Amerika je u ratu. Zapravo, u nekoliko ratova: Afganistan, Irak, Libija... No, ne mislim ovdje na te ratove: Amerika je, posebno od izbora za Kongres prošlog studenog, u ratu protiv vlastitog stanovništva, javnih službenika, samohranih majki, sindikata, imigranata, sirotinje, demokracije, pa čak i protiv čitave prirode.

Novoizabrani republikanski kongres je raspravu o proračunu postavio kao izbor između 1.6 bilijuna dolara proračunskog deficita ili rezanja 61 milijarde dolara domaće potrošnje. Senator Durbin (D-Illinois) je prokomentirao da to znači izbaciti još djece iz škole i da on u senatu neće pristati na ništa više od 10.5 milijardi dolara kako je Obama predložio, a i jedno i drugo je kap u vodi deficita (manje od 4 posto).

Tuđman je znao reći kako bi Hrvatsku trebalo voditi 200 bogatih obitelji. Ameriku ih vodi 400. Tih prvih 400 je bogatije od čitave donje polovice američkog stanovništva zajedno (dakle od 150 milijuna ljudi). Odnosno, kako Michael Moore piše: nije istina da novaca nema, nego ga samo nema tamo gdje treba, tj. u našim rukama.

Ili, kako nobelovac Joseph Stiglitz, profesor ekonomije na Sveučilištu Columbia kaže za Vanity Fair: mi ovdje imamo pravu narodnu vlast, izabranu od naroda i za narod - jedino što se radi o jedan posto naroda.

Što preostaje onima koji nemaju novca? Preglasno vikati ne smiju, jer to remeti javni red i mir

Odlukom Vrhovnog suda, koja izjednačava prava korporacija i prava pojedinca, te govor i novac, ta situacija se samo može pogoršati. Vrhovni sud je tako nedavno oborio zakon države Arizone (Citizens Clean Elections Act) koji je predlagao da kandidati, koji nemaju dovoljno svog novca za kampanju, mogu primiti subvenciju iz državnog fonda. Predsjednik Vrhovnog suda, John Roberts, ide tako daleko da smatra da je donošenje bilo kakvog zakona, koji bi izjednačio šanse raznih politički zainteresiranih čimbenika da utječu na politički proces, protuustavno.

Budući da svatko ima pravo govoriti koliko hoće i podržavati što hoće, a novac je govor, onda svatko ima pravo i trošiti koliko god hoće na koje god hoće političke ideje. Međutim, činjenica, koju Roberts namjerno ispušta iz vida je da, osim nijemih, svi imaju dar govora, a da novac zaista ima samo 1 posto stanovništva, koje odluka njegovog suda tako izdiže kao slobodnije i jednakije od ostatka populacije, dovodeći u pitanje samu američku demokraciju.

Jer, što preostaje onima koji nemaju novca? Preglasno vikati ne smiju, jer to remeti javni red i mir. Razbijati izloge i automobile, ne daj bože. Gotovo svaki čin nenasilnog protest vrijeđa neki zakon. Preostaje još jedino samospaljivanje, tako kao Mohamed Bouazizi u Tunisu. I ne bi bilo prvi puta: zapravo SAD imaju dugu tradiciju protestnih samospaljivanja* još od samospaljivanja Alice Hertz tokom rata u Vijetnamu, jedino što mediji u vlasništvu 1 posto imaju strogu direktivu da ne uznemiruju javnost činom kojemu je jedini cilj da uznemiri javnost, pa se o tome priča manje nego o samospaljivanjima u arapskom svijetu.

Prvo što su Republikanci učinili u studenom, nakon izbora, je da u Zastupničkom domu sruše netom donesen zakon o zdravstvenom osiguranju, najveće, ako ne i jedino postignuće Obamine administracije. Drugo je da su objavili totalni rat radnicima u javnim službama u 14 država gdje su osvojili vlast: Wisconsin, Florida, Illinois, Indiana, Iowa, Maine, Michigan, Minnesota, Missouri, New Hampshire, New Jersey, New York - demokrat izabran, ali se ponaša kao republikanac, Ohio, Pennsylvania. Cilj tog napada je ukinuti pravo javnih službenika da se sindikalno organiziraju i kolektivno pregovaraju o plaćama, i tako uštediti državi novac preko leđa učiteljica i vatrogasaca.

Idilična slika SAD-a, tzv. Američki san, slika je Amerike iz pedesetih godina prošlog stoljeća, kada je više od trećine radne snage u privatnom sektoru bilo sindikalno organizirano, što im je, očito, garantiralo pristojne plaće i relativno pošten tretman u kapitalizmu

Idilična slika SAD-a, gdje svatko ima veliku kuću s vrtom, autom u garaži, djecom na fakultetu i sigurnom penzijom na horizontu, tzv. Američki san, slika je Amerike iz 1950-tih godina prošlog stoljeća, kada je više od trećine radne snage u privatnom sektoru bilo sindikalno organizirano, što im je, očito, garantiralo pristojne plaće i relativno pošten tretman u kapitalizmu. Danas je samo 6.9 posto radne snage u privatnom sektoru sindikalno organizirano, jedva petina od njihovog broja od prije 60 godina. Rezultati su dramatični: bez zaštite sindikata, radnici su plaćeni manje, imaju manje beneficija, žive teže, siromašnije i nesigurnije, da bi onih 1 posto bilo još bogatije.

