Put kojeg je Turska odabrala je u mnogočemu sličan Meksiku 1994. i Argentini 2000, oba zasnovana na jeftinim kreditima i zaduživanjima. Takva je politika bila popularna sve dok su krediti bili dostupni građanima i mogli se otplaćivati. A kada su banke zavrnule pipu, došlo je do krize.

Preko nafte i prirodnoga plina ekonomije najvećih bliskoistočnih proizvođača i izvoznika tih resursa su se s procesom neoliberalne globalizacije bez problema integrirale u taj svjetski sustav. Od početka su se vezale za američki dolar kao univerzalno sredstvo trgovačke razmijene, tako da i sam dolar ovisi o tržišnoj cijeni nafte.

Mnogi ovdašnji islamisti, suniti i šijti, s ponosom ističu da je Kuran prvi i jedini tekst monoteističkih religija - u ovom slučaju Božja zapovijed - u kojem su propisani principi slobodne tržišne razmjene

E sad, sve oštrije sektaško-vjerske bliskoistočne podijele između sunita s jedne strane i šijta s pridruženim im alalautima (alevijima) s druge, podgrijavane su suparničkim interesima ovdašnjih izvoznika nafte i plina. Sunitske dinastije Saudijske Arabije, Katara i Emirata vezale su za američki dolar. Iranska šijtska teokracija se uslijed sankcija što joj je Zapad nametnuo pak preorijentirala na zlato i barter trgovinu preko posrednika.Saudijci osim toga žive u uvjerenju da Teheran potiče proteste šijtske manjine koja naseljava njihovu naftom bogatu istočnu provinciju.

Sa svojim tenkovima su pritekli u pomoć bahreinskom kralju (sunitu) i omogućili mu preživjeti pobunu njegovih šijtskih podanika. Centralnom iračkom vladom kojoj predsjedava premijer Maliki dominiraju šijtske stranke. On je još prije dvije godine potpisao ugovor sa režimom predsjednika Asada za izgradnju cjevovoda kojim bi se irački plin i nafta pumpali prema sirijskim mediteranskim terminalima. Zbog toga je Asad otklonio udruženu saudijsko-katarsku ponudu da oni grade svoj cjevovod prema istim sirijskim lukama. Turci su pak željeli napajati europski Nabucco cjevovod sa katarskim i iračkim plinom. To je jedan od razloga zašto su se svrstali uz "sunitsku osovinu" a protiv šijtsko-alauitske alternative.      

Mnogi ovdašnji islamisti, suniti i šijti, s ponosom ističu da je Kuran prvi i jedini tekst monoteističkih religija - u ovom slučaju Božja zapovijed - u kojem su propisani principi slobodne tržišne razmjene. Od prilike jedna trećina kuranskih sura doista do u detalje razrađuje te principe. Jedini je vjerski tekst koji je uzdigao profesiju trgovca na razinu ravnopravnu ratnicima. Zabranio je doduše lihvarstvo, ali su se suvremeni islamistički bankari dosjetili i preimenovali bankarske kamate što se smatraju lihvarskim  u dobit od zajedničkih ulaganja u poslove. I mnoge su zapadne banke osnovale posebna "islamska odjeljenja".

nabucco_arabianoilandgas.jpg nabucco_arabianoilandgas.jpg

Koncept "socijalne pravde" prisutan je u svim programskim deklaracijama islamistističkih političkih organizacija. Svodi se na uputstvo da "oni koji imaju to dijele sa onima koji nemaju"

U Egiptu na primjer, poslije trijumfa Muslimanskog bratstva (MB) i pridruženih mu islamističkih glasova, na prvim izborima poslije rušenja Mubaraka, i kasnije s izborom Mursija, kandidata MB-a na predsjedničkim izborima, pobjednici su se jako trudili objasniti kako nemaju ništa protiv naslijeđenog neoliberalnog sustava, dapače. Ali bi iz njega trebalo iskorijeniti korupciju što je prevladavala prethodno. Koncept "socijalne pravde" prisutan je u svim programskim deklaracijama islamistističkih političkih organizacija. Svodi se na uputstvo da "oni koji imaju to dijele sa onima koji nemaju". Mnogi bogatiji tu vjersku obavezu izvršavaju čestim simboličnim milodarima prosjacima i dijeleći hranu sirotinji u vrijeme ramazanskih praznika. I europske socijaldemokratske stranke Blairova "trećeg puta" još uvijek govore o socijalnoj pravdi, dok u praksi brže ili sporije zatiru ono što je preostalo od socijalne države.

Egipatski predsjednik Mursi bio je počasni gost na kongresu AKP-a održanog u devetom mjesecu 2012. gdje je dočekan s ovacijama. Bio je to uvod u nove odnose suradnje što su uspostavljeni između dvije muslimanske zemlje. Uskoro potom potpisana su 23 međudržavna sporazuma. Erdogan je u međuvremenu prestao hvaliti prednosti sekularnog sustava države, sve češće naglašavajući prednosti islamističkih svjetonazora. Sve češće priziva Božju pomoć. Time je kupovao potporu svoga domaćega sunitskoga elektorata. Taj elektorat također podržava njegovu neootomansku politiku prema Siriji, gdje je otvoreno stao na stranu sunitskih snaga što se bore protiv alauitskoga Asadova režima i njegovih šijtskih saveznika. AKP-ova vlada je nedavno zabranila prodaju alkoholiziranih napitaka poslije 22 sata, obrazloživši tu mjeru s potrebom "zaštite zdravlja omladine".     

