Foto: Zvonimir Kuhtić, HINAFoto: Zvonimir Kuhtić, HINANovi Akcijski plan za integraciju izbjeglica trebao bi biti donesen do kraja lipnja, no pitanje je hoće li se to dogoditi. Tražitelji azila u Hrvatskoj žive u limbu – otežava im se upis u škole, nemaju pokaze za prijevoz, a medicinska njega pruža im se uglavnom samo u hitnim slučajevima. "Osjećam grč u želucu što nakon pet godina rada i dalje moram upozoravati kako nemamo osiguran institucionalan kontinuiran tečaj hrvatskog jezika za osobe kojima je odobrena međunarodna zaštita", govori Tea Vidović iz Centra za mirovne studije.

Hrvatska uskoro treba primiti 1600 izbjeglica iz Grčke, Turske i Italije. Za njihov dolazak, kao i za izbjeglice koje su već u Hrvatskoj, u pripremi je Akcijski plan, kojim bi svako ministarstvo unutar svog resora trebalo provesti niz mjera za integraciju. Proces pripreme trebao se dogoditi već krajem 2015. godine, kada je protekli Akcijski plan bio u isteku, ali se čekao zadnji tren - novi plan trebao bi biti donesen do kraja lipnja, no s obzirom na političku situaciju, pitanje je hoće li se to dogoditi. U međuvremenu, tražitelji azila u Hrvatskoj žive u limbu – otežava im se upis u škole, nemaju pokaze za prijevoz, a medicinska njega pruža im se uglavnom samo u hitnim slučajevima.

Podsjetimo se - od rujna 2015. do ožujka ove godine, kroz Hrvatsku je prošlo više od 600 000 izbjeglica, putujući prema drugim zemljama Europske unije. U skladu s politikom EU, u ožujku je zaustavljen prolaz izbjeglica, te su mnogi ostali zarobljeni na različitim mjestima – u Turskoj, Srbiji, Grčkoj, te na raznim graničnim prijelazima.

Tražitelji azila u Hrvatskoj žive u limbu – otežava im se upis u škole, nemaju pokaze za prijevoz, a medicinska njega pruža im se uglavnom samo u hitnim slučajevima.

Ni Hrvatska nije bila iznimka - situacija u kampu u Slavonskom Brodu je tijekom ožujka i travnja bila vrlo teška za osobe koje su boravile u zatvorenim sektorima. Na njima se prelomila odluka EU da se zatvore granice i prekine siguran prolaz za izbjeglice koje su putovale prema zapadnim zemljama EU. "Ti ljudi nisu imali pristup informacijama niti su mogli komunicirati s predstavnicima organizacija koje su bile u kampu, pa ni saznati koje su im mogućnosti. Mnogi su ostali razdvojeni od obitelji i prijatelja koji su uspjeli proći nekoliko dana ranije", govori nam Tea Vidović iz Centra za mirovne studije.

Vidović nam objašnjava kako se nakon pritisaka i pregovaranja s Ministarstvom unutarnjih poslova - da puste predstavnike organizacija u zatvorene sektore - situacija djelomično poboljšala te su izbjeglice mogle dobiti informacije o Hrvatskoj, sustavu integracije, opcijama i mogućnostima koje Hrvatska kao zemlja nudi.

Neki od njih su potom zatražili međunarodnu zaštitu, dok su drugi to u potpunosti odbijali – za njih su se u praksi preostale dvije opcije: jedni, uglavnom muškarci samci (među kojima i neki maloljetnici u pratnji), bili su premješteni u deportacijsko-detencijski centar za strance Ježevo; dok su drugi, uglavnom obitelji i ranjive skupine, preseljeni u posebno krilo Porina (prihvatilišta za tražitelje međunarodne zaštite) koje je postalo Otvoreni centar za iregularne migrante pod Upravom za granicu (nadležnost jednaka deportacijskom centru).

