Foto: Damir Senčar, Hina<br>Foto: Damir Senčar, Hina
Licemjerno je danas posprdno govoriti o "šatordžijama", a godinama se ložiti na crno-bijelu sliku Domovinskog rata, u kojoj su unaprijed dane uloge, likovi i radnja su jednostrano određeni, imaju se shvatiti samo na taj jedan, ispravan način. Mnogi smo sudjelovali u podržavanju te slike, možda iz grižnje savjesti, jer sam i sam maznuo nešto iz komšijine kuće...

Slušam danas na Radio Sljemenu govornicu, gošću u studiju, ljuti se na neodgovorne građane koji bacaju smeće gdje stignu. Treba, naravno, povećati kazne, a još naravnije i odgajati od malih nogu. Nije rekla tko će odgajati od malih nogu, ne valjda roditelji koji su i sami neodgojeni. U vrtićima i školama odgajateljice su odrasle, pretpostavka je da su odgojene, znači, da li i ekološki osvještene, ili je odgoj samo stvar lijepog ponašanja?

Kazne svakako, panacea, one će sve riješiti, jer kako kaže uvažena gošća, "svi smo osjetljivi kada nas se lupi po džepu". To valjda implicira da nismo osjetljivi kada nas se lupi po glavi, po srcu, ili po manjinskom identitetu, recimo.

Dogradonačelnica. Foto: Denis Cerić, Hina<br>
Dogradonačelnica. Foto: Denis Cerić, Hina

Nisam znao tko je gošća, ali dok pišem ovaj tekst saznajem da nije bilo tko. Dogradonačelnica.

Sada sam već ljut. Priče o nedostatku svijesti nisu čak ni šuplje, one nisu ništa. Osim možda lakmusa za nečiju nekompetenciju. Dakle, ljudi bacaju smeće svuda jer "nemamo razvijenu svijest oko odlaganja otpada, i većina građana se ponaša nemarno i neodgovorno. Ljudi su ti koji čine taj nered i otpad i svatko mora krenut od sebe, ponašat se odgovorno i onda će se promijeniti i slika grada", istaknula je dogradonačelnica. 

Pročitajmo ponovo. Zvuči smisleno, jel' da? A nije nimalo. Ni malo.

Malo trik pitanje? Recimo za Milijunaša. Ono kada je važan točan odgovor, veliki su ulozi. (Novčani, naravno, sve je oko novca, zar ne?) U Kada ćemo imati trgove s imenima Josipa Reihl Kira, Gorana Alavanje, Srđana Aleksića? nekom velikom dućanu, recimo Plodina, Konzuma… kojem god – koji je omjer ambalaže i samih namirnica (hrane, pića, kućnih potrepština...)?

Možemo mjeriti u masi, kilogramima ili obujmu, metrima kubnim – pitanje je ima li namirnica recimo 95 posto, a pakiranja raznih 5 posto, ili je neki drugi omjer?

Nije li zastrašujuća pomisao da je omjer možda pola – pola? Proizvodnja smeća. Pakiranje kao magnet za kupnju i samim činom kupnje postaje soon to be smeće?

Znam, postoji sustav recikliranja, iako ne znam točno zašto. Da bi opravdali ideju proizvodnje sjajno dizajniranih konzervi s lošom hranom? Još privlačnijih boca s a) alkoholnim ili b) zaslađenim gaziranim pićima (zaokružite manje zlo)?

Okruženi smo ne samo s hrpama nepotrebnih stvari koje samo čekaju da uđemo u interakciju s njima kako bi postale smeće, nego s hrpama stvari kojima je ta interakcija s nama cilj po sebi. Koliko vremena provodimo birajući kutije koje ćemo uskoro baciti, pokušavajući čitati slova koja i kad ih mikroskopom odgonetnemo ne daju ikakvu suvislu informaciju: Koji je ono bezopasan aditiv, a koji je zabranjen u desetak država - E 141 Dva se desetljeća glorificira populaciju ratnih veterana na način kojim ih se manipulira, ponižava, upotrebljava u sitnopolitičke svrhe, ne poštuje kao ljudeili E 151?

