Osam godina nakon tzv. mirne reintegracije Podunavlja, Vukovar je i dalje porušeni i podijeljeni grad. Civilnodruštvene grupe i inicijative s mukom pokušavaju izgraditi veze i povjerenja koja su u ratu pokidana, ali čini se da je moć onih kojima ovakvo stanje odgovara i dalje neusporedivo veća. Radi se, kažu u Vukovaru, o nekim medijima, o nekim nevladinim udrugama i o nekim crvenim foteljama.

Prvi dojmovi po otvaranju vrata vukovarske dimenzije bili su prilično jasni. Apsolutni miks dijametralno suprotnih karakteristika. Stršeći polariteti. Koji kao da se provlače kroz svaki komadić grada. I pitanje – jesu li stvarno neizbježni i odgovaraju realnosti samoj ili su i dalje u pitanju interesi pojedinaca koji kao i obično povlače konce marioneta - onih koji čine populaciju grada. U ovom prividno dvojnom svijetu. U kojem se nipošto ne radi samo o Srbima i Hrvatima.

Pedeset eura za pogled na ruševinu

Pogled na novi hotel Lav. 5 zvjezdica. Odmah do njega ruševna oronula zgrada tj. nešto što je nekada bila robna kuća Nama. Platiš 50 eura noćenje u eksluzivnom hotelu i dobiješ pogled na Dunav i - ruševinu. Apsurdi poput ovoga na svakom uglu. Ispreplitanje savršeno renoviranih kuća i spomenika rata. Čudna politika, žale se domaći. Nakon rata svi su imali mogućnost obnove nastradalih kuća. Pa ipak, pojedini vlasnici netaknutih kuća dobili su novce za obnovu dok su neki od onih oštećenih dobili odbijenicu. Vukovar je prije bio bogat grad. Najbitnija riječna luka, isprepleten Dunavom. Najveće središte industrije gume i obuće – tvornica Borovo, prije 15 je godina prehranjivala većinu populacije. Danas u polurazrušenoj građevini, većim dijelom nerenoviranoj, radi samo neznatni postotak od čitavog nekadašnjeg pogona. I Vukovar danas broji strašnih 80 posto nezaposlenih.

vukovar_zgrada.jpg

Ideja suživota i pomirenja

Kako u takvom svijetu, gdje okolnosti gotovo nikome ne idu na ruku, funkcionira civilna scena? Mirovna grupa mladih Dunav (MGMD) udruga je koja djeluje od 1995. kada je u okupirano područje jugoistočne Slavonije stigla grupa studenata iz Nizozemske i Austrije – okupili su zainteresirane i počeli raditi. Krenuli su sa studentskim razmjenama, proučavali kako mladi vani djeluju, vratili se i započeli sa konkretnim aktivnostima. Ideja same udruge bila je ideja suživota, povezivanja, pomirenja, a zadnjih nekoliko godina fokus se prebacio sa problema pomirenja na problem rješavanja problema proizašlih iz istraživanja života mladih u Vukovaru – nezaposlenost, kultura i edukacija mladih, kaže Siniša Mitrović iz Mirovne grupe. Osim razmjena, puno su radili na pružanju pomoći socijalno najugroženijim osobama, od obnove kuća, donošenja prve pomoći, okopavanja vrtova itd. Jedna od bitnijih aktivnosti je i edukacija mladih kroz razne programe.

Vukovarski institut za mirovno istraživanje i obrazovanje (VIMIO) djeluje od 1999., a prije svega bave se edukacijom. U početku smo radili edukacije koje su se ticale psihosocijalnih programa - bilo je to razdoblje povrataka u Vukovar, radili smo sa učiteljima, profesorima, socijalnim radnicima, ljudima iz Crvenog križa - svima onima koji su bili prva linija obrane u povratku, koji su komunicirali i radili sa ljudima koji su traumatizirani: prvo ratom, onda izbjeglištvom te konačno povratkom, objašnjava predsjednica Gordana Bujisić. Nakon toga su intenzivnije radili sa nacionalnim manjinama, što je kulminiralo formiranjem Vijeća za nacionalne manjine, prvog u Hrvatskoj, na što su jako ponosni. Uz to su vodili i edukacije nezaposlenih - učenje vođenja malih poduzetništva, informatičke edukacije, strane jezike te na prevenciji narkomanije.

