H-Alter
radikalni_mediji.jpgVažno je da napravimo distinkciju između satiričnih i lažnih vijesti. Dok su lažne vijesti intencionalno fabricirane u svrhu održavanja pozicije moći ili zgrtanja profita, satiriziranje političkih prilika u društvu, barem je do određene mjere, motivirano nekim oblikom aktivizma koji uključuje kritičko mišljenje. Neopravdano je političku satiru trpati u isti koš s lažnim vijestima, te je na taj način diskreditirati.

Lažne vijesti

Proizvodnja lažnih vijesti danas je jedna od važnih tema na agendi, kako u javnoj sferi općenito, tako i u različitim institucijama koje su uključene u regulaciju javne komunikacije -  od Vijeća Europe i Europske Unije do Organizacije za europsku sigurnost i suradnju (OSS)Slijedeći definiciju T. McGonaglea, lažne vijesti su informacije koje su namjerno fabricirane i disperzirane s intencijom obmane, odnosno navođenja drugih da vjeruju u laži ili sumnjaju u provjerljive činjenice. Radi se o dezinformaciji koja je prikazana kao vijest i koja će se, vrlo vjerojatno, tako i percipirati (McGonagle, 2017)[i].U konstrukciji takozvanog post-činjeničnog društva, promovira se postojanje više "istina" koje građani imaju na izbor, poput proizvoda supermarketa, a kako se urušavaju i tradicionalni autoriteti ispada da nitko više nije kvalificiran da drugome odredi sto je "prava istina"

Eksplozija lažnih vijesti tretira se kao akutni problem, no ne postoji slaganje oko pristupa njegovom rješavanju: mogućnost različitih oblika regulacije, pa i kriminalizacije lažnih vijesti oprezno se tretira, budući da se time zadire u neka od temeljnih načela liberalne demokracije, a to su sloboda izražavanja i participacija u javnoj debati.

Osim toga, liberalno inklinirani medijski regulatori tvrde da je rizik i u tome što se u regulatornim praksama potencijalno podliježe vrlo različitim interpretacijama, te se one lako mogu zloupotrebljavati u svrhu diskreditacije i uništavanja kritički orijentiranih istraživačkih medija. Bitnu ulogu u protoku informacija, koji uključuje i lažne vijesti, danas imaju internetski posrednici - poput tražilica i operatera društvenih medija – upravo se zato njihova uloga sve više propituje, te se na njih vrši pritisak kako bi zaustavili trend širenja lažnih vijesti (McGonagle, 2017).

I dok ne postoji konsenzus o načinu i stupnju regulacije, postoji slaganje oko toga da više pažnje, u duhu njegovanja individualizma i individualne odgovornosti, treba posvetiti medijskoj pismenosti, kako bi građani samostalno mogli prosuđivati o kvaliteti onoga što im se u medijskoj kakofoniji nudi.I dok se u demokratskim društvima sa dužom tradicijom odavno prepoznala korisnost satire u konstrukciji društveno-političkog ekvilibrijuma, a oštrica društvene kritike sve se više tupi kroz mehanizme supsumpcije tržišnog kapitalizma, koji potencijalno subverzivno pretvara u tržišni produkt, gotovo je dirljiva anakrona pozornost centara moći u Hrvatskoj spram subverzivnih potencijala i podrivačkih impulsa satire

European Association for Viewers Interests (EAVI) je internacionalna neprofitna organizacija koja upravo zagovara širenje medijske pismenosti, smatrajući da je ona građanima sve potrebnija u medijski saturiranoj svakodnevici. U brošuri Beyond Fake News: Ten types of Misleading News,[ii] navode deset tipova lažnih vijesti, to su: propaganda, pristranost (ideološka obojenost), ‘klikmamac’ (clickbait), teorija urote, sponzorirani sadržaj, pseudoznanost, dezinformacije, pogreške, izmišljene vijesti i satira.

U brošuri objašnjavaju osnovne karakteristike ovih tipova lažnih vijesti, te im pripisuju različite razine učinka i različite vrste motivacija koje stoje iza njihove produkcije i distribucije. Kao vrste motivacija navode profit, moć, humor, strast i (dez)informiranje. Ovakva kategorizacija mogla bi se iz različitih aspekata propitivati, no u ovome tekstu zadržati ćemo se na kategoriji koja nekako najviše "žulja", jer se čini da tu ne bi trebala biti, a to je satira.