Ambalaža kao naša najbolja prijateljica, privlači nas, odabiremo ju, plaćamo ju, nosimo ju kući, uz stepenice, stavljamo na policu ili stol, a ne na pod, čuvamo u frižideru ili špajzi, otvaramo ju, praznimo, nakon toga odlažemo i razvrstavamo kako bi mogli ponoviti cijeli ciklus.

Koliko se družimo s kutijama, tubama, konzervama, plastičnim i staklenim bocama, dobro da imamo vremena za žive ljude. Danak civilizacije? Ili njena esencija? Birate li proizvod isključivo po cijeni, ili vam je važna kvaliteta? Količina masti, šećera? Konzervansi? Proizvedeno u Hrvatskoj ili Novom Zelandu? Možda su djeca proizvodila?

Vraćam se na svijest ljudi i glupost ukazivanja na njen izostanak. Cijela nam je kultura potrošačka, mami nas bojama, oblicima, sjajem – i, pazite sada - kažnjava (ili kaznom prijeti, odgojiti nas treba) kada taj lažni sjaj odbacimo na ulicu, a ne u kantu za smeće. Usput, kada ste vidjeli privlačnu kantu za smeće? Na ulici? Onako, za jedan selfie s njom? Koliko često iz kante čujete "Hvala!" nakon što ubacite praznu vrećicu čipsa? Stvarno vjerujete da bi uz svu silu digitalne tehnologije to realno poskupilo cijenu kante? A bilo bi lijepo, zar ne? Pogotovo bi se djeca veselila. Od malih nogu, kaže.

Prikazujem li ja čin bacanja prazne kutije cigareta na pločnik kao čin male pobune, klicu odbijanja, odbrane od agresivnog zločinačkog poduhIde nam nepovezivanje uzroka i posljedica. Ne može se dvadeset godina ponavljati braniteljskoj populaciji "svi ste vitezovi", i ne očekivati posljedice vata proizvođača-dizajnera-marketinga-prodavača-vlasnika-pdvdržave-muljatora svih vrsta, kapitalizma neoliberalnog ili kakvog god?

Možda. Ne znam. Ne zagovaram bacanje smeća. Ali ga razumijem. Smeće treba zbrinuti onaj koji ga je na svijet donio. Sam proizvođač. Točka. Stavljate novi proizvod na tržište? Objasnite nam što ćete sve poduzeti da taj proizvod završi kao otpad, ne kao smeće, pogotovo ne na javnoj, zajedničkoj, površini. Napisat ćete na kutiji da se mora baciti u spremnike za otpad? Ma hajte. Zašto bi vas itko poslušao? Ili još točnije – smatrate li da društvo mora biti puno poslušnih građana?

Može li se biti istovremeno i građanin i poslušan?

"Ne možemo staviti ispred svake zgrade komunalnog redara." To je dobra, čak odlična vijest. Zašto bi ih stavljali? Zato jer se znamo nositi samo sa posljedicama? Preglupi smo da se bavimo uzrocima? Priznajemo da nam je to važna crta mentaliteta? Ograničenost.

Priča mi poznanik neki dan kako je osjetno manji broj noćenja u turizmu ostvaren na ovaj Uskrs u usporedbi s prošlim koji je bio bliže kraju travnja. Kao, ponavlja se ono, što je Uskrs kasnije, topliji su dani i više nam turista dolazi. Pa ako je tako, što će nam onda sve te turističke škole, Smeće treba zbrinuti onaj koji ga je na svijet donio. Sam proizvođač. Točkafakulteti, propisi, procjene, pripreme, uredi, ministarstvo. Sunce – ima turizma, kiša – nema. Jednostavno, nije li ? Naravno da nije. I da jesmo u području stabilne klime, sama se klima mjenja. Ljudi, turisti, žele mnogo više od sunčanog dana. Da, možda nam u cijelom sustavu turizma ima – mnogo prostora za napredak, kako se eufemistički kaže.

