H-Alter
Foto: ytb-prtscFoto: ytb-prtscUdruga za nezavisnu medijsku kulturu primila je 'obavijest' Ministarstva kulture u vezi prigovora koji smo uputili početkom siječnja, na proceduralne greške i nezakonitosti u provođenju natječaja za Javne potrebe u kulturi. U obavijesti zamjenica ministrice kulture Iva Hraste Sočo laže. Iznošenje tvrdnje da Hraste Sočo laže čini se jedini način da slučaj ovog neregularnog natječaja dođe na sud, naravno ako Hraste Sočo podigne tužbu zbog klevete. U MK-u bi htjeli da akteri u kulturnoj produkciji s njima komuniciraju ponizno, 'molbama' za financiranje, umjesto oslanjanja na jasne kriterije i procedure.

Udruga za nezavisnu medijsku kulturu primila je krajem prošlog tjedna "obavijest" Ministarstva kulture u vezi prigovora koji smo mu uputili početkom siječnja, na proceduralne greške i nezakonitosti u provođenju natječaja za Javne potrebe u kulturi u segmentu periodičkih elektroničkih publikacija.Upravo to je ono što bi u MK-u htjeli – da akteri u kulturnoj produkciji s njima komuniciraju ponizno, putem "molbi" za financiranje, umjesto oslanjanja na jasne kriterije i procedure. Međutim UNMK odbija komunicirati putem "molbi", nikada nikomu nismo poslali nikakvu "molbu", pa nećemo niti Ministarstvu kulture. Jer nakon molbe slijedi zahvala, a zahvala uključuje i različita sitna ili krupna pogađanja na koja nismo spremni pristati

Da podsjetimo, Ministarstvu smo prigovorili zato što u pozivu na natječaj (u dokumentu Upute za prijavitelje) pred periodičke elektroničke publikacije postavlja nemoguć zahtjev, da obavezno prilažu izvod iz registra elektroničkih publikacija koji sastavlja Vijeće za elektroničke medije, premda VEM u svoj registar ne uvrštava periodičke elektroničke publikacije već samo one koji izlaze na dnevnoj osnovi. Na kraju natječaja pokazalo se da je potpore dobilo nekoliko periodičkih elektroničkih publikacija koje nisu upisane u VEM-ov registar i nisu priložile dokument koji je, prema tekstu Uputa, trebalo obavezno priložiti. 

Sve druge publikacije kojima su osigurana sredstva nisu periodičke, već "dnevne", pa su prema tome trebale biti isključene iz natječaja (čime bi posve neopravdano diskriminacijsko načelo natječaja bilo barem tehnički provedeno do kraja). Zbog toga svega, tražili smo poništenje natječaja.

Potpisniku ovih redova, naravno, nije stalo da bilo tko od elektroničkih kolegica i kolega vraća državi pare koje su  raspodijeljene suprotno zakonskoj logici; što se tiče mojega osobnoga učešća u tome, još uvijek daleko lakše prihvaćam da se "moji" novci nezakonito raspodjeljuju portalima u kulturi, nego da za njih kupuju avione kojima će potom uništavati civilnu živu silu u zemljama Trećeg svijeta.

Jasno je da je u postojećim kulturno-političkim relacijama poništenje natječaja ravno utopiji, i naš zahtjev u tom smislu treba čitati ponajviše kao stilsku figuru. No ipak, iz higijenskih razloga želim do kraja dokazati tvrdnju da se radi o natječaju utemeljenom na preziru prema vlastitim pravnim osnovama, koji je stoga nelegalan. Kao takav, on dovodi nakladnike elektroničkih publikacija u pravnu neizvjesnost i u odnos ovisnosti prema dodjelitelju sredstava, što se nalazi u određenom raskoraku s načelom poštivanja ljudskog dostojanstva u modernoj demokratski uređenoj državi.

