High Life, foto: prtscrHigh Life, foto: prtscrTri izvanredna filma u samo jednom danu, put oko svijeta i put kroz vrijeme u jednom dahu.

Počelo je nestvarno, kao u nekom dobrom snu. Najprije Dugo putovanje u noć Bi Gana, zatim Naše vrijeme Carlosa Reygadasa, pa High Life Claire Denis. Tri izvanredna filma u samo jednom danu, put oko svijeta i put kroz vrijeme u jednom dahu. Iskustvo koje vraća vjeru u sedmu umjetnost, ali i, još i više, u smisao njezina festivalskog "grupiranja", da ne kažemo programiranja. Tko bi to drugi priuštio svojim gledateljima, nego beogradski Festival autorskog filma, jedan od rijetkih na ovim prostorima, a možda i šire, koji ne posustaje; naprotiv.

Film je to koji treba gledati, i gledati, i gledati..., naravno, u kinu, na velikom platnu, zajedno s drugim zaljubljenicima, u svjetlu tame, bez mogućnosti pauziranja, bez mobitela i hitnih poziva, s potpunom predanošću. I to zbog vlastite dobrobiti: jer hrani, nadahnjuje, pretvara olovo u zlato direktno pred vašim očimaNakon što je prije tri godine prikazao njegov nevjerojatni Kaili Blues, FAF je u svoje netom završeno, 24. izdanje uvrstio Bi Ganovo drugo ostvarenje, koje bi bez sumnje zasluživalo i da mu se perfekcionistički razmatra što adekvatniji prijevod (engleskog) naslova ( Dugodnevno putovanje u noć?), budući da je i samo načinjeno pomno, precizno i cjelovito, a opet je sasvim snovito i neuhvatljivo, nadnaravno, kako to samo poezija može biti.

Film je to koji (o)diše ljepotom, gotovo neprepričljiv: film o ljubavi, film o filmu, film o zadivljujućoj ljubavi prema filmu, o snazi njegove stvaralačke, transcendirajuće vanvremenosti, koja čak i ružne i tužne ostatke ove zamalo već propale civilizacije, s osupnjujućom lakoćom pretvara u uzbudljive i nujne predjele, u prustovsko putovanje jednog čovjeka kroz zakutke vlastite duše, one koja je čitav univerzum.

Iako padaju na pamet raznorazne odrednice – "noirovski", "road", modernistički..., ili pak asocijacije - "senzualni Bresson", "underground Tarkovski", "tai chi--Kusturica", "barokni Jarmusch", "prigušeni Wong Kar-wai"..., a možda čak i "post-punk Bolaño"?, Bi Ganovo ostvarenje se, kao i ona navedenih mu kolega prethodnika, opire pukom prepričavanju, uladičavanju i ograničavanju.

Film je to koji treba gledati, i gledati, i gledati..., naravno, u kinu, na velikom platnu, zajedno s drugim zaljubljenicima, u svjetlu tame, bez mogućnosti pauziranja, bez mobitela i hitnih poziva, s potpunom predanošću. I to zbog vlastite dobrobiti: jer hrani, nadahnjuje, pretvara olovo u zlato direktno pred vašim očima...

I da, nije zgorega napomenuti kako se radi o djelu koje je vjerojatno moglo i moralo nastati jedino u današnjoj Kini, kao duhovna, "najnaivnija", antifetišistička ravnoteža njezinu trenutačnom, pozapadnjačenom, nepojmljivom mega-materijalizmu, kao tihi i nezaustavljivi proboj izvorne, zasićeno suzdržane osjetilnosti, jedne gotovo protjerane, ali očito neuništive (nebeske) dubine i profinjenosti.

Dugo putovanje u noć, foto: prtscr Dugo putovanje u noć, foto: prtscr

Nakon nečega takvoga, u isti je mah i teško i lako za niti sat vremena proputovati kroz središte Zemlje i pojaviti se u Meksiku, u gostima kod već etabliranog, no pomalo izgubljenog ranosredovječnog pjesnika-farmera Carlosa Reygadasa i njegove poduzetno-intuitivne supruge Natalije López. To, redateljski neplanirano jukstapozicioniranje postindustrijskih predjela napuštenih rudnika i raskošno uzavrele farme bivola, kineskih "gubitnika" i meksičkih "stupova društva", daje i jednom i drugom filmu dodatnu, da ne kažemo globalnu dimenziju, začud(n)o proširujući kontekst u korist oba ostvarenja.Osamnaest godina stariji Reygadas, ne samo zbog generacijskih razlika, daleko je od Bi Ganova iskrenog stvaralačkog zanosa, no, nasreću, ne pokušava ga ni fingirati, ni zamijeniti sve popularnijom, prezirno-ciničnom manipulacijom gledateljevim strahovima i odbojnostima

Osamnaest godina stariji Reygadas, ne samo zbog generacijskih razlika, daleko je od Bi Ganova iskrenog stvaralačkog zanosa, no, nasreću, ne pokušava ga ni fingirati, ni zamijeniti sve popularnijom, prezirno-ciničnom manipulacijom gledateljevim strahovima i odbojnostima. Njegovo Naše vrijeme trosatno je, već uobičajeno rejgadasovski vizualno nepredvidivo lamentiranje o požudi i žudnji, o sigurnosti i slobodi, o suvremenom (etabliranom) umjetniku i njegovim slabostima i kompromisima, strahovima i porazima.