Osobe koje nisu zatražile međunarodnu zaštitu, a smještene su u Ježevu, deportirane su u zemlju porijekla. Ostali koji su smješteni u Otvoreni centar su ili i dalje u Hrvatskoj ili su napustili Hrvatsku. Oni koji zatražili azil smješteni su u Prihvatilišta za tražitelje – ili u Kutinu ili u Porin u Zagrebu.

"Uvjeti života u prihvatilištima su znatno bolji od onih u kampu u Slavonskom Brodu, jer ljudi imaju program psihosocijalne podrške koji provode organizacije civilnog društva, imaju mogućnost slobodnog susretanja s lokalnom zajednicom te uključivanja u svakodnevne aktivnosti. No, postoje i poteškoće. Mnogima nedostaje hrana koju su pripremali u matičnim zemljama (hrana je okus doma koji mnogima nedostaje), te se žale na jednoličnu prehranu kojima im je osigurana. Isto tako, značajna je neizvjesnost u kojoj žive tijekom postupka traženja međunarodne zaštite", objašnjava nam Vidović trenutnu situaciju.

Foto: HINA
Foto: HINA

No postoje i drugi značajni problemi. Udruga Are You Syrious? (AYS) aktivno sudjeluje u integraciji djece u obrazovni sustav RH u sklopu svojih aktivnosti unutar Porina, a nedavno su se susreli s velikim problemima kod upisa djece tražitelja azila u školu, pogotovo kod upisa u srednje škole.

Ministarstvu znanosti, obrazovanja i športa (MZOS) poslali su upit kako bi doznali kakva je procedura upisa u srednje škole za tražitelje azila – u ovom se slučaju radilo o petnaestogodišnjaku iz Iraka, učeniku odličnih intelektualnih sposobnosti, koji zbilja želi nastaviti školovanje. Na upit im je odgovoreno sljedeće:  "Kandidat je dužan dostaviti ovjerene preslike svjedodžbi 5., 6., 7. i 8. razreda. Dokumenti moraju biti ovjerene preslike. Preslike dokumenata ovjeravaju se kod javnog bilježnika, a ako je neki od priloženih dokumenata izdan na stranom jeziku, kandidat je spomenuti dokument dužan prevesti i ovjeriti kod ovlaštenoga sudskog tumača". Istaknuto je i kako kandidati koji nemaju hrvatsko državljanstvo moraju imati i ovjerenu presliku putovnice.

Posve je jasno kako je gotovo nemoguće da tražitelji azila zadovolje ovakve uvjete kako bi nastavili formalno obrazovanje. "S obzirom da su osobe tražitelji azila, tretira ih se kao da su u nekom limbu – iako pravno nisu. Otežan im je, ili u potpunosti onemogućen, pristup svim javnim uslugama, što je preduvjet uspješne integracije. Izbjeglice, baš kao i ostale ranjive skupine unutar sistema, pokazuju gdje i kako sistem ne funkcionira. Prva stvar je intersektorska suradnja - zdravstvo, obrazovanje, statusna pitanja  - koja je krucijalna za institucionalno rješavanje problema", objašnjavaju nam iz AYS-a.

Kao pozitivan primjer ističu osnovne škole u blizini Porina, koje su otvorene za sugestije i suradnju s civilnim društvom. Ipak, nije jasno kako MZOS kani provesti obrazovnu integraciju (pripremna godina, prevoditelji, mjere desegregacije, programi podrške i praćenja), pogotovo kada su u pitanju srednjoškolci.

Izbjeglice, baš kao i ostale ranjive skupine unutar sistema, pokazuju gdje i kako sistem ne funkcionira. Prva stvar je intersektorska suradnja - zdravstvo, obrazovanje, statusna pitanja  - koja je krucijalna za institucionalno rješavanje problema.

"Srednjoškolci prema svim zakonima imaju pravo na obrazovanje prema sposobnostima, ali nema proaktivnog pristupa kao prema osnovnoškolcima (koji su vođeni na procjenu za školu) – bojimo se da bi mogli 'ispasti iz vida' jer su stariji od 15 godina što je granica za obavezno obrazovanje u Hrvatskoj. Također, važno je da se djeca predškolske dobi uključe u vrtiće i predškole, to je ključna dob za učenje jezika i integraciju. Ne znamo što će biti s time i planira li se takvo što", ističu iz AYS-a.

