H-Alter
U kvartu Jobar, nekoliko kilometara od centra Damaska (Fotografije: Goran Šafarek)U kvartu Jobar, nekoliko kilometara od centra Damaska (Fotografije: Goran Šafarek)Sirija: Subotnje jutro donijelo je miris baruta, izgorene plastike i kože. Detonacija se začula preko cijelog grada, ali u ratnoj zoni rijetki su se osvrtali. U centru je život tekao normalno, koliko normalan može biti, za čovjeka koji je navikao na zvukove detonacija i na ruševine svuda oko sebe. Ali patetična izreka "živjeti se mora" ovdje dobiva puni smisao. Da. Živjeti se uvijek i nekako mora, valjda je usađeno u gene. Tako i u Homsu, uz Alepo, jednom od najdevastiranijih gradova u sirijskom građanskom ratu.

Detonacija se začula preko cijelog grada, ali u ratnoj zoni rijetki su se osvrtali. U centru je život tekao normalno, koliko normalan može biti, za čovjeka koji je navikao na zvukove detonacija i na ruševine svuda oko sebe. Ali patetična izreka "živjeti se mora" ovdje dobiva puni smisao. Da. Živjeti se uvijek i nekako mora, valjda je usađeno u gene. Tako i u Homsu, uz Alepo, jednom od najdevastiranijih gradova u sirijskom građanskom ratu. Tog jutra 21. veljače 2016., u pretežno alavitskoj četvrti al-Zahra eksplodirala je dupla autobomba ubivši pri tom šezdeset četvero i ozlijedivši više od stotinu. U isto vrijeme u šiitskom predgrađu Damaska, Sayyida Zaynab, slična je naprava ubila sto trideset i četvero. Odgovornost je preuzela teroristička organizacija Islamska država (Daesh na arapskom) čime je nagovijestila što se sprema građanima Sirije u sadašnjosti, ali i bližoj budućnosti, bez obzira bili oni poraženi na terenu ili ne. Terorizmu nije potreban teritorij da bi efektivno koristio svoje najstrašnije alate.

Detonaciju je začuo i Anas Allaban, vlasnik malenog obrta na rubu staroga grada, povratnik u svoj dom od prije godinu dana. Njegov posao, simbolički, podrazumijeva obradu sjemena za konzumaciju u obliku grickalica. Sjeme iz kojeg može niknuti ponovni život, vrti se u bubnju u malenoj prostoriji među ruševinama koje će biti teško, gotovo nemoguće popraviti.

"Započeli smo s malim popravcima, zatim smo uveli struju, strojeve i sad napokon radimo. Tijekom najžešćih sukoba preselili smo na rub grada gdje je bilo koliko toliko mirno. Sada treba graditi ispočetka, ali sve ljude će biti nemoguće vratiti u grad," govori Anas u svojoj radnji ispod slabog svjetla žarulje.

Posljednji pobunjenici povukli su se iz Homsa krajem 2015. Njih nekoliko stotina, zajedno s obiteljima, sporazumno su napustili četvrt Waer i busevima prebačeni na sjever prema Idlibu. Sličan je to scenarij kakav se u proljeće 2014. odigrao u starom gradu. Tada je to bila najveća vladina pobjeda, ali i bitna jer je označila moguće rješavanje sukoba mirnim putem.

Podsjetimo da je Homs u početku protuvladinih prosvjeda 2011; bio grad sa širokim odazivom građana i s ulicama kojima su prolazile rijeke ljudi zahtjevajući promjenu društvene paradigme. Da je revolucija ukradena mogli smo posvjedočiti na samom početku kada su iz prosvjedničkih kolona upućeni smrtonosni hici u smjeru vojnika, a vojska je dakako reagirala kao što vojska jedino i zna. Potekla je krv, oformljene su pobunjeničke brigade i bitka za Homs, koja će rezultirati s preko 2000 mrtvih, je započela. Najveća skupina bila je Sobodna Sirijska Vojska, ali i manje brigade Al Nusre (ogranak al Quaeide) i Islamskog fronta. Strategija povratka Homsa pod vladinu kontrolu podrazumijevala je na stotine malih operacija u gradu isto kao i blokadu opskrbnih ruta i cesta, ali i tunela koje su koristili pobunjenici.

