prijedlog za zabranu je na kraju ipak odbačen - sedmorica su sudaca glasala za odbacivanje, a šestorica za zabranu. AKP-u je međutim, u znak „opomene", razrezana novčana kazna - oduzeto joj je pravo dobivati subvencije što pripadaju svim parlamentarnim strankama, a određuju se prema broju njihovih zastupnika.                               

Ustavni se sud nešto kasnije „osvetio" zabranjujući prokurdsku Stranku demokratskog društva (DTP) sa obrazloženjem da predstavlja „opasnost za nepodjeljivo jedinstvo države, zemlje i nacije". i da je „organski povezana sa (terorističkom) PKK-pm".  Njezin predsjednik Ahmet Turk i zastupnica Aysel Tugluk, nekadašnja odvjetnica osuđenog generalnog sekretara PKK-a Ocalana, su odlukom Suda lišeni zastupničkog imuniteta i izbačeni iz parlamenta. Tugluk je kasnije osuđena na 18 mjeseci zatvora zbog jedne izjave koja je protumačena kao „podrška terorističkoj organizaciji" (PKK-u). Još trideset i petorici drugih prvaka stranke je izrečena petogodišnja zabrana bavljenja političkim aktivnostima. Nisu dakle mogli biti među osnivačima reinkarnirane DTP pod novim imenom - Stranke mira i demokracije (BDP). Izjavama svojih vođa, AKP je izrazila neslaganje sa odlukom Suda. No bila je prisiljena odustati od svog „demokratskog otvaranja", tako da kurdsko pitanje nije ni na koji način bilo uključeno prijedlog reformi. Zbog toga je BDP pozvala Kurde bojkotirati referendum.

Pred Krivičnim sudom u Ankari je pokrenut postupak protiv Turka i još desetorice funkcionara sada zabranjene DTP, jer je tužilac došao u posjed jednog starog dokumenta ove stranke koji nije ispisan na turskom jeziku kako zahtijeva zakon. Među optuženima je i Tugluk, iako je već ranije osuđena po drugom osnovu. Pred Krivičnim sudom u Diyakbakiru je bio pokrenut i postupak protiv 54 DTP-ovih gradonačelnika (još prije zabrane ove stranke), ali je sam tužilac ovoga rujna odustao od daljeg gonjenja. Jedan urednik i jedan komentator Today Zamana nisu bili te sreće u Istanbulu, jer su pred jednim tamošnjim sudom optuženi za „zavjeru" - navodno su nelegalnim putom pokušali pribaviti neke informacije, no postupak još nije priveden kraju. Glavni urednik lista Taraf, koji je proslavio objavljivanjem dokumenata vezanih za optužnice grupaciji Ergenekon i druge zavjere protiv AKP-ove vlade, prijavio je policiji anonimne prijetnje smrću koje su mu upućene.

Sve gornje presude su donesene i svi dosadašnji postupci su vođeni u ustavnim i zakonskim okvirima. Zato neće biti dovoljno povećati članstvo Ustavnog suda i Vijeća sudaca i tužilaca sa promocijama AKP-u sklonih ili barem politički neutralnih članova, već će se morati pisati i progurati novi Ustav i mijenjati mnogi zakoni. Također i definicija turskog građanina, koja je do sada ignorirala činjenicu da svi građani nisu u etničkom pogledu Turci i da svi ne pripadaju većinskoj turskoj jezičnoj zajednici. Negiranje pripadnosti turskoj etničkoj zajednici, kao što sam već spomenuo, se po zakonu još uvijek smatra uvredom i krivično je kažnjivo. Isto se tako kažnjavala upotreba ne-turskog jezika u zvaničnoj komunikaciji, na primjer u parlamentu, u gradskom vijeću, na tiskovnoj konferenciji, na stranačkom mitingu, ili čak na zatvorenom stranačkom sastanku. Ni jedan stranački dokument ne smije biti napisan na ne-turskom jeziku. Spomenuti ili napisati da je Otomansko carstvo, koje se iz meni nejasnih razloga izjednačava sa današnjom Turskom, odgovorno za genocid nad Armenima, je također zakonski kažnjivo (suprotno izvornom kemalizmu, koji se kategorično distancirao od otomanskog nasljeđa). Hrant Dink, armenski novinar i turski građanin, koji je upravo to napisao na turskom jeziku u svojim novinama, ubijen je od jednog mladog kretena. Mnogi su u Turskoj smatrali kako je to Dink zaslužio. Klinca je netko nahuškao, a tužitelji i sudovi su to zataškali.         

