Foto: Tamara OpačićFoto: Tamara OpačićOsamnaest godina od zločina u Gošiću: Selo koje je prije rata brojilo 37 kuća s oko 50 stanovnika, danas je gotovo prazno. U njemu živi nekolicina povratnika starije životne dobi koji svoje dane krate druženjem ispod starog stabla kostela. Zahvaljujući nedavno sagrađenom suhozidu u njegovom podnožju, mještanima Gošića ono je postalo i mjesto sjećanja na tragediju koja ih je zadesila u kolovozu 1995.

Od ubojstava u Gošiću, kao i u okolnim kninskim selima prošlo je više od osamnaest godina, ali do današnjeg dana nije donesena ni jedna pravomoćna sudska presuda

Staro stablo kostela, smješteno u centru mjesta, omiljeno je okupljalište stanovnika bukovačkog sela Gošića. Zbog svoje bogate krošnje, ono za toplog vremena pruža hlad onima koji svoje slobodno vrijeme krate uz razgovor ili igranjem boća. Zahvaljujući nedavno sagrađenom suhozidu u njegovom podnožju, mještanima Gošića kostel će sada služiti i za odmor. Ali i za promišljanje o tužnoj, ne tako davnoj sudbini koja je zadesila njihovo selo. U suhozidu, odnosno spomeniku, postavljeno je  sedam sjedećih mjesta. Po jedno za svakog od sedmero civila, mahom starije životne dobi, koji su ubijeni 27. kolovoza 1995. Jedno sjedeće mjesto postavljeno je u znak sjećanja na Mariju Borak koja je u trenutku smrti imala 81 godinu.

"Dvoumila sam se da li da odem i pet puta sam se vraćala kući, a ona mi je stalno govorila: 'Zašto još uvijek nisi otišla?'", prisjeća se Ljubica Borak posljednjeg susreta s majkom Marijom. Stojeći ispod stabla nakon održanog parastosa i svečanog otvaranja spomenika, Ljubica u pamćenje priziva događaje iz ljeta 1995. koji su joj zauvijek promijenili život. "Nismo znale što se sprema iako je većina stanovnika Gošića već bila otišla. U jedan u noći smo se probudile, čule smo kako dolaze oklopna vozila i shvatile da su se svi spakirali, osim nas. Odlučila sam da ću otići prenoćiti kod rodbine u Kistanje. Budući da je majka bila srčani bolesnik, teško bi podnijela put pa je odlučila ostati kod kuće. Ispratila me uz riječi: 'Idi, znam ja što se događa s mladim djevojkama kada naiđe vojska. Nas stare i bolesne ionako nitko ne dira'".

ljubica_borak_foto_jovica_drobnjak.jpg ljubica_borak_foto_jovica_drobnjak.jpg

Ne slutivši da se više nikad neće vratiti u selo kakvo je poznala, Ljubica je sa sobom ponijela samo osobnu iskaznicu i nešto novca. Njen odlazak na jednu noć na kraju se pretvorio u šestogodišnji izbjeglički život u Beogradu. Kako je kasnije saznala, prvih dana njenog izbjegličkog života njena majka se zajedno s dvoje rođaka skrivala po selu. "Čula sam da su, kao za nevolju, baš taj nesretni dan izašli iz skloništa". Milan Letunica, jedan od petero preživjelih koji su ostali u selu, pred sudom je posvjedočio kako je pronašao beživotno tijelo Marije Borak s tragovima više ispaljenih metaka ispod vrata. Ubijena je dok je ispred kuće krunila kukuruz.

Selo, koje je prije rata brojilo 37 kuća s oko 50 stanovnika, danas je gotovo prazno. U njemu živi nekolicina povratnika ili oni koji su se nakon umirovljenja, u potrazi za mirnijom sredinom, tu preselili iz okolnih gradova. Svi su starije životne dobi. "Nema mladih i ne vjerujem da će se ovdje više ikada roditi dijete", pesimistična je Ljubica, koja nakon povratka iz Beograda živi u kućici koju su norveške humanitarne organizacije sagradile kraj njene srušene obiteljske kuće. U Beogradu se nekoliko godina brinula za bolesnu, stariju ženu, a potom je tri godine neprijavljena radila u jednoj privatnoj tvrtci. Uvidjevši da nema što izgubiti, 2001. se odlučila na povratak. "Nisam više mogla biti u Srbiji. Živjela sam kod rodbine, stalno se selila i pri tome potiskivala svoju tugu jer sam se bojala da će moj plač nekome smetati. Tugu sam morala gutati u sebe", kaže Ljubica.


