Neoislamistička Stranka pravde i razvoja (AKP) turskog premijera Erdogana, počela se 2007. otvarati prema zemljama bližeg i daljeg okruženja. Sve do 2011, dok je Turska vodila politiku "nula problema sa susjedima", suradnja s arapskim državama uključujući i sa Sirijom bila je uspješna.

Osvojivši vlast 2002, ohrabrena sa još dvije parlamentarne pobjede i sa postignutim ekonomskim uspjesima, neoislamistička Stranka pravde i razvoja (AKP) premijera Erdogana, počela se je 2007 otvarati prema zemljama bližeg i daljeg okruženja. I sve do 2011, dok je Turska vodila politiku "nula problema sa susjedima", suradnja sa arapskim državama uključujući i sa Sirijom bila je uspješna. Turski ministar vanjskih poslova Davutoglu počeo je sudjelovati u radu sastanaka Arapske lige kao predstavnik "partnerske zemlje".  Erdogan je slavljen od arapskih masa zbog osuda izraelske politike prema Palestincima. Poslije rušenja Ben Alija i Mubaraka priređeni su mu herojski dočeci u Tunisu i Kairu. Pokrenuta je kampanja sa kojom se je zemljama t.zv. Arapskoga proljeća preporučivao turski model neoliberalnog ekonomskog razvoja u sprezi sa"demokratskim" ili "umjerenim islamizmom".

"Neo-otomanska" politika

Kada je Ankara u suradnji sa svojim NATO saveznicima formirala oporbenu Sirijsku slobodnu vojsku, a zatim i Sirijsko nacionalno vijeće, Turska je zapravo inicirala novu politiku prema zemljama što su nekada pripadale Otomanskom carstvu

Kada je Ankara u suradnji sa svojim NATO saveznicima formirala oporbenu Sirijsku slobodnu vojsku, a zatim i Sirijsko nacionalno vijeće, koji su proglašeni vodstvom "sirijske revolucije" protiv Asadova diktatorskog režima, Turska je zapravo inicirala novu politiku prema zemljama što su nekada pripadale Otomanskom carstvu. Ambiciozni Davutoglu nazvao ju je "neo-otomanskom". Uloga "umjerenih islamista" u vodstvima zvanično priznate sirijske političke oporbe, koju su financirali Katarci, Saudijci i Emiraćani, dodijeljena je kadrovima iz ili bliskih Muslimanskom bratstvu (MB). Među razlozima koji su motivirali takvu politiku možda je najznačajniji što je naišla na odobravanje sunitske većine turskoga elektorata, nostalgičnoga za danima nekadašnje "otomanske slave".  Podržali su je i turski etnonacionalisti. Drugo, briga o osposobljavanju Sirijske slobodne vojske i snabdijevanju njezinih jedinica sa druge strane granice, o tranzitu inozemnih "dobrovoljaca" što su upućivani na sirijsku frontu, te prihvat mase sirijskih izbjeglica, povjereni su turskoj vojsci i žandarmeriji.  Sve dok su sa time zaposleni, AKP-ovci su bili uvjereni  - turski generali neće razmišljati o novim zavjerama protiv vlade (protiv više stotina aktivnih i umirovljenih oficira vodili su se tada sudski procesi). Treće i nimalo nevažno, Ankara je tada počela pregovore sa Katarcima i Saudijcima o izgradnji cijevovoda za dobijanje njihove nafte i plina koji bi tranzitirali sirijskim teritorijem, čemu se je ispriječila Asadova vlada.