Ukazujem na povezivanje uzroka i posljedica. Značajno smanjivanje cijena privući će turiste i kad je Uskrs u ožujku. Iste one turiste koji bi radije došli u maju, jer je proljeće odmaklo, priroda rascvjetala, život buja. I potrošit će, tako privučeni, isto novaca u ožujku kao što bi u maju. Na niz stvari koje im se pažljivo pripremljene, diskretno nude. Na autohtoni domaći proizvod. Bez pakiranja, ambalaže, smeća.

Uzroci, posljedice. Ide nam nepovezivanje uzroka i posljedica. Ne može se dvadeset godina ponavljati braniteljskoj populaciji "svi ste vitezovi", i ne očekivati posljedice. Ako su svi, tada nitko nije, a poruka će krivima dati krila. Oportuno ponavljati "vi ste stvarali ovu državu", jer će ljudi u to Koliko često iz kante čujete "Hvala!" nakon što ubacite praznu vrećicu čipsa? Stvarno vjerujete da bi uz svu silu digitalne tehnologije to realno poskupilo cijenu kante? A bilo bi lijepo, zar ne?povjerovati. I ja bih na njihovom mjestu. Stvarao, stvorio i posjedovao. Imao svoju državu. Koja je moja, a samim time nije tvoja. Kad je moja, imam prava, a ne privilegije. Prirodna prava. Gosti su dobrodošli, ako će se ponašati. Inače, neka idu.

Ne generaliziram. Ukazujem na kreirane obrasce ponašanja. Licemjerno je danas posprdno govoriti o "šatordžijama", a godinama se ložiti na crno bijelu sliku Domovinskog rata, u kojoj su unaprijed dane uloge, likovi i radnja su jednostrano određeni, imaju se shvatiti samo na taj jedan, ispravan način. Mnogi smo sudjelovali u podržavanju te slike, možda iz grižnje savjesti, jer sam i sam maznuo nešto iz komšijine kuće, ili sam našao vezu da ne odem na front, već da ostanem u Zagrebu, ili mi je rodica bila kod muža u Valjevu. Dva se desetljeća glorificira populaciju ratnih veterana na način kojim ih se manipulira, zapravo ponižava, upotrebljava u sitnopolitičke svrhe, ne poštuje kao ljude. Ne pada mi na pamet braniti nesposobnost sadašnje Vlade, no ako ijedno ministarstvo nešto ozbiljno radi, to je Ministarstvo branitelja. Greška je tvrditi da oni branitelje ne poštuju, stvarnost je potpuno suprotna i time bolnija. Ovo ministarstvo možda prvi put poštuje branitelje, kao ljude, kao građane, kao specifičnu populaciju.

Ne kao objekte političkog iskorištavanja od mediokritetskih političara, primatelje pomoći, uživaoce privilegija. Ne kao simbole odvojene od ljudCijela nam je kultura potrošačka, mami nas bojama, oblicima, sjajem – i, pazite sada - kažnjava (ili kaznom prijeti, odgojiti nas treba) kada taj lažni sjaj odbacimo na ulicu, a ne u kantu za smećeskog lika.

Govorim o ljudima koji su najbolje godine života dali ratu, pravom ratu, nasilju ultimativnom. Ne zna to tko nije probao. Sada smo u miru, koji je za ratne veterane često nepodnošljiv. Pogotovo ako ne vide vezu svoga angažiranja i današnjeg društva. Tu ih razumijem. Zato nam svima otvorenih razgovora mnogo treba. Da čujemo jedni druge, da počnemo povezivati uzroke i posljedice.

Zato se treba zapitati kada ćemo imati trgove s imenima Josipa Reihl Kira, Gorana Alavanje, Srđana Aleksića? Kada ćemo prestati biti obavještavani što rade Glavaš ili Kordić?

Kada ćemo svoju ograničenost, nesposobnost povezivanja uzroka i posljedica, prestati pripisivati mentalitetu, a povezati sa svjesnim poricanjem odgovornosti sustava. Još živućih političara prije svega.

Pročistiti nakupine smeća kako bi se došlo do vitezova. Pravih. Etičkih, ne etničkih.

Ključne riječi: otpad, konzumerizam, branitelji, miramidalije
<
Vezane vijesti