Ali što nam na naš prigovor odgovara Ministarstvo?Sintagmu "pojedinačne/omeđene elektroničke publikacije" koju Ministarstvo kulture koristi u Uputama za prijavitelje na natječaj za Javne potrebe u kulturi, nismo pronašli nigdje u literaturi dostupnoj na internetu, osim u Uputama za prijavitelje na natječaj za Javne potrebe u kulturi

Prvo, Upute za prijavitelje predviđaju da Ministarstvo na prigovor u nedefiniranom roku donosi "odluku". Trideset dana nakon odluke podnositeljima prigovora čiji prigovori nisu prihvaćeni dostavlja se – ne odluka, već samo obavijest o njoj. Ovakvom procedurom, kao i 67-dnevnim oklijevanjem sa slanjem obavijesti o odluci u konkretnom slučaju, Ministarstvo jasno poručuje koliko drži do vladavine prava unutar vlastita natječaja, do položaja i prava njegovih sudionika i do njihovih upozorenja i prigovora.

Drugo, Ministarstvo tvrdi da se "ne radi o nepravilnostima", argumentirajući da je, doslovno: "pojam elektroničke publikacije, koji se koristi u provedbi navedenog Javnog poziva, širi od onoga definiranog Zakonom o elektroničkim medijima, tako da uključuje i elektroničke publikacije koje nisu mediji kao što je to slučaj sa člankom 38. Zakona o knjižnicama u kojemu se također navode elektroničke publikacije".

Zaposlenima u Ministarstvu je, dakle, trebalo dva mjeseca da se dosjete kako bi se njihov natječaj mogao odnositi i na elektroničke publikacije iz Zakona o knjižnicama! No što o njima uopće piše u tom zakonu, čega ne bi bilo u ZEM-u?

Zakon o knjižnicama donesen je od strane Zastupničkog doma Sabora RH davne 1997. godine; godinu dana prije pokretanja Googlea i općenito, u paleolitičko doba internetske civilizacije, pogotovo kada je riječ o njezinu širenju do hrvatskih povijesnih i narodnih prostranstava. Zbog svoje zastarjelosti stupio je izvan snage krajem veljače 2019. godine, 25 dana prije sastavljanja Hraste Sočina Odgovora, kada ga je zamijenio novi Zakon o knjižnicama i knjižničnoj djelatnosti. Zaposlenima u Ministarstvu je, dakle, trebalo dva mjeseca da se dosjete kako bi se njihov natječaj mogao odnositi i na elektroničke publikacije iz Zakona o knjižnicama!

U 38. članku, na koji se poziva zamjenica ministrice, Zakon o knjižnicama iz 1997. godine bavio se vrstama knjižnične građe za koje postoji zakonska obaveza da njihovi proizvođači isporuče obavezne primjerke Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici radi pohranjivanja. U njemu se spominju "elektroničke publikacije: kompaktni diskovi, magnetske vrpce, diskete, baze podataka i on-line publikacije". Što bi od tih svih "publikacija koje nisu mediji", da se poslužimo neobično umnom formulacijom zamjenice ministrice Hraste Sočo, moglo biti formalno prihvaćeno na natječaju za Javne potrebe u kulturi?

mk_odgovor.pdf
Izmjenjeno: 24.03.2019. 23:50
Veličina datoteke: 569,49 kb

Upute za prijavitelje na taj natječaj u poglavlju "5.3. Neprihvatljive prijave" ističu da se "neće podupirati portali, mrežne stranice prijavitelja te pojedinačne/omeđene elektroničke publikacije. Ostavimo po strani pitanje što su uopće u Ministarstvu mislili kad su napisali da se "neće podupirati portali", kad vidimo da se pretežno portali na tom natječaju realno podupiru. Za ovu priču zanimljivije je promotriti što bi to bile "pojedinačne/omeđene elektroničke publikacije".Sve druge publikacije kojima su osigurana sredstva nisu periodičke, već "dnevne", pa su prema tome trebale biti isključene iz natječaja (čime bi posve neopravdano diskriminacijsko načelo natječaja bilo barem tehnički provedeno do kraja). Zbog toga svega, tražili smo poništenje natječaja

Za termin "pojedinačne" elektroničke publikacije u stručnoj literaturi, bibliotekarskoj, nakladničkoj ili internetoslovnoj, nismo pronašli nikakvo posebno "stručno" objašnjenje. Pedantni stvoritelji Pravilnika o izdavačkoj djelatnosti Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Đakovu sastavili su čak i pregled pod naslovom "Vrste publikacija i upute za izgled rukopisa i omeđenih izdanja (knjiga)"; međutim čak niti u njemu nema slova o "pojedinačnim" publikacijama kao nekakvoj posebnoj izdavačkoj vrsti. 