Nastojanja Kataraca i Saudijaca izvoziti svoje energense najkraćim putom prema Europi, izbjeći Hormuz i dužu zaobilaznu rutu oko Arabijskog poluotoka, te prolaz Sueskim kanalom, bili su, uz tradicionalne sunitske animozitete prema šijtima i njima pridruženim alauitima, glavni  razlozi njihova "investiranja" u sirijske oporbene snage; nešto posredstvom Turaka i Jordanaca, a nešto infiltracijom preko Libanona i Iraka. Tom su se pomoći najviše okoristile razne grupe sunitskih ekstremista, od kojih su najpoznatije Al-Nusra i Islamska država Iraka i Levanta (ISIS) povezane sa Al-Kaedom. Prvoj je deklarirani cilj uspostaviti islamski emirat u Siriji, dok ISIS, koji je filijala iračkih džihadista,  ima ambiciju uspostaviti emirat nad čitavim Plodnim polumjesecom (Šams-om ili Levantom). Militarizirale su i internacionalizirale "Sirijsko proljeće", transformirajući ga u džihad (sveti rat) protiv šijtsko-alauitskih "nevjernika". i antagonizirale su pripadnike ostalih sirijskih vjerskih manjina - ismailite, druze i kršćane. ISIS-ove jedinice su se na istoku zemlje sukobile i sa Kurdima, koji su se proglasili neutralnima u ratu opozicije i njezinih inozemnih saveznika sa režimskim snagama. U par sela na zapadu Sirije ISIS-ovci su prisili lokalne druze, pripadnke samosvojne islamske sekte, da se posunite. Vanjska politika Ankare je uporedo s tim sve više igrala na kartu sunitske solidarnosti.

Diplomatsko rješavanje sirijske krize?

Perspektiva islamističkoga preuzimanja vlasti u Damasku zabrinula je Amerikance, njihove izraelske i jordanske saveznike. Štab Sirijske slobodne vojske nikako se nije uspijevao nametnuti koordinatorom borbe protiv režima. Mnoge su ga "brigade", što su se borile pod njegovom zastavom, dezavuirale. U samoj su Siriji sve češće izbijali sukobi između raznih oporbenih grupa, uglavnom oko prisvajanja inozemne pomoći, ratnoga plijena ili kontrole teritorija. Sa abdikacijom katarskog emira Hamada u korist vlastita sina Tamima, Turci su izgubili glavnog arapskoga saveznika i financijera. Došlo je i do razdora u civilnom vodstvu sirijske opozicije, u t.zv. Sirijskoj nacionalnoj koaliciji, u kojoj su kadrovi bliski Saudijcima nadjačali pro-katarske. No Koalicija je kasnije formirala "privremenu vladu" u izbjeglištvu čiji se sastav čini umjerenijim. Namjera joj je preuzeti mjesto Sirije u Arapskoj ligi.

Sve je to utjecalo na stagnaciju elana oružane oporbe, čije su jedinice na terenu sve teže odolijevale ofenzivama režimskih snaga. Washingtonu je već sredinom prošle godine postalo jasno da "rat preko  posrednika" (proxy war) - Turske i njezinih regionalnih saveznika koji sponzoriraju i naoružavaju sirijsku oporbu i  njezine saveznike- neće uspjeti bez direktnog vojnog angažiranja vlastitih i NATO snaga (kao što je to bilo u ratu protiv Gadafieve Libije 2011). Tada je u dogovoru sa Rusima oživljena stara inicijativa za rješavanje sirijske krize diplomatskim sredstvima na konferenciji - nazvanoj Ženeva 2 - gdje bi zaraćene sirijske strane, uz asistenciju UN-a i "međunarodne zajednice", usuglasile stavove o načinima uspostavljanja mira. Specijalni izaslanik UN-a  za Siriju, alžirski diplomatski veteran Brahimi, pošao je od pretpostavke da na konferenciju, uz stalne članice Vijeća sigurnosti, trebaju biti pozvane sve zainteresirane bliskoistočne zemlje, dakle i ljuti protivnici poput Iranaca i Saudijaca. Odmah je krenuo u obilazak regije, razgovore sa sirijskim režimom i opozicijom, i u konzultacije sa Amerikancima i Rusima; više od godinu dana - neuspješno.

brahimi_todayszaman.com.jpg brahimi_todayszaman.com.jpg

A onda je ove jeseni, poslije upotrebe otrovnih plinova na sirijskom bojištu, američka delegacija u Vijeću sigurnosti UN-a prihvatila ruski prijedlog (dogovoren sa Damaskom) za eliminaciju sirijskog kemijskog arsenala. Uz punu suradnju sirijske strane sa ekspertima UN-ove Organizacije za zabranu kemijskog oružja (OPCW) prvi dio tog posla u samoj Siriji proveden je u rekordom roku. Drugi dio bi trebao biti izvan sirijskog teritorija, vjerojatno na brodovima na otvorenom moru. Sve su zemlje regije prešutno ili glasno prihvatile rusko-američku inicijativu.

