Foto: K.O.<br>Foto: K.O.
Osvrt na roman Policijski sat Luke Bekavca: U svijetu konstantnih promjena i nestalnosti koja, kao svojevrstan Damoklov mač, lebdi konstantno nad našim glavama i viseći na tankoj niti neprekidno podsjeća na kontingentnu prirodu našeg bivstovanja koja prekinućem životne niti u svakom trenutku može biti stavljena u stanje mirovanja i time (zauvijek) ugašena.

Upravo ta nejasna prijetnja, nalik na zlokobnu slutnju pred konstantnim apokaliptičnim prizorima raznih katastrofa u medijima, u svojoj neizvjesnosti pred sfumatoznim horizontom bliske i dalje budućnosti nerijetko evocira nostalgične reminiscencije minulih doba, pa kakav god predznak da to doba imalo, budeći interes za razradom i razumijevanjem tog prošlog doba. Dodamo li gore navedenom prologu i u određenoj mjeri još svježe rane ne tako davne ratne povijesti, prilično je jasno da se stvara plodno tlo za razvoj potrebe za racionalizacijom i razumijevanjem kauzaliteta koji nas je doveo u svijet "visokotiražnog mira" u kojemu se na svakom koraku osjećaju metastaze tih ratnih devedesetih, kada je jedan svijet koji je tadašnja mladež, inteligencija i (općenito) građanstvo poznavalo, gotovo u trenutku utonuo u jednu preobraženu noć ratnih zbivanja, u kojoj se zvuk granata, pušaka, brujanja tenkova i vapaja žrtava nadvio poput Polifema i ostavio brojna pitanja koja mnogima i danas predstavljaju izazov u probavljanju te stvarnosti i razumijevanju tadašnjih događaja. Čini se kako nam u tom vrtlogu razbacanih, fragmentiranih i potisnutih sjećanja autor Luka Bekavac nastoji na jedan pseudobiografski način prikazati sliku Osijeka tih ratnih devedesetih. Djelo počinje zloslutnom najavom "Više nema vremena", čime nas već u samom početku veže za tekst osjećajem nemoćnog iščekivanja, no s povećanim interesom za daljnji zaplet koji cijelo vrijeme prijeti mogućom katastrofom.

luka_bekavac_policijski_sat.jpg

Roman funkcionira kao svojevrstan nastavak Drenja  i Viljeva, no počinjući od "nule", čime autor iznosi ideju kreiranja samostalnog djela koje istovremeno, ovisno o preferenciji i želji čitatelja, može funkcionirati i po trilogijskom ključu. Sam tekst konstruiran je u obliku dvije zasebne prozne strukture unutar jednog sveska koje imaju i vlastitu paginaciju i prijelomnu strukturu, čime čine svojevrstan kontrast. Naime, dok prvi tekst funkcionira kao svojevrsna pseudoautobiografska reminiscencija s naglašenim semantičkim diskontinuitetom, čime djeluje kao svojevrsna struja svijesti unutar jednog meditativnog prisjećanja, što autor dobiva poigravanjem s naracijom (čas iz sveznajućeg naratora prelazi u nepouzdanog i vice versa), kao i osjećajem paraliziranosti vremena, drugi tekst (u sadržaju naslovljen kao Druga prostorija) djeluje kao interpolacija 12 poglavlja opisa statičkih slika prostora koje u kontrapunktu s prvim korpusom ostavljaju intenzivan kafkijanski osjećaj bezizlaznosti i gotovo suspregnute, prigušene agonije pred nadolazećom neizvjesnošću; imanentnom opasnošću koja tek ima doći. Protagonist djela odaje dojam nemoći, nesposobnosti razumijevanja događaja usred kojih se našao te kao da samootuđenjem i ratiom nastoji povezati naizgled nepovezivo, podsjećajući pritom na momente svojom indiferentnošću na Camusovog Mersaulta, pa možda čak i Sartreovog Roquentina ("Odavno sam odustao od objašnjenja koja sam, još tada, napisao mikroskopskim nitima na poleđinama tih papira: "posljedice granatiranja", "opkoljen grad"; na stražnoj strani natpisa "kraj je blizu" stoji "paravan (uklonjen)", i kad god pogledam tu prekriženu riječ, u sjećanje mi ponovno navale neke druge međusobno nepovezane rečenice koje su se izgovarale prilikom takvih susreta. "To se ne čeka",rekao je jedan od njih, "to ne može doći." "Ti moraš doći", dodao je drugi smijući se, prvi je samo zakolutao očima i nastavio: "To se događa stalno, to je ovdje, odnosno, ne događa se, to samo tako stoji..."

Postajala mi je, u sporim i mukotrpnim koracima, kao da izranja iz dubokog gliba gluposti ili besvijesti, sve razgovjetnija veza "kraja svijeta" s time Izlaz iz labirinta svakako nije tako lagan kao što se možda u početku tog izvanrednog romana činida "više nema vremena") . Tekst dominira kontrastom upravnog i neupravnog govora kao i kazivanja ich i er formom. Dominantne duge rečenice, "ispletene poput neuvjerljivih zamjena za fizičku vožnju stvarnim prostorima", predstavljaju semantičke rakurse koji obuhvaćaju ambitus od parcijalnih epizoda sjećanja, (kvazi)znanstvenih pojmova i teorije, koketiranje sa svijetom fantastike, ali i vrlo "stvarnosne" činjenice bazirane na citatima, referencama i imenima nekih aktera osječke art-scene (Ivan Faktor). Indikativna je i gotovo presudna važnost interdiskurzivnosti za fabularnu, stilističku i semantičku dimenziju romana, što je realizirano kroz vještu stilizaciju znanstvenoga diskursa kao svojevrsni kontrapunkt međusobnih kritičkih osvjetljavanja različitih tipova spoznaje, različitih ontoloških razina i različitih načina percepcije i reprezentacije stvarnosti. Fluidnost sjećanja te nepouzdanost rekonstrukta kao misaonog dohvaćanja prošlog vremena nerijetko dovode do osjećaja krize traumatiziranog subjekta, čiji identitet slabi nad metaspoznajnim teretom parcijalno shvaćene traume ("Međutim, gotovo i ne razmišljajući o upozorenjima iz podruma, koja nisam shvatio sasvim ozbiljno, hodajući ubrzanim koracima ispred deprimantnog limenog pročelja praznog Zavoda za zdravstveno osiguranje, zapravo se nisam mogao osloboditi jedno jedinog pitanja: Gdje si bio prošlih dvanaest godina ? Odjednom mi se učinilo da sam se probudio iz kome i htio sam vikati od tog paralelnog osjećaja ushita pri otvaranju očiju te očaja zbog izgubljenog vremena koje mi je netko nepovratno oduzeo. Kamo je nestao tvoj život ? Dvanaest godina ? Petnaest godina ?").

Čini se da upuštajući se u putovanje u polidimenzionalni, halucinantni svijet toponima gdje je Osijek kao središte oko kojeg se kreira Bekavčev literarni svijet unutar kojeg nam nudi lepezu potencijalnih fragmenata stvarnosti i ideja koji lebdi između glagolskih vremena ostavljajući nas tako pred dojmom da u samo djelo ulazimo vrlo lako, no izlaz iz tog labirinta svakako nije tako lagan kao što se možda u početku tog izvanrednog romana čini. 

Ključne riječi: knjige
<
Vezane vijesti