Bez kolektivnih ugovora nema slobode rada, a bez slobode rada nema istinske demokracije. Nezaposlenost raste. Polu-zaposlenost raste još više. A i oni koji imaju posao jedva sastavljaju kraj s krajem. U zadnjih 5 godina broj Amerikanaca koji primaju subvencionirane bonove za hranu (food stamps) se udvostručio i danas iznosi 44 milijuna ljudi.

Jedino gdje još postoji kakva-takva sigurnost i srednje-klasna egzistencija su zaposlenja u javnim službama, gdje je sindikalno organizirano 36.2 posto radne snage. To je posljednja utvrda Američkog sna, trn u oku gramzive elite. Sindikat javnih službenika, AFSCME, je ujedno bio i najveći financijer Demokrata tokom kampanje 2010., te nije teško zaključiti zašto ga Republikanci sada, po svaku cijenu, žele uništiti.

mural_maine.jpg

Unatoč ovako eksplicitnom iskazivanju superhikovskog bijesa prema svemu što stoji na putu daljoj koncentraciji sve većeg kapitala u sve manje ruku, novoizabrani republikanski guverner Wisconsina, Scott Walker, prvi u 14 država koji je započeo rat protiv svojih javnih službenika, nije, na kraju, uspio u svom naumu, barem za sada. Ulica je okupirala skupštinu Wisconsina u Madisonu. Policajci su isto javni službenici, na to je novi guverner zaboravio. Demokratski zastupnici, njih dvadesetak, bili su privremeno napustili državu, kako se ne bi skupio kvorum da se donese zakon, koji, osim što ukida pravo javnih službenika na kolektivno pregovaranje, povećava njihove izdatke za zdravstvenu zaštitu i privatizira elektroprivredu Wisconsina. Walker je tada izmijenio prijedlog zakona, kako bi ga republikanski zastupnici mogli donijeti i sami, bez kvoruma. No sud je blokirao doneseni zakon do daljnjega, a Walkeru je opala popularnost i narod mu viče: ostavka, ostavka.

Bez kolektivnih ugovora nema slobode rada, a bez slobode rada nema istinske demokracije. Nezaposlenost raste. Polu-zaposlenost raste još više

No, s Republikancima u većini u Zastupničkom domu u Washingtonu, bijesno kidanje socijalnih programa iz državnog proračuna nije se moglo izbjeći. Od traženih 61 milijarde dolara dobili su "samo" 38 milijardi smanjenja domaće potrošnje. Za proračun je glasalo 179 republikanaca i čak 81 izdajničkih demokrata (pod republikanskom prijetnjom da će inače prestati plaćati vladu uopće), a protiv proračuna je glasalo 108 demokrata i 59 republikanaca, kojima je 38 milijardi dolara bilo daleko premalo. Ured Kongresa za Proračun je izvijestio kako će stvarna ušteda iznositi tek oko 350 milijuna dolara, jer je smanjenje izdataka za domaću potrošnju uglavnom nadomješteno povećanjem izdataka za Pentagon.

Zakon o donošenju proračuna se i zove Department of Defense and Full-Year Continuing Appropriations Act, 2011 , tj. u slobodnom prijevodu  "Zakon o izdacima za Ministarstvo obrane i drugim izdacima tokom godine 2011." Sam naziv zakona dovoljno govori o tragičnim prioritetima američke političke kaste.

Prvih 160 od 459 stranica posvećeno je izdacima za vojsku i ratove. Drugi državni troškovi dođu gotovo kao usputna neugodnost, koju bi najbolje bilo potpuno ukinuti, kako bi se američka država mogla posvetiti svojoj, izgleda, primarnoj funkciji: osvajačkom ratu. Stavke na tim početnim stranicama su sve u teškim milijardama. Vojsci dlaka s glave ne smije faliti. Njima trebaju vozila od po 75 tisuća dolara, a oficirima i od po 250 tisuća.         

Slijedećih 299 natenane razlaže gdje će se novci uzeti, i tu su brojke u milijunima i tisućama, svakome će se malo otet od usta da se može nahraniti zvijer rata: recimo, neće se više davati tako velikodušna međunarodna pomoć gladnima, neobrazovanima i bolesnima - 18 milijuna ljudi na svijetu će ostati gladno, a 4 milijuna ljudi će ostati bez lijekova protiv malarije, ali će zato biti dovoljno metaka i bombi da ih se pobije budu li zbog toga postali "nasilni". Za utjehu Africi, bit će više gladnih i u SAD-u, jer se neće više tako šakom i kapom svakom davat bonove za hranu.