I na drugim se mjestima satira izjednačava sa lažnim vijestima: tako će, primjerice, u akademskoj literaturi pisanoj u tradiciji istraživanja medijskih učinaka L. Holbert  navesti kako su "lažne vijesti […] program čiji je centralni fokus na političku satiru" (Holbert, 2005)[iii], a M. Balmas će istaknuti kako istražuje "izloženost lažnim vijestima ili kasnonoćnoj komediji (late night comedy)" (Balmas, 2014)[iv].

Trend izjednačavanja lažnih vijesti sa političkom satirom je posebno problematičan u svjetlu najezde "pravih" lažnih vijesti. Ukoliko se samo osvrnemo na relativno recentno povijesno razdoblje koje uključuje demokraciju kao model vladavine u zapadnim društvima, unutar koje masovni mediji igraju važnu ulogu, nesumnjivo možemo ustvrditi da proizvodnja lažnih vijesti, posebno u svrhu održavanja pozicije moći, nije ništa novo. No, u korijenu suvremene 'reinvencije' lažnih vijesti leže tehnološke inovacije koje prije svega uključuju internet, pri čemu u procesima proizvodnje mogu sudjelovati, ne samo profesionalne medijske organizacije, već i širi dijapazon društvenih aktera/korisnika.

Tehnologija omogućuje i do sada neviđeni rast količine informacija, sofisticiranu proizvodnju i globalnu diseminaciju, što dodatno otežava mogućnost utvrđivanja točnosti informacija, identifikacije izvora i Upravo je zbog svoje provokativnosti, britkosti i oštrine satira često na udaru različitih društvenih skupina. S jedne je strane redovito napadana od konzervativaca jer je često usmjerena na one društvene aktere koji su dio establišmenta, čime se podriva njihov autoritet - satiričaru ništa nije "sveto"proizvođača, kao i otkrivanja interesa koji leže iza proizvodnje određenog sadržaja. Same publike to nisu mogle utvrditi niti prije "internet revolucije", ali su s većim ili manjim povjerenjem, to prepuštale medijskim profesionalnim organizacijama, kojima danas - u okviru profitno orijentirane hiperprodukcije koja nužno uključuje i copy-paste prakse - to postaje sve manje relevantno.

Primjera proizvodnje lažnih vijesti je mnogo, prisjetimo se samo "Gorana" i njemu sličnih iz Velesa u Makedoniji, mladići koji su konstruirali lažne vijesti prateći tijek kampanje Donalda Trumpa za predsjedničke izbore u SADu, kako bi, putem oglašavanja, ostvarili profit. Jezovita je lakoća kojom su izmišljali vijesti isključivo motivirano materijalnim interesima, posebno u kontekstu temeljnih normativnih načela profesionalnog novinarstva, koje u demokraciji ima važnu ulogu informiranja javnosti o stvarima od javnog interesa pri čemu se, između ostalih ističe objavljivanje provjerenih, točnih informacija.

No, možda nije na odmet zapitati se zašto različiti dionici u ovoj javnoj raspravi proizvodnju lažnih vijesti u navedenom obliku tretiraju kao akutni problem? Može li se uznemirenost povezati s činjenicom da u fabrikaciji vijesti više ne sudjeluje isključivo elita, već i takozvani "obični puk", pa je posljedično fabrikacija izmaknula isključivoj kontroli centara moći? Ovo, dakako, ne znači da nema strukturalne nejednakosti kada je riječ o moći proizvodnje i distribucije lažnih ili pravih vijesti.