Također naglašavaju kako bi se kod procjene djece za školu moralo uzeti u obzir kako većina djece ima traumatsko iskustvo, neka su promijenila i do šest država, prošla kroz iskustvo rata, životne opasnosti, izbjegličke kampove, teške rute i deportacije. "Imamo jednu iračku obitelj koju su bez objašnjenja vratili ovamo, a djeca su već šest mjeseci išla u školu u Švicarskoj, imala podršku prijatelja i visoka postignuća. Sada jednog od te djece nastojimo upisati u srednju školu jer toliko poseban i nadaren, da bi bio zločin da ispadne iz sistema. Naravno, i da je ono što vulgarno nazivamo 'prosječnim' – bio bi to zločin jer svako dijete ima pravo na obrazovanje, a Konvencija o pravima djeteta koju smo ratificirali kaže da je dijete osoba do osamnaeste godine", objašnjavaju iz AYS-a.

Opću neizvjesnost dodatno pojačava upravo to što se svakoga dana događaju vraćanja iz drugih zemalja EU u Hrvatsku – povratci na temelju Dublinske uredbe koja inzistira na nadležnosti postupka azila zemlje prvog ulaska u EU, što je za mnoge bila Hrvatska. Oni koji nisu tražili međunarodnu zaštitu su u posebno teškoj poziciji jer će nakon nekoliko produljivanja rješenja o povratku morati biti vraćeni u susjedne zemlje ili u zemlju porijekla. Mnogi se ipak nadaju novim političkim odlukama na razini EU koje će im možda omogućiti daljnje legalno putovanje i sjedinjavanje s obiteljima i prijateljima, ali pitanje je koliko je realno polagati nade u takav razvoj događaja.

Na nedavnoj sjednici Gospodarsko-socijalnog vijeća (GSV) Vlada, sindikati i poslodavci usuglasili su se o povlačenju izmjena Zakona o strancima iz hitne procedure. O izmjenama Zakona o strancima posljednjih su se mjeseci vodile brojne polemike, primarno zbog potencijalnih mjera kojima bi se kriminalizirala solidarnost, stoga je ovaj potez Vlade došao kao malo iznenađenje.

T. Vidović. Foto: KLJP
T. Vidović. Foto: KLJP

"MUP je komunicirao kako su izmjene Zakona o strancima u hitnoj proceduri zbog nužnog usklađivanja s EU direktivama do kraja lipnja 2016. godine, te nam je tijekom cijelog procesa bilo neobično to što se zapravo cijelo vrijeme išlo kontra direktiva s kojima se Zakon trebao uskladiti. Mijenjani su čak neki instituti koji nisu dio direktiva, dok se u pojedinim odredbama išlo i strože od onoga što direktive nalažu. Sada je pak neobično to da su izmjene povučene i da se usklađivanje koje je bilo toliko važno ipak neće dogoditi", govori Vidović.

Ipak, ovaj potez može biti i dobra vijest – otvara mogućnost dodatnog utjecaja na cijeli proces i daljnje upozoravanje na najveći nedostatak predloženih izmjena Zakona – kriminalizaciju solidarnosti. Ponovno slanje Zakona o strancima u redovnu proceduru prilika je za novi krug savjetovanja i razgovora. "Zakonski akti moraju ići u smjeru sprečavanja ksenofobije i rasizma, a ne ih poticati. Pomaganje ljudima iz humanitarnih razloga koji zbog nepoznavanja jezika ili pravnog sustava nisu zatražili međunarodnu zaštitu, predstavlja protupravni temelj za kažnjavanje. Velik broj građana iskazao je protivljenje kriminalizaciji humanitarnog pomaganja i solidarnosti i bitno je da se o Zakonu o strancima ponovno razgovara", napominje Vidović.