"Omeđenim" elektroničkim publikacijama bibliotekarska struka naziva proizvode koji bi bili elektronički ekvivalenti knjige, u jednom ili više svezaka. U binarnoj su im opoziciji s obzirom na opseg sadržaja neomeđene, odnosno "serijske" elektroničke publikacije. "Serijska publikacija je publikacija na bilo kojem mediju koja izlazi u uzastopnim dijelovima, obično s brojčanim ili kronološkim oznakama i koja namjerava izlaziti trajno". (Jasenka Zajec, Elektroničke serijske publikacije na mreži /Medij. istraž. (god. 7, br. 1-2) 2001. (69-78) Stručni rad UDK: 050:004.738.5 Primljeno: 17.12.2001./) Dakle "omeđenu" i "serijsku" elektroničku publikaciju u biti razlikuje namjera trajnosti.

S bibliotekarskog stanovišta, "za omeđene publikacije koje se objavljuju na CD-ROM-u, DVD-u i sl. primjenjuju se ista pravila kao i za tiskane knjige".U njemu se spominju "elektroničke publikacije: kompaktni diskovi, magnetske vrpce, diskete, baze podataka i on-line publikacije". Što bi od tih svih "publikacija koje nisu mediji", da se poslužimo neobično umnom formulacijom zamjenice ministrice Hraste Sočo, moglo biti formalno prihvaćeno na natječaju za Javne potrebe u kulturi?

Sintagmu "pojedinačne/omeđene elektroničke publikacije" koju Ministarstvo kulture koristi u Uputama za prijavitelje na natječaj za Javne potrebe u kulturi, nismo pronašli nigdje u literaturi dostupnoj na internetu, osim u Uputama za prijavitelje na natječaj za Javne potrebe u kulturi.

E sad, kad smo razjasnili ono osnovno o pojedinačnim, omeđenim i pojedinačnim/omeđenim periodičkim elektroničkim publikacijama, možemo se vratiti zamjenici ministrice Ivi Hraste Sočo i njezinoj "obavijesti" Udruzi za nezavisnu medijsku kulturu da se "periodičke elektroničke publikacije" u natječaju za Javne potrebe ne definiraju samo prema Zakonu o elektroničkim medijima, već i prema (sada više ne važećem) Zakonu o knjižnicama, čl. 38. Taj zakon, rekosmo, spominje "kompaktne diskove, magnetske vrpce, diskete, baze podataka i on-line publikacije". Što bi od tog zadnjeg krika tehnike A.D. 1997., danas moglo proći rigorozni filter poglavlja "5.3. Neprihvatljive prijave" Uputa za prijavitelje na natječaj za Javne potrebe u kulturi A.D. 2018./19. i biti financirano javnim sredstvima?

Kompaktni diskovi, magnetske vrpce i diskete očito su "omeđene" publikacije, i danas bi bilo posve neracionalno u takvom formatu publicirati "serijske" sadržaje.

Baze podataka eliminirane su iz natječaja nekim drugim odredbama Uputa za prijavitelje, na primjer: "Sufinancirat će se objavljivanje časopisa i periodičkih elektroničkih publikacija visoke umjetničke vrijednosti koji su sadržajno profilirani, aktualni i recentni“ ili: „Neće se podupirati objavljivanje usko specijaliziranih znanstvenih i znanstvenostručnih časopisa te časopisa koji služe isključivo promidžbi vlastitih aktivnosti/proizvoda prijavitelja". U Uputama se baze podataka spominju jedino kao kriterij za dodjelu potpore, u smislu da se pozitivno vrednuju prijavljene publikacije koje imaju tehnički omogućenu "trajnu, besplatnu dostupnost sadržaja (arhiv/baza podataka)".

