Tonka Maleković<br>Tonka Maleković
Tonka Maleković, vizualna umjetnica, za H-Alter govori o sisačkom projektu PukQtine: Čini mi se posve razumljivo da se mlađe generacije malo zanimaju za teme prošlosti u kojima nisu sudjelovale i na koje ne mogu više utjecati, jer smo danonoćno suočeni s lokalnim i svjetskim krizama, s nebrojenim užasima koje nam prenose mediji iz različitih dijelova svijeta, a koji su nam puno bliži vremenski, kontekstualno, fizički, te nas više ugrožavaju od nečeg što se dogodilo prije više od pola stoljeća.

Rad nazvan PukQtine dostupan je u javnom prostoru Siska od kraja prošle godine, a tematizira tamošnji nekadašnji ustaški dječji logor. O intervenciji govori njena autorica, vizualna umjetnica Tonka Maleković.

Rad ste nazvali PukQtine. Možete li ga pojasniti?

PukQtine se pojavljuju na mjestima na kojima se od kolovoza 1942. do siječnja 1943. godine nalazio ustaški logor za djecu u Sisku. Službeni naziv bio mu je "Prihvatilište za djecu izbjeglica". Rad je utjelovljen u formi pločica-bedževa s otisnutim QR kodovima putem kojih se aktiviraju audio zapisi na internetu. Audio zapisi su fragmenti sjećanja – dijelovi autentičnih svjedočanstava preživjele djece-logoraša. Aktiviranjem Društvo bi trebalo odgajati svijest da je sadašnjost produkt (pisanja) povijesti i da ju, kroz (sa)znanje prošlosti možemo bolje razumjeti, te da su stoga teme prošlosti itekako važnekodova/otvaranjem PukQtina fragmenti sjećanja odnosno memorija mjesta prodiru u vizure sadašnjosti.

Odlučila sam upotrijebiti ovu tehnologiju radi paralele koju uočavam između virtualnih prostora informacijskih sustava i prostora sjećanja u smislu njihove neopipljivosti, ali i reperkusija u "opipljivom" prostoru sadašnjosti.

Sam pojam koda podrazumijeva da treba imati znanje i tehnologiju za pristup sakrivenoj informaciji. I informacije iz prošlosti ostaju sakrivene i prepuštene zaboravu ako ne postoji izvor/komunikacijski kanal te ključ za pravilno razumijevanje istih.

Bedževi s QR kodovima u sklopu ovog projekta razasuti su u javnom prostoru grada postajući tako dijelom njegova tkiva odnosno napuklina u njemu, kroz njih se vraća memorija mjesta, koja je dio psihološkog tkiva grada.

Djelomično se u nazivu referiram i na naziv zbirke priča Ive Brešana (Pukotine i druge priče iz 2000.), u kojima autor također preispituje odnos pojedinca i društva prema prošlosti.

Na koji je način rad predstavljen publici?

Odlučila sam se za suptilan i nenametljiv pristup kroz site-specific intervenciju koja na neki način dobrovoljno uključuje prolaznike.

Rad je naoko nevidljiv, ali pojavljuje se na brojnim lokacijama u javnom prostoru grada. Bedževi, razasuti po nogostupima, stazama i parkovima, oponašaju izgubljeni predmet s kojim nalaznik ulazi u interakciju, presrećući prolaznika, potiču  ga da ih podigne i "dešifrira". Dakle, više nego širokoj masi, rad se obraća individuama, stanovnicima grada, današnjim korisnicima prostora na kojem se nekoć nalazio logor. Nalaznik podizanjem bedža i aktiviranjem koda pristaje na ulogu urbanog istraživača i forenzičara te proživljava intimno iskustvo suočavanja s memorijom mjesta. Nalaznik koji aktivira bedž postaje osviješten o temi koju rad memorijalizira. Može ga pokupiti ili ostaviti. Stavljanje ili nestavljanje bedža simbolički je čin i u nekoj mjeri odražava stav, saznanje je tu i poziva na odgovornost. 

Koncentracijski logor za cjecu nalazio se na samoj obali Kupe. (Fotografije: T. Maleković)<br> Koncentracijski logor za cjecu nalazio se na samoj obali Kupe. (Fotografije: T. Maleković)

Bedževe i naljepnice ostavljala sam u nekoliko navrata unutar par mjeseci na karakterističnim lokacijama u gradu. Sve se odvijalo vrlo diskretno, jer je dio strategije rada, kako sam već spomenula, bilo poticanje znatiželje i preuzimanje aktivne istraživačke uloge nalaznika kodova. Tek po završetku intervencije održana je u Kazalištu 21 u Sisku tribina na temu memorijalizacije djece kao žrtava ratova putem koje je rad prvi puta predstavljen široj javnosti .

Web stranica koja je do tada služila kao produžetak site-specific intervencije tj. kao prostor gdje su smješteni audio zapisi do kojih vode kodovi, sada je preuzela ulogu informativne stranice o projektu te se na njoj mogu naći tekstovi Anete Lalić o logoru, tekst povjesničarke umjetnosti Irene Bekić o samom radu te audio zapisi s fotografijama karakterističnih lokacija. Trenutno je u pripremi jedan vid interaktivne dokumentacije Svjedočanstva su prikupljena kroz susrete s nekoliko osoba koje su kao djeca preživjela logor, a jedno je svjedočanstvo preuzeto iz postojećeg Documentinog arhiva osobnih sjećanja na ratoveprojekta putem koje će se rad moći i galerijski prezentirati.

