foto: znet.hrfoto: znet.hrTurska se vratila stadu NATO-a, ali ne kao poslušnica već kao samosvjesna regionalna sila čiji se interesi moraju uvažavati. Sa svojom novom "neo-otomanskom" politikom Ankara je pokvarila političke odnose s Teheranom i s Bagdadom, mada se ekonomska suradnja s te dvije zemlje za sada nastavlja.
"Demokratski islamizam" i neoliberalizam

Od kada je osvojila parlamentarnu većinu na izborima 2002. godine i potvrdila svoj primat 2007. te ponovo 2011, neo-islamistička vlada Stranka pravde i razvoja (AKP) premijera Recep Tayyip Erdogana uspjela je stabilizirati političke prilike u zemlji, uvesti financijsku disciplinu, revalvirati nacionalnu valutu (liru), obuzdati inflaciju (dostigla je 49 posto 2001.) i sanirati ekonomiju. Nezaposlenost je srezana na 10 posto. Sa reformama uvedenim po recepturi Međunarodnog monetarnog fonda (MMF), AKP je bila motornom snagom privrednog rasta prosječno po 6 posto godišnje. Otvarajući zemlju inozemnom kapitalu, AKP je u proteklih deset godina privukla 123,7 milijardi dolara stranih investicija, uključujući 15,9 milijardi dolara prošle godine. Godišnji per capita BDP, koji je 2000. iznosio 2 980 dolara, popeo se do 2012. na 10 609. Turska je u tom periodu imala najvišu stopu rasta među članicama Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD) i svrstala se je u kategoriju "novo-industrijaliziranih zemalja".

U pojednostavljenoj interpretaciji zapadnih medija, "umjereni" se je turski islamizam smatrao djelotvornom preprekom širenju utjecaja islamsko-fundamentalistiističkih svjetonazora i proliferaciji sa njima povezanim terorističkih organizacija

To je vladajućoj stranci pribavilo legitimitet kod biračkoga tijela, prvo revoltiranoga korupcijom i nesposobnošću ranijih vlada i njihovih građanskih stranaka, a zatim novo-stečenom kupovnom moći dobroga dijela građana i rastom njihova standarda. Rast BDP-a u 2012. je spao na još uvijek respektabilnih 3 posto, dok je inflacija ponovo počela rasti dostigavši 7 posto. Turska je međutim ove godine isplatila posljednju ratu duga MMF-u, dok joj je globalni dug zbog pritjecanja inozemnog kapitala sve do nedavno nastavio rasti. Sve u svemu, na statistikama bi joj mogle pozavidjeti skoro sve zemlje pogođene današnjom globalnom ekonomskom krizom.

Turska je bila prva muslimanska zemlja koju je američki predsjednik Obama posjetio prije četiri godine, naglašavajući tako koliko je Washingtonu stalo do savezništva sa Ankarom. AKP-ova vlada je već tada vodila aktivnu politiku prema zemljama šire regije, posebno prema arapskom svijetu, tako da se je njezin model "demokratskog islamizma" i uspješnoga ekonomskog razvoja isticao kao uzor bliskoistočnim susjedima. U pojednostavljenoj interpretaciji zapadnih medija, "umjereni" se je turski islamizam smatrao djelotvornom preprekom širenju utjecaja islamsko-fundamentalistiističkih svjetonazora i proliferaciji sa njima povezanim terorističkih organizacija.