Puno je teže pronaći prihvatljivu formulu za sazivanje Ženeve 2. Sirijska se je oporba po tom pitanju podijelila. Štab Sirijske slobodne vojske (po instrukciji Ankare?), odbio je sudjelovati u radu konferencije i izjavio da će nastaviti sa vojnim operacijama u zemlji. Novoformirana sirijska Islamska fronta, koalicija od šest sirijskih džihadističkih grupa, također. Pretpostavljam da se zbog njihove povezanosti sa Al-Kaedom nije računalo sa prisustvom Nusre i ISIS-a na konferenciji. A da bi se ova mogla uopće održati svi bi sudionici sirijskih sukoba trebali barem privremeno prekinuti vatru. 

Sirijska nacionalna koalicija je svoje sudjelovanje uvjetovala sa odstranjivanjem "Asada i drugih kriminalaca odgovornih za počinjene zločine"

Sirijska nacionalna koalicija je svoje sudjelovanje uvjetovala sa odstranjivanjem "Asada i drugih kriminalaca odgovornih za počinjene zločine", sa puštanjem na slobodu svih političkih zatvorenika i sa uspostavljanjem "humanitarnih koridora" za pružanje međunarodne pomoći ugroženom civilnom stanovništvu. Sirijska je vlada odmah pristala poslati svoju delegaciju u Ženevu, ali je odbila bilo kakve preduvjete. U kasnijoj izjavi je precizirala da neće pristati razgovarati o odlasku Asada, već samo o načinima postizanja mira. A da bi se mir postigao, naglasila je, neophodno prekinuti inozemno sponzoriranje i naoružavanje "terorista". Pri tomu su poimenično nabrojani - Turska, Katar i Saudijska Arabija.  U jednom kasnijem razgovoru Asad je optužio samo  Saudijce. Predsjedavajući Sirijske nacionalne koalicije Džabra, nesumnjivo pod inozemnim pritiscima, ipak je pristao ići na konferenciju, ali je naglasio da i dalje smatra kako Asadu nema mjesta na konferenciji, niti u procesu tranzicje koji bi trebao biti dogovoren u Ženevi. Ovoga puta nije ponovio ostale preduvjete. Problem je također što se nezna tko će na konferenciji predstavljati oporbu, da li će Kurdi biti predstavljeni i koje će sve zemlje biti pozvane na konferenciju? Ne zna se ni njezin dnevni red. Uprkos tim nepoznanicama, generalni sekretar UN-a Ban Ki-Moon je konferenciju zakazao za 22 siječanj. Kasnije je objavljeno da će se prvi dio konferencija umjesto u Ženevi održati u Montreux-u. Na sastanku t.zv. Prijatelja Sirije sa predstavnicima oporbene Koalicije u Londonu njezini su zapadni sponzori dali naslutiti da se ne bi protivili ulozi  Asada u procesu tranzicije. Boje se naime raspada sirijskih državnih institucija, posebno vojske, kojega bi iskoristile džihadističke organizacije. Boje se kaosa kakav je stvoren rušenjem Huseinova režima u Iraku i Gadafijeva u Libiji.

Apel sirijskoj opoziciji za sudjelovanje u radu konferencije neočekivano su uputile i zemlje-članice Vijeća za suradnju zemalja Zaljeva (GCC),  koje okuplja monarhije Arabijskoga poluotoka

Apel sirijskoj opoziciji za sudjelovanje u radu konferencije neočekivano su uputile i zemlje-članice Vijeća za suradnju zemalja Zaljeva (GCC),  koje okuplja monarhije Arabijskoga poluotoka, od kojih su Saudijska Arabija, Katar i Emirati, financirali sirijsku oporbu. Katarci se pokušavaju postupno dezangažirati, ali nije jasno što je sa Saudijcima koji nezvanično sponzoriraju ISIS u Iraku i Siriji. Bliska im je i Islamska fronta, koalicija više sirijskih džihadističkih grupa, čiji su borci nedavno preuzeli kontrolu nad skladištem vojnog materijala koje je pripadalo Slobodnoj sirijskoj vojsci tik uz tursku granicu  Komandant te vojske, general Selim Idris, koji se je tu nalazio, prema jednoj je verziji potražio spas na turskom teritoriju; prema drugoj  - imao je sa druge strane granice nekakav "hitan sastanak". Turske su vlasti kasnije objavile kako "posreduju" između Islamske fronte i Slobodne sirijske vojske. Pokušavaju ih nagovoriti da se uključe u zajedničku delegaciju koja će pregovarati sa predstavnicima Asadova režima.