Centar za osobni i grupni razvoj Duga mlada je udruga, no njezina inicijatorica Gordana Sremac na nevladinoj sceni aktivna je već dugi niz godina. Koncentrirali smo se na srednjoškolce, na način da ih potičemo na osobni razvoj, izražavanje mišljenja, emocija, nenasilno rješavanje konflikta, na proučavanje socijalnih okolnosti u kojima žive, analizu, kritički osvrt, te poduzimanje određenih koraka; da dobiju osjećaj da i oni mogu promijeniti nešto ukoliko im se ne sviđa, u zajednici u kojoj žive. Dajemo im podršku u obliku manjih projekata, objašnjava Gordana Sremac. Program se sastoji od ljetnih kampova koje organiziraju u Austriji - na taj način vode mlade u drugu zemlju, te ih po povratku animiraju da ono što su prošli i naučili tamo primijene doma.

Škola Škola

Averzija prema multikulturalnosti

Volonteri iz Mirovne grupe od samih su početaka imali poteškoća u radu zbog nesenzibiliziranosti lokalne zajednice. Imali smo problema zato jer multikulturalnost i zajednički rad - u civiliziranim zemljama sasvim normalno prihvaćen i cijenjen - kod nas nije bio prepoznat sve donedavno i jako smo teško uspostavljali kontakte sa lokalnom vlasti i institucijama. U ovom gradu postoje geta i ljudi koji su na vlasti gledaju upravo kroz tu prizmu, tko je koje nacionalnosti, po čemu se vidi jesi li pogodan ili ne. No u zadnjih par godina trendovi se mijenjaju i sve se više traži kvaliteta, objašnjava Siniša. Drugi problem jest i nepostojanje interesa za programe neformalne edukacije. Mladi su demotivirani jer je stanje u gradu loše, misle da za njih nema mogućnosti niti da će učinjeno imati ikakvog utjecaja na situaciju. Gordana Sremac objašnjava kako je većina djece zatvorena i tiha u izražavanju svojih stavova. Situacija u Vukovaru utječe 120% na njih, počevši od obitelji, pristupa u obrazovanju i poticanja, točnije nepoticanja na razmišljanje, sve do nacionalne podijeljenosti i odvojenosti po vrtićima i školama pomoću žica. Kad ih se izdvoji u neku sredinu u kojoj steknu osjećaj sigurnosti svi se pretvore u prekrasna mlada bića. Ovdje je utjecaj prestrašan da bi oni mogli 24 sata živjeti neki svoj osobni identitet, kaže Sremac. Navodi kako je nerijedak slučaj da profesori hrvatskog i srpskog maltretiraju djecu što pišu na latinici, odnosno za novine nacionalne manjine, što pišu na onom drugom jeziku. To su sve manipulacije s tom djecom i mladima, igra moći odraslih, zaključuje Sremac.

Animozitet – stvarnost ili samo isforsirana priča?

Pa opet, Gordana Bujisić iz VIMIO-a tvrdi kako animozitet nije toliko izražen, već zbog raznoraznih interesa često prenapuhan. Puno je manji nego što se priča, nego što ga prikazuju mediji, te od onoga kakvim ga predstavljaju pojedine nevladine udruge. Neke udruge jako forsiraju tu priču jer je to način da lakše dobiju sredstva. Čitava ta priča da Vukovarom teče krv nije istinita. Kaže da je problem puno dublji i slojevitiji: npr. odluka o podijeljenosti u školama proizašla je od roditelja, ali pod jakim utjecajem prosvjetnih radnika koji tako zadržavaju svoja radna mjesta. Traume postoje, ali priče da se toliko mrzimo da ne možemo ići istom stranom ulice nemaju veze sa stvarnošću. Naravno da ima ekstrema s obje strane koji još uvijek žive u nekom svom svijetu, ali su stravična manjina za razliku od onog vremena prije kada su bili stravična većina, zaključuje Bujisić.