AKP i kemalistički establishment

AKP se od samoga trenutka preuzimanja vlasti suočila sa podozrenjem pa i otvorenim neprijateljstvom kemalističkih snaga okupljenih oko konzervativne Republikanske narodne stranke (CHP) i ultranacionalističke Stranke nacionalističkog pokreta (MHP), usko povezanih sa vodstvom turskih oružanih snaga i sa uporištima u državnoj administraciji i sudstvu. Ovi su joj pripisivali "skrivenu namjeru islamizacije zemlje" i od nje branili "sekularni karakter Ataturkove države". AKP je 2007. preživjela jedva prikrivenu prijetnju turskih generala vojnim udarom. Te je godine, kao i ponovo 2010, preživjela dva pokušaja sudske zabrane stranke i političke diskvalifikacije njezinih dužnosnika. Usprkos žestokom protivljenju kemalističkih stranaka i snaga, sa referendumima 2007. i 2010. amandman je "vojni" ustav iz 1982. godine, ali AKP nije uspjela provesti sve reforme za koje se je zalagala. Najvažnije, nije uspjela podvrgnuti kontroli izabranog parlamenta i vlade vojnu instituciju, što je bio jedan od preduvjeta za otvaranje pregovora o pridruživanju Europskoj Uniji.

AKP se je od svoga osnivanja definirala kao "konzervativno demokratska" stranka koja se zalaže za liberalnu ekonomiju. Uspoređivala se je sa europskim demokršćanskim strankama. Nije negirala svoje islamističke korijene, ali je prihvatila sekularni sustav Republike Turske u kojem će "svi građani bez obzira na vjeru biti ravnopravni", dakle i kršćani, židovi, aleviji (pripadnici heterodoksne islamske zajednice), pripadnici sufijskih redova (sam Erdogan potječe iz jedne sufijske obitelji) i šijti, naravno i većinski suniti, moći slobodno upražnjavati svoje vjerske obrede, bez miješanja države. To nije bio slučaj za mandata prethodnih "sekularnih" vlada niti politika državnog Direktorata za vjerske poslove koji se je starao i još uvijek se stara isključivo o sunitima.

Sa puno sam simpatija pratio njezino hrvanje sa vojnim establišmentom, koji je pod krinkom obrane kemalističko-sekularnog karaktera države, zapravo branio svoje uske statusne i korporativne interese. O tomu sam pisao na stranicama H-Altera. Generali i oficiri stare škole su u međuvremenu umirovljeni, drugi su osuđeni zbog sudjelovanja u raznim anti-vladinim zavjerama ili im se još uvijek sudi, a ovi što su umjesto njih promovirani upućeni su baviti se "sirijskom opasnošću" i logističkim opremanjem i podrškom tzv. Sirijskoj slobodnoj vojsci, čije su polazne baze u Turskoj, odakle operira i njezina nominalna komanda. Tako su odvraćeni od petljanja u unutrašnju tursku politiku i kovanja novih zavjera.

Kurdska inicijativa

foto: asbarez.com foto: asbarez.com

Istupajući u kurdskim oblastima istoka zemlje sa parolom "Svi smo mi muslimani", AKP je na posljednjim parlamentarnim izborima 2011. osvojila više zastupničkih mjesta nego BDP. Nada se ponoviti taj uspjeh na sljedećim izborima koji će se vjerojatno održati 2015. Predsjednički i municipalni izbori će biti održani u trećem mjesecu 2014. Zato sa svojom kurdskom inicijativom AKP ponovo pokušava pridobiti glasove Kurda. Erdogan se poslije tri uzastopna premijerska mandata namjerava kandidirati za položaj predsjednika, ali pod uvjetom da sadašnji predsjednik Abdullah Gull odustane. Ustavni je sud naime presudio da Gull ima pravo na još jedan mandat. Erdogan se je također zalagao za uvođenje predsjedničkoga sistema ali bi i to zahtijevalo promjenu ustava. Opozicija mu je zbog toga pripisuje "sultanske" ambicije. Zbog toga je i rad parlamentarne komisije koja već mjesecima raspravlja o potrebnim ustavnim promjenama blokiran.