Navodno i Amerikanci, koji su zajedno sa Britancima suspendirali slanje  "nesmrtonosne" (non-lethal) vojne pomoći Slobodnoj sirijskoj vojsci, guraju u istom pravcu (pružanje "nesmrtonosne" pomoći  bila je njihova deklarirana politika, dok je CIA u praksi organizirala slanje oružja iz Libije i Hrvatske). Tvrdi se da su američki diplomate uspostavili "indirektan kontakt" sa predstavnicima Islamske fronte, te da ih nagovaraju svrstati se uz Slobodnu sirijsku vojsku i ići na konferenciju. Njihov pristanak bi podrazumijevao odustajanje od vojnih operacija i distanciranje od Al-Nusre i ISIS-a za koje vođe Islamske fronte tvrde da su" braća po oružju". Washington bi konačno trebao jasno reći svojim turskim i saudijskim saveznicima da je njihova direktna i indirektna logistička podrška džihadističkim grupama u Siriji kontraproduktivna Turci su to izgleda shvatili i vraćaju se polako politici "nula problema sa susjedima".  Saudijci nastavljaju po starom, i to ne samo u Siriji, već i u Iraku, Egiptu i Libiji.    

Otvaranje prema Iranu

Zainteresirana za povećane isporuka iranskoga plina i nafte, Turska je odmah poslije ženevskog dogovora sa Iranom krenula u akciju. Davutoglu je stigavši u Teheran izjavio da će obim trgovinske razmijene između dvije zemlje 2015 godini iznositi 20 milijardi dolara, a da će se do 2020 popeti na 100 milijardi. On i njegov iranski kolega Zarif uputili su zajednički apel sirijskoj opoziciji da se odazove pozivu za Ženevu 2. K tomu je objavljeno da će iranski predsjednik Rouhani uskoro doputovati u zvaničnu posjetu Turskoj.

U prosincu je Irački premijer Maliki također bio u zvaničnoj posjeti Teheranu. Nagađa se da je došao tražiti iransku intervenciju kod iračkih šijtskih političkih stranaka kako ga ove ne bi rušile ma slijedećim parlamentarnim izborima. Za njegova je boravka potpisan ugovor o izgradnji 220 km-dugog plinovoda do Bagdada. Kapacitet mu je 7 milijuna kubnih metara plina dnevno  i  trebao bi biti pušten u pogon u srpnju 2014. Razgovaralo se je također o izgradnji drugog plinovoda sličnog kapaciteta do Basre.

Zainteresirana za povećane isporuka iranskoga plina i nafte, Turska je odmah poslije ženevskog dogovora sa Iranom krenula u akciju

Tjedan dana kasnije u Teheran je stigao predsjednik Afganistana Karzaj. To mu je druga posjeta u posljednjih četiri mjeseci. Pretpostavlja se da je došao objasniti svojim domaćinima zašto oklijeva potpisati sporazum koji bi Amerikancima i NATO saveznicima omogućio povlačenje većega dijela borbenog sastava njihovih trupa, ali im istovremeno dozvolio nastavljanje vojnih operacija, uglavnom ciljana ubojstva bespilotnim letjelicama.

U Teheran je sletio i ministar vanjskih poslova Ujedinjenih Arapskih Emirata, očito sa namjerom popravljanja poremećenih odnosa sa Iranom. Sve do uvođenja pooštrenih sankcija, većina je iranskih bankarskih transakcija sa svijetom išla preko Dubaija, glavnog financijskog centra Perzijskoga zaljeva. Sa ženevskim dogovorm G5+1 i Irana ublažene su restrikcije na iransku vanjsku trgovinu, što Emiraćani sada pokušavaju iskoristiti. Rekao bih da ekonomski interesi potiskuju fobije sunita/vehabija prema šijtima.

Kratko poslije, iranski je ministar vanjskih poslova Zarif posjetio Oman, Kuvajt i Emirate. Cilj mu je bio, kako je sam naglasio - pokrenuti novu stranicu suradnje sa arapskim susjedima-članovima GCC-ea. U Omanu, koji je kako se tvrdi posredovao u tajnim pregovorima Iranaca sa Amerikancima što su prethodili ženevskom dogovoru, zahvalio se je sultanu Kabusu na "konstruktivnoj ulozi" koju je odigrao. Tom je prilikom također izrazio nadu da će uskoro posjetiti Saudijsku Arabiju, "veliku zemlju koja igra važnu ulogu",  i sa njom "surađivati u očuvanju mira u regiji".