Naravno da je, u odnosu na mladiće iz Velesa, veći upliv gigantskih korporacija ili političkih aktera poput D. Trumpa - koji je, kao što je globalno dobro poznato, medije koji mu u političkoj kampanji nisu bili skloni diskreditirao, nazivajući ih  "lažnim informativnim medijima" (fake news media))[vi] - no ipak je razvidna "intruzija" aktera koji do sada nisu imali moć utjecaja na proizvodnju sadržaja i kolanje informacija.Satira, kao specifična izražajna forma, koristi humor za oblikovanje društvene kritike, te redovito, kroz povijest, inicira debatu o pitanjima morala. Kada je riječ o humoru, delikatno je, i uvijek društveno i historijski situirano, određenje granica prihvatljivoga, iako je upravo to tip komuniciranja u kojemu se ta granica najekstenzivnije tumači

U širem smislu, možda ne treba čuditi to što ne postoji nekakav moralni kompas koji bi intrinzično kod članova društva, neovisno o njihovim strukturalnim pozicijama, spriječio fabrikaciju vijesti, budući da se u okviru neoliberalnog kapitalizma u ideološkom smislu promoviraju vrijednosti individualnog uspjeha koji se mjeri novčano, i to nerijetko primjenom makijavelističke devize "cilj opravdava sredstvo".

Osim toga, u konstrukciji takozvanog post-činjeničnog društva, promovira se postojanje više "istina" koje građani imaju na izbor, poput proizvoda supermarketa, a kako se urušavaju i tradicionalni autoriteti ispada da nitko više nije kvalificiran da drugome odredi sto je "prava istina".

Satira kao društvena kritika

Dok su lažne vijesti intencionalno fabricirane u svrhu održavanja pozicije moći ili zgrtanja profita, satiriziranje političkih prilika u društvu, barem je do određene mjere, motivirano nekakvim oblikom aktivizma koji uključuje kritičko mišljenje. Stoga je posve neopravdano političku satiru trpati u isti koš sa lažnim vijestima, te je na taj način diskreditirati. Posebno stoga što je satira humoristični kritički komentar vrlo realnih postojećih društvenopolitičkih prilika.

Satira, kao specifična izražajna forma, koristi humor za oblikovanje društvene kritike, te redovito, kroz povijest, inicira debatu o pitanjima morala. Kada je riječ o humoru, delikatno je, i uvijek društveno i historijski situirano, određenje granica prihvatljivoga, iako je upravo to tip komuniciranja u kojemu se ta granica najekstenzivnije tumači. Teško je definirati satiru kao koherentan žanr, što pokazuju suvremeni poznati medijski primjeri koji sežu od televizijske satire poput South Parka (animirana satirična serija), Da Ali G Showa (hibrid talk showa i terenskog reportažnog "novinarstva") ili Brass Eyea (satirične vijesti), preko tiskovina kao što je bio Feral Tribune ili satirični tjednik Charlie Hebdo, do radijskih emisija poput Zločeste djece ili Blue Jama

Bez obzira na razlike, satira je uvijek, kao oblik društvene kritike, po definiciji provokativna i često u sebi sadrži više ili manje potisnuto suparništvo, pa i neprijateljstvo, stoga je uvijek potrebna interpretacija i kontekstualizacija satire. Načini interpretacije društveno su i historijski određeni, u kombinaciji s kulturnom kompetencijom samog "čitatelja/čitateljice".

South Park, season 20, ep 9, foto: screenshot South Park, season 20, ep 9, foto: screenshot

Upravo je zbog svoje provokativnosti, britkosti i oštrine satira često na udaru različitih društvenih skupina. S jedne je strane redovito napadana od konzervativaca jer je često usmjerena na one društvene aktere koji su dio establišmenta, čime se podriva njihov autoritet - satiričaru ništa nije "sveto" – od nacionalne države do crkve, što uobičajeno ljuti konzervativce.No, možda nije na odmet zapitati se zašto različiti dionici u ovoj javnoj raspravi proizvodnju lažnih vijesti u navedenom obliku tretiraju kao akutni problem? Može li se uznemirenost povezati s činjenicom da u fabrikaciji vijesti više ne sudjeluje isključivo elita, već i takozvani "obični puk", pa je posljedično fabrikacija izmaknula isključivoj kontroli centara moći?

