Foto: PixabayFoto: PixabayU hrvatskim je medijima prošla, relativno nezapaženo, vijest da se razmišlja o uvođenju Vijeća za medije, kao mogućeg rješenja za poboljšanje katastrofalno loše razine novinarstva i medija u Hrvatskoj. Svjetska praksa temelji se na samoregulaciji, a hrvatska inicijativa zamišljena je kao regulatorno tijelo. Vlada traži formu koja djeluje kao svjetsko rješenje, a u stvari je način kontrole medija.

Nekako istodobno dogodile su se dvije stvari vezane uz postojanje vijeća za medije.

Pieter Knapen, glavni tajnik/ombudsman belgijskog Vijeća za medije poslao je e-pismo svojim kolegama, čelnicima svjetskih vijeća za medije s upitom: radimo novu verziju novinarskog kodeksa te raspravljamo o odgovornosti novinara za iznošenje mišljenja. Molimo vas da nam pomognete iznoseći stavove vaših vijeća za medije. Pitanja glase:Istodobno je hrvatskim medijima prošla, relativno nezapaženo, vijest da se razmišlja o uvođenju vijeća za medije, kao mogućeg rješenja za poboljšanje katastrofalno loše razine novinarstva i medija u Hrvatskoj

• Očito je da novinar daje svoje mišljenje na temelju korektnih činjenica. No, trebamo li to unijeti u novi kodeks. Kakva su vaša rješenja?
• Treba li novinar objaviti nečije mišljenje ako zna da se temelji na lažnim podacima. Treba li odbiti objaviti takvo mišljenje? Ili, izvijestiti javnosti da mišljenje nije točno?
• Ako netko optužuje drugu osobu u vašoj publikaciji, hoće li novinar tražiti optuženog za odgovor? Ili odgovornost za optužbe u potpunosti leži na autoru tog mišljenja?

Gotovo istovremeno usijali su se inboxi svjetskih vijeća za medija i počela je žustra rasprava, koja još uvijek traje. Iznose se stavovi pro i contra, ukazuje na dobre i loše strane, objašnjavaju se odluke pojedinih vijeća koja podržavaju neki stav koji je obavezan za njihove novinare. Vijeća za medije na temelju rasprave i iznesenih argumenata donose stavove koje mogu, ali ne moraju ugraditi u svoje kodekse. Ali, usklađivanjem stavova gradi se zajednička platforma koja određuje profesionalne standarde u novinarstvu.

To je suština samoregulacije medija, kako ju je postavio Claude-Jean Bertrand, a koja je prevladavajuće svjetsko rješenje u donošenju zajedničke medijske prakse.Svjetska praksa temelji se na samoregulaciji, a hrvatska inicijativa koju pokreće Vlada i resorna tijela, je zamišljena, barem prema medijskim izvještajima, kao regulatorno tijelo

Istodobno je hrvatskim medijima prošla, relativno nezapaženo, vijest da se razmišlja o uvođenju Vijeća za medije, kao mogućeg rješenja za poboljšanje katastrofalno loše razine novinarstva i medija u Hrvatskoj.

Oba događaja nemaju ama baš ništa zajedničkog, premda imaju isti subjekt: vijeće za medije. Svjetska praksa temelji se na samoregulaciji, a hrvatska inicijativa koju pokreće Vlada i resorna tijela, je zamišljena, barem prema medijskim izvještajima, kao regulatorno tijelo.

Uvaženi Claude-Jean Bertrand se vjerojatno okreće u grobu na pomisao da se Vlada želi baviti – samoregulacijom! 

Naravno, Vladi to nije ni na kraj pameti. Ona želi regulirati medije, pa traži formu koja djeluje kao svjetsko rješenje, a u stvari je naš sitni, mali način kako kontrolirati medije, a da se Vlasi toga ne dosjete.

Božo Novak, naš veliki novinar, se također okreče u grobu, baš poput Bertranda. Jer, Novak je davno, u doba kada su mediji bili kontrolirani po deafultu, rekao svoju čuvenu rečenicu: “Političari, ruke dalje od medija!”