Sve to potvrđuje da se je Iran poslije ženevskog dogovora oslobodio nametnute mu izolacije i aktivno uključio u regionalnu politiku

Saudijske igre

No, za sada nema naznaka da su se Saudijci pomirili sa ženevskim dogovorom o ublažavanju sankcija Iranu. Kao ni Izraelci. Rijad je još ranije protestirao zbog američkoga odustajanja od vojne intervencije protiv sirijskoga režima. Tu su glasniji od Saudijaca bili samo Turci, koji su međutim podržali kompromis sa Iranom. Saudijci su na sve moguće način nastojali spriječiti taj dogovor, a isto su tako pokušavali torpedirati diplomatsko rješavanje sirijske krize. Šef njihove obavještajne službe princ Bandar bin Sultan pokušao je Moskvu odgovoriti od podrške Asadovu režimu. Prema nepotvrđenim vijestima, nudio je Putinu kupovinu ruskog naoružanja u vrijednosti od 15 milijardi dolara I bio odbijen. Tako Saudijci vode svoju vanjsku politiku prema svima, osim u slučaju Bahreina gdje su njihovi tenkovi pritekli u pomoć tamošnjoj kraljevskoj dinastiji u gušenju protesta šijtskog stanovništva.

Zasad nema naznaka da su se Saudijci pomirili sa ženevskim dogovorom o ublažavanju sankcija Iranu

Poslije zaključivanja ževenevskog dogovora, Saudijci su se u znak protesta odrekli mjesta nestalnog člana Vijeća sigurnosti UN-a sa dvogodišnjim mandatom  na koje su ih kandidirale arapske zemlje. Njihov je ministar vanjskih poslova princ Saud Al-Fejsal optužio Vijeće za "dvostruka mjerila", pošto nije ništa poduzelo za rješavanje sirijske krize,  za pretvaranje Bliskog istoka u nenuklearnu zonu i za rješavanje palestinskog pitanja. Tražio je reformu Vijeća. Sa tim su se potezom bez presedana u povijesti UN-a solidarizirali  Turci i Egipćani. Princ Sultan, koji zapravo vodi saudijsku politiku prema Siriji i koji se je prethodno dva puta sastajao sa glavnim izraelskim obavještajcem u Akabi u Jordanu, izjavio je kako će njegova zemlja morati potražiti alternativne izvore naoružavanja kako bi se obranila od iranske nuklearne opasnosti. Nije rekao čije, ali su neki komentatori nagađali kako bi to mogao biti Pakistan koji raspolaže sa tehnologijom proizvodnje nuklearnog oružja.

Nekako se je istih dana saznalo da su Saudijci poručili od američkih firmi oružja u vrijednosti od 6,8 milijardi dolara; Emiraćani za 4 milijarde; Izraelci također 4. Saudijci i Emiraćani nisu zaboravili Francuze, koji su intervencijom svoga ministra vanjskih poslova Fabiusa u prvoj rundi ženevskih pregovora spriječili dogovor kojega su Amerikanci bili postigli sa Irancima. U vrijeme posjete ministra obrane Le Driana Rijadu, Saudijci su nagradili goste sa ugovorom od 1,5 milijarde dolara. Emiraćani su im pak naručili dva špijunska satelita za 913 milijuna dolara. Britanci su za vrijeme posjete premijera Camerona zemljama Zaljeva također dobro prošli, uglavnom prodajući svoje Typhon bombardere Emiratima, Saudijskoj Arabiji i Omanu, ali su diskretniji pa se ne zna za koje novce.

hagel_nydailynews.com.jpg hagel_nydailynews.com.jpg

Usprkos gore opisanog gomilanja oružja, zaljevske monarhije smatraju SAD glavnim garantom vlastitog opstanka na vlasti.  Šef Pentagona Hagel, sudjelujući u radu nedavno održane Međunarodne konferencije o sigurnosti u glavnom gradu Bahreina, pokušao im je objasniti da nemaju razloga bojati se Irana. Podsjetio ih je da njegova zemlja raspolaže sa 35.000 vojnika raspoređenih po Zaljevu, od kojih ih je 10.000 u vojnom zrakoplovstvu, te u desantnim oklopnim i artiljerijskim jedinicama, i ti su spremni suprotstaviti se svakoj agresiji. Dodao je još kako Pentagon namjerava ojačati zaljevsku obranu sa proturaketnim štitom.

