Kako su Igor Zidić, Igor Mandić i Zvonko Maković, u TV-emisiji Branimira Pofuka, razgovarali o pretvorbi zagrebačkog Cvjetnog trga u Lifestyle centar? - Već dugo nismo imali prilike uživati u sličnoj eskapadi radikalnog zla. Kad se insistira na podjeli građana na one koji su fini i one, koji to nisu, radi se o o iskazu prezira, na granici gađenja, prema takozvanom običnom čovjeku.

Maskerada oko Horvatinčićeva Lifestyle centra na zagrebačkom Cvjetnom trgu se nastavlja, a ovih je dana konačno objelodanjen idejni projekt izvjesnog Borisa Podrecce. I površni pogled na slikovni prikaz projekta i opis njegova sadržaja (podzemna višekatna garaža, luksuzne trgovine sa skupocjenom robom, elitni stanovi s bazenima, park i dječji vrtić zatvorenog tipa, itd.) evidentno govore o čemu se tu radi. Premda zainteresirani za ostvarenje projekta bezočno lažu o prirodi i namjeni objekta, evidentno je da se tu ne radi ni o kakvom projektu od općeg interesa, koji bi navodno oplemenio grad i eliminirao štakornjake iz centra grada. Naprotiv. Riječ je o objektu/ima koji bi bili namijenjeni isključivo takozvanoj društvenoj eliti – lopovima i lezilebovićima, koji se bogate na grbači proletarijata.

Ili se pokloni, ili se ukloni

Za takozvanog običnog čovjeka iz puka, kako ga naziva bezobrazna i naduta skorojevićka klasa (ili još bolje kasta) tu neće biti ničega. Posve je vjerojatna i pretpostavka da takvi obični ljudi u te prostore neće ni imati slobodu pristupa. Sve se i projektira u stilu geta za bogate. Uostalom, Tomislav Horvatinčić je poznat po izgradnji upravo takvih getoiziranih naselja za bogatu kvazi-elitu. Projekt je namijenjen, eksplicirajmo još jednom, novopečenim kapitalističkim ništarijama, koje su se obogatile otimačinom (to jest krađom) društvenog vlasništva, dakle vlasništva, koje neprikosnoveno pripada svim građanima. U slučaju Lifestyle centra se radi o eklatantnom primjeru uzurpacije ili još bolje o otimačini javnog gradskog prostora i njegovih resursa. Nije uopće važno, što je jedan opskuran tip taj prostor kupio. A kupio ga je od onih, koji gradom Zagrebom upravljaju. Premda je, dakle, dotični Horvatinčić spomenuti prostor kupio po tko zna kojoj cijeni (pa se onda na osnovi toga sve pokušava proglasiti legalnim, a Horvatinčićevo pravo neprikosnovenim), ipak se mora postaviti legitimno pitanje: tko je i na temelju kojeg prava taj prostor, koji pripada svima koji u Zagrebu žive, prodao? Zar se stvarno misli da svaka aktualna vlast ima pravo građanima otuđiti njihovo? Napokon, misli li se zaista da je legitimno otuđiti od građana prostor, koji jest i koji bi i nadalje imao biti neprikosnoveno opće dobro i još ga usput unerediti? Usprkos očitom protivljenju građana Zagreba (što je vidljivo iz komentara čitalaca u dnevnoj štampi i pokrenutih akcija) započela je arogantna kampanja u korist interesa krupnog kapitala i jednog opskurnog tipa, koji beskrupulozno bljuje kako se - kapitalu treba pokloniti.

Javno obavljanje nužde

Još je poučnija maskerada koja se je događala u petak 5. siječnja 2007. na prvom programu HTV-a. Riječ je o Emisiji opće prakse, u kojoj su vrhunski hrvatski intelektualci: voditelj emisije Branimir Pofuk, te Zvonko Maković i dva Igora, Mandić i Zidić, lamentirali o opravdanosti i neopravdanosti već spomenutog projekta Lifestyle centra.