U Hrvatskoj za to ne manjka primjera: tako će I. Sanader za Zlikavce i njihovu satiričnu obradu Isusa reći da je njihov humor protivan "temeljnim vrijednostima demokracije" (Vjesnik, 9.2.2006), a  N. Pintarić - svojedobno direktor Glasa Koncila i član Programskog vijeća HRTa - istaknut će kako humor u Zlikavcima nije "u skladu sa zajedničkim kulturnim vrijednostima kojima kao društvo težimo" (Vjesnik, 26.11.2004). Sličan primjer (auto)cenzure dogodio se i u slučaju  Laku noć, Hrvatska, kao i u recentnom primjeru Montiranog procesa koji je skinut s programa HRTa uz budalasti "argument" da služi "raspirivanju vjerske, nacionalne i druge netrpeljivosti."[vii]

Učestali napadi koje je doživljavao Feral Tribune vrlo su dobro poznati javnosti. I dok se u demokratskim društvima sa dužom tradicijom odavno prepoznala korisnost satire u konstrukciji društveno-političkog ekvilibrijuma, a oštrica društvene kritike sve se više tupi kroz mehanizme supsumpcije tržišnog kapitalizma, koji potencijalno subverzivno pretvara u tržišni produkt, gotovo je dirljiva anakrona pozornost centara moći u Hrvatskoj spram subverzivnih potencijala i podrivačkih impulsa satire. 

Satira je djelomično na udaru i progresivnog spektra društvenih aktera koji u imenu političke korektnosti sve više sužavaju polje izrecivog, pa čak i u humorističnom vidu komunikacije. Ideja političke korektnosti svoje korijene ima u pokretima Nove ljevice šezdesetih godina 20. stoljeća, kada se opravdano uviđa da jezik odražava društvene nejednakosti, te da se u tom ključu treba osvijestiti upotreba različitih termina.

Povezuje se uz politike identiteta i važnosti uvažavanja i poštivanja različitosti. Dakle, temeljni je cilj Trend satirično groteskne političke zbilje odlično je obrađen u jednoj satiričnoj vijesti na portalu News Bar, koji je osvanuo u jeku izbora i rasapa Vlade u 2016 godini: "Ljudi, ovo nismo mi" glasi naslov, čime se pokazuje nemogućnost jasnog odvajanja navodno ozbiljne i respektabilne domene politike i zabavne, navodno neozbiljne domene satireizbjegavanje diskriminatornog i uvredljivog jezika i ponašanja, no postavlja se pitanje smislenost aplikacije ovih pravila na satiru, budući da je uvredljivi diskurs njezin konstitutivni dio. Uvrijeđeni ste? Pronađite načina da se nosite s time. Da Ali G Show autora S. B. Cohena upravo se poigrava s ovim pitanjima (Popović, 2012)[viii], Njegov alter-ego Ali G ističe:

"Respek is important. But the sad thing is there is so little respek left in the world, that if you look at the word behind me in the dictionary, you will find that it has been taken out (the word behind him is spelled ‘respek’ so naturally it is not in the dictionary). So if this show teaches you anything, it should teach you how to respek everyone: animals, children, bitches, spazmos, mingers, lezzers, fatty boombahs, and even gaylords. So, to all you lot watching this, but mainly to the normal people, respek! West Side".

Ideje nastale šezdesetih godina prošloga stoljeća, u svrhu emancipacije marginaliziranih i deprivilegiranih skupina, od tada se šire i mutiraju u čudan oblik autocenzure kada je riječ o upotrebi jezika: svaki iskaz potencijalno postaje uvredljiv, posebno kada se radi o identitetskim odrednicama. No, kada je riječ o satiri, kao što ističe J. Palmer "…pretjerana svadljivost izaziva uvrijeđenost umjesto humorističnog efekta, dok pretjerana pristojnost izaziva dosadu; uspješni komičar vješt je u pronalaženju fine crte razlikovanja između ovih pozicija"  (Palmer, 1987, u Lockyer i Pickering, 2006)[ix].

Satira kao lažna vijest?