Aktivna vanjska politika

 Usko povezana sa političkim borbama što ih AKP vodi kod kuće je i nova vanjska politika Erdoganove vlade. U početku pipavo, a od 2007 godine na ovamo punim jedrima, Turska je izrasla u respektabilnog igrača u svojem širem geografskom okruženju. Umjesto uloge prirepka koju je igrala na istočnom krilu Atlantskog saveza u vrijeme hladnoga rata, orijentirana sve do 1991. protiv Sovjetskog saveza, a u svađi sa susjednom Grčkom i sa lošim odnosima sa arapskim nacionalističkim režimima, turska se vanjska politika posljednjih godina aktivirala u svim pravcima.

Pod impulsom ministra vanjskih poslova Ahmeta Davutoglua, bivšeg Erdoganova savjetnika i sveučilišnog profesora (međunarodnih odnosa), i sa politikom „nula problema sa susjedima", turski odnos sa njezinim geografskim okruženjem se dramatično izmijenio. Suprotno vladama što su joj prethodile, koje su zatežući konopac sa grčkim susjedima pokušavale izmamiti podršku nacionalistički orijentiranog Plebsa svaki puta kada im se to činilo korisnim (a i grčke vlade su se ponašale simetrično), odnosi Ankare i Atene su normalizirani. Ankara je pokrenula i inicijativu za normalizaciju odnosa sa Armenijom, koja je trebala dovesti do uspostavljanja diplomatskih odnosa i međusobnog priznavanja postojećih granica. To je međutim zapelo, prvenstveno, iako ne jedino, zbog armensko-azerbejdžanskog spora oko Nagorno-Karabaha. Susjedna Gruzija, preko čijeg teritorija se prema Turskoj cjevovodima pumpa azerbejdžanska nafta i prirodni plin, postala je važnim ekonomskim partnerom. Ankara je također lansirala svoju „kavkasku inicijativu", kojoj je namjera bila tražiti regionalna rješenja za brojne političke i ekonomske probleme ove turbulentne oblasti, ali je ta inicijativa, osim verbalnih pohvala, zapravo ostala bez odjeka. Problemi koje je nekada imala sa Živkovljevom Bugarskom oko bugarskog tretmana turske i muslimanske manjine su davno arhivirani. Konstruktivno se postavila prema zemljama sljedbenicama SFRJ, prvo prema Makedoniji, a nedavno i prema Srbiji i Bosni i Hercegovini. Do najpozitivnijih pomaka je došlo u bilaterlanim odnosima sa Rusijom. Turskoj iz Rusije cjevovodom ispod Crnog mora pristiže prirodni plin. Turski građevinari grade širom Ruske federacije, koja je također postala velikim tržištem za turske proizvode. Turska je osim toga postala omiljenom ruskom turističkom destinacijom.

No najviše pažnje zapadnih promatrača je izazvalo tursko aktiviranje na Bliskom istoku. O tomu govore naslovi komentara u američkim i europskim masmedijima, kao što su - „Kuda ide Turska?", „Da li je Zapad izgubio Tursku?", „Zabrinjavajući turski pristup Izraelu", „NATO bez Turske?", „Tursko razočarenje Europom", i t.sl. Oni koji su ranije sve gledali hladnoratovskom optikom sukoba Istoka i Zapada, sada optužuju Tursku da se usmjerila prema „islamskom svijetu", da ima nekakve „neootomanske ambicije" prema posjedima bivše carevine, da je „okrenula leđa Europi i EU". Zapravo joj se najviše zamjera što više automatski ne slijedi, kao što je ranije činila, sve vijugave poteze Washingtona  prema Bliskom istoku. To joj zamjeraju i Europljani, koji nemaju vlastite politike prema toj regiji, već se zadovoljavaju statirati u Kvartetu (UN, EU, SAD i Rusija) za Bliski istok, koji uredno podržava američke „mirovne inicijative" prema Izraelu i Palestincima.