Državni sekretar Kerry  je istodobno u Izraelu smirivao strahove svojih domaćina koji galameći protiv Irana skreću pažnju sa vlastitoga nuklearnog arsenala. Pokušavao je također pogurati sa mrtve točke izraelsko-palestinske mirovne pregovore što su zapeli zbog nastavljanja širenja ilegalnih izraelskih naselja po okupiranoj Zapadnoj obali i istočnom Jeruzalemu. 

Saudijci su par dana kasnije ponovo pokrenuli inicijativu za ujedinjavanje arapskih monarhija Zaljeva u jednu državu. Kralj  Bahreina, kojega su spasili saudijski tenkovi, podržao je prijedlog velikoga brata. I novi katarski emir, usprkos ranijih sporova oko zajedničke granice i suparništva u regiji. Također Kuvajt. Omanski je ministar vanjskih poslova unaprijed odbio, vjerojatno jer Omanci pripadaju ibadi sekti islama i ne žele ući u sunitski konfederaciju. Drugo, jer za razliku od ostalih članova GCC-ea održavaju prijateljske bilateralne odnose sa Iranom. Izgleda da ni Emiraćani nisu skloni konfederaciji.

Turska - Irak - Kurdi

S aktiviranjem oružanih grupa ISIS-a u Siriji, u čijim se redovima bore sunitski ekstremisti raznih zemalja (navodno i iz Bosne), koji se istovremeno u Iraku suprotstavljaju Al-Malikijevoj koalicijskoj vladi kojom dominiraju šijtske stranke, dva bojišta su se povezala. Prethodno su se ti isti džihadisti borili po imenom Al-Kaede Iraka protiv američkih invazijskih trupa u samom Iraku, a poslije povlačenja njihova borbenog sastava - protiv snaga centralne vlade. Prema iračkom ministarstvu zdravlja - u prvih devet mjeseci ove godine u atentatima, od kojih su mnogi bili sektaškog karaktera, ubijeno je 6.200 ljudi, uglavnom civila.  

S aktiviranjem oružanih grupa ISIS-a u Siriji, u čijim se redovima bore sunitski ekstremisti raznih zemalja, koji se istovremeno u Iraku suprotstavljaju Al-Malikijevoj koalicijskoj vladi kojom dominiraju šijtske stranke, dva bojišta su se povezala

U pozadini oružanih sukoba na sjeveru zemlje su bogata nalazišta nafte oko grada Kirkuka, Zbog mješovitog sastava stanovništva ove oblasti koju naseljavaju arapski suniti, Kurdi i Turkomani -  njezin ustavni status u okviru Iraka do danas nije riješen. Sunite i njihovu Kaedu nezvanično financijski podržavaju Saudijci, ne samo zbog teoloških protivljenja šijtima, već i iz straha da će im sa otvaranje naftovoda prema Turskoj Irak postati glavnim regionalnim konkurentom u oblasti energetike (isti su ih razlozi motivirali podržavati sankcije protiv Irana). Turci podržavaju svoje Turkomane, ali su istovremeno zainteresirani dobijati naftu iz nalazišta u Kirkuku i iz iračkoga Kurdistana sa čijom su regionalnom vladom uspostavili odnose suradnje. Washington također održava bliske odnose sa Kurdistanom još od rušenja Huseinova režima u Bagdadu.

Zbog suradnje Malikijeve vlade sa Iranom i njezine podrške Asadovu režimu u Siriji , američka je administracija negodovala, a zasmetala joj je i neočekivana iračka kupovina ruskog oružja (za 4 milijarde dolara).  Zbog toga je Maliki, koji se suočava sa ojačanom sunitskom pobunom, prošloga listopada doletjeo u Washington tražeći američku intervenciju kod Saudijaca kako bi ovi prestali sa podrškom "Al-Kaedinim teroristima". Za potrebe borbe protiv njih,  kako je obrazlagao - dogovorio je kupovinu vojnih aviona, helikoptera i tenkova u ukupnoj vrijednosti od 17,18 milijardi dolara.

