Ivana Sansević (Foto: Martina Pekčec)<br>Ivana Sansević (Foto: Martina Pekčec)
Ivana Sansević, autorica filma Žena-zmaj: "Prilikom rada na filmu jako sam puno razmišljala o pojavnosti, o našoj vanjskoj manifestaciji s kojom idemo kroz život. Nikako mi nisu jasni ti standardi ljepote i okviri koje nam je društvo nametnulo i koji nam diktiraju naš uspjeh u životu, još mi je manje jasno zašto na njih svakodnevno pristajemo."

Tko su žene-zmajevi? "Sve žene koje imaju taj kapacitet da ponovo ustanu i hodaju dalje bez obzira koliko su puta prije toga pale i koliko nisko, su žene zmajevi, a vjerujem da ih ima izuzetno puno, svuda oko nas", pojašnjava Ivana Sansević naslov svog prvog dokumentarnog filma. Žena-zmaj, dokumentarac u produkciji Restarta svoju će premijeru imati u četvrtak, 25. veljače, u 18 sati u sklopu programa ZagrebDoxa.

Film donosi priče o godinama padanja i ustajanja u životima Ane, Magdalene i Sare dok se bore s poremećajima u prehrani, anoreksijom i bulimijom. Ovo je priča i o jednoj djevojci koja se niz godina osjećala krivom jer nije pomogla svojoj sestri kada joj je bilo najpotrebnije, piše u najavi Mediji često prikazuju anoreksiju i bulimiju kao stravične poremećaje i time izazivaju odbojnost kod ljudi. Željela sam da se publika može identificirati s mojim protagnosticama filma. Naime, jedna od protagonistica filma je autoričina sestra.

Zašto su poremećaji u prehrani još uvijek tabu tema, gdje sustav zakazuje, te kako se suočila s vlastitim osjećajem krivnje, za H-Alter odgovara Ivana Sansević.

Film je nastajao više godina. Je li se i kako tvoj pogled na poremećaje u prehrani promijenio u tom vremenu?

Na samu ideju da snimim film došla sam prije sedam godina, a rad na projektu je započeo prije pet godina. Kroz taj sam period jako puno naučila i spoznala o poremećajima hranjenja. Meni je osobno najvažnije to što sam se puno educirala o tome, te sam u skladu s time naučila razumjeti i prihvatiti pogođene osobe. Najgore je kada nešto strano i drugačije zbog straha odbacimo i ne prihvatimo. To se i meni dogodilo na početku, doživjela sam anoreksiju i bulimiju kao neke strašne demone koji su mučili moju sestru. No s vremenom sam došla do spoznaje da su poremećaji hranjenja samo jedan od načina da se pojedinci nose sa kriznim razdobljima u životu. Da, to jesu nezdravi načini koji mogu imati izrazito negativne posljedice, no zar su neke druge ovisnosti manje opasne? Ne, druge su ovisnosti samo više društvene prihvaćene i podrazumljive.

Kakvi su uopće razmjeri ovog problema i koji to faktori koji pridonose porastu?

U filmu se nisam željela baviti brojkama, ali sigurno je da nismo svjesni koliko su poremećaji hranjenja prisutni oko nas i koliko ljudi ih je iskusilo. Kroz ovih nekoliko godina gotovo da nema osobe koja je prošla kroz moj život, a da nije poznavala nekog iz svojeg užeg kruga ljudi a da su bolovali od anoreksije ili bulimije. Uzrok je uglavnom u najbližoj okolini, a okidač uglavnom i najčešće bude neka kriza, problem u emotivnom životu. Društvo i mediji su svakako odgovorni – mediji u toj mjeri jer nas stalno uče da za sreću moramo biti lijepi, nasmijani i mršavi, to nam poručuju s naslovnica gotovo svih izdanja. Prilikom rada na ovom filmu jako sam puno razmišljala o pojavnosti, o našoj vanjskoj manifestaciji s kojom idemo S obzirom na aktualno stanje našeg društva i države, edukativni sustav koji daje prioritet vjeronauku ispred npr. umjetnosti i kulture, potpuno je iluzorno da će itko smatrati nužnim djecu od malena učiti da budu svoja, grade samosvijest, samopouzdanje, i da budu zadovoljna sa sobom kakva god da jesu, fizički i mentalnokroz život. Nikako mi nisu jasni ti standardi ljepote i okviri koje nam je društvo nametnulo i koji nam diktiraju naš uspjeh u životu, još mi je manje jasno zašto na njih svakodnevno pristajemo.