Istina je - nekada bliski tursko-izraelski odnosi su se pokvarili, ali ne krivicom Ankare, već Tel Aviva - invazijom Libanona 2006, kaznenom ekspedicijom protiv Gaze 2008 i gusarskim napadom izraelskih komandosa u svibnju o.g. na „Flotilu slobode", koja je nosila humanitarnu pomoć izgladnjelom stanovništvu opsjednute Gaze. U desantu na turske brodove, u međunarodnim vodama Mediterana, hladnokrvno su ubijena desetorica humanitaraca, turskih državljana (jedan je imao i američko državljanstvo), što je ovih rujanskih dana potvrdila i UN-ova istražna komisija. Izrael se nije ispričao za civilne žrtve njegovih invazija Libanona i Gaze, niti za masakr humanitaraca. Turski zvaničnici su naravno bili glasni u svojim osudama i turska im je javnost pružila jednodušnu podršku. Erdogan je postao i herojem arapskih masa, jer je Izraelcima govorio i imputirao  ono što se većina arapskih lidera nije usuđivala. Dakle, poslije decenija odsustva, kada su Arapi još uvijek živjeli sa sjećanjima na raniji Otomanski jaram (kao i balkanski narodi), Turska se na velika vrata vratila na Bliski istok.

Ankara je u međuvremenu uspostavila kooperativne odnose sa Sirijom, s kojom je u prošlosti bilo problema zbog podrške Damaska PKK-u. Dvije su zemlje potpisale 40 bilateralnih sporazuma koje pokrivaju mnoge oblasti suradnje. Slično i sa libanonskom koalicionom vladom. Suradnja sa iračkom vladom premijera Malikija je krenula u dobrom pravcu i u kratkom je roku potpisano 48 bilateralnih sporazuma. Nezavisno od odnosa sa Bagdadom, Ankara je poslije početnih problema (PKK baza u planinama na sjeveru), uspostavila dijalog sa vladom iračkog Autonomnog Kurdistana u Ibrilu. Turske su firme tu sklopile niz profitabilnih poslova. Pored veza to ih održava sa palestinskom upravom u Ramalahu, Ankara je uspostavila kanale komunikacije i sa palestinskim Hamasom u Gazi, kojega Izrael, SAD i EU smatraju „terorističkom organizacijom". Tri broda ranije spomenute „Flotile slobode". što su nosili pomoć narodu Gaze, bili su vlasništvo turske karitativne organizacije, a i desetorica ubijenih humanitaraca su bili turski građani.  

Turska se aktivirala i prema Arapskoj ligi. Njezin ministar Davutoglu je 2009 dva puta prisustvovao ministarskim sastancima u Kairu kao specijalni gost. Vjerojatno je zbog toga, uz svog egipatskog kolegu, predsjedavao konferenciji za pomoć narodu Darfura, te ratom razdirane sudanske oblasti, što se prošle godine održala također u Kairu. Jednom od tih prilika je održao predavanje na ovdašnjem Američkom sveučilištu. Sjedio sam u auditoriju i bio impresioniran profesorovom političkom logikom i konstruktivnim pristupom bliskoistočnim problemima. Turska bi svojim posredovanjem mogla doprinijeti razrješavanju nekih bliskoistočnih, kao na primjer između Izraela i Sirije (što je i činila prije 2006 i izraelskog napada na Libanon). Bila bi također koristan posrednik u odnosima SAD i Zapada sa Iranom.     

Iran već godinama živi pod prijetnjom napada na njegova nuklearna postrojenja, jer se navodno pokušava dokopati fisionog materijala (obogaćenog uranijuma) za izradu atomskih bombi. I Irak Sadama Huseina je napadnut i okupiran pod izlikom da je već proizveo oružje masovnog razaranja, te da njime prijeti sigurnosti svijeta, što je bilo, kao što se pokazalo, obična laž. Još mu je imputirana veza sa međunarodnim terorizmom, što je također bilo izmišljeno. Isti su argumenti sada koriste protiv iranske teokracije - Iran prijeti sunitskim arapskim susjedima, Izraelu i svijetu sa svojim projektilima i nuklearnim glavama; podržava i naoružava „teroriste" libanonskog Hizbulaha i palestinskog Hamasa; upliće se u unutrašnje stvari Iraka i sabotira procese normalizacije u toj sektaški podijeljenoj zemlji. Nametnuto mu je više rundi UN-ovih ekonomskih i drugih sankcija, kojima je namjera prisiliti ga na popuštanje. Pokušavajući se obraniti, Ahmedinedžad lupa gluposti o Holokaustu, Izraelu i, kako tvrdi, o instrumentaliziranom samoubilačkom napadu Al-Kaedinih terorista na američke ciljeve u 11 rujnu 2001, prijeti strašnom odmazdom ako Iran bude napadnut, i s takvom nacionalističkom retorikom prikuplja podršku svojih sugrađana, što mu omogućava ostati do daljnjega na kormilu izvršne vlasti. Sa obje se strane zapravo vodi bespoštedni psihološki rat. E, sada se tu pojavljuje AKP-ova Turska. Vitalno je zainteresirana za ekonomsku suradnju sa Iranom (zbog nafte i plina) i, a sa Brazilom je ponudila formulu za rješavanje iranskog nuklearnog problema (što je odbačeno). Davutoglu razložno tvrdi kako se sigurnosni problemi Perzijskog zaljeva i Bliskog istoka ne mogu rješavati isključivanjem i izolacijom Irana. Mogli bi se riješiti sa njegovom kooptacijom. A iranski se režim nudio, i ranije pod predsjedništvom Hatamija, a sada pod  Ahmedinedžadom.     

