drago_glamuzina_everest.jpgOsvrt na zbirku pjesama Everest Drage Glamuzine.

Zbog čega je George Mallory tako tvrdoglavo nastojao "doseći zvijezde'" i suicidalno tvrdoglavo nasrtao na planinski vrh na visini od 8848 metara ? Zar je zaista uvjerljiv njegov odgovor na pitanje novinara: "jer je tu"?

Vjerojatno postoji mnogo odgovora na to pitanje, kao što i sama povijest i oko toga obavija ružičasti veo mitologizacije. No, zaista se čini kako je ljudski poriv za prevazilaženjem sebe i preispitavanjem vlastitih granica jedan od izglednijih motiva britanca Malloryja za tim suicidalnim pothvatom. Čini se da tu interpretaciju prihvaća i pjesnik i urednik Drago Glamuzina.

Njegova zbirka pjesama Everest zanimljiv je i osvježavajuć tekst u kojem autor crnim humorom, apsurdom pa čak i groteskom ukazuje na najtraumatičnije aspekte suvremene svakodnevnice. Radi se o cinizmu buntovnika koji ne poznaje kompromis, čak i pod cijenu mogućeg animoziteta dijela publike sklonog konvencionalnijem stilu i diskretnijem vokabularu (generalno srednjestrujaškoj poetici utabanog madaliteta).

Lirski "junaci" u zbirci se granaju u dvije kategorije: ili su "odmetnici" koji ne dopuštaju da ih suvremena apatija ugura u okvire mediokritetstva, već nastoje prelaziti preko granica konvencija i "dobrog ukusa" u potrazi za egzistencijalnim, autentičnim - Iskonskim što ih dovodi u fatalizam:

"Kažem novinarki/ ono što je htjela čuti/ da se zbog ljubavi/ sasvim sigurno/ isplati sve riskirati" (pjesma Intervju).

Ili su pak perverznjaci:

"Bio je tada/ kad je bila sasvim mlada djevojka,/ gotovo djevojčica/ neki susjed u zgradi prekoputa/ koji bi vidio kad bi došla kući/ pa bi je zvap telefonom,/ i kad bi se javila/ počeo bi pričati/ što će joj sve raditi/ kad je se dočepa./ I svaki je put bio sve gnjusniji..." (pjesma Perverznjak).

Najčešće su dekadenti koji se gotovo rezignirano prepuštaju alkoholu, cigaretama, drogi ili razvratu, uvelike podsjećajući na protagoniste Charlesa Bukowskog kojeg autor, u podnaslovu pjesme Bit će sve u redu i citira:

"Mi smo čudovišta. Kad bismo to mogli da vidimo, možda bismo i mogli da se volimo".

U navedenoj pjesmi čini se da autor gotovo meditativno ponire u sebe te si kroz dijalog sa ženskim subjektom postavlja pitanje "Po čemu sam ja to čudovište?" Glavni motiv u pjesmi je nemogućnost (nesposobnost) komunikacije između autora i ženskog subjekta:

"Ona se boji/ i ja pokušavam/ ukloniti iz svog života sve/ što je uznemiruje./ ... / Pokušavam je uvjeriti/ da ću učiniti sve/ da bude mirna,/ Ali njen popis je dug. / Ona želi/ da više ne spavam s drugim ženama/ da ne idem spavati u šest ujutro/ da ne budem tako mračan/ da bar malo vjerujem u boga/ da kažem da nije bilo dobro to što sam radio/ i kako sam živio/ i da to stvarno i mislim/ ... / Ne voli čudovište u meni/ i ne zna ništa o čudovištu/ u sebi."
Drago Glamuzina, Foto: ytb-prtsc Drago Glamuzina, Foto: ytb-prtsc

Autor često ismijava zastarjele društvene konvencije koje egzistiraju jedino u reprizama američkih sitcoma iz 80-ih i međuljudske odnose prikazuje kao animalno uspostavljanje primarne homeostaze bez pretjerane potrebe za bilokakvom metafizikom. Komunikacija je bazično svedena na fatičku funkciju, komunikacijski kanal je causa sui.

Pjesma John Updike: Udaj se za mene uvelike podsjeća na poetiku apsurda Danila Harmsa:

"Postoji taj roman/ koji sam čitao prije desetak godina/ u kojem muškarac i žena/ ostavljaju svoje bračne partnere/ i počinje zajednički život,/ da bi se nakon nekog vremena/ ponovno vratili starim obiteljima/ pa ih opet ostavili/ ... / eto kako se život zajebava s nama".

Nadalje, upadljiva je također i devijirana, iskrivljena seksualnost koja se pojavljuje u vidu voajerizma - iz pjesme Jogging na Bosporu: 

''Okretali su se jedan prema drugom/ glavom pokazivali na nju/ i komentirali. / Nisam razumio što/ ali sigurno nešto o tome kako/ bi je jebali"

Uz devijiranu seksulanost, prisutna je i devijirana pervertiranost (pjesme Perverznjak i Fotografije njegove žene).

Svakako bi bilo potrebno još napomenuti i ponešto refleksivnije pjesme, kao što je gotovo nostalgična inicijalna pjesma Meč stoljeća i Bacač kamena. Bunt se čini zaista kao jedini dovoljni lijek protiv sveopćeg besmila i sivila, ali prečesto taj bunt tvori samo lažni raj, iluziju iskovanu na lažima, iskrivljenim vrijednostima i licemjerstvu. A takva se devijacija najčešće lomi preko leđa drugih, onih najbližih (Poslijepodne sa sinom, Moja kći).

Čini se kako je, sagledavši sve izneseno, riječ o zaista dinamičnoj zbirci, koja će zasigurno ostaviti utisak kod svakog čitatelja, te će, kod svakog ponaosob, biti svojevrstan korektiv modaliteta mišljenja i ponašanja - zaraženih ili hipokritskim "moralinama" pa tako izvještačenih do granica stilizacije, ili pak kao ćuška onim buntovnicima, koji svojom lažnom Golgotom jedino kompromitiraju svoje najbližnje.

Everest očigledno nije ponor čulnog divljanja, niti skrivanje u bilokakvoj komfornoj zoni, već imperativ borbe i ulaženje u koštac sa svim preprekama do vrha - prevazilaženje puke životinje u sebi.

Ključne riječi: hrvatska književnost, poezija
<
Vezane vijesti