Kratko prije izbijanja sadašnjih nemira, predsjednik Gull je svečano objavio početak radova na izgradnji trećeg mosta preko Bospora, što spaja europski dio Turske sa maloazijskim. S njegove desne strane je stajao jedan imam, pretpostavljam muftija republike, što ranije nije bila praksa. Gull je obznanio kako će most dobiti ime po sultanu Selimu, kojemu je nadimak bio Yavuz, odnosno Okrutan, jer je u XVI stoljeću u vrijeme rata sa safavidskom Perzijom dao nalog za masakr desetak tisuća anatolijskih alevija što su se borili na strani perzijskoga šaha. U doba današnjih sunitsko-šijtskih regionalnih tenzija i sukoba imenovanje mosta po Selimu nije odjeknulo sretno među turskim alevijima. Lider Republikanske narodne stranke (CHP) Kilicdaroglu je kasnije optužio Erdogana da namjerno dijeli narod po vjerskoj osnovi.

Most o kojem je ovdje riječ dio je projekta vrijednog 2,6 milijarde dolara izgradnje 260-kilometarskog autoputa koji bi se trebao kasnije nastaviti trasom nekadašnjega "Puta svile" koji je polazeći iz Istanbula vodio preko Kavkaza i Centralne Azije do Kine. Autoput je segment idejnog projekta Transportnog koridora Europa-Kavkaz-Azija (TRACECA) što ga je svojevremeno zacrtala Europska komisija (EK).

Preko Turske je trebao voditi i cjevovod Nabucco kojim bi se bliskoistočni, kavkaski i srednjoazijski prirodni plin pumpao prema Europi, kojega je također svojevremeno usvojila EK, današnja Europska unija (EU). Namjera oba projekta, TRACECA i Nabuccoa, bila je zaobići transportne koridore preko Rusije. Izgrađena je i proradila je dionica koj dovodi azerbejdžanski plin do Turske, ali je zbog nemogućnosti napajanja cjevovoda dodatnim količinama plina s Bliskoga istoka i Centralne Azije dalja izgradnja prema zapadu zapela. Turci međutim nisu odustali i još uvijek imaju ambiciju da njihova zemlja postane transportnim "mostom" između Azije i Europe, o čemu sam pisao na ovim stranicama 27. ožujka ove godine. Između ostaloga tako dokazuju Europljanima da su im neophodni. I TRACECA i Nabucco su dijelovi  procesa svjetske globalizacije.  

turska_foto_reuters.jpg turska_foto_reuters.jpg

AKP-ova "islamistička" neoliberalna ekonomska politika je statistički bila nesumnjivo uspješna. Hvaljena je kao "čudo", ali je kao i u mnogim manje razvijenim zemljama imala neželjene socijalne posljedice

U Erdoganove megalomanske projekte spada i izgradnja 50-kilometarskoga kanala između Crnoga i Mramornoga mora gromoglasno najavljena u kampanji za parlamentarne izbore 2011. Cilj projekta što će koštati nekih 20 milijardi dolara, koji bi trebao biti dovršen do 2029, je ne samo rasteretiti morsku prometnicu Bospor-Dardanele, već i izmjestiti težište razvoja Istanbula iz centra prema do sada zapostavljenom sjeveru. Dio te namjere je i Selimov most. Tu se također previđa izgradnja dva nova industrijska satelitska grada, još jedne luke i trećega istanbulskoga aerodroma. AKP propagira gore nabrojane ambiciozne projekte kao integralni dio politike "urbane transformacije".

AKP-ova "islamistička" neoliberalna ekonomska politika je statistički bila nesumnjivo uspješna. Hvaljena je kao "čudo", ali je kao i u mnogim manje razvijenim zemljama imala neželjene socijalne posljedice. Put kojega je Turska odabrala je u mnogočemu sličan Meksiku 1994. i Argentini 2000, oba zasnovana na jeftinim kreditima i zaduživanjima. Takva je politika tamo bila popularna sve dok su krediti bili dostupni građanima i mogli se otplaćivati. A kada su banke zavrnule pipu, došlo je do krize.

Meksiko i danas grca, dok se je činilo da se je Brazil sa politikom baziranoj na proizvodnji i izvozu izvukao. No masovni protesti koji ovih dana potresaju tu najveću latinoameričku zemlju zbog poskupljenja javnoga prijevoza, na prvi pogled jednako trivijalnog problema kao što je rušenje stabala Gezi parka, pokazuje da su brazilske vlasti također zabrljale. Brazil je utukao milijarde dolara u izgradnju objekata za seriju međunarodnih nogometnih manifestacija kojima je jedini cilj pokazati svijetu kako je njegov model razvoja uspješan. U Riju i Sao Paolu su rušene favele (sirotinjska naselja) i njihovi stanovnici silom raseljavani. Pripremani nogometni spektakl im nije mogao nadoknaditi izgubljeno.


Turski neoliberalizam sa suzavcem 1. dio

Ključne riječi: turska
<
Vezane vijesti