Hrvatska se u međuvremenu priprema za prvi prihvat izbjeglica koje bi trebale doći kroz sustav preseljenja i premještanja. Pripreme su u tijeku i prolaze kroz proces institucionalnog usuglašavanja i dogovaranja, no taj proces se trebao dogoditi mnogo ranije - još krajem 2015. godine, kada je protekli Akcijski plan bio u isteku, a ne u zadnji tren - netom prije nego prve izbjeglice stignu u Hrvatsku.

S obzirom da je obrazovanje od izuzetne važnosti za integraciju, kontaktirali smo MZOS i upitali ih kakve su mjere predložene u Akcijskom planu i koje će ih institucije provoditi.  "Što se tiče mjera u nadležnosti MZOS-a, u Akcijskom planu predložene su mjere s ciljevima provođenja učenja hrvatskoga jezika za sve dobne skupine kao prvog preduvjeta uspješne integracije, unapređenje pristupa obrazovanju svim dobnim skupinama s ciljem nastavka obrazovanja i zapošljivosti, osnaživanje kapaciteta i provedba integrativnih aktivnosti u obrazovnom sustavu te međuresorna suradnja s ciljem pružanja informacija svim provoditeljima mjera o pravima i obvezama osoba pod međunarodnom i privremenom zaštitom", stoji u odgovoru koji smo dobili.

Iz MZOS-a napominju i kako će uz Ministarstvo u provedbi mjera sudjelovati nadležne agencije iz sustava obrazovanja, odgojno-obrazovne ustanove, visoka učilišta, ustanove za obrazovanje odraslih, uredi državne uprave, osnivači odgojno-obrazovnih ustanova te organizacije civilnog društva. Valja vidjeti kako će se, kad Akcijski plan stupi na snagu, rješavati već spomenuti problemi s upisima u srednje škole.

Dok je prošli Akcijski plan uključivao sve strance, novi će se odnositi samo na osobe kojima je odobrena međunarodna zaštita.

Problem bi mogla predstavljati jedna novost – dok je prošli Akcijski plan uključivao sve strance, novi će se odnositi samo na osobe kojima je odobrena međunarodna zaštita. "To je vrlo usko gledanje na migracije i migracijske tokove jer bi se Hrvatska mogla susretati s iregularnim migrantima koji će boraviti u zemlji, a koje novi Akcijski plan potpuno ignorira", ističe Vidović, naglašavajući kako od donošenja Zakona o azilu Hrvatska nije pokazala interes za rad na kvalitetnoj, dugoročnoj i održivoj integraciji – kako izbjeglica tako i domicilnog stanovištva.

Akcijski plan bi trebao biti donesen do kraja lipnja 2016. godine, no s obzirom na političku krizu u državi – pitanje je kako će se taj proces odvijati dalje. Vidović ističe kako je velika poteškoća i to što nije izrađena Migracijska politika za period 2016.-2018., tako da Akcijski plan za integraciju nema politiku/strategiju na kojoj se temelji.

"Tijekom izrade Akcijskog plana bilo je poteškoća jer su neke institucije odbijale usvojiti mjere koje bi sveobuhvatno pristupale nekom problemu – kao što je obrazovanje. Obrazovanje je ključno za postizanje kvalitetnih i dugoročnih učinaka integracije – kako za izbjeglice koje dolaze, tako i za domicilno stanovništvo koje će kreirati nove prostore suživota u lokalnim sredinama u koje će se izbjeglice smještati", objašnjava Vidović. Centar za mirovne studije je stoga izradio Smjernice za integraciju izbjeglica i iregularnih migranata u hrvatsko društvo, kojima su dali doprinos kreiranju Akcijskog plana. 

Hotel Porin, Foto: HINA
Hotel Porin, Foto: HINA

I bez zavrzalama oko Akcijskog plana, u Hrvatskoj postoje brojne poteškoće kada je u pitanju institucionalna podrška izbjeglicama, tražiteljima azila i azilantima - mnogi aspekti integracije regulirani su zakonski i kroz razne pravilnike, no u praksi se ne provode, kako zbog nepoznavanja sustava od strane državnih službenika tako i zbog ignorancije.