Suniti protiv šijta

Turski je angažman u susjednoj Siriji na strani sunitskih oružanih grupa što se bore protiv sekularnog Asadova režima, uključujući i opremanje tzv. Slobodne sirijske vojske, pridonijelo prerastanju sirijskih sukoba u krvavi sektaški rat u koji su se umiješala i druge zemlje šire regije; kao i teroristička Al-Kaeda i slične joj džihadističke grupe. Riječ je o heterogenom regionalnom sunitskom bloku kojega podržavaju, uz Tursku, Katarci, Saudijci i Emiraćani, koji se u Siriji suprotstavlja "alauitskom režimu" i njegovim iranskim i libanonskim šijtskim saveznicima.

Policajci libanonskog Hizbulaha su otvoreno stali na stranu Asadova režima i nedavno pridonijeli padu pobunjeničkoga bastiona Kuseir 15 km od libanonske granice, preko kojega pobunjenici već mjesecima primaju pojačanja, oružje, pa su čak snabdijevani sa hranom. Sponzori sirijskih pobunjenika su digli dreku zbog Hizbulahova uključivanja u sirijske sukobe, prešućujući da se na strani pobunjenika (u ogromnoj većini sunita) već dvije godine bore strani "dobrovoljci", uglavnom džihadisti i inozemni plaćenici (prema nesigurnim procjenama negdje između 3 000 i 10 000).

No ozbiljniji problem za AKP-eovu vladu je što je turska alevijska (turski naziv za alauite) zajednica, čiji pripadnici u većini glasaju za sadašnju opozicijsku Narodnu republikansku stranku (CHP), otvoreno nezadovoljna sa vladinom politikom prema Siriji. I kod onih što nisu vjernici proradila je neka vrsta vjerske solidarnosti. Naime, u Turskoj živi najmanje 15 milijuna alevija i najbrojnija su vjerska zajednica poslije sunitske, dok njihovih suvjernika preko granice ima svega oko 3 milijuna. Turski ce aleviji po svoj prilici i na sljedećim izborima ponovo glasati za CHP koja se suprotstavlja vladinoj sirijskoj avanturi.

Od politike "bez problema sa susjedima" do "neo-otomanizma"

Od prirepka Washingtona u vremenima Hladnog rata kada je Turska osiguravala istočno krilo NATO-a, a ohrabrena svojim novostečenom ekonomskom snagom, AKP-ova je vlada pod impulsom svoga ministra vanjskih poslova Ahmeta Davutoglua (preuzeo je tu dužnost 2009.), počela voditi samostalniju vanjsku politiku, posebno prema zemljama bližega i daljeg susjedstva. Sa politikom vođenom pod parolom "bez problema sa susjedima", Ankara je u kratkom vremenu uspostavila kooperativne odnose sa zemljana s kojima je ranije bila u sukobu - Rusijom, Iranom, Grčkom i Sirijom. Sklopila je niz bilateralnih ekonomskih sporazuma što joj je omogućilo da preko susjedne Gruzije počne primati azerbejdžanski plin i naftu, a cjevovodom ispod Crnog mora i ruski plin. Sa Asadovom Sirijom je čak potpisala ugovor o slobodnoj trgovini. Antagonizirala je svoje američke saveznike kada se suprotstavila njihovoj invaziji Iraka. Počela je surađivati sa Arapskom ligom u rješavanju više regionalnih sporova. Aktivirala se prema bivšim turkofonskim sovjetskim republikama u Centralnoj Aziji. Njezin kontingent vojnika, najbrojniji poslije američkoga, sudjeluje u NATO-vim operacijama u Afganistanu. Njezine su delegacije počele redovito obilaziti Bosnu, Srbiju i Makedoniju (teritorij koji je nekada pripadao Otomanskom carstvu). 2010, sa napadom izraelskih komandosa na brod turskih humanitaraca (devet ih je ubijeno), koji je prevozio pomoć opsjednutom stanovništvu Gaze, prekinuta je saveznička suradnja sa Izraelom.