Poslije godinu danas sukoba pobunjenici su stjerani u gradski centar, tj u staru povijesnu jezgru iz koje su nastavili s borbama još pune dvije godine, točnije do svibnja 2015. kada su se sporazumno povukli prema sjeveru.

Dijelovi grada koji su se nalazili pod pobunjenicima danas podsjećaju na slike iz kolektivnog sjećanja ljudske destrukcije. Staljingrad, Hirošima, Dresden, Varšava, Vukovar... Niz bismo mogli nastaviti, ali nema dovoljno mjesta.

Pobunjenici su se opskrbljivali pomoću tunelskih ruta, ali one su često bile prekidane i rušene, a poziciju s držali s nadom da će im izvana stići pomoć u ljudstvu i u naoružanju. Vlada je tijekom tog vremena, dominantna u zraku, redovno bombardirala grad i iscrpljivala neprijatelja.

Pobunjenicima je ostao izbor: ili ostaviti kosti među ruševinama, ili se sporazumno povući. Već za ranijeg primirja, sponzoriranog od strane UN-a, gotovo svi civili napustili su dijelove Homsa koji su se i dalje nalazili pod kontrolom pobunjenika, što je omogućilo sirijskoj vojsci da pobunjenicima da ultimatum.

Bilo je to prekasno za civile od kojih su mnogi počeli za stalno napuštati svoje domove. Upravo o tome govori mlada Lilian, studentica engleskog jezika na sveučilištu u Homsu.

"Većina mojih muških prijatelja, vršnjaka i nešto starijih već su otišli u Europu. Neki su se pridružili izbjegličkom valu, a oni što su otišli ranije pronašli su druge načine. Zbog rata su se raspala mnoga prijateljstva i dugogodišnje veze",  kaže, ali dodaje kako ona želi ostati u Homsu i dokumentirati sve što se događa.

U međuvremenu, izbjeglički ping-pong između Turske i Europske Unije se nastavlja bez ikakvih promjena na vidiku.

Izbjeglička kriza pogodila je Europu, ali pogađa i samu Siriju. Populacija Damaska se od početka sukoba udvostručila. Umjesto tri i pol milijuna u njemu sada živi oko sedam milijuna. I dok većina izbjeglica u susjednim državama, Turskoj, Libanonu i Jordanu, boravi u velikim šatorskim naseljima, u Damasku su oni smješteni u stanove, koje su sami unajmili ili u hotele koji služe kao utočišta, jer turisti ovih dana baš i ne posjećuju znamenitosti grada.

Većina izbjeglih stigli su iz okolice Damaska ili iz južnog dijela Sirije. Oni koji su slabijeg imovinskog stanja smješteni su u 129 manjih kampova u okolici grada i u 242 zgrade koje sluše kao utočište. U centrima im je osigurana dostava hrane i škola zta njihovu djecu. Posao uglavnom obavljaju volonteri, a stanovnici se nadaju čim prije vratiti u svoje domove. Iz razgovora saznajemo da su mnogi od njih stigli iz samo desetak kilometara udaljenih područja, a neki, poput Gamala čak i iz 400 kilometara udaljene Al-Raqqe.

Gamal Issa sjedi u kavani hotela Sultan u Damasku. Dok ispija kavu pažljivo pomiče ruke, a tijelo okreće vrlo sporo. Još uvijek osjeća rane od metka iako su prošle već dvije godine otkako je ranjen. Došao je u posjet prijatelju koji u hotelu živi, a povezuje ih rodni grad iz kojeg su protjerani 2013. Ovdje je riječ o al-Raqqi čije se ime posljednjih godinu i pol  povezuje sa zloglasnom terorističkom organizacijom, Islamskom državom. Ona je njihov glavni grad i centar uprave. No al-Raqqu su isprva zauzeli borci al-Nusre (sirijski ogranak al-Qaide) i Slobodne Sirijske Vojske. Upravo su oni odgovorni za pokušaj ubojstva Gamala Isse, kirurga, koji je i sam podlegao teškim operacijama i jedva izvukao živu glavu.

"Pomno su planirali moje ubojstvo, ali nisu uspjeli, iako su me pogodili sedam puta", kaže Gamal pokazujući rane na rukama i na trbuhu.

Pošto je kao kirurg operirao i liječio ranjene sirijske vojnike, a i pripadnik je gradske elite, nije trebalo dugo da dođe na crnu listu kreiranu od strane militantnih milicija. Poslije nesretnog događaja prebačen je u bolnicu u Latakiju, a danas s obitelji živi u Damasku.