mandiczidic.jpg

Kad se spomene pojam intelektualca (a to posebno vrijedi za onog koji zaslužuje pridjev vrhunski), onda treba reći, da se pod tim pojmom nikako ne podrazumijevaju ljudi, koji su samo vrsni stručnjaci u svojoj struci, a posebno ne oni koji su samo završili neki fakultet, pak su onda postigli doktorsku titulu i napredovali do zvanja redovnog profesora ili pak znanstvenog savjetnika. Bilo bi to malo prekratko. Biti intelektualac prije svega zahtijeva jedan širi i konzistentan filozofski pogled na svijet i javnu angažiranost na poduhvatu radikalne kritike bitka (dakle, svega postojećeg), kako bi se ovaj negirao i u korijenu promijenio, dakle postao bolji. Ako pretendent to ne čini, onda nije intelektualac i u najboljem slučaju se može nazivati inteligentom. Dakako, stupanj školovanja nije odlučujući faktor, da li je netko intelektualac ili nije, pa su poznati slučajevi vrhunskih intelektualaca, koji nisu imali formalnu naobrazbu.

Svatko tko je imao prilike pratiti spomenutu emisiju, mogao se osvjedočiti da u spomenutoj Emisiji opće prakse nije bilo ni traga od intelektualizma, posebno ne vrhunskog. Tu dakako moramo odmah izuzeti poštovanog Zvonka Makovića, koji se je svojski, kao svjestan građanin i stručnjak, trudio da snagom legalističkih i estetskih argumenata potkopa monstruozni kič-projekt. Ostatak četvorke, točnije dva Igora, pružili su nam jedinstven ugođaj javnog obavljanja nužde. Jedan je ugledan publicist, ali i osvjedočeni mizoginik, ponositi antiljevičar, samozvani sveznalica i kulinarski stručnjak, koji ne samo da ne zna, nego i ne želi naučiti kuhati, a drugi pak je ugledan povjesničar umjetnosti, ali na žalost i napuhani, narcisoidni šovinist. Oni su još jednom pokazali ograničenost vlastitog duha, koji ne poznaje umnost, već funkcionira na osnovi – cinizma. Već dugo nismo imali prilike uživati u sličnoj eskapadi radikalnog zla. Kad gospoda, koja to nisu, s visine lamentiraju (laprdaju) kako Zagrepčani i ne trebaju kulturu, to je jedna skandalozna konstatacija koja, mada netočna, može biti nečije mišljenje. Međutim, kad se insistira na podjeli građana na one koji su fini (pak za njih treba izgraditi fine trgovine u centru) i one, koji to nisu (pak su za njih dobra i skladišta na perifernim, udaljenim dijelovima grada), onda se tu radi o neljudskom i uvredljivom iznošenju vrijednosnog suda i rangiranju ljudi prema imovinskom statusu. Radi se o iskazu prezira, na granici gađenja, prema takozvanom običnom čovjeku, na čiji se račun svoj toj finoj gospodi (dakako i damama) ipak ne gadi dobro živjeti. Riječ je i opet o eklatantnom djelovanju s pozicije – zla.

zvonkomakovic.jpg

Kako lobirati za nakaradni projekt

Izrečene umotvorine se zasnivaju na ideologiji socijaldarvinizma i jedne perverzne verzije feudalne privilegiranosti i nedodirljivosti. Samo što sad izvor privilegija nije u nasljednoj feudalnoj moći, već u kapitalu stečenom običnim banditizmom. Čovjek bi mogao pomisliti, da će ljudi koji sebe smatraju kulturnim znamenitostima (bez obzira sad na njihov više nego konzervativan svjetonazor, a možda baš zato) pokazati, barem profesionalno poštenje i ustati protiv nakaznih kičerajskih intervencija u gradsku jezgru. Ta lažna gospoda su, međutim pokazala da zapravo ne drže ni do svog vlastitog habitusa kulturnih radnika (neka mi oproste na izrazu, jer se vjerojatno gnušaju izraza radnik). Za volju ideologije kapital odnosa, prostačkim lobiranjem za jedan nakaradni projekt, izdali su svoj profesionalni dignitet (a o ljudskom da se i ne govori). I oni poput Horvatinčića misle, da se kapitalu treba – pokloniti, pak to i čine.