Koliko je bilo teško pronaći protagoniste filma koji su bili voljni javno govoriti? Prati li društvena stigma oboljele?

Nekoliko sam godina tražila protagoniste, bilo je izuzetno teško, potrebna je dobra doza hrabrosti otvoriti se i izložiti javno, anoreksija i bulimija su jako negativno percipirane kod nas. Na sreću, moja sestra nije imala problem s time od početka, a pronašla sam i divne cure Saru i Magdalenu koje su odlučile otvoriti se i javno ispričati o svojoj borbi s poremećajima hranjenja.

Je li se od početka snimanja filma i premijere nešto pokrenulo u društvenoj svijesti i brizi državnih institucija za oboljele?

Nisam sigurna u kojoj mjeri je društvo postalo senzibilizirano, bojim se da su kod nas predrasude još jako velike. Ljudi često iz nemogućnosti razumijevanja, osuđuju ove poremećaje. Bilo bi divno kada bi naš sustav radio na edukaciji djece, na usmjeravanju i građenju zdravog odnosa prema svom tijelu, još od osnovne škole. No to je posao čitavog sustava, zdravstvenog, edukativnog. S obzirom na aktualno stanje našeg društva i države, edukativni sustav koji daje prioritet vjeronauku ispred npr. umjetnosti i kulture, potpuno je iluzorno da će itko smatrati nužnim djecu od malena učiti da budu svoja, grade samosviBilo bi divno kada bi naš sustav radio na edukaciji djece, na usmjeravanju i građenju zdravog odnosa prema svom tijelu, još od osnovne školejest, samopouzdanje, i da budu zadovoljna sa sobom kakva god da jesu, fizički i mentalno.

Što se institucionalne podrške i liječenja prehrambenih poremećaja tiče, u međuvremenu je u Psihijatrijskoj bolnici Sveti Ivan na Jankomiru otvoren program H(RANA). To je dnevna bolnica za poremećaje hranjenja pod vodstvom dr. Hrvoja Handla, devetomjesečni program koji sadržava nekoliko vrsta psihoterapije, radnu terapiju, psihofarmakoterapiju i redovito praćenje sa supervizijom. To je prvi kvalitetniji oblik podrške za oboljele, koji traje dovoljno dugo da bi oboljeli mogli osjetiti novu perspektivu u životu. Iako ni to nije dovoljno, jer ako pričamo o potpunom izliječenju, onda je tu u pitanju višegodišnja psihoterapija, koja nažalost nije dostupna preko HZZO-a i oboljeli, često mlade osobe bez prihoda, najčešće si je ne mogu financirati u tom obliku. Pored bolnica, ima i nekoliko nevladinih udruga koje se aktivno bore za poboljšanje percpecije ovih poremećaja te nude pomoć i terapiju. Najaktivnija od njih je Centar Bea.

Koliko je snimanje ovog filma za tebe bila osobna terapija, a koliko je potaknuto željom za osvješćivanjem građana?