Dakle, još jednom vladajući pokazuju da ne razumiju svoju ulogu u medijskom prostoru zemlje kojom upravljaju. Utjecaj nad medijima, ako ne i potpuna kontrola, politika je koja potječe iz bivšeg sovjetskog medijskog modela, koji se nije izgubio u tranziciji Hrvatske od jednopartijske, autoritarne države u suvremeno demokratsko društvo, gdje je uloga medija jasna: ukazivati na negativnosti vladajućih i kontrolirati ih, da ne bi uzurpirali slobodu izražavanja i mišljenja. Naravno, Vladi to nije ni na kraj pameti. Ona želi regulirati medije, pa traži formu koja djeluje kao svjetsko rješenje, a u stvari je naš sitni, mali način kako kontrolirati medije, a da se Vlasi toga ne dosjete

Spielbergov film Novine (The Post) plastično opisuje što se događalo u SAD kada su razotkriveni Washington Papers i kako je reagirala politika, kako financijaši, a kako novinari i medijski nakladnici.

Možda ne bi bilo loše da svi koji u Hrvatskoj donose odluke o medijima pogledaju barem dva puta taj film kako bi možda shvatili neke osnovne postavke demokratskog društva i kako se bori za slobodu medija.

No, natrag na temu: Vijeće za medije!

Zašto u Hrvatskoj ne postoji takvo samoregulatorno tijelo i zašto nema ni ombudsmana, koji bi brinuli o medijskim slobodama i djelovanju novinara?

A početak je bio obećavajući. Prošlo je više od deset godina kako su Hrvatsko novinarsko društvo (HND), njegov Međunarodni centar za obrazovanje novinara (ICEJ) u suradnji s uredom Zaklade Konrad Adenauer (KAS) u Hrvatskoj, pokrenuli široku raspravu o samoregulaciji novinarstva. Rasprave su bile dugotrajne, burne, ali na godišnjoj skupštini HND održanoj donešena je odluka da se osnuje Vijeće za medije i to koristeći znanja i iskustva njemačkog Presserata.

Odluka je donesena premda su s govornice godišnje skupštine bili preneseni vrlo jasni stavovi nakladnika da ne podržavaju takvo rješenje u uvođenju reda u novinarstvu i medijima. Hrvatska je tom odlukom snažno odskočila među zemljama u tranziciji, koje su mogle samo sanjati da će se u njihovoj zemlji tako nešto dogoditi. U načelu, Vijeće za medije i ombudsmani su najbolje rješenje koje je suvremeni svijet izmislio. Ali ne kao regulatorno, već kao samoregulatorno tijelo

No, mjeseci su prolazili, pa i godine, a od Vijeća za medije nije bilo ništa. I mi smo mogli samo sanjati da se jednog dana, ako ne i kasnije, ostvari odluka godišnje skupštine HND-a.

Ipak, odjednom, iz čista mira, pokrenuto je Vijeće za medije, u kojem su glavnu ulogu imali, uz novinare, nakladnici. Sjeća li se itko nekih odluka tog tijela? Je li ono igralo značajnu ulogu u razriješenju medijske krize? Odgovor znate, a Vijeće je nestalo isto kako se i pojavilo.

I, sada treća sreća!

Vlada inicira novo rješenje. U načelu, Vijeće za medije i ombudsmani su najbolje rješenje koje je suvremeni svijet izmislio. Ali ne kao regulatorno, već kao samoregulatorno tijelo, a to su suštinske razlike.

Ako inicijatori jasno odrede Vijeća za medije kao samoregulatorno tijelo i postave ga na temeljima koji postoje u cijelom razvijenom svijetu, onda ga treba podržati, i uložiti napore svih odgovornih djelatnika u novinarstvu i medijskom prostoru da se ono ostvari.

Ako...

_______________________________________________________________________________________________________

Autor teksta Stjepan Malović je umirovljeni redovni profesor u trajnom zvanju Sveučilišta u Zadru, dugogodišnji novinar i medijski stručnjak.
Ključne riječi: mediji, novinarstvo, vijeće za medije
<
Vezane vijesti