Tip satire koji je danas posebno popularan i koji se poistovjećuje sa lažnim vijestima, je politička satira, ili specifičnije - satirične vijesti. Tu se koriste norme tipične za informativne medije, ali se pribjegava parodiranju njihove forme i ironijskoj inverziji dnevnih vijesti (Young, u Balmas, 2014).Pomalo je ovo inzistiranje na odvajanju zabave i politike paradoksalno u svijetu suvremene medijske proizvodnje koja sve više, rukovođena komercijalnim interesima, čini upravo to – miješa informativne i zabavne elemente

Otvaranje ovoga trenda pripisuje se britanskom komičaru C. Morrisu i njegovi emisijama The Day Today (BBC2, 1994, koautor A. Iannucci) i kasnije Brass Eye (Channel 4, 1997).  Američki je pandan The Daily Show (Comedy Central, 1996), a nešto kasnije pojavljuje se i Colbert Report (Comedy Central, 2005).  Po uzoru na njih, u Hrvatskoj se pojavljuje Montirani proces, odnosno News Bar TV, utemeljen na portalu satiričnih vijesti News Bar, koji pak ima određene sličnosti sa satiričnim portalom The Onion (koji u online izdanju nastaje 1996 godine).

Politička satira prilikom konstrukcije satiričnih vijesti kao temelj uzima medijski konstruirane događaje, dakle izvor su "prave" vijesti informativnih medija, a ne društvena realnost sama, budući da je referentna točka satiričnih vijesti parodiranje informativnih medija. Kao što naglašavaju P. Jones, G. Baym i A. Day (2012)[x], informativni mediji kao svojevrsni politički "igrači" pristupaju politici instrumentalno, fokusirajući se na načine na koje se odvijaju formalni politički procesi.

News Bar TV, foto: ytb-prtsc News Bar TV, foto: ytb-prtsc

No, suvremeno informativno novinarstvo podbacilo je i iznevjerilo javnost odbacujući ulogu novinarstva u istraživačkom ili zagovaračkom otkrivanju društvene nepravde, napuštajući kritičku orijentaciju, te ignoriranjemSatira je djelomično na udaru i progresivnog spektra društvenih aktera koji u imenu političke korektnosti sve više sužavaju polje izrecivog, pa čak i u humorističnom vidu komunikacije. Ideja političke korektnosti svoje korijene ima u pokretima Nove ljevice šezdesetih godina 20. stoljeća, kada se opravdano uviđa da jezik odražava društvene nejednakosti, te da se u tom ključu treba osvijestiti upotreba različitih termina kontekstualizacije informacija određenih političkih zbivanja. Ne treba stoga čuditi trend učestalijeg pojavljivanja i popularnosti satiričkih komentatora političkih zbivanja koji ukazuju na moralne i etičke lapsuse onih koji dominiraju političkim procesima. Autori ukazuju na širu društvenu relevantnost satire i takvih govornih činova, jer ona sukonstruira političku realnost, i to ne samo za vjernu publiku političke satire, već i šire, budući da se i drugi novinari, političari, birači, vjerske vođe i građani referiraju na istu i nakon što komičari siđu s pozornice (Jones, Baym i Day, 2012). 

U raspravi o odnosu političke satire i "prave" političke realnosti, zanimljiv je i uvid gore navedenih autora koji, na primjeru satiričnih vijesti u The Daily Showu i  Colbert Reportu, ukazuju na to kako u slučajevima u kojima komičari izlaze iz okvira vlastitog komičnog djelovanja i ulaze u prostor "prave politike" kako bi utjecali na tijek političke debate, dolazi do otpora političkog establišmenta i srednjestrujaških novinara, jer tu, prema njihovom mišljenju, komičari ulaze u teren koji im ne pripada. Političko-novinarski establišmenta zahtijeva da se domena zabavnog i "ozbiljnog" političkog striktno odvaja.

Pomalo je ovo inzistiranje na odvajanju zabave i politike paradoksalno u svijetu suvremene medijske proizvodnje koja sve više, rukovođena komercijalnim interesima, čini upravo to – miješa informativne i zabavne elemente (kao što implicira kovanica infotainment), pri čemu informativna uloga gubi bitku pred imperativom zabave. Drugi problem koji se nazire odnosi se na to što političko-novinarski establišment (pretpostavljam nenamjeravano?) konstruira domenu politike kao satiričnu grotesku.