Koji god razlozi bili, čitavo vrijeme potiče se priča o dvije oprečne strane. Koliko god ona bila istinita ili isforsirana. I gradu samom donosi neizmjernu štetu. Ljudi su rezignirani, izgubili su vjeru da je promjena moguća. Kada ih se stalno povlači nazad u prošlost. Siniša pojašnjava da često ima osjećaj da u Vukovaru sve stoji. Ulaže se u renovaciju grada, ali ne i u ljude. Nedostaje taj usporedni proces, u kojem bi se više pažnje posvećivalo ljudima. Iza svega toga stoji novac, moć, veza. Ljudi se povlače u sebe umjesto da kažu svoje mišljenje, a za to vrijeme netko to sve koristi, zarađuje i profitira na toj demagogiji. Ako mi pak pokažemo da multikulturalnost postoji i da mi svi možemo zajedno raditi i još napraviti super rezultate, onda ćemo srušiti taj neki autoritet koji kaže da to nije moguće. A on ima svoje razloge i izvore zbog čega to radi na taj način, mišljenje je Siniše Mitrovića.

vukovar_drvo.jpg

Grad duhova

Upravo zbog svega toga, fascinira upornost ovih ljudi koji unatoč svim tim okolnostima i dalje bezrezervno ulažu svoje potencijale i vjeruju da Vukovar može, treba i zaslužuje bolje.

Davno sam se odlučila za razvojne projekte; putovala sam puno po svijetu, proučavala druge zajednice te naučeno odlučila uložiti u Balkan i Vukovar. Shvatila sam da to ima najviše smisla - da sve što naučim primjenim ovdje. Jer kada nakon nekoliko godina vidiš rezultate u društvenim i osobnim procesima, naravno da ti to daje apsolutnu motivaciju da nastaviš raditi dalje, pojašnjava Gordana Sremac svoju motivaciju za rad u Vukovaru. S druge strane, Siniša Mitrović pomalo je tmurnijeg viđenja budućnosti: Nekako mi se čini da je grad duhova. Ili nema duše ili je ona na nekim tankim staklenim nogama. A ja ostajem ovdje, jer sam pomalo mazohist. Čekam i nadam se da će netko doći i shvatiti da je nužno da se povežemo i krenemo nešto raditi. Još uvijek čekam. A ako se na području rada sa mladima uskoro ništa ne poboljša, onda definitivno odlazim. Na neko isto radno mjesto, ali gdje će me netko cijeniti zbog toga što radim.

Potpuno razumljivo. Jer potpuno nevjerojatno i neuobičajeno se čini, raditi u ovim uvjetima.

Ustrajati. Opstajati. Naravno da Vukovar nudi i onu drugu, ljepšu stranu priče. Odiše nekim šarmom, magnetizmom. Možda nekom naznakom mogućnosti... da će sve ipak doći na svoje mjesto. Pitanje je kada i hoće li tada biti prekasno. Za sve one koji su se zdušno predali, ulagali i pregorili. A za sve one koji gramzivo čuvaju svoje crvene fotelje - za njih će uvijek biti prerano...

(Surađivale: Emina Bužinkić i Marina Kelava)

Civildreta je projekt povećanja vidljivosti nevladinih organizacija, koji financijski potpomaže Academy for Educational Development, sredstvima US AID-a. Civildreta se realizira u suradnji Centra za mirovne studije, Radija 101 i H-Altera.

civil_drata.jpg
<
Vezane vijesti