Asim je u Hrvatsku došao 2013. godine, iz Pakistana. "U početku mi je bilo teško, kao tražitelj azila nisam znao kakva prava imam, nitko nas, unutar sustava, nije pravilno i pravodobno informirao. Tražitelji azila su uglavnom ljudi koji ne poznaju dobro ovdašnje zakone, i njihovi životi ovise o odlukama koje ponekad moraju donositi s jako malo informacija. To mi je u početku stvaralo puno komplikacija, koje ne bih mogao riješiti da nije bilo organizacija civilnog društva. Sustav jednostavno ne funkcionira", govori nam Asim. Jedan od velikih problema i dalje je učenje hrvatskog jezika.

"Osjećam grč u želucu što nakon mojih pet godina rada i dalje moram upozoravati kako je Hrvatska zemlja koja nema osiguran institucionalan kontinuiran tečaj hrvatskog jezika za osobe kojima je odobrena međunarodna zaštita. Prije točno godinu dana smo bili sretni jer se taj tečaj počeo provoditi u ustanovama za obrazovanje odraslih, no početkom ove godine to je prekinuto zbog potrebe raspisivanja javnog natječaja i ponovnog odabira škola koje bi ga provodile", govori Vidović.

Uz nemogućnost učenja hrvatskog jezika, tražitelji azila često spominju i brojne druge svakodnevne probleme, pogotovo kada je u pitanju medicinska skrb – zato što se uglavnom odrađuju samo hitni pregledi, a velika je prepreka i to što nije im osiguran pokaz za javni prijevoz, što pojačava osjećaj izoliranosti i odsječenosti od grada i ljudi. "Onima koji se sada već tri mjeseca nalaze ovdje potrebna je dugotrajna, ozbiljna terapija – imaju razne ozljede, ima žena koje su imale spontane pobačaje, djece s raznim tegobama. Zdravstvene institucije u praksi ne znaju kako postupati, kako ih provesti kroz sistem. Kao da sistem postoji radi sebe, a ne radi ljudskih bića", objašnjavaju iz AYS-a situaciju na terenu.

Vidović: "Osjećam grč u želucu što nakon mojih pet godina rada i dalje moram upozoravati kako je Hrvatska zemlja koja nema osiguran institucionalan kontinuiran tečaj hrvatskog jezika za osobe kojima je odobrena međunarodna zaštita."

Svima, i odraslima i djeci, treba podrška u snalaženju u sistemu koji nije navikao biti fleksibilan i nije navikao na različitost. CMS je još prije dvije godine izradio dokument Što sve Hrvatska nije napravila za izbjeglice (str.17) u kojem su upozorili na niz manjkavosti i poteškoća u sustavu integracije, s kojima su se upoznali kroz direktan kontakt s izbjeglicama koje žive u Hrvatskoj. U međuvremenu su se neke stvari promijenile nabolje, ali gotovo isključivo zbog napora organizacija civilnog društva i samoorganiziranih građana i građanki. Institucije i dalje treba tjerati da rade svoj posao.

"Ukoliko će se i dalje ignorirati pitanje integracije – dogodit će situacija bijesnih ljudi koji žele živjeti i doprinositi, a institucije, država i politika im to ne omogućavaju. Izbjeglice su ljudi kao i mi – koji imaju snove, interese, ideje i želju za životom. Većina njih želi biti samostalna i brinuti za sebe i svoju obitelj. Većina ih zapravo ne želi biti izbjeglicama te se žele vratiti u svoje zemlje – no zbog očiglednih razloga ne mogu", zaključuje Vidović.

Iz AYS-a pak podsjećaju kako su izbjeglice možda najbolja prilika koja nam se ukazala kako bismo postali bolje društvo i ostvarili sustav koji će biti otvoren, fleksibilan i pošten za sve. Time bi se prekinula dosadašnja vladavina "sustava radi sustava" i omogućilo ono što nam svima treba biti u interesu – sustav za ljude i neke bolje, uspješnije priče o integraciji.

Ključne riječi: izbjeglice, Zakon o azilu, azilanti
<
Vezane vijesti