To ovisi od Washingtona. Predstavnici Obamine administracije tvrde da su „sve opcije još uvijek na stolu". Ne isključuju dakle opciju napada na Iran, bilo izraelsku ili američku, o čijim se planovima, zračnim koridorima i ciljevima na široko razglaba po svjetskim medijima, dok se istovremeno ne isključuju „diplomatska rješenja". Sa potenciranjem nuklearne opasnosti što navodno prijeti iz šijitskog Irana plaše se arapske sunitske zemlje iz susjedstva. Skreće im se pažnja sa nikada priznatog, ali postojećeg, izraelskog nuklearnog arsenala, a Izrael je vodio višestruke ratove sa svim svojim susjedima, a ne Iran (ratovao je jedino sa Sadam Huseinovim Irakom kada je bio napadnut). To Arapi, čak i oni koji su se svrstali uz SAD, ipak ne mogu progutati. Na Generalnoj skupštini Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA), što se ovih dana održala u Beču, pokušali su progurati svoju rezoluciju kojom se proziva i poziva Izrael da se podvrgne kontroli te međunarodne organizacije. Turski i predstavnici mnogih muslimanskih zemalja su im se pridružili, ali je, pod pritiskom SAD, rezolucija odbačena većinom glasova. Kladio bih se, ali nisam provjeravao, da je predstavnik Hrvatske, glasao protiv. Naravno i delegat Vanatua. Američkog argument je bio da bi prihvaćanje rezolucije miniralo izraelsko-palestinske mirovne pregovore što se upravo vode (!).

No ovdje govorim o Turskoj. Turska se u posljednjih par godina politički afirmirala kao regionalna sila s kojom treba računati, što je praćeno i njezinim domaćim ekonomskim performansama. Nije više prirepak ničije vanjske politike, ima svoj prepoznatljivi identitet, postala je samostalnim faktorom bliskoistočnog kaleidoskopa.  I to je AKP-ovoj vladi dodatno pomoglo pribaviti na posljednjem referendumu podršku elektorata.                 

Amerika i Europa

I Obamina administracija s razlogom ozbiljno shvaća tu Tursku. Čestitke američkog predsjednika na uspješno provedenom demokratskom plebiscitu nisu bile puka formalnost. AKP-ova Turska im treba zbog mnogih stvari - od „umjerenog islamskog" demokratskog režima (što je etiketa koju AKP odbacuje), koji može biti model za transformaciju bliskoistočnih autokracija, preko uloge dispečera kaspijske i bliskoistočne nafte i plina, pomoći koju može pružiti u sređivanju iračkih prilika, do eventualnog posredništva u razrješavanju regionalnih sporova.  

erdogan_obama.jpg

Turska mora odraditi domaću zadaću i nastaviti putom kojim je krenula kako bi se uzdigla do zadatih standarda. To, kao što sam objašnjavao prethodno, zahtijeva donošenje novog ustava, uspostavljanje demokratske kontrole nad vojskom, uvođenje istinskog sekularizma, izgradnju ideološki neutralnog sudskog sustava i promjenu nekih dvije stotine zakona. Tu je i problem Cipra, gdje vlada i vojska imaju suprotne pristupe. Mukotrpan proces koji se može odužiti. 

Ironija je što je kemalistički establishment, duboko ukorijenjen u državnim strukturama, koji se deklarativno zalaže za europeizaciju Turske, postao glavnom preprekom napretka prema tom cilju.

(Kairo, 26 /09/2010)

Ključne riječi: turska
<
Vezane vijesti