Njegov prijatelj, po struci odvjetnik, htio je ostati anoniman zbog prostog razloga, a taj je sigurnost njegovih roditelja koji još uvijek žive u al-Raqqi, danas pod kontrolom ISIL-a.

"Prije nekoliko mjeseci su me intervjuirali za televiziju al-Manar. Poslije prikazivanja priloga uhitili su mi oca i u zatvoru ga držali tjedan dana. Ne bih volio da se to ponovi, nadam se da me razumijete."

Imućniji si za smještaj mogu priuštiti hotel, ali većina izbjeglih iz istočne Sirije ili ruralnog dijela Damaska žive u kampovima ili iznajmljenim stanovima. Damask je prije rata imao oko tri i pol milijuna stanovnika, a danas ih broji čak sedam milijuna. Posla je malo, inflacija je visoka, a redukcije struje i nestašice goriva česta su pojava. Na ulicama se odigrava klasični ratni igrokaz s folklorom koji podrazumijeva vojne kontrole, cestovne blokade, nacionalne zastave na vratima trgovina i plakate koji pozivaju građane da se pridruže vojsci u oslobođenju zemlje.

Hotel Sultan, s početka priče, kultno je mjesto u kojemu su prije rata rado odsjedali backpackeri otkrivajući jedan od najstarijih gradova na svijetu. To potvrđuju brojne novčanice na zidu iza recepcije i putnička literatura na dvadesetak stranih jezika. Taman kad je turistička industrija bila u najvećem zamahu započeo je sukob koji će sve, pa tako i turizam, baciti na koljena. Danas, kad građani vide stranca kako šeće gradom, smatraju to egzotičnom pojavom i drago im je što se netko zanima za njihovu situaciju.

Na tržnici Zablatani, Zakharia Hag Hosen pokazuje mjesto na kojem je prije godinu dana, zbog eksplozije granate, poginuo njegov sin. Diže ruku i prstom pokazuje u daljinu okrivljujući za smrt militante koji se nalaze svega petstotinjak metara od tog mjesta. Granatiranje rubnih područja grada nije rijetkost.

Spomenuta tržnica centar je za preprodaju voća i povrća koje dolazi iz raznih dijelova Sirije. Od kad su se ruske zračne snage uključile u rat u Siriji, prometni pravci postaju sigurniji i lakši za transport pa tako i namirnice iz mnogih dijelova zemlje stižu do glavnog grada.

"Cijene prijevoza su se udeseterostručile, a goriva uvijek manjka. Prisiljen sam kupovati skuplju naftu na crnom tržištu jer u regularnoj nabavci moram dugo čekati i posao pati", govori Mohamed Daud, trgovac povrćem iz Latakije.

Zbog cijene nafte oslabljena je i sama proizvodnja, a da ne govorimo kako je u mnogim dijelovima, zbog rata u potpunosti nemoguća. Sirija je nekad izvozila hranu, a danas jedva prehranjuje svoje stanovništvo, primajući donacije raznih humanitarnih organizacija.

Dok povrće stigne na tržnice u gradu njegova cijena već se udvostruči. Lako je primijetiti da se kupuje manje, iako su tržnice još uvijek šarene i pune života. Na jednoj od njih, Bab el Jabi, trgovac Iman al Samman objašnjava navike svojih sugrađana i promjene cijena zadnjih nekoliko godina.

"Pogledajte ovu rajčicu. Nekome će ona poslužiti kao dnevni obrok i kupiti će samo nju. Ljudi često kupuju samo jedan komad povrća. Kilogram rajčice nekad je koštao pedeset funti, a danas košta četiristo. Ljudi uglavnom kupuju samo najosnovnije."

Organizacija UN-a, World Food Programme, svakodnevno dijeli pakete humanitarne pomoći na punktovima diljem Sirije. U paketu se nalaze najosnovnije stvari poput riže, ulja, bulgura ili konzervirane hrane. Trenutno se brinu o više od četiri milijuna ljudi, a taj broj je u konstantnom porastu. Kako neslužbeno doznajemo, hrana će se uskoro distribuirati i u gradove pod kontrolom Islamske Države, u al-Raqqu i Deir ez-Zor, zračnim putem. Hrana koja se distribuira kupljena je u inozemstvu, kako se ne bi poremetilo tržište u Siriji što bi dovelo do porasta cijena i još gore situacije za stanovništvo.