I Ankara uspješno surađuje sa kurdskom vladom u Abrilu, što je bio jedan od razloga poremećenih odnosa sa Bagdadom. Kada je Davutoglu prošloga kolovoza posjetio Abril, a onda produžio do Kirkuka, gdje se je susreo sa lokalnim prvacima Turkmena, te sa predstavnicima sirijske oporbe, Malikijeva je vlada žestoko protestirala. Poslije ženevskog dogovora sa Iranom i kompromitacije turske "neo-otomanske" politike prema Siriji, Davutoglu je ovoga prosinca stigao u Bagdad sa namjerom popravljanja bilateralnih odnosa. No prije  zvaničnih razgovora sa domaćinima, posjetio je poznata svetišta u Nadžafu i Kerbali, gdje se je pomolio u mauzolejima šijtskim mučenicima Aliju i Huseinu.  Tu se je susreo sa Al-Sistanijem i Al-Sadrom, vjersko-političkim prvacima dvije najveće šijtske stranke koje su  posljednje vrijeme sve kritičnije prema Malikijevoj koalicijskoj vladi. Sa tim se je zapravo branio od optužbi da Turska vodi sektašku pro-sunitsku regionalnu politiku. Sa domaćinima je u Bagdadu  razgovarao o nafti i unaprijed pokušavao obraniti dogovore Ankare sa Abrilom.

Ankara uspješno surađuje sa kurdskom vladom u Abrilu, što je bio jedan od razloga poremećenih odnosa sa Bagdadom

Par dana kasnije, turski je premijer Erdogan u Diyarbakiru, najvećem gradu u srcu turskoga Kurdistana, dočekao predsjednika susjednog iračkoga Kurdistana Masuda Barzanija. Tom je prilikom upriličen koncert popularnog kurdskog pjesnika i kantautora  Perwera čije su pjesme do nedavno bile zabranjene u Turskoj i koji se je poslije 37 godina egzila vratio u mjesto svoga rođenja. Organiziran je i miting na kojem su se Erdogan i Barzani obratili oduševljenoj masi od nekoliko desetina tisuća lokalnih Kurda. Erdogan je u svom govoru po prvi puta javno izgovorio riječ Kurdistan.  Bilo mu je najvažnije da ugledni gost pruži podršku njegovoj "demokratskoj inicijativi" za rješavanje kurdskog pitanja u Turskoj, što je ovaj učinio.

Erdoganova AK stranka računa sa kurdskim glasovima na komunalnim izborima zakazanim za ožujak 2014. Inicijativa je dogovorena sa generalnim sekretarom Radničke stranke Kurdistana (PKK) Ocalanom, koji izdržava kaznu doživotnog zatvora u  jednoj specijalnoj zatvorskoj instituciji (posjećuju ga posrednici iz legalne kurdske Stranke mira i demokracije-BDP).  Barzani je sa svojim dolaskom i govorom podržao tu polovičnu inicijativu, koja je trebala rezultirati sa definitivnim odustajanjem PKK-ovaca od oružane borbe protiv centralne vlade, njihovom amnestijom i uključivanjem u legalne oblike političkog djelovanja, uz priznavanje kurdskog etniciteta i kulturne autonomije.  Dogovor, zaključen u rujnu, predviđao je evakuaciju gerilaca PKK-a prema planinama na sjeveru iračkoga Kurdistana, gdje se inače nalaze njihovi izbjeglički logori i odakle operira njihov vojni štab. I evakuacija je krenula, a onda su vojne vlasti što kontroliraju tursku stranu te granice, zahtijevale prethodno razoružavanje gerilskih grupa koje su se kretale u pravcu tih planina. Otežavale su također povratak u Tursku izbjeglih civila i bivših PKK-ovih boraca koji nisu počinili nikakve zločine. Već ranije su turski Kurdi stekli pravo koristiti vlastiti jezik u privatnim školama i u vlastitim medijima, tako da se mnogima čini kako sa "demokratskom inicijativom" nisu postigli ništa više. I nije bilo nikakve amnestije.