Spomen ploča nedužnim mještanima Gošića

gosic3_foto_tamara_opacic.jpg gosic3_foto_tamara_opacic.jpg

"Iako je sve zapaljeno i pokradeno, a oni su ubijeni, nisam se vratila u mržnji. Vjerujem da će pravda sustići onoga tko je to napravio", kaže Ljubica koje je u istoj vjeri podnijela i tužbu za naknadu štete protiv države. Nakon svega je, umjesto obeštećenja, dobila račun za parnične troškove u iznosu od 70 000 kuna koji bi trebala platiti od 600 kuna socijalne pomoći koje mjesečno prima. "Kako preživljavam? Od tih 600 kuna plaćam sve režije. Živim na veresiju - od jednog zajmim, drugom vratim", govori kroz smiješak koji se prvi put pojavio na njenom licu od početka našeg razgovora. Rastajemo se uz stisak ruke. "Želim vam svu sreću pred Europskim sudom za ljudska prava", govorim joj. 

Iako je od ubojstava nedužnih žrtava, kako u Gošiću, tako i okolnim kninskim selima tijekom i nakon akcije Oluja prošlo više od osamnaest godina, do današnjeg dana nije donesena ni jedna pravomoćna sudska presuda. "Postoje tek dvije prvostupanjske presude za te zločine, jedna oslobađajuća i jedna osuđujuća, ali što je to kada pogledate stotine nedužnih ubijenih civila za čije priznanje Vlada RH i dalje nema političke volje ni snage. Očekujemo konkretne korake. Ni ove godine za Dan domovinske zahvalnosti nije iznađen način uključivanja svih građana Hrvatske. Možda ne istog dana, ali već sljedećeg mogao se održati parastos za ubijene, jer ono što je za jedne bilo oslobođenje, za druge je bio progon", rekla je Vesna Teršelič, voditeljica Documente - Centra za suočavanje s prošlošću, pred okupljenima u Gošiću.

Nedugo prije odlaska iz Gošića, zalazim u selo u potrazi za križem, još jedinim spomenikom postavljenim u znak sjećanja na sedmero ubijenih iz zaseoka Borak. Već kod prve kuće obraća mi se starija žena u crnini. "Mlada, hoćemo li kod mene na kavu?", dovikuje mi. Zahvaljujem joj s nelagodnim osjećajem grižnje savjesti. Nesumnjivo, i ona je vlasnica tužne priče za koju još uvijek nitko nije odgovarao. Svatko od njih može se prepoznati u govorima koje su tog subotnjeg jutra održani u obližnjim Varivodama na obilježavanju dana sjećanja na još devetoro ubijenih iz toga sela. Za predstavnike državnog vrha ove godine tamo nije bilo mjesta. U znak zahvalnosti za njihove godine nesebičnog zalaganja, pozvani su samo predstavnici udruga civilnog društva. Zajedno s članovima obitelji ubijenih posadili su devet čempresa u znak sjećanja na isti toliki broj žrtava.

gosic2_foto_tamara_opacic.jpg gosic2_foto_tamara_opacic.jpg

"Umrli su zbog toga što su vjerovali da mogu živjeti u svojim kućama kao što su živjeli njihovi preci vjekovima unatrag. Ostali su u vjeri da na svome mogu dočekati bilo koju vojsku, vlast i državu. Međutim, tu njihovu vjeru nisu dijelili oni koji su nakon i tijekom Oluje iz obijesti, zločinačke namjere ili možda zbog ukupne atmosfere koja im je to dopuštala nekažnjeno ubijali, palili i pljačkali. Nije na nama da pokazujemo prstom tko je to napravio, a još manje da razmišljamo o radnjama koje bi unazadile odnose među hrvatskim i srpskim narodom koji ovdje živi. Ali jeste na nama da se prisjetimo nevinih žrtava koje su ovdje ubijene, a koje nisu čule poruku niti čitale stenograme u kojima je stajalo  'da ćemo im tobože jamčiti sva ljudska prava' i 'nanijeti im udarac tako da se više nikad ne oporave'. Nakon oslobađajućih presuda dvojici hrvatskih generala pred sudom u Haagu, čuli smo da će počinitelji zločina napokon biti kažnjeni. Ali kazna ne stiže. Vjerojatno zato što se više slavi nego što se razmišlja o zločinu. Vjerojatno zato što se zločine traži u davnoj prošlosti, nego li u skoroj, gdje su akteri i sjećanja još uvijek živi", zaključio je Milorad Pupovac, predsjednik Srpskog narodnog vijeća, na komemoraciji u Varivodama.

<
Vezane vijesti