H-Alter
Foto: HNK Zagreb, FacebookFoto: HNK Zagreb, FacebookKritika baleta Smrt u Veneciji Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu.

Posljednjoj ovosezonskoj zagrebačkoj baletnoj premijeri – Smrti u Veneciji, nije pripala samo čast da zaključi sezonu, već i – stjecajem okolnosti – teret da joj kao sasvim prosječnoj (dakle, relativno lošoj) na kraju ipak pokuša dati nešto pozitivniji predznak. Taj je zadatak povjeren Valentini Turcu, koja je prijedlog ravnatelja Baleta Leonarda Jakovine isprva odbila, uz objašnjenje da nije talentirana za homoerotičnu tematiku. Kako se na praizvedbi 5. lipnja pokazalo, bila je u pravu; posljednji premijerni naslov ove sezone samo se uklopio u niz prosječnih.Iako se balet odlikuje popriličnom vizualnom atraktivnošću i na trenutke intenzivnom dojmljivošću (prvenstveno zahvaljujući izvrsno odabranima glazbenim odlomcima), u cjelini se ipak ne čini niti sasvim autentičnim, niti generalno nadahnuto koncipiranim i uvjerljivo realiziranim

Turcu je kao koreografkinja impozantnog broja najrazličitijih produkcija (od klasičnih narativnih baleta do modernog plesa, od velikih produkcija do pojedinačnih koreografskih brojeva za gala koncerte), postavljenih diljem Europe, dobitnica i mnogih nagrada struke, a zagrebačkoj je publici također dobro poznata, između ostaloga i kao supotpisnica scenske adaptacije romana i izbora glazbe višestruko nagrađenoga mega-hita Ana Karenjina, u maestralnoj koreografiji Lea Mujića.

Smrt u Veneciji, koju je predstavila u nešto suvremenijem kontekstu, njezin je prvi angažman u Zagrebu kao koreografkinje, redateljice, dramaturginje te autorice libreta i glazbene koncepcije, dok je scenografski segment baleta povjerila Marku Japelju, kostimografski Alanu Hranitelju, rasvjetni Aleksandru Čavleku, a video projekcije Matjažu Mraku.

Suradnici su izvrsno obavili svoj dio posla. Scenografija je rafinirana, mobilna i polivalentna, omogućujući u nekoliko poteza promjenu mjesta radnje (hotel, plaža, noćni klub...), i sadržavajući, dakako, glavne asocijacije na Veneciju, poput klizeće gondole ili valjuškajućeg mora.

Kostimi su pretežno minimalistički i crno-bijeli, uz poneke detalje, nešto glamuroznije materijale ili sofisticiranije krojeve, kojima se nenapadno upućuje na mondenost ljetovališta i njegovih turista. Rasvjetna rješenja korespondiraju s ambijentom i atmosferom, baš kao i video projekcije, koje su i u sadržajnom i u simboličkom smislu pogođen izraz osuvremenjenoga baletnog čitanja romana.

Foto: HNK Zagreb, Facebook Foto: HNK Zagreb, Facebook

Autoričino se čitanje, međutim – prvenstveno ono koreografsko – pokazalo prilično nedoraslim Mannovome književnom predlošku, baš kao i Dijelovi koji se pak i čine posve njezinima, ili su suviše prozaični (poput većeg dijela koreografije), ili su efektan, ali ne naročito bitan dio baleta Mahlerovome glazbenom. Razlomivši balet na jedanaest slika, većinu je ispunila nemaštovitom i simplificiranom koreografijom, koja se dobrim dijelom sastoji od hodanja na vrhovima špica ili naprosto poziranja, a tek rijetko od očekivano bravuroznih elemenata kojima bi se opravdao izbor najjačih imena ansambla za – s obzirom na njihove sposobnosti – gotovo statirajuće uloge.