Iz vrela različitih elektroničkih publikacija spomenutih u bivšem Zakonu o knjižnicama, na koji nas navodi gospođa Hraste Sočo, preostaju nam još samo on-line publikacije. A one su, birokratski-nakaradno, opisane kao "urednički oblikovani programski sadržaji koji se objavljuju dnevno ili periodično putem interneta od strane pružatelja elektroničkih publikacija u svrhu javnog informiranja i obrazovanja". Tako piše u Zakonu o elektroničkim medijima. Dakle one su, prema citiranoj formulaciji zamjenice ministrice, "publikacije koje nije da nisu, već jesu mediji".Kompaktni diskovi, magnetske vrpce i diskete očito su "omeđene" publikacije, i danas bi bilo posve neracionalno u takvom formatu publicirati "serijske" sadržaje

I tako smo došli do zaključka da "obavijest" zamjenice ministrice prema kojoj je "pojam elektroničke publikacije, koji se koristi u provedbi navedenog Javnog poziva, širi od onoga definiranog Zakonom o elektroničkim medijima, tako da uključuje i elektroničke publikacije koje nisu mediji kao što je to slučaj sa člankom 38. Zakona o knjižnicama u kojemu se također navode elektroničke publikacije" nema nikakvog smisla. Same natječajne regule eliminiraju sve ostale "publikacije" osim onih "medijskih". Smisao je ustvari samo u jednom, da dodatno zamulja ionako zamuljane regule natječaja.

Treće, već smo pisali o tome da u Uputama za prijavitelje nisu definirani osnovni pojmovi. Ako zamjenica ministrice i njezin tim „periodičnu elektroničku publikaciju“ definiraju prema Zakonu o knjižnicama, a ne (samo) prema Zakonu o elektroničkim medijima, morali su to jasno naznačiti i objasniti što s tim disketama, diskovima i ostalim "omeđenim" rekvizitima koji se nabrajaju u članku 38. No Zakon o knjižnicama u Uputama se ni riječju ne spominje.Same natječajne regule eliminiraju sve ostale "publikacije" osim onih "medijskih". Smisao je ustvari samo u jednom, da dodatno zamulja ionako zamuljane regule natječaja

Umjesto toga, u njemu se navode "posebni kriteriji za periodičke elektroničke publikacije", među kojima je prvi na listi "poslovanje u skladu sa Zakonom o elektroničkim medijima (NN, 153/09)". Nije jasno zašto publikacije ne bi trebale poslovati i u skladu sa naknadnim izmjenama ZEM-a koje su uslijedile 2011. i 2013. godine (NN 84/11, 94/13, 136/13); no jasno je da je ZEM u natječaju naveden kao ključ za interpretaciju pojma elektroničkih publikacija, da su se Zakona o knjižnicama naknadno sjetili kako bi nekako skinuli s vrata optužbu za neregularnost natječaja i zahtjev za njegovo poništenje, i da zamjenica ministrice kulture Iva Hraste Sočo laže.

Četvrto, iznošenje tvrdnje da IHS laže čini se da je jedini način da slučaj ovog neregularnog natječaja dođe na sud, naravno ako IHS podigne tužbu zbog klevete. Kako smo opisali u prethodnom članku na istu temu, u Ministarstvu su se dobro osigurali od podizanja sudskih postupaka protiv ovakvih natječaja i pokazuju da su sigurni u neprobojnost barikade. I zaista, čini se da je lakše doći do suda navodeći ih da tuže vas, nego samoinicijativno tražeći pravdu protiv natječajne papazjanije. Iznošenje tvrdnje da IHS laže čini se da je jedini način da slučaj ovog neregularnog natječaja dođe na sud, naravno ako IHS podigne tužbu zbog klevete

I na kraju peto: Iva Hraste Sočo u svojoj "obavijesti" spominje i nekakvu UNMK-ovu "molbu za financiranje programa" upućenu Ministarstvu. Upravo to je ono što bi u MK-u htjeli – da akteri u kulturnoj produkciji s njima komuniciraju ponizno, putem "molbi" za financiranje, umjesto oslanjanja na jasne kriterije i procedure. Međutim UNMK odbija komunicirati putem "molbi", nikada nikomu nismo poslali nikakvu "molbu", pa nećemo niti Ministarstvu kulture. Jer nakon molbe slijedi zahvala, a zahvala uključuje i različita sitna ili krupna pogađanja na koja nismo spremni pristati. 

<
Vezane vijesti