Osamnaest milijuna ljudi na svijetu će ostati gladno, a 4 milijuna ljudi će ostati bez lijekova protiv malarije, ali će zato biti dovoljno metaka i bombi da ih se pobije budu li zbog toga postali "nasilni"

Neće se više potpomagati tako velikodušno domaćeg malog poljoprivrednika, neće se elektrificirati sela (tj. ulagati u dovođenje broadband interneta u svaku zabit u Americi), centa se neće potrošiti na zatvaranje Guantanama (o prvom post-izbornom Obaminom obećanju - da će zatvoriti Guantanamo - nitko više i ne govori), policija će biti manje plaćena (to do prvih većih socijalnih nemira), ukinut je program lansiranja novih satelita za prognozu vremena, republikanci su jedva dočekali da zabrane korištenje novca od saveznog poreza za pobačaj i planiranje obitelji, sječe se po zdravstvu, za četvrtinu se smanjuje budžet za izgradnju high-speed željeznice nalik europskoj (čitaj: pederskoj), a u suprotnosti s novim zakonom, netom donešenim u Boliviji, koji daje pravo glasa majci prirodi, ovaj zakon, o nastavljanju izdašnog financiranja bezumnih ratova, skida vukove u Montani i Idahu sa liste ugroženih vrsta, i zapravo je objava rata prirodi: budžet Agencije za zaštitu okoliša (republikancima mrske EPA) srezan je za cijelih 16 posto, a budžet za konzervaciju zemlje i vode za čak 33 posto, i ukinut je program olakšica Ministartsva poljoprivrede za čuvanje kvalitete okoliša do kraja godine.

Ovim zakonom je, također, praktički ukinut dvadeset-milijunski program Ministarstva za građevinarstvo i razvoj, započet prošle godine, s namjerom da se ustanove i uklone zloupotrebe u davanju zajmova, koje su temelj trenutne ekonomske krize. Za razliku od prethodne slične krize s početka devedesetih (Savings & Loan), gdje je ipak nekoliko plutokrata iz gornjih 1 posto završilo u zatvoru, apsolutno nitko nije odgovarao za pljačku koja je 2008. godine enormno obogatila neke, dok je čitavu zemlju bacila u recesiju, a ovaj zakon osigurava da nitko niti neće odgovarati, te da su pljačkaši, koji pune kofere političarima, sigurni. Bogataši uče od povijesti, eto barem netko.

Upravo je tužno gledati kako se oni koji su podržavali Obamu 2008., danas priučavaju živjeti sa sve manjim očekivanjima i u moru loših vijesti uspijevaju tu i tamo upecati poneku radosnu. Tako komentatorica MSNBC-a, Rachel Maddow hvali Obamu, kako je, nakon donošenja proračuna, održao "snažan i neočekivano zadovoljavajući govor". U tom govoru, Obama je izjavio kako neće dozvoliti republikancima privatizaciju Medicare programa.

Medicare i Medicaid su slijedeći ciljevi republikanaca - ta dva programa su najveći domaći izdaci u američkom proračunu. Nisu uopće bitni za gornjih 1 posto, tako da se, što se njih tiče, mogu i moraju čim prije ugasiti. Medicaid pruža zdravstveno osiguranje ljudima koji žive ispod praga siromaštva, a Medicare pruža zdravstveno osiguranje starijima od 65 godina. Iako ima i bogataša iz gornjih 1 posto starijih od 65, oni si mogu priuštiti privatno zdravstveno, te im Medicare ne treba i stoga se može i mora ukinuti.

Ova nova generacija republikanaca je zaista namjerila ukinuti golemi program koji je započeo pred nešto više od četrdesetak godina (pod predsjednikom Lyndonom Johnsonom) i u koji svi, od svake plaće, uplaćujemo doprinose cijeli život, da bismo jednom, kad ostarimo, bili sigurni da nas bolnice neće ostaviti da crknemo pred vratima zato što nismo dio gornjih 1 posto, i nemamo milijune za skupe procedure. Dakle, baby-boomeri uplaćuju u taj program preko 40 godina i sad kad će doći do 65 i kad će napokon od toga moći imati koristi, republikanci bi željeli program ukinuti?!

To je besramna pljačka. No, od političkih lešinara u službi financijskih kriminalaca teško je i očekivati bolje. I Obama je protiv toga?! Mislim da je to stvarno minimum kojeg bi morali moći očekivati od jednog Demokratskog političara. Već se dovoljno osramotio time što se priklonio Pentagonu, braneći nehumani i osvetnički tretman Bradley Manninga u samici zbog davanja diplomatskih depeša Wikileaksu. U istom govoru ponovio je i kako i dalje želi dići poreze najbogatijima, a plaho i stidljivo je dodao kako bi se složio čak i sa rezanjem izdataka za vojsku. To ćemo, mislim, vidjeti kao što smo vidjeli i zatvaranje Guantanama.


liberty-2.jpg liberty-2.jpg
<
Vezane vijesti