Plaća nekoga tko radi kao službenik u vladinom uredu ili u telekomu često ne prelazi stotinu dolara. Inflacija je ta koja pogađa uvoznike jer dolar je prije rata vrijedio pedeset funti, a danas je njegova cijena četiristo četrdeset i raste na svakodnevnoj bazi. Trgovac začinima, Nader al-Akkad, poduzetnik koji je stvorio pravo malo bogatstvo, izgubio je puno. S dvadeset i sedam radnika pao je na samo tri i na jednu trgovinu u centru grada.

"Da sam htio mogao sam otići u Europu i skrasiti se negdje gdje nema rata, ali Sirija je moj dom i odlučio sam ostati ovdje bez obzira na sve", govori Nader al-Akkad u restoranu hotela Four Seasons u centru Damaska.

Mjesto u kojem vodimo razgovor elitni je prostor u kojemu se susreću poduzetnici i političari. Teško je ne pomisliti da se na samo nekoliko kilometara udaljenosti vode krave borbe. Nadrealnost ratnog vihora dolazi do svog vrhunca. Jedni piju kavu, dok drugi puštaju krv.

Kada prolaznike na ulici upitamo kakav im je život posljednjih nekoliko godina, najčešće odgovaraju da je sve u redu. Djeluje kao da je to nešto što moraju reći jer "sve u redu" ne može biti ni u snovima.

U jednoj kavani nalazimo mladog čovjeka, očito pripadnika nekadašnje srednje klase, obrazovanog u Londonu. U neformalnom razgovoru govori nam kako je ekonomija loša i da zbog ratne situacije korupcija raste. Bogati se sve više bogate, a siromašni ostaju i bez onog malo što imaju. Čim smo odlučili uključiti kameru kako bi nam dao intervju, on svoju izjavu mijenja na način da zaobilazi kritiku situacije relativizirajući je uz izjavu kako je "sve u redu i kako u Damasku postoje mnoge prilike."

"Moramo krenuti ispočetka, zaboraviti sve što se dogodilo, svu nevolju iz prošlosti i započeti novi život s novom odlučnošću kako bismo poboljšali životni standard i stvorili radna mjesta", kaže između ostalog u svojoj litaniji.

Damask je oduvijek bio poznat po noćnom životu. Ovisnost boravka u kavani uz čaj, kavu i nargilu odrednica je mnogih njegovih stanovnika. Prilikom zadnjeg posjeta, u travnju 2015. očita je bila promjena takvog načina života. Već oko ponoći ulice su postale prazne i samo je pokoji automobil prošao širokom avenijom. Situacija je sad još gora. Već oko deset sati grad se pretvara u pustoš, a samo zvuk agregata prodire kroz noć. Ukoliko osluškujete moguće je čuti zvukove granata koji dopiru iz južnih predgrađa. Preko dana, do tamo se odvesti možete lokalnim taksijem. Život i smrt odvijaju se jedno pored drugog.

Nebo iznad Damaska paraju zrakoplovi sirijske vojske, a s druge strane, one pobunjeničke, svako malo doleti granata. Upravo je tijekom pisanja ovog teksta stigla vijest da je pogođeno područje gradića Sahnaye, jugoistočno od Damaska, pri čemu su ugasla dva života, a nekoliko ih je ozlijeđeno.

Još 2013. bilo je upitno hoće li se režim u Damasku održati, a samim tim i grad Damask. Militanti su ga praktički držali u poluokruženju nadirući taktikom tunelske borbe, koristeći faktore iznenađenja. U posljednje vrijeme, napose od ulaska ruskog zrakoplovstva, osjeća se napredak sirijske vojske, a predgrađa se sve više pretvaraju u izolirane džepove u kojima su okružene militantne skupine.

Skupina je mnogo, a najveća je svakako Jaish al Islam, odnosno Vojska Islama koja se nalazi u Istočnoj Ghouti i Doumi, na sjeveroistoku ruralnog dijela Damaska i broji dvadesetak tisuća boraca. Na jugu, u kvartu Yarmouk i susjednom Hajar al Aswad još uvijek je u okruženju četiri tisuće vojnika Islamske Države koji već neko vrijeme pregovaraju povlačenje prema svojoj utvrdi, al-Raqqi.