Kako sam dugo u sebi nosila osjećaj krivnje što sestri nisam bila adekvatna podrška i što sam zapravo previdjela njezinu borbu dugi niz godina, Društvo i mediji su svakako odgovorni – mediji u toj mjeri jer nas stalno uče da za sreću moramo biti lijepi, nasmijani i mršavi, to nam poručuju s naslovnica gotovo svih izdanjaovaj film je za mene bio sjajan mehanizam da prođem i razradim te emocije koje su me mučile. Svakako sam kroz ovaj projekt razriješila te probleme, i napokon zatvorila tu priču. S druge strane, cijelo vrijeme me kopkalo, da ako se ja ovako osjećam, da se tako sigurno osjećaju i drugi članovi obitelji oboljelih, i to me cijelo vrijeme također guralo naprijed. Neka vrsta terapije potrebna je i članovima obitelji oboljelih, a ne samo oboljelima. U cijeloj priči bitno mi je bilo da u filmu ne koristim prvoloptaška rješenja – da film ne šokira, da ne prikažemo ekstremne slučajave, izgladnjela tijela, itd. U tome i leži veliki problem – mediji često prikazuju anoreksiju i bulimiju kao stravične poremećaje i time izazivaju odbojnost kod ljudi. Željela sam da se publika može identificirati s mojim protagnosticama i da u skladu s time shvate da se to dešava oko njih, a ne negdje daleko u nekoj nesređenoj obitelji koja ima hrpetinu sranja. Ako se ljudi uspiju povezati s curama i kroz njih pokušaju shvatiti poremećaje hranjenja, otpor i predrasude nestaju. Kada bi se to čim više i intenzivnije događalo, oboljelima više ne bi bilo toliko teško javno zatražiti podršku i put do izlječenja bi bio puno brži i jednostavniji.

Ovo je priča o tuzi, razočaranju, ali i pronalaženju i otkrivanju samoga sebe. Naposljetku, to je priča o svima nama koji često zaboravljamo koliko vrijedimo i koliko zapravo možemo“, stoji u najavi filma. Kako protagonistice filma ipak nalaze put prema izlječenju?

Jednom prilikom je jedna od cura, Magdalena, u nekoj usputnoj priči rekla za moju sestru da je ona – s obzirom na sve što je prošla – žena zmaj. Otud i naslov filma. Zmaj za mene predstavlja moć i snagu, ali i izuzetnu borbenost, upornost, izdržljivost. Nažalost, ili na sreću, sestra i ja smo odgajane da budemo takve, i to od naše majke koja je odrasla u izuzetno muškom i patrijarhalnom podneblju. Naravno da je to stravično u kontekstu rodne (ne)ravnopravnosti, tj. jednakosti; no nije loše u kontekstu da smo od nje naučile da koliko god nisko da padnemo i posustanemo, Nikako mi nisu jasni ti standardi ljepote i okviri koje nam je društvo nametnulo i koji nam diktiraju naš uspjeh u životu, još mi je manje jasno zašto na njih svakodnevno pristajemomoramo pronaći način da se ponovno dignemo i hodamo dalje. Sve žene koje imaju taj kapacitet su žene zmajevi, a vjerujem da ih ima izuzetno puno, svuda oko nas. Ana, Magdalena i Sara su svakako među njima.

Osim na ZagrebDoxu, gdje će se još film moći pogledati?

Prijavit ćemo film na natječaj za otkup gotovih audiovizualnih djela HRT-a. Zatim tu su inozemni, regionalni i domaći filmski festivali. Bit će organizirane i edukativne projekcije za mlade gdje će se uz projekciju filma organizirati i razgovor s psihologom vezano na temu anoreksije i bulimije.

Kakvi su ti daljnji filmski planovi? Namjeravaš li nastaviti snimati dokumentarce?

Svakako bih voljela nastaviti snimati dokumentarce, no u boljim produkcijskim uvjetima s obzirom da je ovaj film realiziran uz najminimalniji budžet i rađen je često i uglavnom uz minimalne tehničke uvjete. Razrađujem u glavi ideju za novi film, pa se nadam da će biti nešto od toga.

<
Vezane vijesti