Netko bi sad mogao reći, da su takvi stavovi sasvim logični za desne intelektualce. Tvrdimo, međutim, da je sintagma desni intelektualac - contradictio in adjecto. To bi imalo značiti da svatko tko sebe smatra desnim intelektualcem, zapravo intelektualac – nije. Zašto?, Lijevi i desni svjetonazor su i danas i te kako realnost, usprkos pokušajima da se to negira. Oni se primarno razlikuju u odnošenju prema drugoj osobi, njenoj slobodi i njenim pravima, koja proizlaze iz činjenice da se radi o ljudskom biću. Ukoliko se radi o upražnjavanju, izricanju ili pak teorijskom formuliranju stavova, koji bi išli u smjeru narušavanja ljudskog digniteta bilo koje osobe, narušavanja njene slobode - socijalne, ekonomske ili pak političke, onda se s punim pravom može i mora govoriti, da dotična osoba zastupa i prakticira desni svjetonazor. Poznata je Hegelova misao kako je bitak zlo, a da se za dobro tek moramo izboriti. Desničar to negira, jer bi inače morao prihvatiti princip radikalne kritike, dakle princip negacije i destrukcije bitka. On to ne može ni u principu, jer uvijek teži konzervaciji bitka, kako bi se vječno zadržali odnosi među ljudima, koji proizlaze iz principa vlasničke, patrijarhalne, rasne ili pak nacionalističke subordinacije. On dakle, zastupa vizju svijeta, koji bi za sva vremena bio zasnovan na onom životinjskom u čovjeku prema principu: homo homini lupus. Desničar dakle stoji na pozicijama – zla. To ne znači da desničar ne traži promjene, no one uvijek moraju ostati u horizontu svijeta onakvog kakav već jest, to jest u horizontu još-ne-čovjekovog svijeta i još-ne-čovjekovog odnosa prema drugom čovjeku. Tu onda, dakako, ne može biti ni govora o ozbiljenju uma, dakle o ozbiljenju samosvjesnog, odnosno slobodnog čovjeka.

rasprodajnna.jpg

Horizont radikalnog zla

Budući da čovjek nije samo prirodno biće (poput životinje koja upravo zato ne može biti ni dobra ni zla), već je slobodno biće prakse, on je u životinjskom, dakle prirodnom, stanju divlji, nagonski, sirov, surov, zao – dakle on je kakav ne treba da bude. Tu je pak odmah sadržan i zahtjev, da se čovjek ima potruditi kako bi iz tog prirodnog, odnosno sirovog stanja izašao i ukinuo ga u sebi i oko sebe. Ukoliko čovjek to odbija i inzistira samo na partikularnosti, konačnosti, djelomičnosti, samo jednom dijelu istine – on je na putu radikalnog zla. A to radikalno zlo jest u prevazi prirode nad slobodom, duhom i umom. Zlo bi ... bilo ono samo prirodno-neposredno (zajednicom ili duhom još-ne-posredovano) koje se kao takvo nužno postavlja kao anti-zajedničko, antipovijesno ili anti-duhovno. Ono dakle samo jest (ostaje prirodno-neposredno) i time se suprotstavlja (negira) onome što treba da bude, a to je ono umno, zakoni, određenja duha. I još: Zlo ostaje za nama (za historijskim čovjekovim razvitkom) kao ono puko prirodno, ali postaje tek tako da je djelatno baš u tom historijskom životu kao antipod povijesnom koje je re-evoluciono, tj. Revolucionarno. Stoga je zlo po svovjoj biti – antipovijesno... .(M. Kangrga, Etika ili revolucija, Nolit, Beograd, 1983.)

No ono što naprosto jest, dakle bitak - jest to zlo koje se ima dokinuti, to jest dobro tek treba da bude, odnosno treba da bude djelatno izboreno. Zato je zao ne samo onaj tko se zalaže za zlo, već i onaj tko se ispričava, da nije ništa učinio i to upravo i baš zato što nije ništa učinio, kako bi svojim djelom odnosno činjenjem pridonio ukidanju postojećeg zla. Naime, takav čovjek snosi krivnju, jer nije još ili neće da bude na nivou ljudskosti kao svoje prave biti, to jest samosvijesti, odnosno samodjelatnosti kao slobode. Čovjek mora biti odgovoran za svoja djela, jer je on dobar ili zao – svojevoljno, to jest svojom slobodnom voljom, a ne tuđom.

Desničar jest na poziciji radikalnog zla, pa kao takav niti ne može biti intelektualac. Emisija opće prakse to je najzornije pokazala na primjeru dvaju Igora.

<
Vezane vijesti