Turska je pozdravila pobune Arapskoga proljeća. Erdogan je poslije rušenja Mubaraka i Ben Alija dočekan u Kairu i Tunisu poput heroja. U Kairu je održao predavanje u kojem je hvalio prednosti demokracije i sekularizma. Kada je otputovao, egipatsko Muslimansko bratstvo je objavilo priopćenje u kojem se kaže da Egipćanima nitko ne može "držati lekcije iz demokracije".

Sa svojom novom "neo-otomanskom" politikom Ankara je pokvarila političke odnose sa Teheranom i sa Bagdadom, mada se ekonomska suradnja sa te dvije zemlje za sada nastavlja

libia_telegraph.co.uk.jpg

Uz posredovanje američkog predsjednika Obame, učinjen je prvi korak ka normalizaciji tursko-izraelskih odnosa. Turska se vratila NATO-vom stadu, ali ne više kao poslušnica već kao samosvjesna regionalna sila čiji se interesi moraju uvažavati.

Kurdi su najbrojnija etnička skupina Bliskoga istoka koja je ostala zakinuta za vlastitu državu, mada je ugovorom iz Sevresa 1920. takva bila predviđena

Sa svojom novom "neo-otomanskom" politikom Ankara je pokvarila političke odnose s Teheranom i s Bagdadom, mada se ekonomska suradnja sa te dvije zemlje za sada nastavlja. Iračka joj vlada premijera Malikija zamjera što je sa svojim investicijama u Iračkom Kudistanu i bilateralnim elonomskim sporazumima sa Kurdskom regionalnom vladom (KRG) u Ebrilu ovu praktično pridobila na svoju stranu. Nije riječ samo o kupovini nafte koja se pumpa i izvozi iz Iračkog Kudistana u Tursku usprkos protesta Bagdada, već i o otvorenoj podršci Ankare zahtjevima Ebrila za pripojenje oblasti Kirkuka Iračkom Kurdistanu. Status ove oblasti koju naseljavaju Kurdi, arapski suniti (tu naseljeni od režima Sadama Huseina) i autohtoni Turkmeni (lokalno najmanja etnička grupa) povezani sa Turskom, ostao je ustavno nedefiniran. Čak se nije mogao provesti lokalni cenzus stanovništva. Nedavno je centralna vlada sam grad Kirkuk praktično stavila pod svoju vojnu kontrolu. Pozicije izvan grada su zauzele policije pešmerga (kurdski "borci za slobodu") i malo je falilo da između njih dođe do oružanog sukoba. Problem je što šira oblast Kirkuka "pliva na nafti". Na ta naftna polja i turska vlada polaže historijska prava što su joj bila dodijeljena poslije Prvoga svjetskoga rata.
Postojanje pozadinskih baza turskog PKK-a i njegovih izbjegličkih logora u planinama Kandila, koje su pod nominalnom jurisdikcijom vlade u Ebrilu, a koje je ova očito tolerirala i tolerira danas, još je jedan od razloga spora sa Bagdadom. No sa tursko-PKK sporazumom o evakuciji gerilaca PPK prema Iračkom Kurdistanu, kojega je Ankara očito dogovorila sa Ebrilom, u Bagdadu je izbila uzbuna - što će Ebril učiniti sa svim tim veteranima gerilskoga rata u Turskoj? Malo je vjerojatno da će ostati parkirani u planinama Kandila. Bagdad strahuje da bi mogli biti integrirani u pešmerge i upućeni na frontu kod Kirkuka. Alternative su - da budu usmjereni protiv Irana, ili da im se naredi "uvođenje reda" u istočnim oblastima Sirije, gdje su lokalni Kurdi de facto uspostavili autonomiju.  Kurdi su najbrojnija etnička skupina Bliskoga istoka koja je ostala zakinuta za vlastitu državu, mada je ugovorom iz Sevresa 1920. takva bila predviđena. Razdvojena je granicama Turske, Iraka, Irana i Sirije koje su poslije Prvoga svjetskog rata crtale tadašnje kolonijalne sile.

Ključne riječi: turska
<
Vezane vijesti