H-Alter
Foto: Privatni albumFoto: Privatni albumIntervju s Ivankom Cvitan povodom objave prvijenca Usprkos svemu smo isti.

Ivanka Cvitan rođena je 1961. u Splitu, odrasla u Solinu. Umjesto u gimnaziju, usmjerena u razred informatičara, slijedom čega kratko boravi na FESB-u u koje vrijeme radije piše nego što zatvara strujne krugove. Poezija joj je objavljena u nagrađenoj zajedničkoj zbirci par autora 1985. Slijedi prividna stanka, piše u kratkim pauzama. Tek zadnjih par godina objavljuje i čita javno. Ove godine bila je u finalu natječaja Post Scriptum i objavila prvu zbirku poezije Usprkos svemu smo isti. Živi i radi u Splitu, piše gdje stigne. Povodom nove pjesničke zbirke H-Alter razgovara s  Ivankom Cvitan

Često se čudimo kada se debitira u kasnim godinama, a evo vi ste svoj prvijenac Usprkos svemu smo isti objavili s 57 godina. Kako to da je ta poezija toliko čekala svoju ukoričenu formu? Je li se što promijenilo nakon ukoričenja?

Haha…, mlada pjesnikinja u kasnim godinama. S poezijom nikad nismo mirni i ukonačeni. Ova moja sigurno je imala neki svoj razlog da se s odmakom izda. Naime, iako pišem odavno, sve zapisano ostavljala sam rukom pisano među koricama i po folderima bez ikakve namjere da ikad objavim. No, kako mi ostaje manje vremena nego sam ga potrošila, odlučila sam zaroniti u sve te pisane kutke i napraviti malo reda među njima da bi ipak negdje nekako ostavila sebe nakon sebe. I dobro da je tako, osjećaj je kao poslije višegodišnjeg čišćenja: sve je na svome mjestu, uredno sabrano. Bar jedan važniji dio.

Danas autori često posežu zapravo za samoizdavaštom, često se zapravo i žure s prvom knjigom, a o tome je riječ i kod Vas, iako prema pročitanome ne bih rekla da se radi o žurbi. Kako to da se niste javili nekom uredniku/izdavaču i možda pokušali izdati knjigu kroz sustav?

Prije možda osam, deset godina čak sam se bila javila nekim izdavačima. Nisam dobila nikakav odgovor. Možda takvi ne postoje kad ne odgovaraju na ljubazan upit, pomislila sam ironično i zaboravila na pokušaj izdavanja. Vjerojatno mi ta ideja nije bila sazrela, sve do ovog ljeta kad sam shvatila da to mogu uraditi i sama, od korice do korice. Naknadno uviđam i manjkavosti samoizdavanja, ali osim uključivanja registriranog nakladnika u cijeli proces ništa ne bih mijenjala. Knjiga je roba ali svoju tako ne doživljavam. Ideja je bila da ju odštampam kako bi nekolicina dragih ljudi imala uspomenu na mene. Često sam se susretala s podsmješljivim primjedbama na poeziju i pjesnike, stoga sam mislila da ona ne može biti namijenjena onima koji ju neće čitati. To sam mišljenje promijenila na jednom gostovanju jazz glazbenika u Solinu. Dok je svirala glazba, mlada djevojka u redu ispred upisala je u tražilicu riječ jazz. Očito se po prvi put susrela s pojmom i očito joj se glazba svidjela. Vjerujem da je neočekivano uživala. Radi takvih otkrivanja uvijek je potrebno ponuditi sve ono drugačije što nekome može otvoriti oči.

U zbirci sam naišla na iznenađujuću kompaktnost stihova i bila sam mnogim pjesmama duboko taknuta, pritom je i kritičar u meni bio zadovoljan jer je riječ o zaista dobroj poeziji. Što je za vas proces pisanja, kakav je proces nastanka pjesme?

Hvala, lijepo je dobiti kompliment za poeziju od pjesnikinje čiji rad izuzetno cijenim. Kao što sam već napisala u knjizi, ukoliko je utisak izvana na moj unutarnji svijet dovoljno poticajan, onda pišem. Volim pješačiti, u takvom stanju stvori se ideja. Nekad je uspijem zapamtiti pa naknadno zapišem, nekad se javi kasnije malo promijenjena, a najčešće jednostavno cijelu pjesmu zapišem u dahu. Takve su mi najdraže jer su koncentrat emocija. 

S dosta pažnje i interesa pratim aktivnu pjesničku scenu i moram priznati da me zadivljuje zapravo koliko se sjajnih autora pojavilo u regiji zadnjih nekoliko godina. Kakvo je Vaše čitalačko iskustvo? Primjećujete li neke razlike u vremenu?

Donedavno sam običavala čitati klasike; portugalsku, njemačku, rusku poeziju. Saramago je počeo pisati u svojoj pedeset četvrtoj i to uopće nije ispalo loše jer zrelost itekako važnoga ima za reći, ali zadivljuje podatak da sve više mladih piše, ne samo poeziju. Toliko imena otkrivam svakog dana i sve češće čitam baš mlade pjesnike iz regije. Kad život teče glatko, manja je potreba za poezijom. Tada jednostavno – živiš. U ovom vremenu ima se toliko toga za reći, promijeniti, osvijetliti, ozdraviti, pokazati se onima koji nisu bili svjesni da imaju slične poglede na vrijeme u kojemu jesu. Vrijeme je da se popravi vrijeme.

Što je Vama zapravo poezija i koji je njen udio u našim životima? Jesmo li smiješni svi mi koji joj u ovakvom svijetu dajemo toliko prostora i tako joj ozbiljno i pedantno pristupamo.

Pisanje me oslobađa dijelom zato što na taj način materijaliziram osjećaj, a dijelom zato što ga čitatelj reverzibilnim putem prihvati jer mu je baš takav trebao. Unutar sebe sam odavno pjesnikinja, najčešće kad šutim ali vrijeme nesklada u vanjskom svijetu nikako ne smije biti vrijeme šutnje u vlastitom. Inače ćemo se bespovratno izgubiti. Pojest će nas kaos. I zato je potrebno da se što više piše, govori, dijeli.

Majka ste, baka ste. Još uvijek radite, ali mirovina se bliži, ako se ne varam. Kako gledate na taj idući životni korak?

Rado bih da se malo brže bliži jer imam toliko važnoga i drugačijega za živjeti; fale mi slobodna jutra, ljenčarenja. U toj nekoj bliskoj budućnosti utopistički zamišljam da živim na selu, budim se bez alarma, hodam po zemlji, brinem o stablima. I pišem.

Ključne riječi: hrvatska književnost, poezija
<
Vezane vijesti