Kritičari režima optužuju vladu da je sama pridonijela nastanku terorizma, uništavajući pri tom legitimni prosvjed i bunu sirijskog naroda. Oni se pozivaju na sam početak 2011. kada režim iz zatvora pušta na stotine zatočenih kriminalaca i antirežimskih elemenata. Mnogi se poslije toga aktivno prodružuju pobuni, a neki se promeću u eminentne faktore vojnog djelovanja. Među njima i Zahran Alloush, vođa Vojske Islama na rubovima Damaska, koji je krajem 2015. ubijen u zračnom napadu. No ako je suditi po tome, vrijedi spomenuti da je većina ISIL-ovaca stasala upravo u američkom zavoru Camp Bucca u Iraku. Jedan od njih, Abu Bakr al-Baghdadi, vođa je zloglasne organizacije i prozvani kalif tzv. Islamske Države.

Danas su među pobunjeničkim skupinama najbrojnije islamističke brigade.

Najbliža linija borbe protiv ISIL-a nalazi se tek trideset kilometara jugoistočno od Homsa. Mogli bismo reći na rubu velikoga grada. Na toj liniji tri su strateška naselja i to redosljedom Sadad – Maheen – Qaraytayn. Kada bi ISIL uspio osvojiti ovu liniju, približio bi se cesti Damask – Homs i praktički presjekao Siriju na sjever i jug. Upravo je zbog toga koncentracija sirijske vojske povećana dok se sprema velika ofenziva.

Prilikom dolazaka ISIL-ovaca građani su odlučili ostati i prihvatiti nova pravila. Tako je svim kršćanima poručeno da moraju platiti posebni porez jizyu i kako ne smiju isticati svoje vjerske simbole i moraju se pokoravati većinskoj populaciji. Kopija srednjovjekovnog zakona prenesena je u moderno doba.

Grad Sadad također se našao pod udarom islamista. Godine 2013. Pao je u ruke Al Nusre (ogranak al Qaede) da bi se krajem 2015. našao pod okruženjem ISIL-a. Zbog straha je čak 12.000 njegovih stanovnika napustilo svoje domove. Neki su ostali, ali nije im bilo lako.

Vlasnik trgovine mješovitom robom, Abdulah Dahi govori o svojem iskustvu:

"Ušli su u grad dok smo svi spavali. Bila je noć. Svi smo se odjednom probudili u znaku novog stanja. Ne trebam posebno naglašavati da smo bili u potpunom strahu. U svojoj sam kući s ženom i djetetom ostao dva dana. Bojao sam se i sakrili smo se u podrumu. Poslije dva dana smo se iskrali i pobjegli u smjeru sirijske vojske. Spasili smo se. Oni koji su osali u crkvi su dobili pravila novog ponašanja i prijetnje ukoliko ih prekrše. Ubili su sve pripadnike sirijske vojske, sve ročnike koji su se spremali ili bili na odsluženju vojnog roka."

Al Nusra je iza sebe ostavila više masovnih grobnica u kojima je uz vojnike bilo i civila.

Spomenuti gradovi i okolna naselja prelazili su u ruke islamističkh organizacija više puta i više puta su bili nanovo oslobađani

U Damasku je vrlo jednostavno čuti detonacije iz predgrađa. Tek dva kilometra od Velike džamije vode se borbe, a na deset kilometara cijelo je prigradsko područje pod upravom militanata. Jedan od satelitskih gradova je i Douma. U njemu je okruženo više tisuća militanata i oko dvjesto tisuća civila. Iako je najborojnija skupina, Vojska Islama, uključena u primirje, sporadični pucnji i detonacije i dalje su realnost.

U trenutku dolaska u Doumu, ispred grada stoji konvoj humanitarne pomoći u organizaciji Crvenog polumjeseca. Sirijski vojnici čuvaju liniju, ispaljuju pucnjeve prema drugoj strani, a borci Vojske Islama uzvraćaju istom žestinom. Udaljeni su svega stotinu metara. Tlo se zatrese od jake detonacije izazvane bombom bačenom iz zraka, ali život civila se odvija kao da je to najnormalnija stvar na svijetu. Djeca ganjaju loptu, na špagi se suši veš i trgovine mješovitom robom otvorene su iza svakog ugla.

Ključne riječi: Sirija, Bliski istok
<
Vezane vijesti