Uloga Gustava von Aschenbacha povjerena je Takuyi Sumitomu, Anđela smrti Guilhermeu Gameiru Alvesu, Tadzija Andrei Schifanu, Aschenbachove supruge Edini Pličanić, Ljubavnika Rieki Suzuki i Kornelu Palinku, Belle Nataliji Kosovac, Tadziove majke Milki Hribar Bartolović, Tadziovih sestara Asuki Maruo, Mutsumi Matsuhisa i Sayi Ikegami, Upravitelja hotela Drewu Jacksonu, te Gostiju hotela Ivi Vitić Gameiro (Ruskinja), Georgeu Stanciuu (Rus), Simonu Yoshidi (Amerikanac), Miruni Miciu (Francuskinja), Matheu Bourreauu (Francuz), Cristiani Rotolo (Engleskinja), Adamu Harrisu (Englez), Atini Tanović (Njemica) i Bálintu Rauscheru (Nijemac).Kad su prijevodi književnih djela u baletna ostvarenja posrijedi, mujićizam je stoga i dalje jedina istoznačnica za najbolje

No Turcu koreografski domišljato, razrađeno i karakterno pogođeno nije uobličila nijedan lik, čak niti tri glavna; iznimka je donekle Anđeo smrti, kojem je bez obzira što ga Mannovo djelo ne sadrži, dodijelila najatraktivnije i vremenski gotovo najznačajnije plesne dionice. I dok je kod Gameira Alvesa barem odlično iskorištena njegova visoka, elegantna i markantna pojava, čije su izražajne kretnje, prekrasne linije i sugestivna mimika uvjerljivo dočarale pripadajuću mu zavodljivost i fatalnost, kod ostalih su plesača njihove kako tehničke, tako i ekspresivne kvalitete, ostale gotovo u potpunosti zatomljene.

Foto: HNK Zagreb, Facebook Foto: HNK Zagreb, Facebook

Jedno od najpoznatijih Mannovih djela doživjelo je relativno brojne transpozicije u baletni medij, što istinski originalnim autorima, dakako, ne mora automatski značiti teško osvojiv prostor za vlastiti obol istom. Međutim, svojim najnovijim djelom Turcu se nije predstavila kao jedna od njih. Njezina Smrt u Veneciji, prije svega, ima dosta sličnosti s tuđima: scenografija i kostimografija djelomično podsjećaju na one kod Neumeiera, interpozicija popularne glazbe u pretežno klasičnu glazbenu podlogu također, lik Anđela i foto-session već su viđeni kod Wherlocka, loptanje na plaži kod CliffordaAutoričino se čitanje, međutim – prvenstveno ono koreografsko – pokazalo prilično nedoraslim Mannovome književnom predlošku, baš kao i Mahlerovome glazbenom

Dijelovi koji se pak i čine posve njezinima, ili su suviše prozaični (poput većeg dijela koreografije), ili su efektan, ali ne naročito bitan dio baleta (poput zajedničkog poziranja plesača, na čijim je majicama ispisano po jedno slovo, a koja sagledana u nizu, ovisno o grupi koja se fotografira, tvore riječi morte, eros, tod ili smrt).

Iako se balet odlikuje popriličnom vizualnom atraktivnošću i na trenutke intenzivnom dojmljivošću (prvenstveno zahvaljujući izvrsno odabranima glazbenim odlomcima), u cjelini se ipak ne čini niti sasvim autentičnim, niti generalno nadahnuto koncipiranim i uvjerljivo realiziranim. Još manje takvim koje bi se moglo povezati – u dakako kontekstu prilagođenoj mjeri – s valentinizmom – pojmom pod kojim kritičari razumijevaju autoričin punokrvan, strastven, senzualan i erotičan stil, sa snažnim muškim i ženskim likovima.

Kad su prijevodi književnih djela u baletna ostvarenja posrijedi, mujićizam je stoga i dalje jedina istoznačnica za najbolje.

<
Vezane vijesti