Naravno, tu je, kao i uvijek kod Reygadasa, i priča o spolu, o muškarcu i ženi, koja u tom 47-godišnjem Meksikancu kao da tek prijeti da zaista eks/implodira, i koja je još uvijek u fazi vrenja, a možda i prigušivanja, pomalo već kao zamorno, no i nadalje nepomirljivo i neumitno pogonsko gorivo.

U svom tom ruralnom, savršeno koncipiranom, ali dobrano zaljuljanom veleposjedničko-obiteljskom miljeu, perspektivu spasa i ovaj put, kao i u Post Tenebras Lux, generira veličanstvena priroda, toliko da se na trenutak učini kako je Naše vrijeme zapravo "samo" jedan neviđeni filmski pejzaž, skoro pa pastorala, sve dok majstorski "bezrazložno" ubačeni blic-prizori zahuktalih unutrašnjosti krila aviona i motora automobila, kao i do u detalje razrađene sekvence koncerta klasične glazbe i fascinantna bezvremenska minijatura s tri vučjaka ispred velikih (dvorišnih) vrata, ne podsjete kako se ipak radi o znatno kompleksnijem, cjelovitom autoru.

Naše vrijeme, foto: prtscr Naše vrijeme, foto: prtscr

Ovo posljednje nikada nije bilo upitno ni za francusku redateljicu Claire Denis, koja je, ako je to uopće važno, od Reygadasa starija i više nego li je on od Bi Gana, a koja od svog prošlogodišnjeg Lijepog sunca unutarnjeg nije mogla otići dalje no što je to učinila s High life-om, čiju originalnu englesku naslovnu višeznačnost nema potrebe prevoditi u Život među zvijezdama ili u Misiju – duboki svemir.

Ono što je još intrigantnije u vezi s ta tri iznimna filma jeste da se u kineskom osjeća novozavjetni duh propasti, oprosta i uskrsle nade, u meksičkom vlada starozavjetna drama žestokog (unutarnjeg) previranja i razvoja, dok je francusko-europski film bez sumnje šamanističko-paganskiDok je Reygadas neupitno ukotvljen, gotovo zaglavljen u sadašnjici, kod Bi Gana i Claire Denis događa se svojevrsna inverzija: iako bi se moglo činiti drugačije, Kinezovi propali iscrpljeni rudnici i napuštena zastarjela tehnologija zapravo su budućnost ( većeg dijela) svijeta, a naizgled futuristička svemirska saga Francuskinje i njezinih izvrsnih glumaca, Juliette Binoche i Roberta Pattinsona, sa svojim kanta-letjelicama i comodore-elektronikom, zapravo je već ( i ne baš tako bliska) prošlost koja, kao što se to lijepo svakodnevno osvjedočujemo na Balkanu, može trajati i trajati ( uz "malu" pomoć "nostalgije i birokratije"/tehnologije), zbog čega Bi Ganov junak ( karizmatični Jue Huang), nakon najave velike prirodne katastrofe, i konstatira: "Klizišta nisu opasna; opasno je živjeti u prošlosti".

Ono što je još intrigantnije u vezi s ta tri iznimna filma jeste da se u kineskom osjeća novozavjetni duh propasti, oprosta i uskrsle nade, u meksičkom vlada starozavjetna drama žestokog (unutarnjeg) previranja i razvoja, dok je francusko-europski film bez sumnje šamanističko-paganski, prvenstveno zbog shvaćanja čovjeka kao izgubljenog pojedinca, osuđenog na borbu s nesklonim mu bezličnim silama ( nagona, zajednice, prirode, znanosti, tehnike...), kojima se uvijek iznova mora ili suprotstavljati ili ulagivati/povinjavati.

Iako su usporedbe sa Stanleyem Kubrickom i Andrejem Tarkovskim gotovo neizbježne, i nisu na štetu Claire Denise, High Life, kao i svi njezini filmovi, nosi onaj pečat neupitno ženskog koji čini jasnu razliku, a koji ne dolazi od programatskog ili "inkluzivističkog", nego od osobnog, od autoričine potpune uvjerenosti u iskonski smisao ženske iracionalnosti i suštinsku nemogućnost njezina bilo kakva konačnog podjarmljivanja i/li instrumentaliziranja, što joj i omogućava da svoju nerijetko brutalnu visokostiliziranu svemirsku priču zaključi naizgled slično svojim muškim kolegama, no u biti sasvim suprotno.

Ključne riječi: filmski festival, Beograd, kultura, faf
<
Vezane vijesti