Pustimo Trumpa, zadržimo se na Hrvatskoj: doista, je li T. Orešković sa "građevinama" i drugim lapsusima mogao biti tretiran "ozbiljno"? Je li uprizorenje svojedobne premijerke J. Kosor u dočekivanju turista na državnoj granici, služeći se jedva razumljivim "polomljenim" engleskim, društveno-politička zbilja? Je li M. Bandić općenito, "prava" ili satirična vijest?  O trenutnoj predsjednici K. G. Kitarović i njezinim gafovima da ne govorimo, prisjetimo se samo preuzimanja cvijeća na pozornici HNK.[xi]

Trend satirično groteskne političke zbilje odlično je obrađen u jednoj satiričnoj vijesti na portalu News Bar, kojiPolitička satira prilikom konstrukcije satiričnih vijesti kao temelj uzima medijski konstruirane događaje, dakle izvor su "prave" vijesti informativnih medija, a ne društvena realnost sama, budući da je referentna točka satiričnih vijesti parodiranje informativnih medija je osvanuo u jeku izbora i rasapa Vlade u 2016 godini: "Ljudi, ovo nismo mi" glasi naslov, čime se pokazuje nemogućnost jasnog odvajanja navodno ozbiljne i respektabilne domene politike i zabavne, navodno neozbiljne domene satire.

Ovime se, dakako, ne dovodi u pitanje činjenica da politički akteri i njihovi potezi (takvi kakvi jesu) imaju ozbiljne posljedice za građane neke države, no satira je u određenom smislu korisna upravo zato što uvijek u sebi sadrži ozbiljnu političku poruku, naglašavajući određena politička pitanja, etičnost određenih postupaka te načine konstruiranja političkog života.

Satiričari su u tom smislu komentatori društvenih zbivanja i ukazuju na ozbiljnost političkih promašaja, kojih je čini se, sve više, a koje većina medija više ne obrađuju na adekvatan način. Zbog svega je navedenoga važno na pojmovnoj razini odvajati satirični društveni komentar od namjerno fabricirane laži, odnosno razlikovati satirične vijesti od onih lažnih.

Izvori:
[i] Tarlach McGonagle (2017) ‘‘Fake news’’: False fears or real concerns? Netherlands Quarterly of Human Rights, Vol. 35(4) 203–209.
[ii] Infographic: Beyond Fake News – 10 Types of Misleading News. https://eavi.eu/beyond-fake-news-10-types-misleading-info/#3f9ae1076c591adc5  
[iii] Holbert, R. Lance (2005) A typology for the study of entertainment television politics. The American Behavioral Scientist, 49, 436-453.
[iv] Balmas, Meital (2014) When Fake News Becomes Real: Combined Exposure to Multiple News Sources and Political Attitudes of Inefficacy, Alienation and Cynicism. Communication Research, vol. 41(3), str. 430-454
[v] http://www.bbc.com/news/magazine-38168281
[vi] http://www.independent.co.uk/news/world/americas/us-politics/donald-trump-fake-news-rob-porter-a8205916.html
[vii] http://www.index.hr/vijesti/clanak/hrt-ukinuo-montirani-proces-zbog-sirenja-mrznje-na-raspored-stavili-dokumentarac-o-papinoj-gardi/881466.aspx
[viii] Popović, Helena (2012) 'Uncivilized' Comedy and its Reception. Participations: Journal of Audience & Reception Studies, Vol. 9, Issue 1. Str. 43-67. Publisher: University of Wales. 
[ix] Lockyer, Sharon and Pickering, Michael (ur). (2006) Beyond a Joke: The Limits of Humour. New York: Palgrave Macmillan.
[x] Jeffrey P. Jones, Geoffrey Baym i Amber Day (2012) Mr. Stewart and Mr. Colbert Go to Washington: Television Satirists Outside the Box. Social Research, Vol. 79, No. 1, Politics and Comedy (SPRING 2012), 33-60.
[xi] http://hr.n1info.com/a185631/Vijesti/Predsjednica-se-nakon-predstave-u-HNK-popela-na-pozornicu.html

 

aem_copy76095.jpg
Članak je objavljen u sklopu projekta "Vladavina prava" koji sufinancira Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).
<
Vezane vijesti