Kako su prikupljena svjedočanstva i kakvo je bilo iskustvo rada na temi?

Svjedočanstva su prikupljena kroz susrete s nekoliko osoba koje su kao djeca preživjela logor, a jedno je svjedočanstvo preuzeto iz postojećeg Documentinog arhiva osobnih sjećanja na ratove. Dva zapisa su moje vlastito suočavanje s mjestom i temom odnosno moja reinterpretacija slika i kontemplacija temeljena na materijalima koje sam istraživala.

Iskustvo je bilo poprilično bolno. Tema je po sebi toliko teška da na početku nisam bila sigurna želim li je "prepričavati" kao umjetnica i time na neki način reproducirati energiju boli, ljutnje i užasne nemoći koju sam sama osjećala ulazeći sve dublje u arhive i slušajući priče logoraša. U radovima koje inače radim, a koji se često dotiču neke društveno-urbane problematike, važna mi je određena doza optimizma, krećem u stvaralački proces iz inspiracije, i energiju inspiracije i optimizma želim potaknuti u drugima. Ali jedno je baviti se mogućnostima, a drugo prošlošću koju ništa ne može promijeniti, te užasom koji ništa ne može opravdati. No sa saznanjem dolazi odgovornost pa, kao čovjek, nisam mogla ostati u tišini. Izazov je bio pronaći odgovarajući pristup, bilo mi je važno buditi svijest i empatiju, ali ne ponavljati slike užasa, jer je najčešća prirodna reakcija na užas - okretanje glave. Zato sam se fokusirala na metodu, komunikacijski aspekt rada, a sadržaj je ono što (nažalost) jest, dok su informacije dostupne onom tko se zainteresira zahvaljujući umjetničkoj strategiji.

PukQtine: Po gradu su postavljene pločice-bedževi s otisnutim QR kodovima putem kojih se aktiviraju audio zapisi na internetu. PukQtine: Po gradu su postavljene pločice-bedževi s otisnutim QR kodovima putem kojih se aktiviraju audio zapisi na internetu.

Ovaj vaš rad može se promatrati i u kontekstu novih tendencija, suvremenih i inovativnijih pristupa izgradnje kulture i bilježenja sjećanja. Kako ocjenjujete stanje u Hrvatskoj po tom pitanju danas?

Ovom prilikom sam se i sama prvi put našla unutar takvog konteksta i, iako je ljudska neupitna, još pokušavam detektirati svoju umjetničku poziciju u njemu. Utoliko mi je teško procjenjivati stanje u hrvatskom ili svjetskom kontekstu, ali primjećujem inicijative i projekte sa vrlo interesantnim pristupima i kvalitetnim umjetničkim rezultatima. Npr. Srpsko narodno vijeće, koje je bilo i naručitelj PukQtina, otvorilo se takvim suvremenim pristupima već kroz niz suradnji i umjetničkih produkcija npr. Crni paviljon (Saša Šimpraga/David Kabalin/Niko Mihaljević) i rad Zlatka Kopljara K19. Ta je praksa inovativnijeg, ali i učinkovitijeg pristupa, zamjetnije započela natječajma i realizacijama projekata poput Virtualnog muzeja Dotrščina. Zanimljiv je i recentni projekt Goethe-Instituta Kroatien Dvostruki teret, koji spaja edukaciju i umjetnost kao i drugi individualni autorski Bedževe i naljepnice ostavljala sam u nekoliko navrata unutar par mjeseci na karakterističnim lokacijama u gradu. Sve se odvijalo vrlo diskretno, jer je dio strategije rada, kako sam već spomenula, bilo poticanje znatiželje...doprinosi koji ne kreću od agende-izgradnja kulture sjećanja.

Rekla bih da je situacija sve bolja što se tiče osviještenosti o potrebi korištenja suvremenih pristupa u izgradnji kulture sjećanja, ali je općenito loš interes javnosti, no možda se baš takvim pristupima to mijenja. Moj rad PukQtine obraćao se u prvom redu mlađoj populaciji i koristio je njima blisku tehnologiju. Čini mi se posve razumljivo da se mlađe generacije malo zanimaju za teme prošlosti u kojima nisu sudjelovale i na koje ne mogu više utjecati, jer smo u recentnom trenutku danonoćno suočeni s lokalnim i svjetskim krizama, s nebrojenim užasima koje nam prenose mediji iz različitih dijelova svijeta, a koji su nam puno bliži vremenski, kontekstualno, fizički te nas više ugrožavaju od nečeg što se dogodilo prije više od pola stoljeća. Ali društvo bi trebalo odgajati svijest da je sadašnjost produkt (pisanja) povijesti i da ju, kroz (sa)znanje prošlosti možemo bolje razumjeti, te da su stoga teme prošlosti itekako važne. Sjećam se da smo to papagajski učili u osnovnoj školi, na prvim satovima povijesti. No, smatram da spoznajno i praktično ne dolazi do usvajanja te poveznice, možda zahvaljujući tome kako je nastava strukturirana i lekcije povijesti ne kreću od sadašnjosti i jezika kojima u njoj komuniciramo, nego od tamo nekog dalekog vremena i jezika koji "nemaju veze s nama". Mislim da građenje i njegovanje kulture sjećanja suvremenim i kreativnim jezicima te interaktivnim metodama koje su populaciji bliže i interesantnije od nekih konvencionalnih formi doprinosi uspostavljanju relacije i dijaloga između povijesnih sa suvremenim društvenim katastrofama.

<
Vezane vijesti