Evakuacija je krenula, a onda su vojne vlasti što kontroliraju tursku stranu te granice, zahtijevale prethodno razoružavanje gerilskih grupa koje su se kretale u pravcu planina

Sa tom su inicijativom nezadovoljni i predstavnici drugih vjerskih i etničkih manjina, prije svih aleviji (u Siriji se nazivaju alauitima) koji su inače bili antagonizirani sa sunitskom vanjskom  politikom Ankare prema Siriji. Inicijativa im ništa nije ponudila - još uvijek imaju problema sa izgradnjom svojih vjerskih bogomolja (cemevi-ja).

Erdogan je sa svojim gostom naravno razgovarao i o sirijskoj krizi. Uvjerio ga je, tvrdi se, da je autonomija koju žele ostvariti sirijski Kurdi opasna ne samo za Tursku već i za irački Kurdistan. Stranka demokratskog jedinstva (PYD), koja igra središnju ulogu u pokretu za autonomiju sirijskoga Kurdistana, održava navodno bliske odnose sa turskim PKK-om. Prema Erdoganu - PKK-ovi "teroristi" ulogoreni na sjeveru iračkoga Kurdistana predstavljaju stalnu sigurnosnu prijetnju vladi u Abrilu. Barzani nije imao kuda pa se je složio sa svojim domaćinom.

Erdoganova "demokratska inicijativa" nije samo imala za cilj prikupljanje kurdskih glasova, već je trebala osigurati i mir u graničnim oblastima koje naseljavaju turski Kurdi

Barzaniju je izgleda više stalo do izvoza nafte u Tursku nego do etničke subraće u Siriji. To je potvrđeno dva dana kasnije kada je Erdogan u Ankari dočekao premijera iračkoga Kurdistana Načirvana, nećaka starijeg Barzanija. Sa njim je potpisao ugovor o uvozu nafte i plina. Izgradnja cjevovoda,  kojim će se isporučivati nafta i koji će biti priključen u postojeću tursku mrežu što se napaja i sa naftom iz Kirkuka, skoro je završena.  Mogao bi proraditi već u siječnju, pumpajući prema turskom sredozemnom terminalu u Ceyhanu 300.000 barela nafte dnevno. Do kraja 2015 terminal bi mogao primati milijun barela dnevno, a kasnije i 2 milijuna. Mali irački Kurdistan sa svojih 43,7 milijardi barela naftnih rezervi i najmanje šest trilijuna kubnih metara prirodnoga plina tako će postati, osim nepredvidivoga, velesila među bliskoistočnim izvoznicima.  Predviđa se da će izgradnja plinovoda biti završena 2017. Dobit od prodaje nafte biti će deponirana na poseban račun u jednoj turskoj državnoj banci i tu će ostati sve dok se Abril i Bagdad ne dogovore o međusobnoj raspodijeli tih sredstava. Uz ugovore o cjevovodima, turske će kompanije u suradnji sa američkom Exxon-Mobil korporacijom sudjelovati u istraživanjima i eksploataciji 17 naftno-plinskih blokova u iračkom Kurdistanu. To je još jedan razlog zbog kojega se je Washington aktivirao i sada posreduje između Ankare, Abrila i Bagdada.   

Trasa naftovoda i plinovoda teritorijem gdje žive turski Kurdi i gdje operiraju PKK-aovi gerilci je problematična. Tim teritorijem prolazi i cjevovod kojim se izvozi nafta iz Kirkuka. Taj je često sabotiran, tvrdi se od PKK-ovih "terorista". Zbog toga su se isporuke nafte terminalu svele na nekih 400 000 barela dnevno, iako je predviđeni kapacitet naftovoda 1,6 milijuna barela. E sad, Erdoganova "demokratska inicijativa" nije samo imala za cilj prikupljanje kurdskih glasova, već je trebala osigurati i mir u graničnim oblastima koje naseljavaju turski Kurdi.

******

Politika i ekonomija su na Bliskom istoku kao svuda u svijetu nerazdvojno povezane. Ekonomija se u ovoj regiji uglavnom svodi na proizvodnju, izvoz i putove nafte i prirodnog plina prema izvanregionalnim kupcima. Ekonomski interesi su natjerali AKP-ovu vladu revidirati svoje neo-otomanske regionalne ambicije i vratiti se politici dobrosusjedskih odnosa, barem kada je riječ o bilateralnim odnosima sa Iranom i Irakom. Ankara iz će iz istih razloga morati mijenjati svoju politiku prema Siriji.

<
Vezane vijesti